Biohakiranje -- i vi to možete raditi

Posjedujemo osobna računala, zašto ne i osobnu biotehnologiju? To je pitanje koje su si biolog Ellen Jorgensen i njene kolege postavili prije otvaranja Genspacea, neprofitni "uradi sam" laboratorij u Brooklyinu posvećen građanskoj znanosti, gdje amateri mogu doći i igrati se s biotehnologijom. Daleko od ideje da je to zlokobni Frankensteinov laboratorij (kako ga neki zamišljaju), Genspace nudi dugi popis zabavnih, kreativnih i praktičnih primjena u "uradi sam" biotehnologiji.

Danas je izvrsno biti molekularni biolog.
(Smijeh)

Čitanje i pisanje DNK koda
postaje jednostavnije

i jeftinije.

Do kraja ove godine,
moći ćemo sekvencirati

tri milijuna bitova informacija

u vašem genomu za manje od jednog dana

i za manje od 1000 eura.

Biotehnologija je vjerojatno najmoćniji

i najbrže rastući tehnološki sektor.

Ima potencijalnu moć

da zamijeni naša fosilna goriva,

revolucionarizira medicinu,

i dotakne svaki aspekt
našeg svakodnevnog života.

I tko ima mogućnost to raditi?

Mislim da bismo svi bili
poprilično zadovoljni

kada bi to radio ovaj čovjek.

No što sa

ovim tipom? (Smijeh)

(Smijeh)

2009. godine prvi sam put čula za DIYbio.

To je pokret koji zagovara
izradu biotehnologije

pristupačne svima,

ne samo znanstvenicima
i ljudima u vladinim laboratorijima.

Ideja je ta da bismo, ako otvorimo znanost

i dozvolimo raznovrsnim grupama
da sudjeluju u njoj,

mogli značajno stimulirati inovaciju.

Stavljanje tehnologije u ruke potrošača

je obično dobra ideja,
jer oni najbolje znaju

koje su njihove vlastite potrebe.

I sada imamo ovu
vrlo sofisticiranu tehnologiju

koja se sve više približava,
sva ova povezana

društvena, moralna i etička pitanja,

a mi znanstvenici smo jednostavno loši
u objašnjavanju javnosti

što točno radimo u svojim laboratorijima.

Ne bi li bilo lijepo

kada bi u vašem susjedstvu
postojalo mjesto

gdje biste mogli ići i učiti
o ovim stvarima,

iskušati ih iz prve ruke?

Nisam ni sumnjala.

I tako, prije tri godine
udružila sam se

sa nekolicinom prijatelja
koji su imali slične težnje,

i osnovali smo Genspace.

To je neprofitni, javni laboratorij
biotehnologije

u Brooklynu, New York,

a ideja je bila ta da bi ljudi mogli doći,

polagati tečajeve
i čeprkati po laboratoriju

u vrlo otvorenoj, prijateljskoj atmosferi.

Ništa iz mojeg prijašnjeg iskustva
nije me pripremilo

za ono što je uslijedilo.
Možete li pogoditi?

Novinari su nas počeli zvati.

I što smo mi više pričali
o tome kako je dobro povećati

znanstvenu pismenost,
to su oni više htjeli pričati

o tome kako mi stvaramo
slijedećeg Frankensteina,

i kao rezultat, narednih šest mjeseci,

kada ste upisali moje ime u tražilicu,

umjesto mojih znanstvenih
radova dobili ste ovo.

["Jesam li ja biološka prijetnja?"]

(Smijeh)

Bilo je to poprilično deprimirajuće.

Jedina stvar koja nas je
ohrabrivala u tom razdoblju

je bila ta da smo znali
da su diljem svijeta

postojali drugi ljudi
koji su pokušavali učiniti

istu stvar kao i mi.

Oni su otvarali prostore za biohacking,
i neki od njih

su se susretali s mnogo
tezim izazovima nego mi,

sa više regulacija,
manje resursa.

No danas, tri godine kasnije,
situacija je ovakva.

To je aktivna, globalna zajednica
prostora za hakiranje,

i ovo je tek početak.

Ovo su neki od najvećih,

a novi se otvaraju svakodnevno.

Jedan će se vjerojatno otvoriti u Moskvi,

jedan u Južnoj Koreji,

i ono što je kul jest da
svaki od njih ima vlastiti

individualni karakter

koji je izrastao iz zajednice
u kojoj su nastali.

Dozvolite mi da vas povedem
u kratak obilazak.

Biohakeri rade sami.

Radimo u grupama,

u velikim gradovima —(Smijeh)—

i u malenim selima.

Preuređujemo inženjersku
laboratorijsku opremu.

Bavimo se genetičkim
inženjerstvom bakterija,

Hakiramo hardver,

softver,

ljudski mozak,

i naravno, kod života.

Volimo graditi stvari.

Volimo ih i rastavljati na dijelove.

Činimo da stvari rastu.

Činimo da stvari sjaje.

Tjeramo stanice da plešu.

Duh ovih laboratorija,
on je otvoren, on je pozitivan,

no, znate, ponekad
kada ljudi misle o nama,

prva stvar koja im padne
na pamet je bioetika,

bio-sigurnost, i sve te negativne stvari.

