Pravednost: kako ispravno postupit? Epizoda 02: 'IMA LI ŽIVOT CIJENU?'

Pravednost Michael Sandel

Ima li život cijenu?

Prošli puta raspravljali smo o
slučaju Kraljica protiv Dudleya i Stephensa,

slučaj u čamcu za spasavanje,
slučaj kanibalizma na moru,

i imajući na umu argumente
slučaja čamca za spasavanje,

argumente za i protiv onoga
što su učinili Dudley i Stephens,

vratimo se na utilitarističku filozofiju
Jeremya Benthama.

Bentham je rođen u Engleskoj 1748.,

sa 12 godina pohađao je Oxford,
sa 15 se upisao na pravni fakultet.

Sa 19 primljen je u Odvjetničku komoru,
ali nikada se nije bavio pravom,

umjesto toga posvetio je život
filozofiji prava i filozofiji morala.

Prošli puta počeli smo razmatrati
Benthamovu verziju utilitarizma.

Glavna ideja, sažeto sročena,
je ova:

najviši princip morala,
bilo osobnog ili političkog morala,

je maksimiziranje općeg dobra

ili kolektivne sreće,

ili ukupne ravnoteže
zadovoljstva nad boli

u izrazu maksimizirane korisnosti.

Bentham dolazi do tog principa
rasuđujući na sljedeći način:

svima nama upravljaju bol i zadovoljstvo,

oni su naši suvereni gospodari,
pa ih svaki moralni sistem mora uzeti u obzir.

Kako ih najbolje uzeti u obzir?

Maksimiziranjem

i to vodi principu
'najvećeg dobra za najveći broj'.

Što bismo točno trebali maksimizirati?

Bentham nam kaže - sreću

ili, preciznije, korisnost.

Maksimiziranje korisnosti nije najvažnije
samo za pojedince, već i za zajednice

i zakonodavce.

Na koncu, što je zajednica?
- pita Bentham.

To je suma pojedinaca koji je sačinjavaju.

I zbog toga, u odlučivanju
o najboljim političkim mjerama,

u odlučivanju što bi trebalo biti zakon,
u odlučivanju što je pravedno,

građani i zakonodavci bi se trebali
zapitati:

Ako zbrojimo sve prednosti ove politike

i oduzmemo sve troškove,

ispravna stvar koju treba učiniti
je ona

koja maksimizira saldo
sreće nad patnjom.

To znači maksimizirati korisnost.

Danas želim ustanoviti da li se vi
slažete s tim ili ne.

A ta utilitarna logika često dolazi
pod nazivom analiza troškova i koristi

koju koriste kompanije i vlade
cijelo vrijeme.

A ono što ona uključuje je
vrednovanje, obično u dolarima, korisnosti,

kao i troškova i prednosti
raznih prijedloga.

Nedavno je u Republici Češkoj

predstavljen prijedlog za povećanje
trošarine na pušenje.

Philip Morris, duhanska kompanija,

ostvaruje veliku dobit
u Republici Češkoj.

Oni su naručili studiju analize
troškova i koristi

za pušenje u Republici Češkoj.

I ono što je ustanovila ta studija
analize troškova i koristi,

je da vlada ostvaruje dobit
zahvaljujući pušenju čeških građana.

Pa, kako ostvaruju dobit?

Istina je da postoje negativni učinci
na javne financije češke vlade,

zbog povećanih troškova zdravstva
za ljude koji pate od bolesti povezanih s pušenjem,

s druge strane, postoje pozitivni učinci,

a to su, pribrojeni na drugoj strani bilance,

pozitivni učinci su uključivali,
najvećim dijelom, razne porezne prihode

koje vlada ostvaruje prodajom
duhanskih proizvoda,

no također su uključivali uštede
u zdravstvu kad ljudi umiru ranije,

uštede na penzijama
- ne morate plaćati penzije tako dugo -

i također uštede na troškovima
domova za starije.

I kad su bili sumirani svi troškovi i koristi,

studija Philip Morrisa je ustanovila

da neto dobit javnih financija
Republike Češke iznosi

147 milijuna dolara,

a u odnosu na uštede na smještaju
i zdravstvenoj skrbi i mirovinama,

vlada uživa uštedu od preko 1200 dolara za
svaku osobu koja prerano umre zbog pušenja.

Analiza troškova i koristi.

Oni od vas koji brane utilitarizam
mogli bi pomisliti da ovaj test nije fer.

Philip Morris je bio razapet u štampi
i objavio je ispriku za ovu bezdušnu kalkulaciju.

Mogli biste reći da je ono što
ovdje nedostaje

nešto što utilitaristi mogu lako
ugraditi, napose,

vrijednost za osobu i obitelji
onih koji umiru od raka pluća.

A što je sa vrijednošću života?

Neke analize troškova i koristi
sadržavaju mjeru za vrijednost života.

Jedan od najpoznatijih je slučaj
Ford Pinto automobila.

Je li itko čitao o tome?
To je bilo 1970.-tih.

Sjećate se da je Ford Pinto
bio marka automobila?

Itko?

