Pravednost: kako ispravno postupit? Epizoda 02: 'IMA LI ŽIVOT CIJENU?'

Pravednost Michael Sandel

Ima li život cijenu?

Prošli puta diskutirali smo o
slučaju Karljica protiv Dudleya i Stephensa,

slučaj u čamcu za spasavanje,
slučaj kanibalizma na moru,

i s imajući na umu argumente
slučaja čamca za spasavanje,

argumente za i protiv onoga
što su učinili Dudley i Stephens,

vratimo se na utilitarističku filozofiju
Jeremya Benthama.

Bentham je rođen u Engleskoj 1748.,

sa 12 godina pohađao je Oxford,
sa 15 se upisao na pravni fakultet.

Sa 19 primljen je u Odvjetničku komoru,
ali nikada se nije bavio pravom,

umjesto toga posvetio je život
filozofiji prava i filozofiji morala.

Prošli puta počeli smo razmatrati
Benthamovu verziju utilitarizma.

Glavna ideja, sažeto sročena,
je ova:

najviši princip morala,
bilo osobnog ili političkog morala,

je maksimiziranje općeg dobra

ili kolektivne sreće,

ili ukupne ravnotežu zadovoljstva i boli

u izrazu maksimizirane korisnosti.

Bentham dolazi do tog principa
rasuđujući na sljedeći način:

svima nama upravljaju bol i zadovoljstvo,

oni su naši suvereni gospodari,
pa ih svaki moralni sistem mora uzeti u obzir.

Kako ih najbolje uzeti u obzir?

Maksimiziranjem

i to vodi principu
'najvećeg dobra za najveći broj'.

Što bismo točno trebali maksimizirati?

Bentham nam govori - sreću

ili, preciznije, korisnost.

Maksimiziranje korisnosti nije najvažnije
samo za pojedince, već i za zajednice

i zakonodavce.

Na koncu, što je zajednica?
- pita Bentham.

To je suma pojedinaca koji ju sačinjavaju.

I zbog toga, u odlučivanju o najboljim politikama
i što bi trebao biti zakon,

u odlučivanju što je pravedno,

građani i zakonodavci bi se trebali
zapitati:

Ako zbrojimo sve korisnosti ove politike

i oduzmemo sve troškove,

ispravna stvar koju treba učiniti
je ona

koja maksimizira ravnotežu
sreće nad patnjom.

To znači maksimizirati korisnost.

Danas želim ustanoviti da li se vi
slažete s tim ili ne.

A ta utilitarna logika često dolazi
pod nazivom analiza troškova i koristi

koju koriste kompanije i vlade
cijelo vrijeme.

A ono što ona uključuje je
pridjeljivanje vrijednosti,

obično dolarske vrijednosti,
za korisnost

troškova i koristi
u vezi raznih prijedloga.

Nedavno je u Republici Češkoj

predstavljen prijedlog za povećanje
poreza na trošarinu za pušenje.

Philip Morris, duhanska kompanija,

ostvaruje veliku dobit
u Republici Češkoj.

Oni su naručili studiju analize
troškova i koristi

pušenja u Republici Češkoj.

I ono što je ustanovila ta studija
analize troškova i koristi,

je da vlada ostvaruje dobit
zahvaljujući pušenju čeških građana.

Pa, kako ostvaruju dobit?

Istina je da postoje negativni učinci
za financije češke vlade,

zbog povećanih troškova zdravstva
za ljude koji pate od bolesti povezanih s pušenjem,

s druge strane postoje pozitivni učinci,

a to su, pribrojeni na drugoj strani bilance,

pozitivni učinci su uključivali,
najvećim dijelom,

razne porezne prihode koje vlada
ostvaruje od prodaje cigareta,

no također su uključivali uštede
u zdravstvu kad ljudi umiru ranije,

uštede na penzijama - ne morate plaćati
penzije tako dugo -

i također uštede u domovima za starije.

I kad su bili sumirani svi troškovi i koristi,

studija Philip Morrisa je ustanovila

da je neto dobit javnih financija
u Republici Češkoj

147 milijuna dolara,

a u odnosu na uštede u smještaju
i zdravstvenoj skrbi i troškovima za mirovine

vlada je uštedila preko 1200 dolara za
svaku osobu koja prerano umre zbog pušenja.

