Činiti nemoguće, prerezati strah | Dan Meyer | TEDxMaastricht

http://CuttingEdgeInnertainment.com Da li ste ikada željeli biti superheroj i činiti nemoguće? Dan Meyer vjeruje da bez obzira koliko ekstremni naši strahovi bili ili koliko divljji naši snovi bili, svako od nas ima potencijal da bude superheroj, da čini nemoguće i da promijeni svijet. Kao direktor dobrotvorne agencije koja pomaže siročadima u Kazahstanu, Dan nam otkriva kako je on savladao djetinjstvo puno ekstremnih strahova, socijalnu anksioznost i nasilnike da bi činio superherojske poduhvate, postao finalista u Amerika ima talent, dobio Nobelovu nagradu za medicinu 2007. godine na Harvardu, i postao 39x rekorder i vodeći stručnjak u jednom od najstarijih i najopasnijih vještina - gutanju mačeva - i kako je inspirisao ljude da učine nemoguće u SVOJIM životima.
U svom prvom TED govoru, Dan vodi svoju publiku na dugo putovanje od ekstremnih strahova do ekstremnih poduhvata, bojažljivosti do svjetskih rekorda, gubitnika do nobelovca, i nekoga ko se brzo predaje do finaliste Amerika ima talent. Dan nam otkriva nauku iza drevne vještine gutanja mačeva, i opisuje kako je izvodio superljudske poduhvate, savladao strah i ograničenja ljudskog tijela da bi uradio nemoguće i promijenio svijet. On dijeli savjete o tome kako možete prerezati strah da bi ste uradili nemoguće u SVOM životu!
Ovaj govor je održan na lokalnom TEDx događaju, koji je organiziran neovisno o TED Konferencijama.

Hvala vam.

Bio jedan kralj u Indiji, maharadža,
i za svoj rođendan je odlučio

da će svi poglavari donijeti
poklone koji su dostojni kralja.

Neki su donijeli finu svilu,
neki skupe mačeve,

neki zlato.

Na kraju reda je došao
naborani mali starac

koji je prepješačio dugi put
uz more iz svog sela.

Kako je prilazio, kraljev sin ga upita,
"Koji je tvoj poklon za kralja?"

A starac je lagano
ispružio ruku i pokazao

prelijepu školjku sa isprepletenim bojama
ljubičaste, žute, crvene i plave.

A kraljev sin reče,

"To nije poklon za kralja!
Kakav je to poklon?"

Starac ga polako pogleda i reče,

"Dugo putovanje... dio poklona."

(Smijeh)

Za nekoliko trenutaka ću Vam dati poklon,

poklon koji vrijedi podijeliti.

Ali prije toga, dopustite da Vas odvedem

na svoje dugo putovanje.

Kao i većina vas,

počeo sam kao mali dječak.

Koliko Vas je započelo život
kao malo dijete?

Rodili se mladi?

Otprilike polovica... Ok...

(Smijeh)

A ostali?
Vi ste se rodili kao potpuno odrasli?

Baš bih volio upoznati Vašu majku!

Kad smo već kod nemogućeg!

Kao dječak uvijek sam
bio fasciniran nemogućim.

Danas je dan kojeg sam čekao mnogo godina,

jer danas je dan kada ću pokušati

uraditi nemoguće upravo pred vašim očima,

ovdje u TEDxMaastricht.

Počet ću

tako što ću otkriti kraj:

Dokazat ću Vam da

nemoguće nije nemoguće.

I završit ću tako što ću Vam
dati poklon koji vrijedi širiti dalje:

Pokazat ću Vam da
možete uraditi nemoguće.

Na svom putu do nemogućeg,
otkrio sam da postoje

dvije stvari koje važe
za sve ljude na svijetu.

Svako ima strahove,

i svako ima snove.

Na svom putu do nemogućeg,
otkrio sam da postoje tri stvari

koje sam uradio tokom svoga života

a zbog kojih sam uradio nemoguće.

Graničar, ili kako to vi zovete "Trefbal",

Supermen,

i Komarac.

Ovo su moje tri ključne riječi.

Sada znate zašto radim nemoguće.

Odvest ću Vas na svoje putovanje,
svoju dugu šetnju

od strahova do snova,

od riječi do mačeva,

od igre graničara

do Supermena

do komarca.