To je bio mali auto, kompakt klase,
vrlo popularan,

ali imao je jedan problem, a to je
da je rezervoar za gorivo bio straga

i kod udarca u stražnji dio
rezervoar bi eksplodirao

i neki ljudi su poginuli,
a neki su bili ozbiljno povrijeđeni.

Žrtve tih nesreća tužile su Ford,

a na suđenju se ispostavilo

da je Ford odavno znao
za riskantnost rezervoara za gorivo

i da je napravio analizu troškova i koristi
kako bi ustanovio da li bi se isplatilo

ugraditi posebni štit

koji bi zaštitio rezervoar
i spriječio da eksplodira.

Napravili su analizu troškova i koristi;

cijena dijela koji bi povećao
sigurnost Pinta,

izračunali su da iznosi 11 dolara
po komadu.

A ovo je analiza troškova i koristi
koja se pojavila na suđenju,

11 dolara po komadu
za 12,5 milijuna automobila i kamiona

iznosila je ukupno 137 milijuna dolara
za povećanje sigurnosti.

A onda su izračunali prednosti ulaganja
tog novca u sigurniji auto.

Prebrojali su 180 smrti
i pridijelili dolarsku vrijednost:

200 tisuća dolara po jednoj smrti.

180 povreda - 67 tisuća dolara;

i onda troškovi popravka i zamjene
za 2000 vozila,

koji bi bili uništeni bez tog zaštitnog dijela,

700 dolara po vozilu.

Tako se pokazalo da bi prednosti
iznosile samo 49,5 milijuna

i stoga nisu ugradili tu zaštitu.

Nepotrebno je napominjati,
da kad se taj memo

o analizi troškova i koristi kompanije
Ford Motor Company pojavio na suđenju,

prenerazio je porotnike,
koji su dosudili goleme odštete.

Je li to protuprimjer za
utilitarističku ideju izračuna?

Jer Ford je uključio mjeru
za vrijednost života.

Tko bi od vas želio braniti
analizu troškova i koristi

u ovom očitom protuprimjeru?

Tko ima obranu?

Ili mislite da to u potpunosti ruši
cijeli utiilitaristički izračun?

Ja mislim da su opet napravili istu grešku
kao u prethodnom slučaju

pridijelivši dolarsku vrijednost ljudskom životu
ne uzimajući u obzir stvari poput

patnje i emocionalni gubitak obitelji,
koje su izgubile prihode, ali i svoje voljene.

a to vrijedi više od 200 tisuća dolara.

Čekajte, kako se vi zovete?

Julie Roto.

Pa, Julie, 200 tisuća je preniska cifra

jer ne uključuje gubitak voljenih
i gubitak svih tih godina života.

Što vi mislite, koji bi broj bio točniji?

Ne vjerujem da mogu dati broj,

mislim da se takva vrsta analize ne bi smjela
koristiti u pitanjima ljudskog života.

Mislim da se to ne može izraziti novčano.

Dakle, oni ne samo da su stavili
premalu brojku,

kaže Julie, nego su pogriješili
stavljajući bilo koji broj.

U redu, da čujemo nekoga tko ...

Morate uzeti u obzir inflaciju?

U redu, pošteno.

Pa koji bi to onda broj sada bio?

To je bilo prije 35 godina.

Dva milijuna dolara?

Vi bi stavili dva milijuna?

A kako se vi zovete?

Voicheck.

Voicheck kaže, moramo
uzeti u obzir inflaciju

Trebali bi biti velikodušniji.

Bi li tada smatrali da je ovo ispravan način
razmišljanja o tom pitanju?

Pretpostavljam, nažalost tu negdje
treba staviti broj,

nisam siguran koji bi to broj bio,

ali se slažem da bi se mogao
staviti broj na ljudski život.

U redu. Dakle Voicheck kaže,

i tu se ne slaže s Julie, ...

Julie kaže, ne možemo staviti broj na
ljudski život u svrhu analize troškova i koristi.

Voicheck kaže - moramo
jer moramo donositi odluke, nekako.

Što drugi misle o tome?

Je li itko ovdje spreman braniti
analizu troškova i koristi?

Kao točnu i poželjnu?

Ja mislim kad Ford i druge auto kompanije
ne bi koristile analizu troškova i koristi

na koncu bi propale jer ne bi mogle
biti profitabilne

i milijuni ljudi ne bi mogli koristiti
njihove aute za odlazak na posao

kako bi prehranili svoju djecu.

Zato mislim da ako se ne
koristi analiza troškova i koristi

žrtvuje se opće dobro u tom slučaju.

Dobro, da vas pitam
kako se zovete?

Raul.

Raul, nedavno je provedena studija o
upotrebi mobitela u autu za vrijeme vožnje

i vodila se diskusija o tome
treba li to zabraniti

Procjena je da oko 2000 ljudi umire

u nesrećama svake godine
zbog korištenja mobitela.

a ipak analiza troškova i koristi koju je
napravio Centar za analizu rizika na Harvardu

ustanovila je da ako pogledate
prednosti korištenja mobitela

i procijenite vrijednost života,
dođe skoro na isto

zbog goleme ekonomske koristi
omogućavanja ljudima da iskoriste vrijeme,

da ne gube vrijeme, da mogu ugovarati poslove
i razgovarati s prijateljima i tako dalje

za vrijeme dok voze.

