Snaga usredotočene svjesnosti: ono što vježbaš, jača | Shauna Shapiro | TEDxWashingtonSquare

Kako se mijenjamo? U ovom pionirskom govoru,dr. Shauna Shapiro poziva se na modernu neuroznanost i drevnu mudrost kako bi pokazala kako nam usredotočena svjesnost može pomoći da uvedemo pozitivne promjene u svoj mozak i život.

Shauna Shapiro, dr.sc., profesorica je na Sveučilištu Santa Clara, klinički je psiholog i međunarodno priznata stručnjakinja na području usredotočene svjesnosti. Dr. Shapiro dobitnica je nagrade za učitelje vijeća the American Council of Learned Societies, čime joj je odano priznanje za ogroman doprinos obrazovanju te je stipendist instituta Mind and Life Institute, čiji je suosnivač Dalai Lama. Dr. Shapiro predaje i održava programe usredotočene svjesnosti u cijelom svijetu, članica je savjetodavnog odbora Axialenta, vođa pokreta Conscious Business te je s usredotočenom svjesnošću upoznala pionirske tvrtke kao što su Cisco Systems i Google. Objavila je više od 150 članaka i poglavlja te je koautorica knjige Umijeće i znanost o usredotočenoj svjesnosti i svjesnoj disciplini: nježan pristup odgoju emocionalno inteligentnog djeteta.

Ako u najvećoj prometnoj gužvi,
možete ostati potpuno smireni;

ako možete gledati kako vaši susjedi
odlaze na nevjerojatna putovanja,

bez imalo zavisti;

ako sve oko sebe
možete bezuvjetno voljeti;

ako uvijek možete
pronaći zadovoljstvo, gdje god bili,

onda ste vjerojatno ...

pas.

(Smijeh)

Zar ne?

Držimo se ovih nerealnih
standarda savršenstva

i onda smo kritični prema
sebi kada ih ne dosegnemo.

Zapravo,

ne trebamo biti savršeni;

savršenstvo nije moguće.

No preobrazba jest.

Svi se možemo promijeniti,
učiti i napredovati,

u kakvim god okolnostima se nalazili.

Kao profesorica i znanstvenica,
proučavam kako se ljudi mijenjaju,

kako se preobražavaju,

a jedan je od najučinkovitijih načina
usredotočena svjesnost.

Moj je put prema usredotočenoj svjesnosti
bio neočekivan.

Kada sam imala 17 godina,
imala sam operaciju spinalne fuzije,

stavili su mi metalnu šipku u kralježnicu.

Bila sam zdrava, aktivna tinejdžerica,

a onda sam završila
u bolničkom krevetu, nepokretna.

Tijekom brojnih mjeseci rehabilitacije,

nastojala sam shvatiti
kako živjeti u ovom tijelu

koje više nije moglo živjeti kao prije.

Fizička je bol bila teška,

no gori su bili strah i usamljenost,

nisam se mogla nositi s tim.

Počela sam tražiti
nešto što bi mi moglo pomoći

te me potraga s vremenom
odvela u samostan na Tajlandu,

moju prvu duhovnu obnovu.

U samostanu,

redovnici i nisu govorili engleski,
a ja nisam znala tajlandski,

no razumjela sam
da je usredotočena svjesnost

povezana s obraćanjem pažnje
na sadašnji trenutak.

Jedina mi je uputa bila da pratim
svoj dah dok ulazi i izlazi.

Tako sam počela: jedan, dva -

misli su mi odlutale;
vratila sam ih brojanju.

Jedan, dva,
misli su opet odlutale,

uvučene u prošlost
ili izgubljene u budućnosti,

i koliko god se trudila,
nisam se mogla usredotočiti na sadašnjost.

Frustrirajuće, jer sam mislila
da će meditacija izgledati ovako,

no izgledala je više ovako.

(Smijeh)

Nije lako biti u sadašnjosti.

Zapravo, provjerite to i sami.

Govorim oko tri minute;

jeste li primijetili
da su vam misli odlutale?

Svima nam misli lutaju.

Harvardsko istraživanje pokazuje

da nam misli u prosjeku
lutaju 47 posto vremena.

47 posto.

Znači da propustimo
gotovo polovinu života,

da nismo ovdje.

Dijelom, usredotočena svjesnost

učenje je o tome
kako obučiti um da bude ovdje,

gdje već jesmo.

Kao sada, vježbajmo zajedno.

Zatvorite oči i samo
osjećajte stopala na podu.

Mičite nožnim prstima,

osjetite cijelo tijelo dok ovdje sjedite.

Opustite lice;

opustite čeljust;

promatrajte svoje disanje.

Osjetite kako vam
dah ulazi i izlazi iz tijela.

Svoju prisutnost.

Kada budete spremni,

udahnite duboko, izdahnite, otvorite oči.