Nadam se da ću Vam pokazati

kako Vi možete uraditi nemoguće
u svom životu.

4. oktobar 2007. godine

Srce mi je lupalo;
koljena su mi se tresla

kada sam izašao na binu

u Sanders teatru

Harvard univerziteta da primim

lg Nobelovu nagradu za medicinu

kao jedan od autora
medicinskog istraživačkog rada

pod nazivom "Gutanje mačeva...

...i njegove nus pojave".

(Smijeh)

Objavljen je u malom časopisu
kojeg nikada prije nisam čitao,

Britanski medicinski časopis.

Za mene je to bio nemogući san
koji je postao java,

neočekivano iznenađenje za nekoga kao ja,

to je bila čast
koju nikada neću zaboraviti.

Ali to nije bio nezaboravni dio
mog života.

4. oktobra 1967. godine,

ovaj uplašeni, stidljivi,
mršavi, bojažljivi dječak

je patio od velikih strahova.

Kako se pripremao da izađe na binu,

srce mu je lupalo,

koljena su mu klecala.

Pošao je da progovori,

ali riječi nisu htjele izaći.

Stajao je u plaču.

Ukočen od panike,

i straha.

Ovaj uplašeni, stidljivi,
mršavi, bojažljivi dječak

je patio od mnogih strahova.

Bojao se mraka,

visine,

pauka i zmija...

Da li se neko od Vas boji pauka i zmija?

Da, nekoliko Vas...

Bojao se vode i ajkula...

Doktora, medicinskih sestara, zubara,

igala i bušilica i oštrih predmeta.

Ali najviše od svega, bojao se

ljudi.

Ovaj uplašeni, stidljivi,
mršavi, bojažljivi dječak

sam bio ja.

Bojao sam se neuspjeha i odbijanja,

imao sam nisko samopouzdanje,
kompleks niže vrijednosti,

i nešto što nismo tada ni znali
da postoji:

socijalna anksioznost.

Zbog mojih strahova nasilnici
bi me zadirkivali i tukli.

Ismijavali bi me i zvali pogrdnim imenima,
Nikada mi nisu dali da učestvujem

u njihovim igrama.

Bila je jedna igra
u kojoj su me puštali da učestvujem...

Graničar -

u kojoj ja nisam bio dobar.

Nasilnici bi me zovnuli,

podigao bih glavu i vidjeo crvene lopte

kako lete prema

bam, bam, bam!

Sjećam se dana
kada sam se vraćao iz škole,

lice mi je bilo crveno i peckalo me je,
uši su mi bile crvene i zvonile su.

Oči su mi bile u suzama,

a njihove riječi su mi odzvanjale u ušima.

Ko god kaže,

"Drvlje i kamenje mi mogu slomiti kosti,
ali me riječi nikad neće povrijediti"...

To je laž.

Riječi mogu rezati kao nož.

Riječi mogu prodrijeti kao mač.

Riječi mogu ostaviti duboke tragove

koji se ne vide.

Imao sam strahove.
A riječi su bili moji najgori prijatelji.

I dalje su.

Ali imao sam i snove.

Došao bi kući i pobjegao bi
u svijet stripova o Supermenu

i čitao bi stripove o Supermenu

i sanjao bi i želio bi da sam superheroj
kao Supermen.

Želio sam se boriti za istinu i pravdu,

želio sam se boriti
protiv zlikovaca i kriptonita,

želio sam letjeti oko svijeta čineći
superherojske pothvate i spašavati živote.

Također sam bio fasciniran
stvarima koje su stvarne.

Čitao bi Ginisovu knjigu rekorda
i Riplejevu Vjerovali ili ne knjigu.

Je li iko od Vas čitao ove knjige?

Obožavam te knjige!

VIdio sam stvarne ljude
kako čine stvarne poduhvate.

I želio sam uraditi isto.

Ako nasilnici mi ne dozvoljavaju

da učestvujem u njihovim sportskim igrama,

želim da izvodim stvarnu čaroliju,
stvarne poduhvate.

Želim raditi izvanredne stvari
koje ti nasilnici ne mogu.

