Kako filmom promijeniti poglede na svijet

Film ima moć promijeniti način našeg viđenja sebe i vlastite kulture. Redateljica dokumentarnih filmova i TED suradnica, Sharmeen Obaid-Chinoy, koristi film u borbi protiv nasilja nad ženama, usmjerivši svoj objektiv na tradiciju ubojstava iz časti u Pakistanu. U ovom upečatljivom govoru, prepričava kako je odvela svoj Oscarom nagrađen film na turneju prijenosnim kinom, zastajući u malim gradovima i selima diljem Pakistana, prikazivanje za prikazivanjem, mijenjajući dinamiku odnosa između žena, muškaraca i društva.

Ja pričam priče,

ali i podižem valove.

(Smijeh)

Imam naviku postavljanja teških pitanja.

Počelo je kad sam imala deset godina,

a mama, odgajajući šestero djece,
nije imala vremena za njih.

Kad su joj s mojih 14 dosadila
moja sve češća pitanja,

preporučila mi je da počnem pisati
za lokalne engleske novine

u Pakistanu,

da mogu, kako je rekla,
svoja pitanja postavljati čitavoj zemlji.

(Smijeh)

Sa 17, tajno sam se bavila
istraživačkim novinarstvom.

Mislim da ni moj urednik nije znao
koliko sam godina imala

kad sam predala članak
koji je prokazivao i osramotio

vrlo utjecajne pojedince.

Muškarci o kojima sam pisala
htjeli su me naučiti lekciju.

Željeli su osramotiti mene i moju obitelj.

Sprejevima su ispisali
moje ime i naše prezime,

zajedno s neizrecivim vulgarnostima
preko naših ulaznih vrata

i po cijelom susjedstvu.

Pretpostavljali su da će me otac,
koji se strogo držao tradicije,

spriječiti da nastavim.

Umjesto toga,
otac je stao pred mene i rekao:

"Ako govoriš istinu, stojim uz tebe,

a stajat će i svijet."

Zatim je....

(Pljesak)

Zatim je okupio ljude
da prebojaju ispisane zidove.

(Smijeh)

Oduvijek sam željela
pričama uzdrmati ljude,

potaknuti ih da započnu teške razgovore.

Činilo mi se da bih to lakše postigla
vizualnim medijima.

Tako sam, s 21 godinom,
počela snimati dokumentarce,

usmjeravajući objektiv
na marginalizirane zajednice

na prvim crtama
u ratom zahvaćenim zonama.

Konačno, vratila sam se u Pakistan

sa željom da dokumentiram
nasilje nad ženama.

U Pakistanu živi 200 milijuna ljudi.

Zbog niske razine pismenosti,

film može značajno promijeniti
percepcije ljudi oko određenih pitanja.

Uspješan pripovjedač
apelira na naše emocije,

izaziva empatiju i suosjećanje,

tjera nas da drugačije gledamo na stvari.

U mojoj zemlji, film ima potencijal
biti više od zabave.

Može mijenjati živote.

A pitanja koja sam
oduvijek željela postaviti,

natjerati društvo da pogleda u zrcalo,

vođena su bijesom.

A moj me osobni barometar bijesa
2014. usmjerio na ubojstva ih časti.

Ubojstva iz časti prisutna su
u mnogim dijelovima svijeta

gdje muškarci kažnjavaju žene
za kršenje pravila koja su oni postavili:

žene koje izaberu
udati se za koga one žele

ili žene koje zatraže rastavu

ili žene optužene
za neprimjerene odnose.

U ostatku svijeta
ovakva su ubojstva zločini.

Oduvijek sam željela tu priču ispričati
iz perspektive preživjele,

ali žene ne prežive
da bi ispričale svoju priču,

već završe u bezimenim grobnicama.

Stoga, kad sam jednog jutra
pročitala u novinama

kako je jedna djevojka čudom preživjela

nakon što su joj
u lice pucali otac i stric,

jer se odlučila udati po svojoj volji,

znala sam da sam pronašla
svoju pripovjedačicu.

Saba je bila odlučna u namjeri
da pošalje oca i strica u zatvor.

Međutim, nakon izlaska iz bolnice,

našla se pod pritiskom da im oprosti.

Vidite, postojala je rupa u zakonu

koja je omogućavala žrtvama
da oproste počinitelju

i spase ga od odlaska u zatvor.

Rečeno joj je da će biti odbačena,

a njena će obitelj, rodbina,

biti izopćena iz zajednice

jer mnogi su smatrali
da je zbog njenih postupaka

otac imao pravo to učiniti.

Borila se,

mjesecima,

ali posljednjeg dana suđenja

dala je iskaz u kojem im oprašta.

Bili smo razočarani, zbog našeg filma,

jer to nije bilo film
kojeg smo se nadali snimiti.

Zapravo, da je uspjela, prijavila ih,
izborila se i dobila presudu,

njena bi priča bila iznimka.

Ako su uspjeli utišati
jednu tako snažnu ženu,

kakve su šanse ostalima?

Počeli smo razmišljati
kako da našim filmom

promijenimo percepciju ubojstva iz časti,

utječemo na uklanjanje rupe u zakonu.

Zatim je naš film nominiran za Oscara,

ubojstva iz časti ispunila su naslovnice,

a premijer je, čestitajući nam,

ponudio održavanje premijere
u njegovim uredima.

Naravno, objeručke smo prihvatili

jer niti jedan premijer prije njega
nije takvo što ponudio.

A na prikazivanju,

koje je uživo prenosila
nacionalna televizija,

rekao je nešto što je odjeknulo
u čitavoj zemlji.

Rekao je: "Nema ništa časno
u ubojstvima iz časti".

