Ima li istine u legendama o kralju Arthuru? – Alan Lupack

Pogledajte cijelu lekciju na: https://ed.ted.com/lessons/is-there-any-truth-to-the-king-arthur-legends-alan-lupack

Kralj Arthur neprestano uskrsava u našoj kolektivnoj mašti, zajedno sa svojom viteškom svitom, Guinevere, Okruglim stolom, Camelotom i, naravno, Excaliburom. No odakle potječu te priče i ima li u njima istine? Alan Lupack prati evoluciju priče o kralju Arthuru.

Lekcija: Alan Lupack, režija: Patrick Smith

„Ovdje leži Arthur,
negdašnji i budući kralj.”

To je sadržaj natpisa na
nadgrobnom spomeniku kralja Arthura

u „Arthurovoj smrti” Thomasa Maloryja.

Kad ga je u 15. stoljeću pisao,

Malory nije ni slutio koliko će se
proročanskim pokazati taj natpis.

Kralj Arthur neprestano uskrsava
u našoj kolektivnoj mašti,

zajedno sa svojom viteškom svitom,

Guinevere,

Okruglim stolom,

Camelotom

i, naravno, Excaliburom.

No odakle potječu te priče
i ima li u njima istine?

Danas nam znani lik kralja Arthura
plod je kasnog srednjeg vijeka,

ali legenda o njemu zapravo seže
do keltske poezije iz ranijeg doba:

doba saksonske invazije Britanije.

Nakon što su Rimljani 410. n. Kr.
napustili Britaniju,

saksonski osvajači iz
današnje Njemačke i Danske

brzo su iskoristili ranjivost
napuštenog teritorija.

Britanski stanovnici
žestoko su se borili protiv osvajača

tijekom višestoljetnih previranja.

Pisanih dokaza iz tog vremena
gotovo da nema,

pa je teško točno rekonstruirati povijest.

Ipak, preživjela poezija iz tog doba
nudi nam neke tragove.

U jednoj od poema, „Goddodinu”,
prvi se put spominje Arthur,

iako se on sam u njoj ne pojavljuje.

U njoj se za ratnika
po imenu Gwawrddur kaže

da je vješto ubijao neprijatelje,
ali ne tako vješto kao Arthur.

To nam ne otkriva mnogo,

no tko god da je taj Arthur bio,

zacijelo je bio uzor ratnicima.

Nažalost, manje je jasno
je li bio vladar i je li uopće postojao.

Unatoč toj dvojbenosti,

Arthurovo ime privuklo je
pozornost nadobudnog povjesničara

stotine godina kasnije.

Godine 1130. Geoffrey od Monmoutha
bio je običan klerik velikih ambicija.

Služeći se keltskim i latinskim izvorima,

godinama je stvarao podužu kroniku

pod nazivom
„Povijest britanskih kraljeva”.

Središnji lik tog pozamašnog djela
bio je kralj Arthur.

Nazvati Geofrreyjevu kroniku poviješću
bilo bi suviše velikodušno.

Pišući šesto godina
nakon saksonske invazije,

skrpao je fragmente mitova i poezije

kako bi nadoknadio gotovo
potpuni nedostatak službenih zapisa.

U nekim njegovim izvorima
spominjao se Arthur,

a u drugima su realistično prikazane
bitke i mjesta.

No mnogi su govorili o mitskim herojima
koji su se borili unatoč lošim izgledima,

uz pomoć čarobnih mačeva i magije.

Geoffrey ih je objedinio.

Čarobni mač Caledfwlch

i rimska utvrda Caerleon
spominju se u njegovim izvorima,

pa je Geoffreyjev Arthur vladao
iz Caerleona i posjedovao Caliburnus,

što je latinski prijevod
naziva Caledfwlch.

Geoffrey je čak dodao
mudrog savjetnika Merlina,

po uzoru na keltskog barda Myrrdina,
Arthurovoj priči.

Da je Arthur zaista postojao,
vjerojatno bi bio vojskovođa,

no kralj u dvorcu bolje se uklapao
u Geoffreyjevu kraljevsku povijest.

Geoffreyjeva kronika privukla je
pozornost kojoj se nadao

i uskoro ju je s latinskog
na francuski preveo

pjesnik Wace oko 1155. n. Kr.

Wace je dodao još jedan značajni dio
arturijanske predaje Geoffreyjevu maču,

dvorcu

i čarobnjaku:

Okrugli stol.

Napisao je da je Arthur
dao napraviti taj stol

kako bi svi gosti na njegovu dvoru
zauzimali jednako mjesto

i nitko se ne bi mogao hvalisati
kako ima najbolje mjesto za stolom.

Pročitavši Waceov prijevod, drugi je
francuski pjesnik, Chrétien de Troyes,

napisao niz romansi
koje su proslavile priču o Arthuru.

Uveo je pripovijesti o pojedinačnim
vitezovima, npr. o Lancelotu i Gawainu,

te pomiješao romantične elemente
s onim pustolovnima.

Smislio je Arthurov,

Lancelotov

i Guineverein ljubavni trokut.

Uz međuljudske intrige,
uveo je i Sveti gral.

Nadahnuće za moći njegova grala vjerojatno
su magični predmeti iz keltske mitologije.

Živio je u jeku križarskih ratova

i onodobne preokupacije
odrazile su se u priči o gralu,

koji je tako postao moćna relikvija
povezana s raspećem.

Brojne adaptacije na francuskom
i drugim jezicima

proizašle su iz Chrétienova djela.

U tim je prepričavanjima
Caerleon postao Camelot,

a Caliburnus je prekršten u Excalibur.

U 15. stoljeću

sir Thomas Malory objedinio je
te priče u „Arthurovu smrt”,

koja je temelj mnogih suvremenih
prikaza kralja Arthura.

Tijekom tisuću godina od prve
Arthurove pojave u keltskoj poemi

njegova se priča stalno mijenjala,

odražavajući interese kroničara
i njihove publike.

I danas preinačujemo i
prilagođujemo tu legendu.

Čak i ako taj čovjek nikad nije postojao,

volio,

vladao

ili doživljavao pustolovine,

njegov lik neosporno je stekao besmrtnost.