Želim naći svoju svrhu i poziv,

Želim da znam da moj život ima smisao,

želim raditi nešto nevjerovatno
da bih promijenio svijet;

želim dokazati da nemoguće nije nemoguće.

10 godina unaprijed -

Bilo je to sedam dana
prije mog 21. rođendana.

Dvije stvari su se desile u jednom danu
koje su zauvijek promijenile moj život.

Živio sam u Tamil Nadu, južnoj Indiji.

Bio sam misionar,

moj mentor i prijatelj me je pitao,

"Imaš li Thromove, Daniel?"

Rekao sam, "Thromove?
Šta su Thromovi?"

Odgovorio je, "Thromovi su
važni životni ciljevi.

Oni su kombinacija snova i ciljeva,
ako bi mogao

uraditi bilo šta, otići bilo gdje

biti bilo šta,

gdje bi otišao?
Šta bi radio?

Ko bi bio?

Odgovorio sam, "Ja to ne mogu uraditi!
Previše sam uplašen!

Imam previše strahova!"

Te noći sam uzeo prostirku
na krovu bungalova,

prostrtu pod zvijezdama,

i gledao kako šišmiši love komarce.

Samo sam mislio o thromovima,
snovima i ciljevima,

i o nasilnicima u igri graničara.

Nekoliko sati poslije probudio sam se.

Srce mi je lupalo, a koljena klecala.

Ovoga puta ne od straha.

Cijelo tijelo mi se grčilo.

I u narednih pet dana

gubio sam svijest na samrtnoj postelji
boreći se za svoj život.

Moj mozak je gorio od
groznice malarije sa 40°C.

Kada god bi bio svjestan,
samo sam mislio o thromovima.

Pomislio bih, "Šta želim u životu?"

Konačno, noć pred moj 21. rođendan,

u trenutku kada sam bio bistar,

shvatio sam:

Shvatio sam da mali komarac,

Anopheles Stephensi,

taj mali komarac

koji teži manje od 5 mikrograma

manje od zrnca soli,

ako je taj komarac mogao uništiti
muškarca od 80 kg,

shvatio sam da je to moj kriptonit.

A onda sam shvatio,
ne, ne, to nije komarac,

To je mali parazit unutar komarca,

Plasmodium Falciparum,
koji ubije preko milion ljudi godišnje.

A onda sam shvatio,
ne, ne, to je nešto manje od toga,

ali za mene, činilo se kao mnogo veće.

Shvatio sam,

strah je moj kriptonit,

moj parazit,

koji me je osakatio
i paralizirao cijeloga života.

Postoji razlika između opasnosti i straha.

Opasnost je stvarna.

Strah je izbor.

Shvatio sam da imam izbor:

Mogao sam ili živjeti u strahu,
i umrijeti u neuspjehu te noći,

ili sam mogao sahraniti svoje strahove

i dostići snove, mogao sam živjeti život.

Ima nešto u tome da
kada ste na samrtnoj postelji

i kada se suočavate sa smrću
stvarno poželite živjeti.

Shvatio sam da svako umire,
ali svako zaista ne živi.

Kada umiremo tada živimo.

Kada naučite umrijeti,

tada zaista naučite živjeti.

Te noći sam odlučio da promijenim

svoju priču.

Nisam želio umrijeti.

Stoga sam se molio, rekao sam,

"Bože, ako mi dozvoliš da dočekam
svoj 21. rođendan,

neću više dopustiti da
strah upravlja mojim životom.

Sahraniću svoje strahove,

posegnut ću za svojim snovima,

želim promijeniti svoj stav,

želim učiniti nešto nevjerovatno
sa svojim životom,

želim naći svoju svrhu i poziv,

želim znati da nemoguće nije nemoguće,"

Neću Vam reći da li sam preživio te noći,
ostaviću da to sami odgonetnete.

(Smijeh)

Ali te noći sam sastavio listu
od prvi 10 thromova:

Odlučio sam da želim
posjetiti glavne kontinente

vidjeti 7 svjetskih čuda

naučiti mnoštvo jezika,

živjeti na napuštenom ostrvu,

živjeti na brodu u okeanu,

živjeti sa indijanskim plemenom u Amazonu,

popeti se na najviši vrh u Švedskoj,

želio sam vidjeti Mount Everest u zoru,

želio sam raditi u muzici u Nashvillu,

želio sam raditi u cirkusu,

i želio sam skočiti iz aviona.

