Kavita Ramdas: Radikalne žene koje prihvaćaju tradiciju

Kako izgleda jedna osnažena žena? Može li ona nositi burku, hidžab, sari? Kavita Ramdas govori o tri izvanredne žene koje veličaju svoje kulturno nasljeđe -- dok u isto vrijeme rade na reformi njegovih okrutnih tradicija.

Salaam. Namaskar.

Dobro jutro.

S obzirom na moj TED profil, vjerojatno očekujete

da ću vam govoriti o

najnovijim filantropskim trendovima --

o onome o kojemu Wall Street

i Svjetska banka trenutno bruje --

kako uložiti u žene,

kako ih osnažiti, kako ih spasiti.

Ali ne ja.

Mene zanima kako žene

spašavaju nas.

Spašavaju nas iznova definirajući i zamišljajući

budućnost koja prkosi i zamagljuje

prihvaćene suprotnosti,

suprotnosti koje smo dugo uzimali zdravo za gotovo,

poput onih između suvremenosti i tradicije,

razvijenih zemalja i onih u razvoju,

ugnjetavanja i mogućnosti.

Usred zastrašujućih izazova s kojima smo

kao globalna zajednica suočeni,

ima nečega u ovoj

melodiji promjene

zbog koje moje srce pjeva.

Ono što me najviše zanima

jest kako žene to rade,

unatoč skupu paradoksa,

frustrirajućih i fascinantnih u isto vrijeme.

Zašto su žene, s jedne strane,

okrutno ugnjetavane kulturnim običajima,

a u isto su vrijeme

one te koje će u većini društava kulturu očuvati?

Je li hidžab, odnosno marama

simbol pokornosti

ili otpora?

Kad je toliko žena i djevojaka

svakodnevno prebijeno, silovano

i osakaćeno

zbog svakojakih razloga --

časti, religije, nacionalnosti --

što omogućava ženama da ponovno posade drveće,

da izgrade društva,

da predvode radikalne, nenasilne pokrete

za društvenu promjenu?

Jesu li to različite žene

koje rade na očuvanju i na radikaliziranju?

Ili su one jedna, ista žena?

Jesmo li krivi, kako nas je Chimamanda Adichie podsjetila

na TED konferenciji u Oxfordu,

za pretpostavljanje da postoji samo jedna priča

o borbama žena za svoja prava,

dok ih, zapravo, ima mnogo?

I što, ako išta,

muškarci imaju s tim?

Većina moga života bilo je traganje

za odgovorima na ova pitanja.

Odvelo me u sve krajeve svijeta

i upoznala sam neke nevjerojatne ljude.

Tijekom toga, skupila sam nekoliko dijelova

koji su mi pomogli da shvatim ovu slagalicu.

Među onima koji su mi pomogli da shvatim

novi način

jesu: pobožna muslimanka iz Afganistana,

skupina raspjevanih lezbijki iz Hrvatske

i kršiteljica tabua iz Liberije.

Dužnica sam im,

kao i svojim roditeljima,

koji su zbog nekih nepodopština u prošlome životu

bili blagoslovljeni trima kćerima u ovome.

Iz nekih, meni nejasnih razloga,

oni su, čini se, neizmjerno ponosni na nas tri.

Rođena sam i odrasla ovdje, u Indiji,

i u ranoj sam dobi naučila da

treba biti sumnjičav prema rodbini koja

bi se sagnula, potapšala nas po glavi

i rekla mojim roditeljima

bez suzdržavanja,

"Jadni vi. Imate jedino tri kćeri.

No mladi ste, još uvijek možete pokušati."

Moj osjećaj bijesa

u vezi prava žena

kulminirao je kad mi je bilo oko 11 godina.

Moja tetka, nevjerojatno rječita

i briljantna žena,

rano je ostala udovicom.

Oko nje se skupilo jato rođaka.

Skinuli su njezin raznobojni sari.

Natjerali su ju da nosi bijeli.

Obrisali su joj bindi s čela.

Razbili narukvice.

Njezina kći, Rani,

nekoliko godina starija od mene,

zbunjeno je sjedila u njezinu krilu,

ne shvaćajući što se dogodilo

samouvjerenoj ženi

koju ju je znala kao svoju majku.

Kasno te večeri, čula sam svoju majku

kako preklinje oca:

"Molim te, učini nešto, Ramu. Ne možeš li se umiješati?"

Zatim je moj otac tiho promrmljao:

"Ja sam samo najmlađi brat, ne mogu ništa učiniti.

To je tradicija."

Te sam večeri naučila pravila

o tome što znači biti žensko u ovome svijetu.

Žene ne smišljaju ta pravila,

ali ona određuju nas, i određuju

naše mogućnosti i naše prilike.