Analiza troškova i koristi.

Oni od vas koji brane utilitarizam
mogli bi pomisliti da ovaj test nije fer.

Philip Morris je bio razapet u štampi
i objavio je ispriku za ovu bezdušnu kalkulaciju.

Mogli biste reći da je ono što
ovdje nedostaje

nešto što utilitaristi mogu lako
ugraditi, napose

vrijednost za osobu i obitelji
onih koji umiru od raka pluća.

A što je sa vrijednošću života?

Neke analize troškova i koristi
sadržavaju mjeru za vrijednost života.

Jedna od najpoznatijih je slučaj
Ford Pinto automobila.

Je li itko čitao o tome?
To je bilo 1970.-tih.

Sjećate se da je Ford Pinto
bio marka automobila?

Itko?

To je bio mali auto, kompakt klase,
vrlo popularan,

ali imao je jedan problem, a to je
da je rezervoar za gorivo bio straga

i kod udarca u stražnji dio
rezervoar bi eksplodirao

i neki ljudi su poginuli,
a neki ozbiljno povrijeđeni.

Žrtve tih nesreća tužile su Ford,

a na suđenju se ispostavilo

da je Ford odavno znao
za riskantnost rezervoara za gorivo

i da je napravio analizu troškova i dobiti
kako bi ustanovio da li bi se isplatilo

ugraditi posebni štit

koji bi zaštito rezervoar
i spriječio da eksplodira.

Napravilu su analizu troškova i koristi;

cijena po komadu za povećanje
sigurnosti Pinta

izračunali su da iznosti 11 dolara
po komadu.

A ovo je analiza troškova i koristi
koja se pojavila na suđenju,

11 dolara po komadu
za 12,5 milijuna automobila i kamiona

iznosi ukupno 137 milijuna dolara
za povećanje sigurnosti.

A onda su izračunali koristi od ulaganja
tog novca u sigurniji auto.

Prebrojali su 180 smrti
i pridijelili dolarsku vrijednost:

200 tisuća dolara po jednoj smrti.

180 povreda - 67 tisuća dolara;

i onda troškovi popravka i zamjene
za 2000 vozila,

koji bi bili uništeni bez tog zaštitnog dijela,

700 dolara po vozilu.

Tako se pokazalo da bi koristi
iznosile samo 49,5 milijuna

i stoga nisu ugradili tu zaštitu.

Nepotrebno je napominjati

da kad se taj memo o analizi troškova i koristi
kompanije Ford Motor Company

pojavio na suđenju,

zapanjio je porotnike,
koji su dosudili goleme odštete.

Je li to protuprimjer za
utilitarističku ideju izračuna?

Jer Ford je uključio mjeru
za vrijednost života.

Tko bi od vas želio braniti
analizu troškova i koristi

u ovom očitom protuprimjeru?

Tko ima obranu?

Ili mislite da to u potpunosti ruši
cijeli utiilitaristički račun?

Ja mislim da su opet napravili isti grešku
kao u prethodnom slučaju

pridijelivši dolarsku vrijednost ljudskom životu
ne uzimajući u obzir stvari poput

patnje i emocionalnih gubitaka obitelji,

koje su izgubile prihode, ali i svoje voljene,

a to vrijedi više od 200 tisuća dolara.

Čekajte, kako se vi zovete?

Julie Roto.

Pa, Julie, ako 200 tisuća preniska cifra

jer ne uključuje gubitak voljenih
i gubitak svih tih godina života,

što mislite, koji bi broj bio točniji?

Ne vjerujem da mogu dati broj,

mislim da se taka vrsta analize ne bi smjela
koristiti u pitanjima ljudskog života.

Mislim da se to ne može izraziti novčano.

Dakle, oni ne samo da su stavili
premalu brojku,

kaže Julie, nego su pogriješili
uopće stavljajući bilo koji broj.

U redu, da čujemo nekoga tko ...

Morate uzeti u obzir inflaciju?

U redu, pošteno.