Ne sugerira li to da je pogrešno
ljudski život vrednovati novčanim iznosima?

Pa, ja mislim da ako velika većina ljudi

pokušava izvući maksimalnu korist
iz usluge kao što je upotreba mobitela

i pogodnosti koju pružaju mobiteli,

tada je žrtva nužna
da bi ljudi bili zadovoljni.

Vi ste otvoreno utilitarista?!

Da.

Zadnje pitanje Raul,

a postavio sam ga i Voichecku.

Koja bi morala biti cijena ljudskog života
u dolarima da bi se zabranilo korištenje mobitela?

Ne želim proizvoljno računati brojke
ovoga časa...

Želite li to uzeti u razmatranje?

Da, uzet ću to ...

Ali ugrubo, koliko bi to bilo?
Imate 2300 smrti,

morate odrediti dolarsku vrijednost
da biste znali želite li spriječiti te smrti

zabranom upotrebe mobitela u autima.

Pa, imate li neki osjećaj koliko?

Milijun, dva milijuna?

Dva milijuna je bila Voitechova cifra.

Je li to otprilike točno? - Možda milijun.

Milijun?! - Da.

Dobro je, hvala.

To su neke kontraverze koje danas
proizlaze iz analize troškova i koristi,

posebno one koje uključuju pridjeljivanje
dolarske vrijednosti svemu što ulazi u zbroj.

Sada bih se želio okrenuti vašim prigovorima,

vašim prigovorima, ne nužno na
analizu troškova i koristi izričito,

jer to je samo jedna verzija
utilitarističke logike u današnjoj praksi,

nego na teoriju u cjelini,

na ideju da je ispravni postupak,

pravedna osnova za
političke mjere i zakon,

maksimiziranje korisnosti.

Koliko vas se ne slaže
s utilitarističkim pristupom

zakonu i općem dobru?

Koliko vas se slaže s njim?

Dakle više vas je koji se slažu
nego onih koji se ne slažu.

Pa da čujemo kritičare.

Moj glavni problem s tim je da mi se čini
da ne možete reći ...

samo zato što je netko u manjini,

da su njegove želje i potrebe
manje vrijedne nego onih koji su u većini.

Pretpostavljam da imam problem
s idejom da je

'najveće dobro za najveći broj' u redu,

jer što je onda s ljudima
kojih je manji broj,

to onda nije fer prema njima jer
nemaju pravo glasa o tome što oni žele.

To je zanimljiv prigovor, vi brinete
o učinku na manjinu?

Da.

Usput, kako se zovete?

Anna.

Tko ima odgovor na Anninu brigu
za učinak na manjinu?

Što kažete Anni?

Ona je rekla da manjine vrijede manje.
Ja mislim da to nije slučaj

jer pojedinci u manjini vrijede
sasvim jednako kao pojedinci u većini,

samo je stvar u tome da brojevi
nadilaze manjinu.

U određenom trenutku
morate donijeti odluku

i žao mi je manjine, ali ponekad
je to za opće, veće dobro.

Za veće dobro. Anna, što vi kažete?
Vaše ime?

Youngda.

Što kažete Youngdai?

Youngda kaže, morate samo zbrojiti
preferencije ljudi,

a preferencije onih u manjini
zaista se mjere.

Možete li dati neki primjer
za ono što vas brine

kad kažete da ste zabrinuti da utilitarizam
krši interes i uvažavanje manjine?

Možete li dati neki primjer?

Pa, u odnosu na svaki od slučajeva
o kojima smo govorili, poput brodoloma,

mislim da je dječak koji je pojeden ipak
imao jednako pravo na život kao i drugi ljudi,

a samo zato što je bio 'manjina'
u tom slučaju,

onaj koji je možda imao manje šanse
da nastavi živjeti,

to ne znači da drugi automatski
imaju pravo da ga pojedu

samo zato jer bi to većem broju ljudi
pružilo šansu da preživi.

Dakle, možda postoje određena prava
koja imaju manjine, odnosno pojedinac,

koja ne bi smjela biti razmjenjivana
u ime korisnosti?

Da, Anna?

Ovo bi bio test za vas.

U drevnom Rimu bacali su kršćane lavovima
u koloseumu iz sporta.

Ako razmislite o načinu
utilitarističkog računanja -

da, krščanin bačen lavu proživljava
ogromni nepodnošljivi bol,

ali pogledajte kolektivnu ekstazu Rimljana!

Youngda.

Pa, u to vrijeme ...

U moderno vrijeme, uzimajući u obzir
radost pruženu ljudima koji gledaju,

mislim da niti jedan zakonodavac ne bi
rekao da je patnja jednog čovjeka puno ...

u usporedbi sa radošću koju donosi ...

Ne, ali morate priznati da u slučaju da je
dovoljan broj Rimljana bio izbezumljen od sreće

to bi prevagnulo čak i najužasniju bol
nekolicine kršćana bačenih lavovima.

Dakle, zaista ovdje imamo
dva različita prigovora utilitarizmu.