Tako...

u samostanu sam
se jako trudila činiti upravo to,

samo biti prisutna.

No koliko god se trudila,
misli bi mi odlutale.

U tom sam trenutku
počela osuđivati sebe:

"Što ne valja s tobom?
Užasno ti ovo ide."

"Zašto si uopće ovdje?
Ti si varalica."

Zatim više nisam samo osuđivala sebe,
počela sam osuđivati i druge,

čak i redovnike:

"Zašto samo sjede ondje?
Ne bi li trebali nešto raditi?"

(Smijeh)

Na sreću, došao je redovnik iz Londona,
koji je govorio engleski,

a kada sam podijelila s njim
svoje brige, pogledao me i rekao:

"Dušo ne vježbaš
usredotočenu svjesnost,

vježbaš osuđivanje,
nestrpljivost, frustriranost."

Zatim je rekao
pet riječi koje nisam zaboravila:

"Ono što vježbaš, jača."

Ono što vježbaš, jača.

Znamo da je to zbog plastičnosti mozga.

Iskustva koja ponavljamo
oblikuju naš mozak.

Zapravo možemo oblikovati
i jačati sinaptičke veze,

koje se temelje na vježbi.

U poznatom istraživanju,
kod vozača taksija u Londonu,

područje mozga zaduženo za vizualno
i prostorno mapiranje veće je, jače.

Cijeli dan vježbaju vožnju
kroz 25.000 ulica Londona.

Kada pogledate mozak
ljudi koji meditiraju,

kod njih područja
za pažnju, učenje, suosjećanje,

rastu i jačaju.

To je kortikalno zadebljavanje:

nastanak novih neurona
kao odgovor na ponovljeno vježbanje.

Ono što vježbamo, jača.

Redovnik mi je objasnio
da ako meditiram s predrasudama,

samo ih osnažujem;

meditiram li s frustracijom,
raste moja frustracija.

Pomogao mi je razumjeti da svjesnost
nije samo o tome da treba obratiti pažnju,

nego o tome kako obratiti pažnju:

s blagošću.

Ona je poput naručja
koje svima pruža dobrodošlicu,

čak i neurednim,
nesavršenim dijelovima nas samih.

Istaknuo je da uvijek vježbamo,

iz trenutka u trenutak,

ne samo kada meditiramo,
nego u svakom trenutku;

u svakom trenutko nešto gajimo.

Pravo je pitanje: što želite gajiti?

Što želite vježbati?

Kada sam otišla s Tajlanda,
željela sam dalje prakticirati svjesnost,

a željela sam i znanstveno je razumjeti.

Upisala sam doktorat,
postala profesorica,

i provela sam posljednjih 20 godina

istražujući učinke usredotočene svjesnosti
na različite skupine ljudi,

uključujući veterane s PTSP-om,
pacijente koji pate od nesanice,

žene oboljele od raka dojke,
studente pod stresom,

vrlo uspješne poslovne ljude,

i podaci su uvijek
pokazivali dvije ključne stvari.

Prvo,

usredotočena svjesnost pomaže,
dobra je za vas.

Jača naš imunitet,

smanjuje stres, kortizol,
pomaže nam da bolje spavamo.

Kada smo prvi put
objavili istraživanje, u 1998.,

bilo je tek nekoliko istraživanja.

Sada ih ima na tisuće

o dobrobitima usredotočene svjesnosti.

Zdrava je za nas.

Druga stvar koju smo naučili
bila je neočekivana.

Gotovo svi s kojima smo radili,

neovisno o starosti, spolu, podrijetlu,

govorili su o istome.

Govorili su zapravo:
"Nisam dovoljno dobra."

"Nisam dobro."
"Ne živim život kako treba."

Bili su puni samoprijezira i srama.

Svi ih razumijemo

jer je sram univerzalan;
svi ga osjećamo.

Još gore, svi smo u zabludi
kada mislimo

da ćemo posramljivanjem sebe,
samokritičnošću,

nekako postati bolji.

Osjećaj srama ne pomaže.

Osjećaj srama nikad ne pomaže,
ne može pomoći.

Fiziološki, kada osjećamo sram,

područja mozga zadužena za učenje i razvoj

isključe se.

Ova snimka mozga pokazuje
kako izgleda mozak kada se osoba srami.

Dogodi se

da amigdala potakne val
noradrenalina i kortizola

koji preplave naš sustav
te isključe centre za učenje,

a resurse usredotoče na preživljavanje.

Sram mozgu doslovno oduzme

energiju koja mu je
potrebna za postizanje preobrazbe.

Još gore, kada osjećamo sram,
želimo to izbjeći,

pa se skrivamo od onih
dijelova sebe kojih se sramimo,

dijelova koji najviše trebaju našu pažnju.

Prebolno je gledati ih.

Što nam preostaje?

Blaga pažnja.

Blagost nam daje hrabrosti

da pogledamo te dijelove sebe
koje ne želimo vidjeti.