Pa koji bi to onda broj sada bio?

To je bilo prije 35 godina.

Dva milijuna dolara?

Vi bi stavili dva milijuna?

A kako se vi zovete?

Voicheck.

Voicheck kaže, moramo
uzeti u obzir inflaciju

Trebali bi biti velikodušniji.

Bi li tada smatrali da je ovo ispravan način
razmišljanja o tom pitanju?

Pretpostavljam, nažalost tu negdje
treba staviti broj,

nisam siguran koji bi to broj bio,
ali se slažem da bi se mogao staviti broj

na ljudski život.

U redu. Dakle Voicheck kaže,

i tu se ne slaže s Julie, ...

Julie kaže, ne možemo staviti broj na
ljudski život u svrhu analize troškova i koristi.

Voicheck kaže - moramo
jer moramo donositi odluke, nekako.

Što drugi misle o tome?

Je li itko ovdje spreman braniti analizu
troškova i koristi?

Kao točnu i poželjnu?

Ja mislim kad Ford i druge auto kompanije
ne bi koristile analizu troškova i koristi

na koncu bi propale jer ne bi mogle
biti profitabilne

i milijuni ljudi ne bi mogli koristiti
njihove aute za odlazak na posao

kako bi prehranili svoju djecu.

Zato mislim da ako se ne
koristi analiza troškova i dobiti

žrtvuje se opće dobro u tom slučaju.

Dobro, da vas pitam
kako se zovete?

Raul.

Raul, nedavno je provedena studija
o upotrebi mobitela u autu za vrijeme vožnje

i vodi se diskusija o tome
treba li to zabraniti

Procjena je da oko 2000 ljudi
umire u nesrećama svake godine

zbog korištenja mobitela.

a ipak analiza troškova i koristi koju je
napravio Centar za analizu rizika na Harvardu

ustanovila je da ako pogledate
prednosti korištenja mobitela

i procijenite vrijednost života,
dođe skoro na isto

zbog goleme ekonomske korisnosti
omogućavanja ljudima da iskoriste vrijeme,

da ne gube vrijeme, da mogu ugovarati poslove
i razgovarati s prijateljima i tako dalje

za vrijeme vožnje.

Ne sugerira li to da je pogrešno
ljudski život vrednovati novčanim iznosima?

Pa, ja mislim da ako velika većina ljudi

pokušava izvući maksimum korisnosti
iz usluge kao što je upotreba mobitela

i pogodnosti koju pružaju mobiteli,

tada je žrtva nužna

da bi ljudi bili zadovoljni.

Vi ste otvoreno utilitarista.

Da.

Zadnje pitanje Raul,

a postavio sam ga i Voichecku.

Koliko bi morala biti cijena ljudskog života
u dolarima da bi se zabranilo korištenje mobitela?

Ne želim proizvoljno računati brojke
ovoga časa...

Želite li to uzeti u razmatranje?

Da, uzet ću to ...

Ali ugrubo koliko bi to bilo?
Imate 2300 smrti,

morate odrediti dolarsku vrijednost
da biste znali želite li spriječiti te smrti

zabranom upotrebe mobitela u autima.

Pa, koje bi bilo vaše nagađanje?

Koliko?

Milijun, dva milijuna?

Dva milijuna je bila Voitechova cifra.

Je li to otprilike točno?

Možda milijun.

Milijun?!

Dobro je, hvala.

To su neke kontraverze koje proizlaze
iz analize troškova i koristi,

posebno one koje uključuju pridjeljivanje
dolarske vrijednosti svemu što ulazi u zbroj.

Sada bih se želio okrenuti vašim prigovorima,

vašim prigovorima ne nužno na
analizu troškova i koristi izričito,

jer to je samo jedna verzija
utilitarističke logike u današnjoj praksi,

nego na teoriju u cjelini,

ideji da je ispravni postupak,

pravedna osnova za politiku i zakon,

maksimiziranje korisnosti.

Koliko vas se ne slaže
s utilitarističkim pristupom

zakonu i općem dobru?

Koliko vas se slaže?

Dakle više vas je koji se slažu
ngo onih koji se ne slažu.