Ta pravila utječu i na muškarce.

Moj otac, koji se borio u tri rata,

nije mogao spasiti vlastitu sestru

od ove patnje.

Do 18. sam godine,

pod izvrsnim vodstvom svoje majke,

postala, kako ste možda već i pogodili,

prkosna feministkinja.

Na ulicama sam pjevala,

"[Hindi]

[Hindi]

Mi smo žene Indije.

Nismo cvijeće, mi smo iskre promjene."

Kad sam stigla u Peking 1995.,

već mi je bilo jasno da je jedini način

da se postigne jednakost spolova

bio da se sruše stoljeća

okrutne tradicije.

Nedugo nakon povratka iz Pekinga,

spremno sam prihvatila priliku da radim za divnu organizaciju

koju su osnovale žene

kako bi podržale prava žena diljem svijeta.

No, nakon jedva šest mjeseci na tom poslu,

upoznala sam ženu

zbog koje sam morala posumnjatiu sve svoje pretpostavke.

Njezino je ime Sakena Yacoobi.

Ušetala je u moj ured

u vrijeme kad nitko u SAD-u

nije znao gdje se nalazi Afganistan.

Rekla mi je: "Nije stvar u burki."

Bila je najodlučniji zagovaratelj

prava žena kojega sam ikad čula.

Rekla mi je da žene drže i vode tajne škole

u njezinim zajednicama u Afganistanu,

te da je njezina udruga, Afganistanski institut za učenje,

otvorila školu u Pakistanu.

Rekla je: "Jedna stvar koju zna svaki musliman

jest ta da Kuran zahtijeva

i snažno potiče pismenost.

Prorok je želio da svaki vjernik

bude u mogućnosti sam čitati Kuran."

Jesam li dobro čula?

Zar se to zagovarateljlica prava žena

pozivala na religiju?

No, Sakena prezire etikete.

Oko glave uvijek nosi maramu,

no hodala sam uz nju na plaži, gdje svoju

dugu kosu pusti da leti na povjetarcu.

Svako predavanje započinje molitvom,

no ona je sama, borbena,

financijski neovisna žena

u zemlji gdje djevojke daju u brak s 12 godina.

Također je neizmjerno pragmatična.

"Ova marama i odjeća", kaže,

"daju mi slobodu da radim što moram kako bih

razgovarala s onima čije su potpora i pomoć

ključne za ovaj posao.

Kada sam trebala otvoriti školu u izbjegličkom kampu,

posjetila sam imama.

Rekla sam mu: 'Ja sam vjernica, a žene i djeca

u ovim užasnim uvjetima

trebaju vjeru kako bi preživjeli.'"

Lukavo se nasmiješila.

"Bio je polaskan.

Počeo je dolaziti dvaput tjedno u moj centar,

budući da žene nisu mogle ući u džamiju.

Nakon što bi otišao,

žene i djevojke su ostajale.

Počeli smo s malim satovima pisanja

i čitanja Kurana,

zatim sa satom matematike, zatim engleskog, pa informatike.

Kroz nekoliko tjedana, svi iz izbjegličkog kampa

počeli su pohađati te satove."

Sakena je učiteljica

u vrijeme kad je obrazovanje žena

u Afganistanu opasan posao.

Na talibanskoj je listi za odstrel.

Brinem se za nju svaki put kad putuje kroz tu zemlju.

Ona samo slegne ramenima kad ju pitam za sigurnost.

"Kavita jaan, ne možemo si dopustiti strah.

Pogledaj sve ove djevojke koje se vraćaju u školu

nakon što im bace kiselinu u lice."

Samo se nasmijem i kimnem,

shvativši da gledam žene i djevojke

koje koriste vlastite religijske tradicije i običaje

i pretvaraju ih u sredstva

otpora i novih prilika.

Njihov je put samo njihov

i vodi prema Afganistanu

koji će biti drugačiji.

Biti drugačijima nešto je što žene

Le Zbora u Zagrebu, u Hrvatskoj

znaju i više nego dobro.

Biti lezbijka, lezbača,

homoseksualac,

u većini dijelova svijeta, pa tako i ovdje

u našoj zemlji, Indiji,

znači biti izložen beskrajnoj nelagodi

i ekstremnim predrasudama.

U postkonfliktnim društvima poput Hrvatske,

gdje su hipernacionalizam i religioznost

stvorili nepodnošljivu okolinu

za bilo koga tko bi se mogao

smatrati društvenim izopćenikom.

Pogledajmo skupinu priznatih lezbi,

mladih žena koje vole staru glazbu

koja se nekada orila tom regijom

od Makedonije do Bosne,

od Srbije do Slovenije.

Te pjevačice narodne glazbe upoznale su se na rodnim studijama.

Mnoge imaju 20-ak godina, neke su majke.