Jedan se odnosi na primjereno
poštovanje ljudskih prava odnosno prava manjina.

A drugi se odnosi na cijelu ideju objedinjavanja
korisnosti ili preferencija ili vrijednosti.

Da li je moguće objediniti sve vrijednosti
i prevesti ih u dolarsku vrijednost?

1930.-ih bio je jedan psiholog
koji je pokušao govoriti o drugom pitanju.

Pokušao je dokazati ono što
utilitarizam smatra istinom,

da je zaista moguće prevesti
sve robe, sve vrijednosti,

sve do čega je ljudima stalo,

u jedinstvenu uniformnu mjeru,

a to je učinio tako da je proveo anketu
među mladim primateljima socijalne pomoći.

To je bilo 1930. -tih.

Dao im je listu neugodnih doživljaja

i pitao ih, 'Koliko bi trebali biti plaćeni
da pristanete proživjeti ove stvari?'

I vodio je bilješke.

Na primjer, 'Koliko biste morali biti plaćeni
da pristanete na vađenje prednjeg gornjeg zuba?'

ili 'Koliko bi trebali biti plaćeni da pristanete
da vam se odsiječe jedan mali nožni prst?'

ili ' da jedete žive gliste od 20 cm'

ili 'da ostatak života proživite
na farmi u Kansasu'

ili 'da golim rukama zadavite
mačku lutalicu'?

Što mislite, koja je bila najskuplja
stavka na toj listi?

Kansas?

U pravu ste, bio je to Kansas.

Za Kansas ljudi su rekli da bi morali
biti plaćeni 300.000 dolara.

Što mislite koja je bila sljedeća
najskuplja stavka?

Nije mačka,

nije zub,

nije nožni prst,

glista!

Ljudi su rekli da bi im trebali platiti
sto tisuća dolara da pojedu glistu!

Što mislite da je bila
najmanje skupa stavka?

Nije mačka,

zub!

U vrijeme depresije ljudi su bili voljni
da im se izvadi zub za samo 4.500 dolara.

Evo što je Thorndike zaključio
iz svog istraživanja:

svaka želja ili užitak koji postoje,
postoje u nekoj količini i stoga su mjerljivi.

Život psa ili mačke ili kokoši

sastoji se od apetita,
žudnji, želja i zadovoljenja.

Isto vrijedi za život ljudskih bića,
iako su apetiti i želje kompliciraniji.

Ali što je s Thorndikeovom studijom?

Podržava li ona Benthamovu ideju

da sva dobra, sve vrijednosti

mogu biti obuhvaćeni jednom
uniformnom mjerom vrijednosti

ili besmislenost ovih stavki na listi

sugerira suprotni zaključak

da možda - bez obzira govorimo li
o životu ili Kanzasu ili glisti -

možda stvari koje su nam vrijedne i važne

ne mogu biti obuhvaćene jednom
uniformnom mjerom vrijednosti.

A ako ne mogu, koje su posljedice
za utilitarističku teoriju morala?

To je pitanje kojim ćemo
nastaviti sljedeći puta.

Uzmimo sada drugi dio glasova.

Koji je doživljaj najvećeg užitka?

Koliko vas kaže Shakespeare?

KAKO MJERITI UGODU

Koliko vas kaže Fear Factor
(Faktor straha, serija)?

Ne, nemoguće da ste ozbiljni,
zaista?

Prošli puta počeli smo razmatrati
neke prigovore

na verziju utilitarizma
Jeremy Benthama.

U raspravi koju smo vodili
ljudi su iznijeli dva prigovora.

Prvi prigovor odnosno tvrdnja bila je

da utilitarizam baveći se
'najvećim dobrom za najveći broj'

propušta primjereno poštovati
prava pojedinca.

Danas imamo debate
o mučenju i terorizmu.

Pretpostavimo da je osumnjičeni terorist
uhićen 10. rujna

i imate razloga vjerovati
da je osumnjičeni

imao ključne informacije o
predstojećem terorističkom napadu

u kojem će poginuti preko 3000 ljudi.

I ne možete izvući informacije iz njega?

Da li bi bilo pravedno mučiti
osumnjičenika

kako bi se dobile informacije?

Ili

kažete - Ne, postoji kategorična moralna
obaveza poštovanja prava pojedinca

Na neki način vratili smo se na pitanje
s kojim smo počeli,

o tramvaju i transplantaciji organa.
To je prvo sporno pitanje.

I sjećate se da smo razmatrali
neke primjere analize troškova i koristi.

Ali mnogo ljudi nije bilo zadovoljno
s analizom troškova i koristi

kad se radilo o pridjeljivanju
dolarske vrijednosti ljudskom životu.

I to nas je dovelo do drugog prigovora

koji je doveo u pitanje mogućnost
prevođenja svih vrijednosti

na jednu uniformnu mjeru vrijednosti.

Drugim riječima, pitanje je
jesu li sve vrijednosti sumjerljive.

Da vam dam još jedan primjer, ustvari,
istinitu priču iz osobnog iskustva,

koja barem postavlja pitanje mogu li se
sve vrijednosti prevesti bez gubitka

u utilitaritarističke termine.