(Pljesak)

Na dodjeli Oscara u Los Angelesu

mnogi su nas stručnjaci otpisali,

ali mi smo znali da,
ako želimo promijeniti zakon,

trebamo tu pobjedu.

Zatim, prozvali su moje ime
i potrčala sam stepenicama

u natikačama, jer nisam očekivala
izlazak na pozornicu,

(Smijeh)

gdje sam prihvatila nagradu
i rekla milijardi ljudi koji su slušali

da se pakistanski premijer
obvezao promijeniti zakon,

jedan od načina da osiguramo
da će održati riječ.

(Smijeh)

A...

(Pljesak)

Kod kuće, dobitak Oscara
preplavio je naslovnice

i ljudi su se priključivali našem zahtjevu

da se ispuni rupa u zakonu.

Zatim, u listopadu 2016.
nakon višemjesečne kampanje,

rupa je uklonjena.

(Pljesak)

Sada, muškarac koji ubije ženu u ime časti

dobije doživotnu kaznu.

(Pljesak)

Ipak, samo dan nakon toga,

žena je ubijena u ime časti,

zatim još jedna, i još jedna.

Promijenili smo zakon,

ali to nije bilo dovoljno.

Trebalo je ponijeti film
i njegovu poruku u srce zemlje,

u male gradove i sela.

Po meni, film može imati značajnu ulogu

u usmjeravanju društva
u pozitivnom smjeru.

Ali kako da pristupimo tim mjestima?

Kako da dođemo do tih
malih gradova i sela?

Izgradili smo pokretno kino,

kamion kojim možemo
prijeći zemlju uzduž i poprijeko,

zastajući u malim gradovima i selima.

Opremili smo ga velikim platnom
koje će osvijetliti noćno nebo

i nazvali ga "Gledajte, ali s ljubavlju."

Na taj su se način zajednice
mogle navečer okupiti

i zajedno gledati filmove.

Znali smo da ćemo bez problema
privući muškarce i djecu.

Oni će sigurno doći gledati.

Ali što je sa ženama?

U takvim malim, segregiranim,
ruralnim sredinama,

kako ćemo privući žene da izađu iz kuće?

Morali smo raditi unutar okvira
prevladavajućih kulturoloških normi

pa smo izgradili kino u kinu,
opremivši unutrašnjost

kako bi žene mogle prisustvovati

bez straha,

srama

ili uznemiravanja.

Prikazivali smo filmove

kojima smo im predstavljali
različite poglede na svijet,

potičući djecu na izgradnju
kritičkog razmišljanja,

kako bi bili u stanju postavljati pitanja.

Nismo se držali samo ubojstava iz časti,

pripovijedali smo
o ekonomskoj nejednakosti,

okolišu,

etničkim odnosima,
religijskoj toleranciji i suosjećanju.

Unutra, ženama,

prikazivali smo filmove
u kojima su one junaci, ne žrtve,

i upućivali ih kako iskoristiti
sudski i policijski sustav,

educirali ih o njihovim pravima,

upučivali ih gdje mogu potražiti zaštitu

u slučaju da su
žrtve obiteljskog nasilja,

gdje mogu otići i zatražiti pomoć.

Iznenadilo nas je da smo primljeni

u tolikim mjestima koja smo posjetili.

Mnogima je to bio prvi doticaj
s televizijom i društvenim mrežama

i rado su prihvatili tu priliku
da njihova djeca nauče.

Ali bilo je i odbijanja i sukoba

zbog ideja koje smo prenosili.

Dva člana našeg pokretnog tima odustala su

zbog prijetnji seljana.

U jednom su selu

prekinuli prikazivanje

jer nisu željeli da njihove žene
znaju svoja prava.

S druge strane, u drugom selu,
nakon što je prikazivanje prekinuto,

ustao je policajac u civilu
i naredio nastavak prikazivanja

te ostao stajati štiteći naš tim,

govoreći svima da je
njegova dužnost izložiti djecu

ovim sadržajima i alternativnim
pogledima na svijet.

Običan čovjek postao je junak.

Na našem smo putovanju naišli
na toliki broj njemu sličnih junaka.

U drugom gradu gdje su muškarci odlučili

da žene moraju ostati kod kuće,

starješina je ustao,

okupio grupu ljudi, održao raspravu,

nakon čega su i muškarci i žene
sjeli gledati zajedno.

Dokumentiramo sve što činimo.

Razgovaramo s ljudima.

Prilagođavamo se.

Mijenjamo postavu filmova.

Kada muškarcima prikazujemo filmove

s nasilnicima iza rešetaka,

želimo prenijeti poruku da,
ako je muškarac nasilan,

trpjet će posljedice.

Također, prikazujemo i filmove
s muškarcima koji se bore za žene,

jer ih želimo potaknuti
da preuzmu takve uloge.

Kada ženama prikazujemo
filmove s predsjednicama,

odvjetnicama, liječnicama
i ženama na drugim vodećim pozicijama,

razgovaramo s njima i potičemo ih
da preuzmu te uloge.

Mijenjamo međuodnose u tim selima

i naša saznanja prenosimo dalje.

Nedavno, kontaktirala nas je skupina
koja želi naše prijenosno kino

prenijeti u Bangladeš i Siriju

pa dijelimo naša saznanja s njima.

Smatramo da je od velike važnosti

proširiti naš rad po čitavom svijetu.

U malim gradovima i selima
uzduž Pakistana

muškarci mijenjaju način
na koji se odnose prema ženama,

djeca mijenjaju svoje poglede na svijet,

selo po selo, gledajući filmove.

Hvala vam.

(Pljesak)