Jack Horner: Dinosauri promjenjivog izgleda

Gdje su dinosauri bebe? U očaravajućem govoru s TEDxVancouvera paleontolog Jack Horner opisuje kako je otvaranje lubanja fosila otkrilo šokantnu tajnu o nekima od naših voljenih dinosaura.

Da zatražim da dignu ruku

ili zaplješću

ljudi različitih generacija?

Zanima me koliko vas je

staro između tri i 12 godina.

(Smijeh)

Nitko, ha?

U redu.

Govorit ću o dinosaurima.

Sjećate li se dinosaura kada ste bili toliko stari?

(Pljesak)

Dinosauri su pomalo smiješni, znate.

(Smijeh)

Sada ćemo poći u malo drugačijem smjeru.

Nadam se da svi to shvaćate.

Pa ću vam direktno reći svoju poruku:

Probajte ne izumrijeti.

(Smijeh)

To je to.

(Smijeh)

Ljudi me često pitaju -

zapravo, jedno od najčešćih pitanja koje me pitaju

jest: zašto djeca toliko vole dinosaure?

Što ih fascinira?

A ja obično samo kažem:

"Pa, dinosauri su bili veliki,

drugačiji i izumrli su."

Svi su izumrli.

Ali to nije istina,

ali doći ćemo do toga za čas.

To je u nekom smislu i tema:

veliki, drugačiji i izumrli.

Naslov mog govora:

Dinosauri promjenjivog izgleda.

Razlozi preranog izumiranja.

Pretpostavljam da se sjećamo dinosaura.

I postoji mnogo različitih oblika.

Mnogo različitih vrsta.

Nekad davno,

početkom 20. stoljeća,

muzeji su bili u potrazi za dinosaurima.

Izašli su i skupljali ih.

A to je jedna zanimljiva priča.

Svaki muzej je htio malo većeg ili boljeg

nego što je itko drugi imao.

Dakle, ako je muzej iz Toronta otišao

i skupio kosti Tiranosaura, koji je velik,

onda je muzej iz Ottawe htio većeg

i boljeg.

I to se događalo sa svim muzejima.

Tako da su svi bili u potrazi

za svim tim većim i boljim dinosaurima.

I to je bilo početkom 20. stoljeća.

Do oko 1970.,

neki znanstvenici su sjeli

i zapitali se: "Što, pobogu?

Pogledajte ove dinosaure.

Svi su veliki.

Gdje su svi maleni?"

I razmišljali su o tome

i čak pisali radove o tome:

"Gdje su maleni dinosauri?"

(Smijeh)

Pa, otiđite u muzej, vidjet ćete,

pogledajte koliko je beba dinosaura ondje.

Ljudi su pretpostavljali - i to je zapravo bio problem -

ljudi su pretpostavljali

da kad bi imali male dinosaure,

kad bi imali mlade dinosaure,

bilo bi ih lako identificirati.

Imali biste velikog dinosaura

i manjeg dinosaura.

Ali imali su samo velike dinosaure.

I to se svodi na nekoliko stvari.

Kao prvo, znanstvenici imaju ego,

i znanstvenici vole davati imena dinosaurima.

Vole davati imena bilo čemu.

Svatko bi volio imati životinju kojoj je sam dao ime.

(Smijeh)

Pa su svaki put kada bi našli nešto što je izgledalo malo drugačije,

dali i neko drugo ime.

Ono što se dogodilo, naravno, jest,

da smo završili s hrpetinom različitih dinosaura.

1975.,

nekome se upalila lampica.

Dr. Peter Dodson

sa Sveučilišta u Pennsylvaniji

je zapravo shvatio

da su dinosauri rasli

na neki način kao što ptice rastu,

što je drugačije

od načina na koji gmazovi rastu.

I zapravo,

uzeo je kazuara kao primjer.

I pomalo je cool - ako pogledate kazuara,

ili bilo koju pticu koja ima krijestu na glavi,

one zapravo rastu

do oko 80% veličine odrasle jedinke

prije nego krijesta počne rasti.

Sada razmislite o tome.