Prije puno godina

kad sam bio na diplomskom studiju
na Oxfordu u Engleskoj,

i postojali su muški i ženski fakulteti,
još nisu bili miješani.

I ženski fakulteti imali su pravila
zabrane noćnih posjeta za muške goste.

U 1970.-ima ta su se pravila
rijetko provodila i lako kršila

ili su mi tako rekli.

Kasnih sedamdesetih, kad sam ja bio tamo,
porastao je pritisak za ublažavanje tih pravila

i to je postalo predmet diskusije
na St. Anne College,

koji je bio jedan od tih fakulteta
samo za žene.

Starije žene na fakultetu
bile su tradicionalisti,

protivile su se promjeni
na konvencionalnim moralnim osnovama.

No, vremena su se promijenila
i bilo im je neugodno

iznijeti pravu osnovu
svojih prigovora.

I zato su svoje argumente prevele
u utilitarističke termine.

Ako muškarci ostaju preko noći,
tvrdile su, povećat će se troškovi fakulteta.

Kako, možda se pitate?

Pa, poželjet će se okupati
i potrošit će našu toplu vodu, rekle su.

Nadalje, tvrdile su, morat ćemo
češće mijenjati madrace.

Reformatori su udovoljili tim zahtjevima
usvajajući sljedeće kompromise:

svaka žena može imati maksimalno
tri noćna gosta tjedno

- nisu rekli da li to mora biti ista osoba
ili tri različite -

uz uvjet, i u tome je bio kompromis,
uz uvjet

da gost plaća 50 pensa
da namiri trošak fakulteta.

Sljedeći dan pojavio se naslov
u nacionalnim novinama:

'Djevojke na St Anne, 50 pensa za noć'!

Još jedna ilustracija teškoće
prevođenja svih vrijednosti,

- u ovom slučaju određene ideje vrline -

u utilitarističke termine.

Dakle, ovo sve je kao ilustracija
drugog prigovora utilitarizmu,

barem onog dijela tog prigovora
koji dovodi u pitanje

ispravnost utilitarizma u stajalištu

da možemo prihvatiti uniformnost vrijednosti,
sumjerljivost svih vrijednosti,

i prevesti sva moralna razmatranja
u dolare odnosno novac.

No postoji i drugi aspekt brige u vezi
agregiranja vrijednosti i preferencija.

Zašto bismo trebali odvagnuti
sve preferencije koje ljudi imaju

bez procjenjivanja jesu li te preferencije
dobre ili loše?

Ne bismo li trebali razlikovati
viša i niža zadovoljstva?

Dio sklonosti da ne radimo kvalitatine razlike
između vrijednosti preferencija ljudi,

djelomično smo tome skloni zato
jer je to neosuđujuće i egalitaristički.

Benthamov utilitarista kaže:

Svačije preferencije se računaju
bez obzira na to što ljudi žele,

bez obzira na to što veseli različite ljude.

Za Benthama, važno je jedino,
sjetit ćete se,

intenzitet i trajanje zadovoljstva ili boli.

Takozvana viša zadovoljstva ili plemenite
vrline su jednostavno one, prema Benthamu,

koje proizvode jače, duže zadovoljstvo.

Čuvena fraza za iskazivanje te ideje je

'količina zadovoljstva je jednaka,
radi li se o pribadači ili poeziji'.

Što je bila 'pribadača'?

Bila je to neka vrsta dječje igre,
'igra pribadača dobra je koliko i poezija',

kaže je Bentham.

A, mislim da ispod te ideje leži
tvrdnja, slutnja,

da je oholo prosuđivati čija su zadovoljstva
intrinzično viša ili vrednija ili bolja.

I ima nešto privlačno u tom odbijanju
da se prosuđuje,

na koncu neki ljudi vole Mozarta,
drugi Madonnu,

neki ljudi vole balet,
drugi kuglanje.

Tko je taj koji će reći,
mogao bi tvrditi Bentham,

tko je taj koji će reći
koja od tih zadovoljstava,

čija zadovoljstva su viša, vrednija,
plemenitija od drugih?

Ali, je li to ispravno?

To odbijanje da radimo
kvalitativne razlike.

Možemo li se mi sasvim odreći ideje

da su određene stvari, koje nam
čine zadovoljstvo, bolje ili vrednije od drugih?

Sjetite se Rimljana u koloseumu,
jedna stvar koja je u tome ljude smetala

bilo je da su se time izgleda
kršila prava kršćana.

Druga zamjerka onome što se tu događa

je uživanje Rimljana u tom krvavom spektaklu.

Treba li to zadovoljstvo, koje je sramotno
i na neki način korumpirano,

ponižavajuće zadovoljstvo,

treba li to uopće biti valorizirano
odnosno vagano pri odlučivanju

o tome što je opće dobro?

Dakle, ovo su prigovori na Benthamov
uitlitarizam,

a sada se okrećemo nekome
tko je pokušao odgovoriti na te prigovore,

mlađi utilitarista, John Stuart Mill.

Ono što sada trebamo ispitati

je, da li John Stuart Mill ima uvjerljivi
odgovor na ove prigovore utilitarizmu.