Pa da čujemo kritičare.

Moj glavni problem s tim je da mi se čini
da ne možete reći ...

samo zato što je netko u manjini,
da su njegove želje i potrebe manje vrijedne

nego onih koji su u većini.

Pretpostavljam da imam problem
s idejom da je

'najveće dobro za najveći broj' u redu
jer što je onda s ljudima kojih je manji broj,

To nije fer prema njima jer nemaju
pravo glasa o tome što oni žele.

To je zanimljiv prigovor, vi brinete
o učinku na manjinu?

Da.

Usput, kako se zovete?

Anna.

Tko ima odgovor na Anninu brigu
za učinak na manjinu?

Što kažete Anni?

Ona kaže da manjine vrijede manje.
Ja mislim da to nije slučaj

jer pojedinci u manjini vrijede
sasvim jednako kao pojedinci u većini.

Samo je stvar u tome da brojevi
prevladavaju manjinu.

U određenom trenutku morate donijeti odluku,

žao mi je manjine, ali ponekad
je to za veće dobro.

Za veće dobro. Anna, što vi kažete?
Vaše ime?

Youngda.

Youngda kaže morate samo zbrojiti
preferencije ljudi,

a oni preferencije onih u manjini
zaista se mjere.

Možete li dati neki primjer
za ono što vas brine

kad kažete da ste zabrinuti da utilitarizam
krši interes i uvažavanje manjine?

Možete li dati neki primjer?

Pa u odnosu na svaki od slučajeva
o kojima smo govorili, poput brodoloma,

mislima da je dječak koji pojeden ipak
imao jednako pravo na život kao i drugi ljudi,

a samo zato što je bio 'manjina'
u tom slučaju,

onaj koji je možda imao manje šanse
da nastavi živjeti,

to ne znači da drugi automatski
imaju pravo da ga pojedu

samo zato jer bi to većem broju ljudi
pružilo šansu da preživi.

Dakle, možda postoje određena prava
koja imaju manjine odnosno pojedinac

koja ne bi smjela biti razmjenjivana
u ime korisnosti?

Da, Anna?

Ovo bi bio test za vas.

U drevnom Rimu bacali su kršćane lavovima
u koloseumu iz sporta.

Ako razmislite o načinu
utilitarističkog računanja -

da, krščanin bačen lavu proživljava
ogromni neipodnošljivi bol,

ali pogledajte kolektivnu ekstazu Rimljana!

Youngda.

Pa, u to vrijeme ...

U moderno vrijeme, uzimajući u obzir
radost pruženu ljudima koji gledaju,

mislim da niti jedan kreator politike
ne bi rekao da je patnja jednog čovjeka puno ...

u usporedbi sa radošću koju donosi ...

Ne, ali morate priznati da u slučaju da je
dovoljan broj Rimljana bio izbezumljen od sreće

to bi prevladalo nad čak i najužasniju bol
nekolicine kršćana bačenih lavovima.

Dakle, zaista ovdje imamo
dva različita prigovora utilitarizmu.

Jedan se odnosi na primjereno
poštovanje ljudskih prava odnosno prava manjina.

A drugi se odnosi na cijelu ideju objedinjavanja
korisnosti ili preferencija ili vrijednosti.

Da li je moguće objediniti sve vrijednosti
i prevesti ih u dolarsku vrijednost?

1930.-ih bio je jedan psiholog
koji pokušao govoriti o drugom pitanju,

pokušao je dokazati ono što
utilitarizam pretpostavlja,

da je zaista moguće prevesti
sve robe, sve vrijednosti,

sve do čega je ljudima stalo,

u jedinstvenu uniformnu mjeru,

a to je učinio tako da je proveo anketu
među mladim primateljima socijalne pomoći.

To je bilo 1930. -te.

Dao im je listu neugodnih doživljaja

i pitao ih, 'Koliko bi trebali biti plaćeni
da pristanete proživjeti ove stvari?'

I vodio je bilješke.