Ne kanim umanjiti važnost njihovih briga.

Bilo koja snažna tehnologija
može se koristiti na dva načina,

i, znate, imate nešto poput

sintetićke biologije i nanobiotehnologije,

jako vas privlači, morate promotriti

amaterske skupine, ali također
i profesionalne skupine

jer one imaju bolju infrastrukturu,

bolje objekte,

i imaju pristup patogenima.

Ujedinjeni Narodi učinili su baš to,
i nedavno

izdali su izvještaj o ovom području,

i zaključili su da je snaga
ove tehnologije

za dobro puno veća od rizika za loše,

i čak su gledali na "Uradi sam" zajednicu,

i primjetili, što ne iznenađuje,
da novinari

imaju sklonost precjenjivati
naše sposobnosti

i podcjenjivati našu etiku.

Zapravo, "Uradi sam" ljudi širom svijeta,

Amerika, Europa, skupili su se
prošle godine

i sastavili zajednički etički kodeks.

To je puno više nego je konvencionalna
znanost učinila.

Sad, slijedimo državne i lokalne propise.

Odlažemo otpad pravilno, pratimo

sigurnosne procedure,
ne radimo s patogenima.

Znate, ako radite s patogenom,

niste dio biohakerskog društva,

vi ste dio bioterorističkog društva,
žao mi je.

I nekad me ljudi pitaju,

"Pa što ako se dogodi nezgoda?"

Pa, ako radite sa sigurnim organizmima,
s kojima

inače radimo, šanse za nesreću

u kojoj netko stvori

nešto poput superkukca,

su moguće koliko i snježna oluja

u sred Sahare.

Sad, može se dogoditi,

ali neću svoj život tome podrediti.

Odabrala sam drugačije riskirati.

Prijavila sam se na
Projekt ljudskog genoma.

To je studija na Harvardu,
gdje će na kraju

uzeti moj sekvencirani genom,

sve moje zdravstvene podatke,
i moj identitet,

i objavit će ih online da ih svi vide.

Puno rizika je bilo uklučeno u govoru

o informiranom pristanku.

Ono što mi se najviše svidjelo,

netko je mogao skinuti moju sekvencu,
otići u laboratorij,

sintetizirati lažnu Ellen DNK

i postaviti je na scenu zločina. (Smijeh)

Ali kao i "Uradi sam" bio, ishodi

i potencijal za dobro ovakve studije

nadmašuje sve rizike.

Sad, možda se pitate,

"Pa dobro, a što bih radio
u biolaboratoriju?

Pa, nije bilo tako dugo da smo se pitali

"Što će tko raditi sa osobnim računalom?"

Tako da je ovo samo početak.

Samo vidimo vrh DNK ledenjaka.

Dajte da vam pokažem što sada možete.

Biohaker u Njemačkoj, novinar,
htio je znati

čiji pas ostavlja malene darove
u njegovoj ulici?

(Smijeh)(Pljesak)

Da, pogodili ste. Bacao je teniske loptice

svim psima u ulici, analizirao slinu,

identificirao psa i suočio se s vlasnikom.

(Smijeh)(Pljesak)

Otkrila sam invazivnu vrstu
u vlastitom dvorištu.

Izgleda kao bubamara, zar ne?

To je zapravo Japanska buba.

I ista tehnologija --

zove se barkodiranje DNK,
stvarno je fora --

Možete ju koristiti da provjerite
kvalitetu kavijara,

je li vaš sushi stvarno tuna, ili
je li taj kozji sir

kojeg ste tako puno platili
zaista kozji.

U biohakerskom prostoru,
možete analizirati vaš genom

za mutacije.

Možete provjeriti
jesu li vaše žitarice GMO,

i možete istraživati vaše pretke.

Možete poslati meteorološke
balone u stratosferu,

skupljati mikrobe, vidjeti što je gore.

Možete napraviti biocenzor iz
gljivica

da bi otkrili zagađivače u vodi.

Možete napraviti stanicu za biogorivo.

Možete učiniti puno toga.

Možete raditi i znanstveno umjetničke
projekte. Neki od njih

su zaista spektakularni,
i gledaju društvene,

ekološke probleme iz druge perspektive.

To je stvarno fora.

Neki ljudi me pitaju zašto sam uključena?

Mogla sam imati dobru karijeru u
popularnoj znanosti.

Stvar je u tome da ima nešto u tim
laboratorijima

što nude društvu i što ne možete naći

nigdje drugdje.

Postoji nešto sveto u mjestu gdje

možete raditi na projektu,
i ne morate opravdavati

nikome da ćete puno zaraditi,

spasiti čovječanstvo,
ili da ima koristi od toga.

Samo mora pratiti sigurnosne
naputke.

Kada biste ovakve prostore imali
u cijelom svijetu,

to bi moglo promijeniti percepciju

toga tko se smije baviti biotehnologijom.

Ovakvi prostori su potakli razvoj
osobnih računala.

Zašto ne i osobne biotehnologije?

Ako bi se svi u ovoj sobi uključili,

tko zna što bi mogli napraviit?

Ovo je tako novo područje,
i kako kažemo u Brooklynu,

još ništa niste vidjeli. (Smijeh)

(Pljesak)