Drugo, blagost nas
kupa u dopaminu

te tako uključuje
centre za učenje u mozgu

i daje nam alate
koji nam omogućuju da se promijenimo.

Istinska i trajna transformacija
traži nježnu pažnju.

Riječi redovnika
odzvanjale su u mojim ušima:

usredotočena svjesnost nije samo o pažnji,
nego o blagoj pažnji.

Taj blagi pristup nije predstavljao
samo fusnotu ili nešto zgodno,

bio je ključni dio vježbe,

dio usredotočene svjesnosti
koji se često previdi.

Kolege i ja razvili smo
model usredotočene svjesnosti

koji neposredno uključuje
naš stav i našu namjeru

jednako kao i našu pažnju.

Sva tri dijela rade u sinergiji.

Jednostavno rečeno:

usredotočena je svjesnost
posvećivanje pažnje s blagošću.

Koristili smo taj model

dok smo radili sa skupinom
veterana oboljelih od PTSP-a.

Iznenadilo me kada sam saznala,

da svake godine više veterana izgubimo
zbog samoubojstava nego zbog ratova.

Naši vojnici osjećaju toliki bol i sram.

Svrha te skupine bila je
njegovati tu blagu pažnju,

čak i prema onim dijelovima
sebe koji ne zaslužuju oprost.

Bio je čovjek u skupini koji nikada
nije govorio, nikada nije podignuo pogled.

Prošla su dva mjeseca,
doimao se nedostupnim.

Jednoga je dana ipak podignuo ruku
i rekao: " Ne želim se bolje osjećati.

Zbogo onog što sam vidio u ratu, što sam
učinio, ne zaslužujem da mi bude bolje."

Pogledao je u pod
i detaljno nam ispričao

što je vidio i što je učinio.

Još osjećam užas zbog onoga što je rekao

i sram koji je ispunio prostoriju.

Gledala sam reakcije
ostalih muškaraca u skupini,

nije bilo osuđivanja,
samo suosjećanje na njihovim licima.

Pozvala sam ga da podigne pogled
i osjeti to suosjećanje i blagost.

Polako je počeo kružiti pogledom
po prostoriji, lice mu se smekšalo,

a u očima se vidjela nada,

mogućnost da ono što ga čini
nije samo njegova prošlost,

da bi mogao sada drukčije izabrati,
da bi se mogao promijeniti.

Ovo je jedna od
najvažnijih stvari koje sam naučila.

Svi se mogu promijeniti.

A to traži blagu pažnju, ne sram.

Potrebna je vježba za ovakvu
vrstu pažnje; puno vježbe.

Želim s vama podijeliti jednu vježbu
koja mi i dalje pomaže.

Prije nekoliko godina,
proživljavala sam težak razvod

i svakog sam se jutra budila
sa sramom u trbuhu.

Moja učiteljica meditacije predložila je
vježbu blage pažnje.

Rekla je: "Mogla bi si svaki dan
reći 'Volim te, Shauna'."

Pomislila sam, "nema šanse";
djelovalo je tako neprirodno.

Vidjela je da oklijevam i predložila:

"Možda da samo kažeš,
'Dobro jutro, Shauna,'

i, pokušaj staviti ruku
na srce dok to izgovaraš;

to opušta oksitocin,
zdravo je za tebe, znaš."

Znala je da će me pridobiti znanošću.

Sljedećeg sam dana
stavila ruku na srce,

udahnula i rekla:
"Dobro jutro, Shauna.",

i zvučalo je nekako ugodno.

Nastavila sam vježbati,

i mjesec poslije kada sam je vidjela
priznala sam joj koliko mi je to pomoglo.

"Divno. Položila si.", rekla je,

"Sada vježba za napredne:

'Dobro jutro. Volim te, Shauna."

Sljedećega dana

stavila sam ruku na srce,
primirila se i rekla,

"Dobro jutro. Volim te, Shauna."

Ništa nisam osjetila,

osim što sam si bila pomalo smiješna,
no nije bilo ljubavi.

Nastavila sam vježbati, jer kao što
znamo, vježba nas jača.

I jednoga dana,

stavila sam ruku na srce, udahnula:
"Dobro jutro. Volim te, Shauna."

I osjetila sam to.

Osjetila sam bakinu ljubav,
osjetila sam majčinu ljubav,

osjetila sam ljubav prema sebi.

Rado bih vam rekla

da svaki dan otada
uživam u ljubavi prema sebi,

da nikada više nisam osjetila sram,

no to nije istina.

No utrt je put blagoj pažnji,

i ona je svakim danom sve jača.

Pozivam vas da sutra,

stavite ruku na srce
i kažete: "Dobro jutro.",

a ako ste uistinu hrabri, recite:
"Dobro jutro. Volim te."

Hvala vam.

(Pljesak) (Uzvici)