Na primjer, 'Koliko biste morali biti plaćeni
da pristanete na vađenje prednjeg gornjeg zuba?'

ili 'Koliko bi trebali biti plaćeni da pristanete
da vam se odsječe jedan mali nožni prst?'

ili ' da jedete žive gliste od 20 cm'

ili 'da ostatak života proživite na farmi
u Kansasu'

ili 'da golim rukama zadavite
mačku lutalicu'?

Što mislite, koja je bila najskuplja
stavka na toj listi?

Kansas?

U pravu ste, bio je to Kansas.

Za Kansas ljudi su rekli da bi morali
biti plaćeni 300.000 dolara.

Što mislite koja je bila sljedeća
najskuplja stavka?

Nije mačka,

nije zub,

nije nožni prst,

glista!

Ljudi su rekli da bi im trebali platiti
sto tisuća dolara da pojedu glistu!

Što mislite da je bila
najmanje skupa stavka?

Nije mačka,

zub!

U vrijeme depresije ljudi su bili voljni
da im se izvadi zub za samo 4.500 dolara.

Evo što je Thorndike zaključio
iz svog istraživanja:

svaka želja ili užitak koji postoje,
postoje u nekoj količini i stoga su mjerljivi.

Život psa ili mačke ili kokoši

sastoji se od

gladi, žudnji, želja i zadovoljenja.

Isto vrijedi za život ljudskih bića,
iako su apetiti i želje kompliciraniji.

Ali što je s Thorndikeovom studijom?

Podržava li ona Benthamovu ideju

da sva dobra, sve vrijednosti

mogu biti obuhvaćeni jednom
uniformnom mjerom vrijednosti

ili besmislenost stavki na listi

sugerira suprotni zaključak

da možda - bez obzira govorimo li
o životu ili Kanzasu ili glisti -

možda stvari koje su nam vrijedne i važne

ne mogu biti obuhvaćene jednom
uniformnom mjerom vrijednosti.

A ako ne mogu, koje su posljedice
za utilitarističku teoriju morala?

To je pitanje kojim ćemo
nastaviti drugi puta.

Uzmimo sada drugi dio glasova.

KAKO MJERITI UGODU

Koji je doživljaj najvećeg užitka?

Koliko vas kaže Shakespeare?

Koliko vas kaže Fear Factor
(Faktor straha serija)?

Ne, nemoguće da ste ozbiljni,
zaista?

Prošli puta počeli smo razmatrati
neke prigovore

na verziju utilitarizma
Jeremy Benthama.

U raspravi koju smo vodili
ljudi su iznijeli dva prigovora.

Prvi prigovor, tvrdnja je bila

da utilitarizam baveći se
'najvećim dobrom za najveći broj'

propušta adekvatno poštovati
prava pojedinca.

Danas imamo debate
o mučenju i terorizmu.

Pretpostavimo da je osumnjičeni terorist
uhićen 10. rujna

i imate razloga vjerovati
da je osumnjičeni

imao ključne informacije o predstojećem
terorističkom napadu

u kojem će poginuti preko 3000 ljudi.

I ne može izvući informacije iz njega?

Da li bi bilo pravedno mučiti
osumnjičenika

kako bi se dobile informacije?

Ili

Ili kažete - Ne - postoji kategorična moralna
obaveza poštovanja prava pojedinca

Na neki način vratili smo se na pitanje
s kojim smo počeli,

o tramvaju i transplantaciji organ.
To je prvo sporno pitanje.

I sjećate se da smo razmatrali neke primjere
analize troškova i koristi.

Ali mnogo ljudi nije bilo zadovoljno
s analizom troškova i koristi

kad se radilo o pridjeljivanju
dolarske vrijednosti ljudskom životu.

I to nas je dovelo do drugog prigovora

koji je doveo u pitanje mogućnost
prevođenja svih vrijednosti

na jednu uniformnu mjeru vrijednosti.

Drugim riječima, pitanje je
jesu li sve vrijednosti sumjerljive.

Da vam dam još jedan primjer,
ustvari istinitu priču iz osobnog iskustva,

koja barem postavlja pitanje
mogu se sve vrijednosti prevesti bez gubitka

u utilitaritarističke termine.

Prije nekoliko godina

kad sam bio na diplomskom studiju
na Oxfordu u Engleskoj,

i postojali su muški i ženski fakulteti,
još nisu bili pomiješani.

