Swami Dayananda Saraswati: Produhovljeno putovanje do suosjećanja

Swami Dayananda Saraswati otkriva paralelne puteve osobnog razvoja i postizanja istinskog suosjećanja. Vodi nas kroz svaki korak samorealizacije, od nemoćnog djetinjstva do neustrašive brige za druge.

Ljudsko dijete se rađa

i dugo je vremena

potrošač.

Ne može svjesno pridonositi.

Bespomoćno je.

Čak ne zna ni kako preživjeti,

iako je obdareno nagonom za preživljavanje.

Potrebna mu je pomoć majke, ili pomajke, da preživi.

Ne može si priuštiti da sumnja u osobu koja se brine za njega.

Mora se u potpunosti predati

baš kao što se netko predaje anesteziologu.

Prepustiti se u potpunosti.

To implicira mnogo povjerenja.

Implicira i da osoba kojoj vjeruje

neće izdati to povjerenje.

Kako dijete raste,

počinje otkrivati

da ta osoba iskorištava to povjerenje.

Dijete još ni ne zna za riječ iskorištavati.

Prema tome, krivi samo sebe.

Nijema krivnja,

što ju čini još težom za razriješiti,

neizrečen osjećaj krivnje.

Dijete odrasta

i dosad je bilo potrošač,

ali razvoj ljudskog bića

leži u njegovoj mogućnosti da doprinosi,

da doprinosi.

Ne možemo pridonositi ako se ne osjećamo sigurno.

Ako se netko osjeća snažnim,

znači da osjeća: Imam dovoljno.

Suosjećati, to nije šala.

Nije jednostavno.

Pojedinac mora otkriti određenu veličinu u sebi.

Ta veličina bi trebala biti usredotočena na samog pojedinca,

ne u smislu novaca,

ne u smislu posjedovanja moći,

niti u smislu nekog statusa koji se zauzima u društvu,

nego ju treba usredotočiti na samog sebe.

Na sebe, znači, biti svjestan sebe.

Na to sebe treba biti usredotočen, na tu potpunost, veličinu, cjelovitost,

inače je suosjećanje samo riječ i samo san.

Možemo suosjećati s vremena na vrijeme,

ali to je više stvar empatije

nego suosjećanja.

Hvala Bogu da smo empatični.

Kada netko pati, osjećamo njegovu bol.

U Wimbledonu, u završnom teniskom meču,

imamo dvojicu koja se bore međusobno.

Svaki igra dvije igre.

To može biti svačija igra.

Ono što su ostvarili dosad nije važno.

Jedna osoba pobjeđuje.

Teniski bonton nalaže da oba igrača moraju doći do mreže

i pružiti si ruke.

Pobjednik udara rukama kroz zrak

i ljubi tlo,

baca svoju majicu kao da netko čeka da ju uhvati.

(Smijeh)

Taj isti igrač mora doći do mreže.

Kada dođe tamo,

vidite, cijelo lice mu se promijeni.

Izgleda kao da mu je žao što je pobijedio.

Zašto? Empatija.

Takvo je ljudsko srce.

Nijedno ljudsko srce nije lišeno te empatije.

Nijedna religija ju ne može uništiti svojom doktrinom.

Nijedna kultura, nacija, nacionalizam

ne može joj naštetiti,

jer je to empatija.

A ta sposobnost empatije

je zapravo prozor kroz koji možemo dirnuti ljude,

učiniti nešto što će promijeniti nečiji život.

Čak ni riječi, ni vrijeme.

Suosjećanje se ne može definirati jednom definicijom.

Ne postoji indijska suosjećajnost.

Ne postoji američka suosjećajnost.

Ona nadilazi nacije, spol, dob.

Zašto? Zato što postoji u svakome.

Ljudi to ponekad iskuse.

Onda i ta povremena suosjećajnost

o kojoj ne pričamo.

Nikada neće biti samo povremena.

Ne možete učiniti osobu suosjećajnom nalogom.

Ne možete reći: „Molim vas, volite me.“

Ljubav je nešto što se otkriva.

To nije radnja,

iako u engleskom jeziku ima status radnje,

na to ću se još vratiti.

Dakle, pojedinac mora otkriti određenu cjelovitost.

Navest ću mogućnost bivanja cjelovitim

koja je unutar našeg iskustva, zapravo svačijeg iskustva.

Čak i ako netko ima tragičan život,

ipak je sretan u rijetkim trenucima.