John Stuart Mill je rođen 1806., njegov otac,
James Mill bio je Benthamov učenik

i James Mill se odlučio svom sinu, Johnu
Stuartu Millu, dati primjereno obrazovanje.

On je bio čudo od djeteta, John Stuart Mill,

znao je grčki s tri godine,
latinski s osam,

a u dobi od 10 godina napisao je
Povijest rimskog prava.

U dobi od 20 godina
doživio je živčani slom,

to ga je bacilo u depresiju pet godina,

ali sa 25, ono što mu je pomoglo
da se izvuče iz te depresije

je susret s Harriet Taylor.

Ona Mill su se oženili i živjeli sretno
do kraja života

i bilo je to pod njenim utjecajem

da je John Stuart Mill pokušao
humanizirati utilitarizam.

Ono što je Mill pokušao je učiniti
je da ustanovi

da li utilitarističko računanje
može biti prošireno i modificirano

kako bi zadovoljilo humanitarne dvojbe
poput:

brige za poštovanje prava pojedinca

i također razlike između viših i nižih
zadovoljstava.

1859. Mill je napisao čuvenu knjigu
'O slobodi',

čija je glavna tema važnost obrane
prava pojedinca i prava manjina,

a 1861. pred kraj života

napisao je knjigu koju čitamo
u okviru ovog kolegija

'Utilitarizam'.

U njoj pojašnjava da je korisnost
jedino mjerilo moralnosti, po njemu.

Dakle, on ne dovodi u pitanje
Benthamovu premisu,

on je potvrđuje.

On vrlo izričito kaže, 'Jedini dokaz

da je moguće postići da je bilo što poželjno,
je taj da ljudi to zaista žele.'

Dakle, on ostaje kod ideje da su de facto
empirijske želje jedini temelj za moralnu prosudbu.

Ali onda - strana 8 također u poglavlju 2 -

on tvrdi da je utilitarista u mogućnosti
razlikovati viša od nižih zadovoljstava.

Vi koji ste već čitali Milla,

kako je, po njemu, moguće
utvrditi tu razliku?

Kako utilitarista može kvalitativno
razlikovati viša zadovoljstva

od nižih, sramotnih, nevrijednih?

Ako ste probali oba, prirodno ćete
dati prednost onom višem, uvijek.

Sjajno, to je točno.
Kako se zovete?

John.

Pa, kako ističe John, Mill kaže,

'Evo testa, budući da ne možemo
iskoračiti izvan stvarnih želja i preferencija,

to bi narušilo utilitarističke premise,

jedini test

da li je zadovoljstvo više ili niže,

je da li bi mu netko tko je doživio oba,
dao prednost.

A ovdje, u poglavlju 2, vidimo odlomak
u kojem Mill govori ono što je John opisao.

'Od dva zadovoljstva, ako postoji jedno
kojem bi svi, ili skoro svi,

koji imaju iskustvo oba,

dali odlučujuću prednost,

bez obzira na bilo kakav osjećaj
moralne obaveze da ga preferiraju,

drugim riječima, bez ikakvog vanjskog,
nezavisnog mjerila,

onda je to poželjnije zadovoljstvo.'

Što ljudi misle o tom argumentu?

Da li je djelotvoran?

Koliko vas misli da je djelotvoran

za diskusiju o razlikovanju između viših
i nižih zadovoljstava u terminima utilitarizma?

Koliko vas misli da nije djelotvoran?

Želim čuti vaše razloge.

Ali prije no što izložimo razloge,
napravit ćemo jedan pokus

u vezi Millove tvrdnje.

Da bismo mogli napraviti taj pokus

pogledat ćemo tri kratka isječka
popularne zabave.

Prvi je Hamletov monolog

iza kojeg slijede dva druga doživljaja.

Da vidimo što vi mislite.

'Kakvo je remek-djelo čovjek!

Kako plemenit umom!

Kako neograničen u sposobnostima!

U liku i pokretu kako je izražajan i divan!

U djelima kako sličan anđelu,
u mislima kako sličan Bogu!

Ljepota svijeta, uzor svim životinjama!

Pa ipak, što je za mene
ta kvintesencija prašine?

Čovjek mene ne očarava.'

'Zamislite svijet u kojem vaši najveći
strahovi postaju stvarnost.

Svaki show, šest natjecatelja iz cijele zemlje
bore se međusobno u tri ekstremne egzibicije.

Te egzibicije smišljene su kao izazovi
za natjecatelje, fizički i mentalno.

Šest natjecatelja, tri egzibicije, jedan pobjednik.

Fear Factor.

Simpsoni.

Flanders, otkad ti voliš kul stvari?

Pa, nije mi do brzine, ali obožavam tu zaštitnu
opremu, kacige, zaštitne šipke, zastavice.

Ja volim friški zrak i gledati jadnike
na terenu.

Dang Cletus, zašto si morao parkirati
pokraj mojih roditelja?

Ne draga, to su i moji roditelji.

Ne moram ni pitati
koji vam se najviše sviđao.

Simpsoni? Kome su se najviše sviđali Simpsoni?

Kome Shakespeare?

A Fear Factor?