One praktički zadržavaju mladolike karakteristike

dosta kasno u onome što zovemo ontogenezom.

Dakle, alometrijska lubanjska ontogeneza

je značajan rast lubanje.

Pa možete vidjeti,

ako ste stvarno našli jednog

koji je narastao 80 posto

a ne znate da će odrasti u kazuara,

da ćete misliti da su to dvije različite životinje.

I to je bio problem,

a Peter Dodson je to istaknuo

koristeći neke dinosaure sa pačjim kljunom

tada poznate kao Hypacrosaurus.

I pokazao je

da kada biste uzeli bebu i odraslu jedinku

i napravili prosjek onoga kako bi trebao izgledati,

ako je rastao na donekle linearan način,

imao bi krijestu

upola manju od krijeste odraslog.

Ali jedinka na prijelazu u odraslu

kod 65 posto

nije uopće imala krijestu.

Tako da je to bilo zanimljivo.

To je gdje

su ljudi opet otišli u krivom smjeru.

Mislim, kada bi samo to sagledali,

uzimajući u obzir rad Petera Dodsona, i krenuli od toga,

tada bismo imali mnogo manje dinosaura

nego što ih imamo.

Ali znanstvenici imaju ego,

vole imenovati stvari.

I tako su nastavili imenovati dinosaure

zato što su bili drugačiji.

Sada postoji način kojim zapravo možemo ispitati

i provjeriti je li dinosaur, ili bilo koja životinja,

mlađa ili starija.

I to tako da režemo njihove kosti.

Ali rezanje dinosaurovih kosti

je teško napraviti, kao što možete zamisliti,

zato što su u muzejima

kosti dragocjene.

Otiđete u muzej i oni se stvarno dobro brinu o njima.

Stave ih u pjenu, male spremnike.

Zbilja su dobro zbrinute.

Ne sviđa im se ako dođete

i želite ih prerezati pilom i pogledati u njih.

(Smijeh)

Pa vam obično to ni ne dopuste.

Ali ja imam muzej

i skupljam dinosaure

i svoje mogu prepiliti.

Pa to i radim.

(Pljesak)

Ako razrežete malog dinosaura,

iznutra je jako spužvasto kao A.

A ako razrežete velikog dinosaura,

jako je masivan.

Možete vidjeti da je to zrela kost.

Tako da ih je jako lako razlikovati.

Pa ono što ja želim napraviti

jest pokazati vam ovo.

U Sjevernoj Americi u području Northern Plains u SAD-u

i u području Southern Plains Alberte i Saskatchewana,

ondje se nalazi ova stijena koja se zove Hell Creek Formation

koja daje posljednje dinosaure koji su živjeli na Zemlji.

Dvanaest je onih

koje svi prepoznaju -

mislim, dvanaest je primarnih dinosaura

koji su izumrli.

Pa ćemo ih mi procijeniti.

I to je manje-više ono što sam ja radio.

Pa smo moji studenti, moje osoblje

i ja rezali i otvarali kosti.

Kao što možete zamisliti,

rezanje kosti noge je jedna stvar,

ali kada odete u muzej

i kažete: "Neće vam smetati ako razrežem

lubanju vašeg dinosaura, zar ne?",

oni kažu: "Gubi se."

(Smijeh)

Dakle, evo dvanaest dinosaura.

Najprije želimo pogledati ova tri.

Ovo su dinosari koji se zovu Pachycephalosauri.

I svatko zna

da su ove tri životinje u srodstvu.

A pretpostavka je

da su u srodstvu

kao bratići ili slično.

Ali nitko nikad nije uzeo u obzir

da bi mogli biti u bližem srodstvu.

Drugim riječima,

ljudi su ih gledali i vidjeli razliku.

A svi vi znate

ako želite odrediti

jeste li u srodstvu sa svojim bratom ili sestrom,

ne možete to učiniti promatrajući razlike.

Možete utvrditi srodstvo samo

promatranjem sličnosti.

Dakle, ljudi su gledali ove dinosaure

i govorili o tome koliko su različiti.