Mnoge su se mučile da se otkriju svojim zajednicama,

obiteljima čija religijska uvjerenja otežavaju da prihvate

da njihove kćeri nisu bolesne,

samo neobične.

Lea, jedna od osnivačica skupine, kaže:

"Jako volim tradicionalnu glazbu.

Također volim rock and roll.

U Le Zboru, spajamo to dvoje.

Smatram tradicionalnu glazbu nekom vrstom pobune,

u kojoj ljudi zbilja mogu reći što misle,

posebno tradicionalne pjesme

iz drugih dijelova bivše Jugoslavije.

Nakon rata, mnogo je tih pjesama izgubljeno,

no, one su dio našega djetinjstva i naše povijesti

i ne bismo ih trebali zaboraviti."

Začudo, ovaj LGBT zbor

pokazao je kako žene

ulažu u tradiciju kako bi potaknule promjenu,

poput alkemičarki pretvaraju nesklad u sklad.

Njihov repertoar uključuje

hrvatsku himnu,

bosansku ljubavnu pjesmu

i srpske duete.

Lea sa smiješkom dodaje:

"Kavita, izrazito se ponosimo našom božićnom glazbom,

jer pokazuje da smo otvorene prema religiji

iako Katolička crkva

mrzi LGBT."

Inspiraciju pronalaze u

vlastitim zajednicama, istina,

no također i u starijoj generaciji:

generaciji koja možda osjeća

sumnju prema homoseksualnosti,

ali i nostalgiju prema svojoj glazbi i prošlosti koju predstavlja.

Jedan otac, koji je isprva sprječavao kćer da se

otkrije u takvome zboru,

sada za njih piše pjesme.

U Srednjem su vijeku trubaduri

putovali diljem zemlje

pjevajući svoje priče i stihove:

Le Zbor tako putuje Balkanom,

pjevajući, spajajući ljude podijeljene

religijom, nacionalnošću i jezikom.

Bošnjaci, Hrvati i Srbi

dijele rijedak zajednički osjećaj ponosa u svojoj povijesti,

a Le Zbor ih podsjeća da

pjesme koje jedan narod često svojata

zapravo pripadaju svima njima.

(Pjevanje)

Jučer nam je Mallika Sarabhai pokazala

da glazba može stvoriti svijet

koji prihvaća različitost

spremnije nego ovaj u kojem živimo.

Svijet u kojem je Leymah Gbowee živjela

bio je svijet u ratu.

Liberija je desetljećima razdirana građanskom sukobom.

Leymah nije bila aktivistkinja, bila je majka troje djece.

No, razdirala ju je briga.

Brinula se da će joj oteti sina

i učiniti ga malim vojnikom,

bojala se da će joj kćeri biti silovane,

bojala se za njihove živote.

Jedne je noći usnula san.

Sanjala je da su ona i tisuće drugih žena

stale na kraj krvoproliću.

Idućeg je jutra u crkvi druge pitala što misle o tome.

Svima je bilo dosta borbe.

Želimo mir i želimo da naši vođe znaju

da nećemo mirovati dok ne nastupi mir.

Među Leyminim prijateljicama bila je policajka, muslimanka.

Obećala je da će problem iznijeti svojoj zajednici.

Idućeg petka na misi,

žene koje su sjedile u posebnoj prostoriji džamije

izrazile su zabrinutost oko stanja stvari.

"Kakve veze ima?" rekle su, "Metak ne razlikuje

muslimana od kršćanina."

Ova mala skupina žena,

odlučna da stane ratu na kraj,

uzele su tradiciju kao oruđe kojim bi nešto dokazale:

žene Liberije obično nose

mnoštvo nakita i šarenu odjeću.

Međutim, za protest su se odjenule

u bijelo, nenašminkane.

Leymah je rekla, "Obukle smo bijelo

da pokažemo da smo tu zbog mira."

Stale su na stranu ceste na kojoj je

povorka Charlesa Taylora prolazila svaki dan.

Stajale su tjednima --

prvo njih 10, zatim 20, pa 50, zatim stotine žena --

sve u bijelom, pjevajući, plešući,

govoreći da su tu za mir.

Naposljetku, suprotstavljene snage Liberije

bile su prisiljene održati mirovne pregovore u Gani.

Pregovori su se odužili u nedogled.

Leymi i njenim sestrama bilo je dosta.

S preostalim su sredstvima povele

malu skupinu žena do mjesta mirovnih pregovora

i opkolile zgradu.

U poznatom CNN-ovom isječku

može ih se vidjeti kako isprepletenih ruku sjede na zemlji.

Mi u Indiji znamo za ovo. Zove se [Hindi].

Stvari postaju napete.

Pozvana je policija da fizičkom silom odvede žene.