U narednih dvaeset godina
ispunio sam većinu tih thromova.

Kada god bih prekrižio
jedan throme sa liste,

dodao bih još 5 ili 10 na moju listu
koja je nastavila da raste.

U narednih sedam godina, živio sam
na malom ostrvu u Bahamama

tokom sedam godina

u slamnatoj kolibi,

hraneći se ajkulama i ražama,
kao jedini na ostrvu,

noseći samo parče tkanine oko kukova,

naučio sam da plivam sa ajkulama.

Odatle sam se preselio u Meksiko,

a onda u dolinu rijeke Amazon u Ekvadoru,

Pujo Pongo Ekvador,
gdje sam živio sa plemenom,

i postepeno sam počeo sticati
samopouzdanje samo uz pomoć thromova.

Preselio sam se u Nashville
da radim u muzici, a onda u Švedsku,

u Štoklolm, gdje sam radio u muzici,

gdje sam se popeo na vrh planine
Kebnekaise iznad Arktičkog kruga.

Naučio sam da budem klovan,

da žogliram,

i da hodam na štulama,

da vozim jednocikl,
da gutam vatru, jedem staklo.

1997. godine sam čuo da je preostalo
manje od dvanaest gutača mačeva

i rekao sam, "Moram to uraditi!"

Upoznao sam gutača mačeva,
i upitao ga za savjet.

Rekao je, "Daću ti dva savjeta:

Pod 1: To je izrazito opasno,

Ljudi su umirali pokušavajući.

Pod 2:

Ne pokušavaj!"

(Smijeh)

Tako da sam to dodao na svoju
listu thromova.

Vježbao sam
10-12 puta dnevno, svaki dan

naredne četiri godine.

Izračunao sam...

4 x 365 [x 12]

To je bilo oko 13,000
neuspješnih pokušaja

dok nisam provukao
svoj prvi mač kroz grlo 2001. godine.

Za to vrijeme sam postavio throme

da postanem svjetski stručnjak
u gutanju mačeva.

Tražio sam svaku knjigu,
časopis, novinski članak,

svaki medicinski izvještaj,
proučavao sam fiziologiju, anatomiju,

razgovarao sam sa doktorima i sestrama,

okupio sam sve gutače mačeva

u Međunarodno udruženje gutača mačeva,

i sproveo dvogodišnje
medicinsko istraživanje

o Gutanju mačeva i njegovim nuspojavama

koje je objavljeno
u Britanskom medicinskom časopisu.

(Smijeh)

Hvala vam.

(Aplauz)

Naučio sam neke fascinantne stvari
o gutanju mačeva.

Neke stvari o kojima prije sigurno
niste mislili, ali hoćete od večeras.

Drugi put kada budete rezali odrezak nožem

ili mačem, ili "bestek" (pribor za jelo)
pomislit ćete o ovome...

Naučio sam da je gutanje mačeva
počelo u Indiji -

upravo tamo gdje sam to vidio
kao dvadesetogodišnji klinac -

prije 4000 godina, oko 2000. god.pr.n.e.

U zadnjih 150 godina,
gutači mačeva su pomagali

nauci i medicini

u razvoju krutog endoskopa 1868.god.

od strane dr. Adolfa Kussmaula
u Freiburgu u Njemačkoj.

1906. godine, u razvoju
elektrokardiograma u Velsu,

u proučavanju promećaja gutanja
i probave,

u razvoju bronhoskopa, takvih stvari.

Ali tokom 150 godina,

vidjeli smo hiljade povreda
i desetine smrtnih slučajeva...

Ovo je kruti endoskop koji je
razvio dr. Adolf Kussmaul.

Ali otkrili smo da je bilo 29
smrtnih slučajeva u 150 godina

uključujući ovog gutača mačeva iz Londona
koji je mačem probio srce.

Takođe smo saznali da je bilo 3-8

ozbiljnih povreda svake godine.

Znam to jer dobijam pozive.

Upravo sam ih primio dva,

jedan iz Švedske i jedan iz Orlanda
tokom nekoliko prošlih sedmica,

od gutača mačeva koji su
hospitalizirani zbog povreda.

Tako da je to veoma opasno.

