Svi oko tebe imaju priču koju svijet mora ćuti

Dave Isay je otvorio prvu StoryCorps govornicu u Grand Central Terminalu u New Yorku 2003. godine s namjerom da stvori tiho mjesto gdje osoba može dati počast nekome tko im je bio važan u životu slušajući njihovu priču. Od tada, StoryCorps se razvio u najveću kolekciju ljudskih glasova ikada snimljenih. Njegova želja za TED Nagradu: da izgradi digitalnu arhivu kolektivne mudrosti čovječanstva. Poslušajte njegovu viziju da napravi StoryCorps globalnim -- i kako možete biti dio toga razgovarajući s nekim sa StoryCorps aplikacijom

Večeras ću vam pokušati dokazati

da pozivanje voljene osobe,
prijatelja ili čak stranca

na snimanje značajnog razgovora sa vama

može postati jedan od najvažnijih
trenutaka u životu te osobe,

ali i u vašem.

Kada sam imao 22 godine,
srećom sam pronašao svoje zvanje

kada sam se zaljubio
u izradu priča za radio.

U skoro istom vremenu

sam saznao da je moj otac,
s kojim sam bio iznimno blizak, bio gay.

Bio sam potpuno iznenađen.

Bili smo vrlo čvrsto povezana obitelj,

a ja sam bio slomljen.

U nekom trenutku, vodili
smo primoran razgovor,

u kojem je spomenuo nerede u Stonewallu.

Rekao mi je da su se jedne noći 1969.

skupina mladih crnaca
i latinaca transvestita

suprotstavili policiji u Manhattanu
u gay bircu

koji se zvao Stonewall Inn,

i kako je to izazvalo moderne pokrete
za prava gay populacije.

To je bila nevjerojatna priča
koja je pobudila moj interes.

Zato sam odlučio uzeti moj kasetofon
kako bi saznao više.

Uz pomoć mladog arhivara
Michaela Shrikera,

ušli smo u trag svim ljudima
koje smo mogli pronaći

koji su bili u gostionici Stonewall Inn
te noći.

Snimajući te razgovore,

uvidio sam da mi je
mikrofon dao mogućnost

da idem na mjesta gdje
inače ne bih nikada mogao

i da razgovaram s ljudima s kojima
drugačije nikada ne bih mogao razgovarati.

Imao sam privilegiju upoznati

neke od najnevjerojatnijih,
žestokih i odvažnih ljudskih bića

koje sam ikada upoznao.

To je bilo prvi put
da je priča o Stonewallu

ispričana slušateljima
iz cijele nacije.

Posvetio sam program
svojem ocu,

što je promijenilo moj odnos
s njim, ali i moj život.

Kroz sljedećih 15 godina, vodio sam
još mnoge radio dokumentarce,

radeći kako bi ljudima, koji su rijetko
u medijima, omogućio da izađu na vidjelo.

Opet i opet sam

vidio kako mala stvar,
kao što je biti intervjuiran,

može toliko puno značiti ljudima,

pogotovo onima kojima je rečeno
da njihove priče nisu važne.

Doslovno sam vidio ljude kako
se ispravljaju

kad su počeli pričati na mikrofon.

1998. godine, napravio sam dokumentarac
o zadnjem jeftinom hotelu

u općini Bowery u Manhattanu.

Ti su ljudi živjeli desetljećima
u tim jeftinim hotelima.

Živjeli su u odjelcima
veličine zatvorskih ćelija

prekrivene mrežama žice

koje su ih sprječavale
da skoče iz jedne u drugu sobu.

Kasnije sam napisao knjigu o tim ljudima
zajedno s fotografom Harvey Wangom.

Sjećam se ulaska u jedan od jeftinih
hotela s ranijom verzijom te knjige

pokazujući jednom od momaka
stranicu posvećenu njemu.

Stajao je, gledajući stranicu, u tišini,

te je oteo knjigu iz mojih ruku

i počeo trčati kroz dugi, uski hodnik

držeći knjigu nad glavom

vičući "Ja postojim! Ja postojim."

(Pljesak)

Na puno je načina izraz "Ja postojim"
postao poziv na djelovanje StoryCorpsa,

ta luda ideja koju sam imao
prije desetak godina.

Zamisao je bila da uzmemo
dokumentarni rad

i da ga okrenemo naglavačke.

Tradicionalno, dokumentarno emitiranje

je bilo oko snimanja razgovora kako bi se
stvorio rad umjetnosti ili zabave

ili obrazovanja koje gledaju
i slušaju velika skupina ljudi,

ali htio sam pokušati nešto

gdje je sam razgovor svrha tog rada,

kako bih vidio da li možemo
dati mnogim ljudima priliku

da ih se sluša na taj način.

Tako smo u Grand Central Terminalu
prije 11 godina,

izgradili govornicu gdje bilo tko
može doći i dati počast nekom drugom

vodeći s njima razgovor o njihovom životu.

Dođeš do govornice, i naiđeš
na voditelja koji te dovede unutra.

I sjedneš nasuprot, na primjer, svog djeda

skoro sat vremena, te slušate i pričate.

Puno ljudi razmišlja, kada bi ovo
bio moj zadnji razgovor s tom osobom,

što bih htio pitati i o čemu bih
htio pričati s tom osobom

koja mi toliko puno znači.