Kako se policajac približavao s pendrekom,

tako je Leymah promišljeno ustala,

podigla ruke iznad glave

i, vrlo polako, počela

razmotavati maramu koja joj je pokrivala kosu.

Moglo se vidjeti policajčevo lice.

Izgledao je posramljeno. Ustuknuo je.

I prije nego se itko snašao,

policija je nestala.

Leymah mi je kasnije rekla:

"Znaš, to je tabu u Zapadnoj Africi.

Ako se starija žena razodjene pred muškarcem

jer ona to želi,

njegova je obitelj prokleta."

(Smijeh)

(Pljesak)

Rekla je: "Ne znam je li to učinio jer je vjerovao u to,

ali znao je da mi ne kanimo otići.

Nismo mislile otići dok mirovni sporazum ne bude potpisan."

Sporazum je i bio potpisan.

Žene Liberije tada su

krenule u potporu Ellen Johnson Sirleaf,

ženi koja je i sama kršila tabue postavši

prvom ženom koja je izabrana na čelo države u Africi

nakon mnogo godina.

Kad je držala svoj predsjednički govor,

odala je priznanje ovim hrabrim ženama Liberije,

koje su joj omoguće da odnese pobjedu

nad nogometnom zvijezdom,

ništa manje.

Zbog žena poput Sakene i Lee

i Leyme

postala sam skromnija i promijenila sam se.

Zbog njih sam shvatila da ne trebam brzati

prema bilo kakvim zaključcima.

Također su me spasile od moga pravedničkog bijesa

pokazujući mi ovaj treći način.

Jedna filipinska aktivistica jednom mi je rekla:

"Kako ispeći kolač od riže?

Vrućinom odozdo i vrućinom odozgo."

Protesti, marševi,

nepopustljiv stav da su

prava žena ljudska prava, točka.

To je vrućina odozdo.

To su Malcolm X i sufražetkinje

i gay pride parade.

No, trebamo i vrućinu odozgo.

A u većem dijelu svijeta,

taj vrh još uvijek

drže muškarci.

Da parafraziram Marxa: Žene prave promjenu,

ali ne u okolnostima koje su same izabrale.

Moraju pregovarati.

Moraju rušiti tradiciju koja ih je nekoć ušutkavala

kako bi dale glas novim težnjama.

Trebaju im i saveznici iz njihovih zajednica.

Saveznici poput imama,

saveznici poput oca koji sada piše pjesme

za lezbijsku skupinu iz Hrvatske,

saveznici poput policajca koji je ispoštovao tabu i ustuknuo,

saveznici poput mog oca,

koji nije mogao pomoći sestri, no pomogao je trima kćerima

da slijede snove.

Možda je tako jer feminizam,

za razliku od gotovo svih drugih društvenih pokreta,

nije borba protiv određenog tiranina --

ne bori se protiv vladajućih,

niti okupatora ili kolonizatora --

to je borba protiv duboko ukorijenjenih uvjerenja i pretpostavki

u koje mi, žene, prečesto,

i same vjerujemo.

Možda je konačni dar feminizma taj

da je ono osobno u stvari političko.

Tako da, kako je Eleanor Roosevelt jednom rekla za ljudska prava,

isto vrijedi i za jednakost spolova:

počinje na malim mjestima, blizu doma.

Na ulicama, istina,

ali i u raspravama za kuhinjskim stolom

i u bračnoj postelji,

i u vezama između ljubavnika i roditelja,

i sestara i prijatelja.

Zatim

shvatite da integrirajući

aspekte tradicije i zajednice

u svoje borbe,

žene poput Sakene, Lee i Leyme --

ali i žene poput Sonie Gandhi ovdje u Indiji

i Michelle Bachelet u Čileu

i Shirin Ebadi u Iranu --

rade nešo drugo.

One osporavaju samu ideju

zapadnjačkih modela razvoja.

Govore: ne moramo biti poput vas da bismo

nešto promijenile.

Možemo nositi sari ili hidžab,

hlače ili boubou,

i možemo biti stranački vođe i predsjednice

i odvjetnice za ljudska prava.

Možemo iskoristiti svoju tradiciju da usmjerimo promjenu.

Možemo demilitarizirati društva,

a resursima puniti

rezervoare istinske sigurnosti.

Upravo u ovim malim pričama,

ovim individualnim pričama,

vidim radikalni ep koji pišu

žene diljem svijeta.

Upravo u ovim nitima

koje se šiju u tkaninu otpora

koja će poduprijeti zajednice,

nalazim nadu.

I ako moje srce pjeva,

to je zato što u ovim komadićima,

svako malo uhvatimo dašak

novog, potpuno novog svijeta.

Ona je definitovno dolazi.

Hvala.

(Pljesak)