Pachycephalosaur ima veliku, debelu kupolu na svojoj glavi,

a ima i nekoliko malih kvržica na zatiljku,

i ima hrpu čvorića na kraju njuške.

Zatim Stygimoloch, još jedan dinosaur

iz istog razdoblja, živio je u isto vrijeme,

ima šiljke koji strše iz njegovog zatiljka.

Ima malu, sićušnu kupolu,

i hrpu čvorića na svojoj njušci.

A onda je tu i ova stvar koja se zove Dracore,

hogwartsia.

Pogodite otkuda je naziv došao? Zmaj.

Tako imamo dinosaura

koji ima šiljke koji strše iz njegove glave, bez kupole,

s čvorićima na nosu.

Nitko nije primijetio da ti čvorići pomalo sliče.

Ali pogledali su ova tri dinosaura

i rekli: "To su tri različita dinosaura,

a Dracorex je vjerojatno najprimitivniji od njih.

A jedan je primitivniji od drugog."

Meni nije jasno

kako su oni zapravo njih troje razvrstali.

Ali ako ih poredate,

ako samo uzmete one tri lubanje i poredate ih,

oni se ovako poredaju.

Dracorex je najmanji,

Stygimoloch je srednje veličine,

Pachycephalosaurus je najveći.

I čovjek bi pomislio

da bi ga to trebalo dovesti do nekog zaključka.

(Smijeh)

Ali nije ih dovelo do nikakvog zaključka.

Zato što... ma znamo zašto.

Znanstvenici vole imenovati stvari.

Ako razrežemo

Dracorexa -

ja sam razrezao našeg Dracorexa -

i gle, bio je spužvast iznutra,

stvarno spužvast iznutra.

Mislim, to je mladi dinosaur

i raste stvarno brzo.

Pa će postati veći.

Ako otvorite Stygimolocha,

događa se ista stvar.

Kupola, ta mala kupola

raste zaista brzo.

Veoma brzo se napuhuje.

Ono što je zanimljivo su šiljci na zatiljku Dracorexa

koji su isto tako brzo rasli.

Šiljci na zatiljku Stygimolocha

se zapravo povlače,

što znači da se smanjuju

i da kupola postaje veća.

A ako pogledamo Pachycephalosaura,

Pachycephalosaur ima tvrdu kupolu

i njegove male kvržice na zatiljku

su se također povlačile.

Dakle, samo s ta tri dinosaura,

lako možete - kao znanstvenik -

možemo lako pretpostaviti

da je to samo razvojni niz

iste životinje.

Što naravmo znači

da su Stygimoloch i Dracorex

izumrli.

(Smijeh)

Dobro.

Što naravno znači

da imamo 10 primarnih dinosaura s kojima se možemo baviti.

Jedan moj kolega s Berkleya,

on i ja smo proučavali Triceratopsa.

I prije 2000. godine -

sjetite se,

Triceratops je prvi put pronađen u 19. stoljeću -

prije 2000., nitko nikad nije vidio

mladog Triceratopsa.

Triceratops se nalazi u svakom muzeju u svijetu,

ali nitko nikad nije pronašao mladog.

A mi znamo zašto, zar ne?

Zato što svi žele imati velikog.

Pa su svi imali velikog.

Tako smo mi izašli i skupili cijelu hrpu stvari

i pronašli hrpu malih.

Svugdje su. Ima ih posvuda.

Ima ih hrpetina u našem muzeju.

(Smijeh)

I svi kažu da je to zato što imam malen muzej.

Kada imate mali muzej, imate male dinosaure.

(Smijeh)

Ako pogledate Triceratopsa,

možete vidjeti da se mijenja, mijenja svoj izgled.

Kako mladi odrastaju,

njihovi rogovi se zapravo svijaju unatrag.

A onda, kako postaju stariji,

rogovi rastu prema naprijed.

I to je stvarno cool.

Ako pogledate uz rubove nabora,

oni imaju te male trokutne kosti

koje zapravo rastu kao trokuti

a onda se spljošte uz nabor

što je dosta slično onome što se događa sa šiljcima

kod Pachycephalosaura.