Koliko vas više voli Fear Factor?

Stvarno?

Nadmoćnoj većini sviđaju se Simpsoni

više od Shakespearea.

U redu, uzmimo sad drugi dio glasača.

Koji doživljaj odnosno užitak je najviši?

Koliko ih kaže Shakespeare?

Koliko ih kaže Fear Factor?

Ne, vi se sigurno šalite. Ozbiljno?

Samo naprijed, recite.

Meni je to najzabavnije.

Znam, ali koji doživljaj je za vas najvredniji,
najplemenitiji.

Znam da vam je to najzabavnije.

Ako je nešto dobro samo zato što je ugodno,
zašto je važno da imate neku apstraktnu ideju

je li to dobro po mjerilima nekog drugog?

Znači vi izravno stajete na stranu Benthama.

Tko je taj koji će prosuditi?
I zašto bi morali prosuđivati?

Umjesto da samo registriramo i pribrojimo
de facto preferencije. U redu, pošteno.

Kako se vi zovete?

Nate? U redu, pošteno.

Koliko vas misli da su Simpsoni ustvari,
osim što vam se sviđaju,

da su ustvari doživljaj
više razine od Shakespearea?

Da vidimo ponovo
glasove za Shakespearea.

Koliko vas misli da je Shakespeare viši?

Idealno bi bilo da čujem nekoga ...
ima li koga tko misli da je Shakespeare najviši,

ali radije gleda Simpsone?

Samo sjediti i gledati Simpsone je zabavno
jer se šale i nasmijavaju nas,

ali netko nam mora reći
da je Shakespeare veliki pisac,

moramo naučiti kako ga čitati
i kako ga razumijeti,

moramo naučiti kako gledati Rembrandta,
kako analizirati sliku.

Kako se vi zovete?

Aneesha.

Aneesha, kad kažete da vam je netko
rekao da je Shakespeare bolji,

da li to prihvaćate 'na slijepo'?

Glasali ste da je Shakespeare bolji
samo zato jer vam to govori kultura ili učitelji?

Ili se zaista sami slažete s tim?

U odnosu na Shakesperea, ne,
ali ranije ste dali primjer Rembrandta

i mislim da bih više uživala
čitajući strip

nego što bih uživala analizirajući Rembrandta
zato jer mi je netko rekao da je veliki slikar.

Dakle vi sugerirate da bi nešto od toga
bilo kulturna konvencija i pritisak.

Rečeno nam je koje knjige,
koja umjetnička djela su velika.

Tko još?

Iako sam više uživao gledajući Simpsone,
ovaj čas na predavanju,

kad bih morao ostatak svog života provesti
s jednim od tri prikazana videa,

ne bih želio provesti taj ostatak svog života
gledajući zadnja dva videa.

Mislim da bih više zadovoljstva našao
u tome da budem u stanju

razvijati se u vlastitom umu

baveći se dubljim zadovoljstvima,
dubljim mislima.

Recite mi vaše ime.

Joe.

Joe, dakle kad bi morali
ostatak života provesti

na farmi u Kansasu samo sa Shakespearom
ili zbirkom epizoda Simpsona,

vi bi radije odabrali Shakespearea?

Što iz toga zaključujete
o testu John Stuart Milla?

Da test višeg zadovoljstva pokazuje

da li ljudi koji su doživjeli oba
preferiraju dotično.

Mogu li ukratko citirati drugi primjer?

Na neurobiologiji prošle godine
pričali su nam o pokusu sa štakorom

gdje je štakor mogao stimulirati
određeni centar u svom mozgu

tako da uzastopno doživljava
intenzivno zadovoljstvo.

Štakor nije jeo ni pio sve dok nije umro.

Štakor je očito doživljavao
intenzivno zadovoljstvo.

Pa sada, da me ovaj čas upitate
da li bih radije doživio intenzivno zadovoljstvo

ili imao cijeli život ispunjen
višim zadovoljstvom,

- intenzivno zadovoljstvo pritom smatram
nižim zadovoljstvom -

rado bih ovaj čas uživao u
intenzivnom zadovoljstvu - da, sigurno bi -

ali tokom cijelog života, mislim da bi se
većina ovdje složila

da bi radije bili ljudi s višim zadovoljstvom,
nego taj štakor s intenzivnim zadovoljstvom

u vrlo kratkom vremenskom periodu.

A odgovarajući na vaše pitanje,
to dokazuje da ... neću reći dokazuje,

mislim da je zaključak da Millova teorija
da ako se pita ljude što bi više voljeli,

većina će odgovoriti da bi radije
doživljavali više zadovoljstvo.

Dakle, vi mislite da to podržava ...
mislite da je Mill ovdje u pravu?

Da, mislim.

Ima li koga tko se ne slaže s Joeom,

i tko misli da naš eksperiment opovrgava
Millov test?

Pokazuje da to nije adekvatan način,

da ne možete raspoznati viša zadovoljstva
u okvirima utilitarizma.

Ako je uistinu dobro što god ljudi
preferiraju,

onda je to uistinu relativno i ne postoji
objektivna definicija.

U nekim društvima ljudi će preferirati
Simpsone.