Onaj koji je sretan,

čak i zbog jeftinih šala,

prihvaća sebe i shemu situacije u kojoj se nalazi.

To znači cijeli svemir,

sve poznate i nepoznate stvari.

Sve to je u potpunosti prihvaćeno

zato što otkrivamo cjelovitost u samom sebi.

Subjekt, ja,

i objekt, shema svih stvari,

spajaju se u jedinstvo,

i to je iskustvo za koje nitko ne može reći: „Nije mi dopušteno to iskusiti,“

dakle iskustvo zajedničko svima, čak i različitima.

To iskustvo potvrđuje da, usprkos svim našim granicama,

željama, neispunjenim težnjama, kreditnim karticama,

otkazima

i, na kraju, ćelavosti,

možemo biti sretni.

Ali važno je i reći

da ne moramo ispuniti svoje težnje da bismo bili sretni.

Mi smo sama sreća, cjelovitost koju želimo postići.

Tu nema izbora.

To samo potvrđuje

da ta cjelovitost ne može biti drukčija od nas,

ne može opstati bez nas.

Mora biti isto što smo i mi sami.

Ne možete biti dio cjeline,

a biti cijeli sami.

Vaš trenutak sreće otkriva tu stvarnost,

tu spoznaju i saznanje.

Možda sam ja stvarno cjelina.

Možda je swami u pravu.

Možda je swami u pravu. Počinjete svoj novi život.

I tada sve ima smisla.

Nemam više razloga kriviti samog sebe.

Kad netko krivi samog sebe, onda nalazi milijun razloga za to.

Ako kaže da mu je tijelo ograničeno,

ako je crno, a ne bijelo, ako je bijelo, a ne crno,

tijelo je ograničeno kako god da gledate. Ograničeno.

Znanje je ograničeno, zdravlje je ograničeno,

dakle i moć je ograničena,

a onda će i veselje biti ograničeno.

Suosjećajnost će biti ograničena.

Sve će biti bez granica.

Ne možete naređivati suosjećajnosti

ako ne postanete bezgranični, a nitko ne može postati bezgraničan,

bez obzira na sve. Točka.

Nema šanse da postanete bezgranični.

Vaše iskustvo otkriva da ste, usprkos svim granicama, jedna cjelina.

A cjelina je vaše stvarno stanje

kad se odnosite prema svijetu.

To je najprije ljubav.

Kad se odnosite prema svijetu,

dinamična manifestacija vaše cjeline je,

zapravo, ljubav.

To postaje suosjećanje

ako objekt prema kojem se odnosite probudi tu emociju.

A to se opet pretvori u davanje, u dijeljenje.

Izražavate se jer ste suosjećajni.

Da biste otkrili suosjećanje, morate biti suosjećajni.

Da biste otkrili mogućnost davanja i dijeljenja,

morate davati i dijeliti.

Nema prečice. To je kao da plivate plivanjem.

Plivanje ćete naučiti samo plivanjem.

Ne možete naučiti plivati na vodenom krevetu i onda ući u vodu.

(Smijeh)

Učite plivati tako da plivate. Učite voziti bicikl tako da ga vozite.

Da biste naučili kuhati, morate kuhati

i imate drage ljude oko sebe

koji će jesti ono što skuhate.

(Smijeh)

Dakle, ono što pokušavam reći

je da se morate pretvarati dok ne uspijete.

(Smijeh)

Morate.

Moj prethodnik je to isto mislio.

Morate to odglumiti.

Morate se ponašati suosjećajno.

U engleskom jeziku ne postoji glagol suosjećati,

ali postoji prilog.

Meni je to zanimljivo.

Ponašate se suosjećajno.

Ali kako se ponašati suosjećajno ako niste suosjećajni?

Tada morate glumiti.

Glumiti dok ne uspijete.To je mantra Sjedinjenih Američkih Država.

(Smijeh)

Pretvarate se dok ne uspijete.

Ponašate se suosjećajno kao da i jeste takvi,

stisnete zube,

skupite svu hrabrost,

ako znate moliti, onda molite.

Zatražite suosjećajnost.

Dajte mi da budem suosjećajan.

Napravite to.

Otkrit ćete suosjećajnost,

bit će to polako nekakva relativna suosjećajnost,

i onda poslije polako, možda ako dobijete dobru obuku,

shvatit ćete da je suosjećajnost dinamična manifestacija

vašeg pravog stanja, a to je jedinstvo, cjelovitost,

ono što zaista jeste.

S ovim riječima zahvaljujem se svima.

(Pljesak)