Još sam naučio da mnogim ljudima treba

od 2 do 10 godina da nauče

kako gutati mač.

Ali najfascinantnije otkriće bilo je

kako gutači mačeva nauče
da urade nemoguće.

Odaću Vam malu tajnu:

Nemojte se fokusirati na 99,9% nemogućeg.

Fokusirajte se na .1% mogućeg,
i nađite način kako to da ostvarite.

Dopustite mi da Vas odvedem na put
u um gutača mačeva.

Da bi ste progutali mač,
potrebna je meditacija uma nad materijom,

oštra koncentracija, preciznost

da bi se izolirali unutrašnji organi
i prevazišli automatski refleksi

putem pojačanih moždanih sinapsi,
putem mišićne memorije

svjesnom praksom preko 10,000 puta.

Dopustite mi da Vas odvedem
na malo putovanje u tijelo gutača mačeva.

Da bi se progutao mač,

moram spustiti oštricu preko jezika,

potisnuti refleks gutanja
u cervikalnom jednjaku,

napraviti zaokret od 90 stepeni
niz epiglotis,

provlačiti mač kroz krikofaringealni
gornji ezofagealni sfinkter,

potisnuti peristaltički refleks,

provući oštricu u prsnu šupljinu

između pluća.

U ovom trenutku,

moram zapravo gurnuti srce u stranu.

Ako pažljivo pogledate,

vidjećete kako srce lupa sa mačem

jer se naslanja na srce

koje odvaja oko osmina inča
ezofagealnog tkiva.

To nije nešto što možete lažirati.

Zatim moram provući oštricu
pored grudne kosti,

pored donjeg ezofagealnog sfinktera,
u stomak,

postisnuti refleks na povraćanje u stomaku
sve do dvanaestopalačnog crijeva.

To je mačiji kašalj.

(Smijeh)

Ako bi išao dalje od toga,

sve do jajovoda.

Momci, upitajte svoje žene o tome...

Ljudi me pitaju,

"Mora da ste veoma hrabri
kada riskirate svoj život,

da gurnete srce, i progutate mač..."

Ne. Prava hrabrost treba da

uplašeni, stidljivi, mršavi,
bojažljivi dječak

riskira neuspjeh i odbijanje

otvori dušu,

i proguta ponos

i da stane ovdje ispred
grupu potpunih stranaca

i da ispriča svoju priču
o svojim strahovima i snovima,

i da sve prizna.

Vidite - hvala Vam.

(Aplauz)

Vidite, nevjerovatno je to što

sam uvijek želio uraditi
nešto izvanredno u svom životu

i sada to radim.

Ali nije izvanredno to što mogu progutati

21 mač odjednom,

ili 6 metara pod vodom u bazenu
sa 88 ajkula i raža

za Riplejevu Vjerovali ili ne knjigu,

ili usijan na 815 stepeni
za Stan Leejeve Superljude

kao "Muškarac od čelika"

a to je bilo baš vruće!

Ili vući auto mačem za Ripleja,

ili Ginisa,

ili ući u finale šoa Amerika ima talent,

ili dobiti Nobelovu nagradu
za medicinu 2007. godine.

Ne, to nije zaista nevjerovatno.

To ljudi misle. Ne, ne, ne. To nije to.

Nevjerovatno je to

što je bog mogao uzeti tog uplašenog,
stidljivog, mršavog, bojažljivog dječaka

koji se bojao visina,

vode i ajkula,

doktora i medicinskih sestara
i igala i oštrih predmeta

i komuniciranja sa ljudima

a sada ja letim oko svijeta

na visini od 9144 metara

gutajući oštre predmete
pod vodom u bazenu sa ajkulama,

pričam sa doktorima i sestrama
i publikom kao što ste vi širom svijeta.

To je zaista nevjerovatna stvar za mene.

Uvijek sam želio uraditi nemoguće -

Hvala vam.

(Aplauz)

Hvala vam.

(Aplauz)

Uvijek sam želio uraditi nemoguće,
i sada to radim.

Želio sam uraditi nešto nevjerovatno
sa svojim životom i promijeniti svijet,

i sada to radim.

Uvijek sam želio letjeti svijetom
čineći poduhvate kao Supermen

spašavati živote, i sada to radim.