Svatko može uživati u Simpsonima,

ali mislim da je zaista nužna edukacija
da se uživa u Shakespeareu.

Vi kažete da je potrebna edukacija
za uživanje u višim stvarima.

Millov stav je da viša zadovoljstva
zaista zahtijevaju kultivaciju i edukaciju.

On to ne osporava.

Ali jednom kad su kultivirani i educirani
ljudi će uvidjeti,

ne samo da će uvidjeti razliku
između viših i nižih zadovoljstava,

nego će zapravo preferirati
viša pred nižima.

Naći ćete taj čuveni citat John Stuart Milla:

'Bolje je biti nezadovoljno ljudsko biće,
nego zadovoljna svinja.'

Bolje nezadovoljni Sokrat,
nego zadovoljna budala.

A ako budala ili svinja misle drugačije, to je
zato jer znaju samo svoju stranu pitanja.'

Dakle, tu imate pokušaj razlikovanja
viših od nižih zadovoljstava,

odnosno između posjeta muzeju i
gledanja televizije uz bocu piva kod kuće.

Mill se slaže da ponekad možda
podliježemo iskušenju

da radimo ovo zadnje,
budemo TV ovisnici,

ali čak i kad to radimo
iz nemara i lijenosti,

mi znamo da zadovoljstvo koje osjećamo
zureći u Rembrandte u muzeju

ustvari je više

zato jer smo doživjeli oba.

A to i jeste više zadovoljstvo,
zurenje u Rembrandte,

zato jer angažira naše više
ljudske sposobnosti.

Što je s Millovim pokušajem da odgovori
na prigovor o pravima pojedinca?

Na neki način on koristi
istu vrstu argumenta.

A to je predstavljeno u poglavlju 5.

On kaže: 'Iako osporavam pretenzije
bilo koje teorije koja postavlja

imaginarni standard pravednosti
neutemeljen na korisnosti, ...'

Ali ipak, smatra da je pravednost
utemeljena na korisnosti,

glavni dio i neusporedivo najsvetiji
i obvezujući dio svake moralnosti ...'

Dakle, pravda jeste viša,
individualna prava imaju prednost,

ali ne iz razloga koji se razilaze
sa utilitarističkim postavkama.

'Pravednost je ime za određene
moralne zahtjeve

koji, na kolektivnoj razini, stoje
više na skali društvene korisnosti

i stoga predstavljaju mjerodavniju obavezu
od bilo koje druge.'

Dakle, pravednost je sveta, prvenstvena,
povlaštena.

To nije nešto što se može lako razmijeniti
za manje vrijedne stvari,

ali razlog je, u konačnici, tvrdi Mill,
utilitaristički razlog

Kad pogledate dugoročne interese
ljudske vrste,

svih nas kao progresivnih bića,

ako postupamo pravedno
i poštujemo prava,

društvu će kao cjelini biti bolje,
dugoročno gledano.

Je li to uvjerljivo?

Ili, da li Mills ustvari, ne priznajući to,
izlazi izvan utilitarističkih okvira

zalažući se za kvalitativno
viša zadovoljstva

i za sveta, odnosno posebno važna,
prava pojedinca?

Mi nismo u potpunosti odgovorili
na to pitanje

jer da bi se odgovorilo na to pitanje,
u slučaju prava i pravednosti,

nužno bi bilo istražiti druge načine,
ne-utilitarističke načine,

tumačenja osnove prava

i onda se zapitati da li
su valjana.

Što se tiče Jeremy Benthama,

koji je lansirao utilitarizam
kao doktrinu i moralnu i pravnu filozofiju,

Bentham je umro 1832.
u dobi od 85 godina,

ali ako odete u London
možete ga i danas posjetiti, doslovno.

U svojoj oporuci pobrinuo se
da njegovo tijelo bude konzervirano,

balzamirano i izloženo
na sveučilištu University of London

gdje još uvijek zasjeda u staklenoj vitrini
s voštanom glavom u svojoj stvarnoj odjeći.

Vidite, prije no što je umro Bentham si je
postavio pitanje sukladno svojoj filozofiji,

od kakve koristi bi mrtav čovjek
mogao biti živima?

Jedna korist, rekao je, bila bi staviti
svoj leš na raspolaganje

za studiranje anatomije.

U slučaju velikih filozofa, međutim,

još je bolje sačuvati svoju fizičku prisutnost
kao inspiraciju budućim generacijama mislilaca.

Želite vidjeti kako izgleda punjeni Bentham?

Ovako izgleda.

Ako pogledate pažljivo,
primjetit ćete

da balzamiranje njegove stvarne glave
nije baš uspjelo pa su je zamijenili voštanom,

a na dnu radi vjerodostojnosti
možete vidjeti njegovu pravu glavu na tanjuru.

Vidite?

Ovdje.

Pa, koja je pouka priče?

Pouka priče ...

Usput, vade ga za vrijeme zasjedanja vijeća
na University College London,

a u zapisniku ga bilježe kao prisutnog
bez prava glasa.

Ovdje je filozof u životu i smrti
koji se držao principa svoje filozofije.

Idući puta nastavit ćemo s pravima.