I onda, zato što su mladi u mojoj zbirci,

razrežem ih

i pogledam unutra.

I maleni je stvarno spužvast.

I srednji je stvarno spužvast.

Ali zanimljivo je

da je i odrasli Triceratops bio spužvast.

A to je lubanja koja je duga dva metra.

To je velika lubanja.

Ali postoji još jedan dinosaur

pronađen u ovoj formaciji

koji izgleda kao Triceratops, ali je veći

i zove se Torosaur.

A Torosaur, kada ga razrežemo,

ima odrasle kosti.

Ali ima ove velike rupe u svom štitu.

I svi kažu: "Triceratops i Torosaur

nikako ne mogu biti ista životinja

zato što je jedan veći od drugoga."

(Smijeh)

"I ima rupe svom naboru."

I, ja sam rekao: "Pa imamo li kojeg mladog Torosaura?"

A oni su rekli: "Pa ne,

ali ima rupe u svom naboru."

Jedan od mojih apsolvenata, John Scannella,

pregledao je našu cijelu zbirku

i zapravo je otkrio

da se rupa počela stvarati

kod Triceratopsa

i, naravno, otvorena je kod Torosaura -

pa je pronašao prijelazne oblike

između Triceratopsa i Torosaura,

što je stvarno cool.

Pa sada znamo

da je Torosaur

zapravo odrasli Triceratops.

Kada imenujemo dinosaure,

kada imenujemo bilo što,

izvorno ime će ostati,

a drugo ime će se izbaciti.

Pa je Torosaur izumro.

Triceratops, ako ste čuli na vijestima,

mnogo novinara je sve krivo shvatilo.

Mislili su da bi trebalo zadržati Torosaura, a Triceratopsa izbaciti,

ali to se neće dogoditi.

(Smijeh)

U redu, to možemo napraviti s hrpom dinosaura.

Mislim, tu je Edmontosaur

i Anatotitan.

Anatotitan, golema patka.

To je golemi dinosaur pačjeg kljuna.

Evo još jednog.

Dakle, gledamo histologiju kosti.

Histologija kosti nam govori

da je Edmontosaur mlad,

ili barem na prijelazu u odraslu jedinku,

a drugi je odrastao

i imamo ontogenezu.

I rješili smo se Anatotitana.

Dakle, možemo samo nastaviti raditi ovo.

Zadnji je

Tiranosaur.

Postoje ta dva dinosaura,

Tiranosaur i Nanotyrannus.

(Smijeh)

Opet, zapitate se.

(Smijeh)

Ali imali su dobro pitanje.

Gledali su ih

i rekli:"Jedan ima 17 zuba, a veći ima 12 zuba.

I to uopće nema smisla,

zato što ne znamo ni za jednog dinosaura

koji dobiva zube kako stari.

Pa mora biti istina -

moraju biti različiti."

Pa smo ih razrezali.

I stvarno,

Nanotyrannus ima mlade kosti,

a veći ima zrelije kosti.

Čini se da bi još mogao rasti.

U muzeju gdje radimo, Museum of the Rockies,

imam četiri Tiranosaura

pa ih hrpetinu mogu i rezati.

Ali zapravo nisam morao niti jednog rezati,

zato što sam samo poredao njihove čeljusti

i ispalo je da je najveći imao 12 zuba,

sljedeći najmanji ih je imao 13

i sljedeći najmanji 14.

A Nano, naravno, ima 17 zuba.

Izašli smo i pogledali zbirke drugih ljudi

i našli jednog koji ima 15 zuba.

I opet, lako je ustvrditi

da je Tiranosaurova ontogeneza

uključivala Nanotyrannusa

i zato možemo isključiti još jednog dinosaura.

(Smijeh)

Pa kada se dođe

na naš kraj krede,

preostalo ih je sedam.

I to je dobar broj.

To je dobar broj za izumiranje, mislim.

Kao što možete zamisliti,

ovo nije baš omiljeno kod četvrtaša.

10-ogodišnjaci vole svoje dinosaure,

uče njihova imena.

I nisu zadovoljni ovime.

(Smijeh)

Puno vam hvala!

(Pljesak)