Znate šta?

I dalje postoji mali dio tog dječačkog sna

duboko unutra.

(Smijeh) (Aplauz)

Uvijek sam želio naći svoju svrhu i poziv,

i sada sam to uradio.

Ali znate šta?

Ali nije to mačevima,
nije to što vi mislite, nije mojom snagom.

Već svojom slabošću, svojim riječima.

Moja svrha i poziv je promijeniti svijet

tako što sam prerezao strah,

mač po mač, riječ po riječ,

nož po nož, život po život,

da nadahnem ljude da budu superheroji

i da urade nemoguće u svojim životima.

Moja svrha je pomoći drugima
da nađu svoju svrhu.

Koja je vaša?

Koja je vaša svrha?

Zbog čega ste ovdje?

Mislim da smo svi superheroji.

Koja je vaša supermoć?

Od preko 7 milijardi ljudi na svijetu,

danas ima manje od nekoliko
desetaka gutača mačeva

na svijetu,

ali ima samo jedan ti.

Ti si jedinstven.

Koja je tvoja priča?

Šta te to čini drugačijim?

Ispričajte svoju priču,

čak iako vam je glas slab i drhtav.

Koji su vaši thromovi?

Ako bi ste mogli uraditi bilo šta,
biti bilo ko, otići bilo gdje -

Šta biste uradili?
Gdje ste bi otišli?

Šta biste uradili?

Šta želite uraditi od svog života?

Koji su vaši veliki snovi?

Koji su bili vaši veliki
snovi kad ste bili djeca?

Kladim se da to nije bilo ovo?

Koji su bili vaši najluđi snovi

za koje ste mislili da su čudni i mračni?

Kladim se da sada vaši snovi
nisu toliko čudni, za ne?

Šta je vaš mač?

Svako od vas ima mač,

mač sa dvije oštrice strahova i snova.

Progutajte svoj mač, šta god da to bilo.

Slijediti svoje snove, dame i gospodo.

Nikada nije kasno da budete
što god da želite.

A onim nasilnicima u igri graničara,
koji su mislili

da nikada neću uraditi nemoguće,

imam samo jedno da im kažem:

Hvala vam.

Jer da nema zlikovaca,
ne bi bilo superheroja.

Ovdje sam da dokažem
da nemoguće nije nemoguće.

Ovo je zaista opasno, mogao sam stradati.

Nadam ste da ste vi uživali.

(Smijeh)

Trebaće mi vaša pomoć.

Publika: Dva, tri.

Dan Meyer: Ne, ne, ne. Trebam vašu pomoć
u odbrojavanju, svi, uredu?

(Smijeh)

Ako znate riječi? Uredu?
Brojte sa mnom. Spremni?

Jedan.

Dva.

Tri.

Ne, to je 2, ali znate o čemu se radi.

Publika: Jedan.

Dva.

Tri.

(Dahtanje)

(Aplauz)

DM: To!

(Aplauz) (Navijanje)

Hvala vam puno.

Hvala vam, hvala vam, hvala vam.
Hvala vam od srca.

Zapravo, hvala vam iz dubine moj stomaka.

Rekao sam vam da sam došao ovdje
da uradim nemoguće, i sada jesam.

Ali ovo nije nemoguće.
Ja ovo radim svaki dan.

Nemoguće je bilo da se onaj uplašeni,
stidljivi, mršavi,

bojažljivi dječak suočio sa strahovima,

stao ovdje na TEDx pozornicu,

da promijeni svijet, riječ po riječ,

mač po mač, život po život.

Ako sam vas natjerao
da razmišljate drugačije,

ako sam vas uvjerio
da nemoguće nije nemoguće,

ako sam vas natjerao da shvatite da možete
uraditi nemoguće u svom životu,

onda je moj posao gotov;
a vaš tek počinje.

Nikada nemojte prestati sanjati.
NIkada nemojte prestati vjerovati.

Hvala vam što vjerujete u mene

i hvala vam što ste dio mog sna.

Ovo je moj poklon vama:

Nemoguće nije...

Publika: Nemoguće.

Duga šetnja je dio poklona.

(Aplauz)

Hvala vam.

(Aplauz)

(Navijanje)

Domaćin: Hvala vam Dan Meyer!