I ženski fakulteti imali su pravila
zabrane noćnih posjeta za muške goste.

U 1970.-ima ta su se pravila rijetko
provodila i često kršila

ili mi je tako bilo rečeno.

Kasnih sedamdesetih, kad sam ja bio tamo,
porastao je pritisak za ublažavanje tih pravila

i to postalo predmet diskusije
na St. Anne College,

koji je bio jedan od tih fakulteta
samo za žene.

Starije žene na fakultetu
bile su tradicionalisti,

protivile su se promjeni
na konvencionalnim moralnim osnovama.

No, vremena su se promijenila
i bilo im je neugodno

iznijeti pravu osnovu
njihovih prigovora.

I zato su svoje argumente prevele
u utilitarističke termine.

Ako muškarci ostaju preko noći,
tvrdile su, povećat će se troškovi fakulteta.

Kako, možda se pitate?

Pa, poželjet će se okupati
i potrošit će našu toplu vodu, rekle su.

Nadalje, tvrdile su, morat ćemo
češće mijenjati madrace.

Reformatori su udovoljili tim zahtjevima
prihvaćajući sljedeće kompromise:

svaka žena može imati do tri
noćna gosta tjedno

- nisu rekli da li to mora biti ista osoba
ili tri različite -

uz uvjet, i u tome je bio kompromis,
uz uvjet

gost je plaćao 50 pensa da namiri
trošak fakulteta.

Sljedeći dan pojavio se naslov
u nacionalnim novinama:

'Djevojke na St Anne, 50 pensa za noć'!

Još jedna ilustracija teškoće
prevođenja svih vrijednosti,

- u ovom slučaju određene ideje vrline -

u utilitarističke termine.

Dakle, ovo je kao ilustracija
drugog prigovora utilitarizmu,

bar onog dijela tog prigovora
koji dovodi u pitanje

ispravnost utilitarizma u stajalištu

da možemo prihvatiti uniformnost vrijednosti,
sumjerljivost svih vrijednosti,

i prevesti sva moralna razmatranja
u dolare odnosno novac.

No postoji i drugi aspekt brige u vezi
agregiranja vrijednosti i preferencija.

Zašto bismo trebali odvagnuti
sve preferencije koje ljudi imaju

bez procjenjivanja jesu li te preferencije
dobre ili loše?

Ne bismo li trebali razlikovati
više i niže užitke?

Dio sklonosti da ne radimo kvalitatine razlike
između vrijednosti preferencija ljudi,

djelomično smo tome skloni zato
jer je to neosuđujuće i egalitaristički.

Benthamski utilitarista kaže:

Svačije preferencije se računaju
bez obzira na to što ljudi žele,

bez obzira na to što veseli različite ljude.

Za Benthama, važno je jedino,
sjetit ćete se,

intenzitet ili trajanje zadovoljstva ili boli.

Takozvana viša zadovoljstva ili plemenite
vrline su jednostavno one, prema Benthamu,

koje proizvode jače, duže zadovoljstvo.

Čuvena fraza za iskazivanje te ideje je

'količina zadovoljstva je jednaka,
radi li se o pribadači ili poeziji'.

Što je bila 'pribadača'?

Bila je to neka vrsta dječje igre,
'igra pribadača dobra je koliko i poezija',

rekao je Bentham.

A, mislim da ispod te ideje leži
tvrdnja, slutnja,

da je oholo prosuđivati čija su zadovoljstva
intrinzično viša ili vrednija ili bolja.

I ima nešto privlačno u tom odbijanju
da se prosuđuje,

na koncu neki ljudi vole Mozarta,
drugi Madonnu,

neki ljudi vole balet,
drugi kuglanje.

Tko kaže, mogao bi tvrditi Bentham,

tko će reći koja od zadovoljstava,

čija zadovoljstva su viša, vrednija,
plemenitija od drugih?

Ali, je lli to ispravno?

To odbijanje da radimo
kvalitativne razlike.

Možemo li se mi, svi zajedno,
odreći ideje

da su određene stvari koje nam
čine zadovoljstvo bolje ili vrednije od drugih?

