Evolucija u Velikom Gradu

Koristeći daždevnjake, kojote i miševe, Jason Munshi-South pokazuje kako životinje stvaraju genetske raznolikosti, čak i u gradu.

"Evoluciju u Velikom Gradu" animirao je TED-Ed animacijski tim (Jeremiah Dickey, Biljana Labovic, Celeste Lai, Kari Mulholland and Franz Palomares)

Pogledajte cijelu lekciju na: http://ed.ted.com/lessons/evolution-in-a-big-city

Danas sam ovdje da vas ohrabrim
da razmišljate o New Yorku,

i to ne samo kao jednom
od najvećih dostignuća,

već i domu divljeg životinjskog svijeta

koji je podložan velikom evolucijskom
eksperimentu.

Pogledajte ovo pošumljeno brdo
na Sjevernom Manhattanu, na primjer.

Ovo je jedno od posljednjih područja
u gradu

gdje postoji čista izvorska voda
koja izvire iz tla.

Možete ovo piti iz ruku
i ništa se ne bi dogodilo.

Ova mala područja izvorske vode

sadrže velike populacije
sjevernih daždevnjaka.

Ovi mališani bili su uobičajeni
prije otprilike 60 godina,

ali sada su se zaglavili
na ovom jednom obronku

i par mjesta na Staten Islandu.

Ne samo da pate jer su na ovom brdu,

već smo podijelili obronak na dva dijela

u dvije različite prilike

sa mostovima koji idu od
Bronxa do Manhattana.

Ali oni su i dalje tu, sa obje
strane mosta,

gdje vidite crvene strelice --
oko 180. i 167. ulice.

Moj laboratorij utvrdio je
ako uzmete samo par dijelova DNK

daždevnjaka sa ove dvije lokacije

možete reći s koje strane mosta
su došli.

Izgradili smo ovaj jedan
dio infrastrukture

koji je izmjenio njihovu evolucijsku povijest.

Možemo ih proučavati,
samo odemo na obronak

znamo gdje su,
okrenemo kamen i uhvatimo ih.

Ali postoji puno stvari u New Yorku

koje nije tako lako uhvatiti,
kao što je ovaj kojot.

Uhvatili smo ga na automatskoj klopci
s kamerom na tajnoj lokaciji;

ne možemo o tome još pričati.

Ali ulaze u New York prvi puta.

Oni su vrlo fleksibilne,
inteligentne životinje.

Ovo je jedno od štenadi
koje provjerava našu kameru.

I moji kolege i ja
želimo shvatiti

kako će se širiti u gradu,

kako će preživjeti ovdje
i možda čak i biti uspješni.

I vjerojatno dolaze u susjedstvo
blizu vas,

ako već nisu tamo.

Neke stvari su prebrze da bi ih
se uhvatilo rukom.

Ne možemo ih vidjeti na kamerama,

pa smo postavili klopke
po New Yorku i parkovima.

Ovo je jedna od naših uobičajenih
aktivnosti.

Ovdje su moji učenici i suradnici

kako pripremaju klopke.

Ovog momka hvatamo u gotovo
svim pošumljenim područjima New Yorka.

Ovo je bijelošapi miš --

ne miš kojeg nađete kako trči
u vašem stanu.

Ova vrsta bila je ovdje
puno prije ljudi.

Nalazimo ih u šumama i na livadama.

Jer su tako uobičajeni
u pošumljenim dijelovima grada,

koristimo ih kao model za shvaćanje
kako se vrste prilagođavaju

na urbane okoliše.

Ako gledate 400 godina u prošlost,

pet oblasti bilo bi prekriveno
šumama i drugom vegetacijom.

Ovaj miš bio bi posvuda u velikom broju

koji su pokazivali par genetskih
razlika širom krajolika.

Ali ako danas pogledate situaciju,

oni su zaglavljeni na ovim malim
zelenim otocima raštrkanim po gradu.

Koristeći samo 18 kratkih dijelova DNK
možemo uzeti miša,

netko nam može dati miša
i ne reći nam otkud je,

i mogli bi odrediti iz kojeg je
parka došao.

Toliko su drugačiji postali.

Primjetit ćete da su ovdje

neke pomiješane boje.

Postoji nekoliko parkova u gradu
koji su još uvijek povezani

kroz komade šume
tako da se miševi kreću tim putevima

i šire gene, tako da ne postaju drugačiji.

Ali kroz grad, većinom postaju drugačiji
u parkovima.

Govorim kako su drugačiji,
ali što to znači?

Što se mijenja u njihovoj biologiji?

Kako bi odgovorili na ovo pitanje,

sekvenciramo tisuće gena naših
gradskih miševa

i uspoređujemo ih sa tisućama
gena iz seoskih miševa,

njihovih predaka izvan New Yorka

u ovim velikim, divljim područjima.

Sad, geni su kratki komadići DNK
koji određuju amino kiseline.

I amino kiseline su izgraditelji
bjelančevina.

Ako se jedan bazni par promijeni u genu,

možete dobiti drugu aminokiselinu,

koja će onda promijeniti oblik i strukturu
bjelančevina.

Ako promijenite strukturu bjelančevina,

često mjenjate nešto što čini u organizmu.

Ako ta promjena vodi dužem životu
ili više beba za miša,

nešto što evolucijski biolozi
zovu odgovarajuća promjena,

onda će se ta jedna promjena baznog para
brzo proširiti

u urbanoj populaciji.

Ova luda figura
zove se nacrt Manhattana,

jer pomalo izgleda kao linija horizonta.

Svaka točka predstavlja jedan gen,

i što je točka višpe u nacrtu,

veća je razlika između gradskih
i seoskih miševa.

Oni na vrhovima nebodera
su oni s najvećim razlikama,

osobito oni iznad crvene linije.

I ovi geni određuju
imunološke odgovore na bolesti,

jer će možda biti više bolesti
u vrlo gustim, urbanim populacijama;

metabolizam, kako miševi koriste energiju,

i otpornost na teške metale.

Vi vjerojatno možete predvidjeti

da su tla u New Yorku
poprilično zagađena

olovom i kromom
i takvim stvarima.

I sada težak rad stvarno počinje.

Vraćamo se u divljinu parkova
u New Yorku,

prateći živote pojedinih miševa

i gledamo točno što ovi geni
rade za njih.

I ja bih vas ohrabrio da pogledate
svoje parkove na drugi način.

Neću biti sljedeći Charles Darwin,

ali netko od vas bi mogao biti,
samo ostavite oči otvorene.

Hvala vam.

(Pljesak)