Sjetite se Rimljana u koloseumu,
jedna stvar koja je u tome ljude smetala

bilo je da su se time izgleda
kršila prava kršćana.

Druga zamjerka onome što se tu događa

je uživanje Rimljana u tom krvavom spektaklu.

Treba li to zadovoljstvo, koje je sramotno
i na neki način korumpirano,

ponižavajuće zadovoljstvo.

Treba li to uopće biti valorizirano
odnosno vagano pri odlučivanju

o tome što je opće dobro?

Dakle, ovo su prigovori na Benthamov
uitlitarizam,

a sada se okrećemo nekome
tko je pokušao odgovoriti na te prigovore,

mlađi utilitarista, John Stuart Mill.

Ono što sada trebamo ispitati

je da li John Stuart Mill ima uvjerljivi
odgovor na ove prigovore utilitarizmu.

John Stuart Mill je rođen 1806., njegov otac,
James Mill bio je Benthamov učenik

i James Mill se odlučio svom sinu, Johnu
Stuartu Millu, dati primjereno obrazovanje.

On je bio čudo od djeteta, John Stuart Mill,

znao je grčki s tri godine,
latinski s osam,

a u dobi od 10 godina napisao je
Povijest rimskog prava.

U dobi od 20 godina
doživio je živčani slom,

to ga je bacilo u depresiju pet godina,

ali sa 25, ono što mu je pomoglo
da se izvuče iz te depresije

je susret s Harriet Taylor.

Ona Mill su se oženili i živjeli sretno
do kraja života

i bilo je to pod njenim utjecajem

da je John Stuart Mill pokušao
humanizirati utilitarizam.

Ono što je Mill pokušao je ustanoviti

da li utilitarističko računanje
može biti prošireno i modificirano

kako bi zadovoljilo humanitarne dvojbe
poput:

brige za poštovanje ljudskih prava

i također razlike između viših i nižih
zadovoljstava.

1859. Mill je napisao čuvenu knjigu
'O slobodi',

čija je glavna tema važnost obrane
prava pojedinca i prava manjina,

a 1861. pred kraj života

napisao jee knjigu koju čitamo
u okviru ovog kolegija

'Utilitarizam'.

U njoj pojašnjava da je korisnost
jedino mjerilo moralnosti, po njemu.

Dakle, on ne dovodi u pitanje
Benthamovu premisu,

on je potvrđuje.

On vrlo izričito kaže, 'Jedini dokaz da je
moguće prozvesti da je sve poželjno,

je taj da ljudi to zaista žele.'

Dakle, on ostaje kod ideje da su de facto
empirijske želje jedini temelj za moralnu prosudbu.

Ali onda - strana 8 također u poglavlju 2 -

on tvrdi da je utilitaristi moguće
razlikovati viša od nižih zadovoljstava.

Vi koji ste već čitali Milla,

kako je po njemu moguće
utvrditi tu razliku?

Kako utilitarista može kvalitativno
razlikovati viša zadovoljstva od nižih,

sramotnih, nevrijednih?

Ako ste probali oba, prirodno ćete
dati prednost onom višem, uvijek.

Sjajno, to je točno.
Kako se zovete?

John.

Pa, kako ističe John, Mills kaže,

'Evo testa, budući da ne možemo
iskoračiti izvan stvarnih želja i preferenci,

to bi narušilo utilitarističke pemise,

jedini test

da li je zadovoljstvo
više ili niže razine,

je da li bi mu netko tko je doživio oba,
dao prednost.

A ovdje, u poglavlju 2, vidimo odlomak
u kojem Mill govori ono što je John opisao.

'Od dva zadovoljstva, ako postoji jedno
kojem bi svi ili skoro svi koji su doživjeli oba,

dali odlučujuću prednost,

bez obzira na bilokakav osjećaj
moralne obaveze za to,

drugim riječima bez ikakvog vanjskog,
nezavisnog mjerila,

onda je to poželjnije zadovoljstvo.

Što ljudi misle o tom argumentu?

Da li je uspješan?

Koliko vas misli da je uspješan

za ra