Na kraju razgovora, odlaziš
s kopijom tog razgovora,

a druga kopija ide
American Folklife Center-u

u Kongresnoj Knjižnici

tako da vaši pra-pra-pra-unuci
mogu jednog dana upoznati vašeg djeda

kroz njegov glas i priču.

I tako otvorimo tu govornicu u jednom
od najprometnijih mjesta na svijetu

i pozivamo ljude da vode ovaj
nevjerojatno intiman razgovor

sa drugim ljudskim bićem.

Nisam imao pojma da li će uspjeti,
ali od samog početka, ipak jest.

Ljudi su se odnosili prema doživljaju
s nevjerojatnim poštovanjem,

i zapanjujući razgovori
su se odvijali unutra.

Želim pustiti samo jedan animirani isječak

iz jednog razgovora snimljenog
u izvornom Grand Central Boothu.

Ovo je 12-godišnji Joshua Littman
koji intervjuira svoju majku, Sarah.

Josh ima aspergerov sindrom.

Kao što već znate, djeca sa aspergerom
su nevjerojatno pametna

ali im je teško u društvu.

Obično imaju opsesije.

Josh je imao opsesiju za životinjama,

a ovo je Josh koji razgovara
sa svojom mamom Sarah

u Grand Centralu prije 9 godina.

(Video) Josh Littman:
Na ljestvici od jedan do 10,

da li misliš da bi tvoj život
bio drugađiji bez životnija?

Sarah Littman: Mislim da bi bilo 8
bez životinja

zato što daju toliko zadovoljstva u životu.

JL: Kako bi ti još život bio
drugačiji bez njih?

SL: Mogla bih živjeti bez
žohara i zmija.

JL: Pa, ja se mogu nositi sa zmijama
sve dok nisu otrovne

i dok te ne stišću ili nešto takvo.

SL: Da, ja nisam baš osoba za zmije --

JL: Ali žohari su insekti
koje volimo mrziti.

SL: Da, stvarno jesu.

JL: Da li si ikada mislila
da se ne bi mogla nositi s djecom?

SL: Sjećam se dok si još bio beba,
imao si jake grčeve u želucu,

i zato bi samo plakao i plakao.

JL: Što su to grčevi u želucu?
SL: To je kada dobiješ tu bol u želucu

i stalno se dereš,
i to, na primjer, 4 sata.

JL: Čak glasnije od Amy?

SL: Bio si dosta glasan,
ali Amyin je bio više piskutav.

JL: Čini se da svi nekako
više vole Amy,

kao da je savršeni mali anđeo.

SL: Pa, mogu razumijeti zašto
misliš da ljudi više vole Amy,

i ne kažem da je to
zbog tvog aspergerovog sindroma,

već Amy lakše bude
prijateljski nastrojena,

dok mislim da je tebi to teže,

ali ljudi koji se potrude da te
upoznaju te toliko puno vole.

JL: Kao Ben ili Eric ili Carlos?
SL: Da --

JL: Kao da ja imam bolje
prijatelje, ali ih imam manje? (Smijeh)

SL: Ne bih sudila kvalitetu, ali mislim --

JL: Mislim, prvo je bilo da Amy
voli Claudiu, pa ju onda mrzi,

pa ju je opet volila, pa opet mrzila.

SL: Dio toga je ženska stvar, dušo.

Važna stvar za tebe je da imaš
par jako dobrih prijatelja,

i to je stvarno ono što trebaš u životu.

JL: Jesam li postao sin kakvog
si htjela kada sam se rodio?

Jesam li zadovoljio tvoja očekivanja?

SL: Ti si premašio moja očekivanja, dragi,

jer, da, imaš te maštarije
o tome kakvo će ti dijete biti,

ali zbog tebe sam toliko odrasla
kao roditelj, zato jer razmišljaš --

JL: Pa, ja sam bio taj
zbog kojeg si postala roditelj.

SL: Ti si taj zbog kojeg sam
postala roditelj. Dobro rečeno. (Smijeh)

Ali i zato što razmišljaš drugačije

od onoga što ti kažu
u roditeljskim knjigama,

stvarno sam morala naučiti
razmišljati izvan okvira s tobom,

i to me je napravilo puno kreativnijom
kao roditelja i kao osobu,

i uvijek ću ti zahvaljivati za to.

JL: I to je pomoglo kada je Amy rođena?

SL: I to je pomoglo kada je Amy rođena,
ali ti si mi tako nevjerojatno poseban

I toliko sam sretna što te imam kao sina.

(Pljesak)

David Isay: Nakon što je ova priča
bila puštena na javni radio,

Josh je primio stotine pisama

koja su mu govorila koliko
je nevjerojatan dječak bio.

Njegova mama, Sarah ih je
spojila u knjigu,

i kada su Josha zezali u školi,
zajedno bi čitali pisma.

Samo želim naznačiti
da su moja dva junaka

ovdje s nama večeras.

Sarah Littman i njezin sin Josh,
koji je sada odličan student fakulteta.

(Pljesak)

Znate, puno ljudi priča o plakanju
kada ćuju StoryCorps priče,

i to ne zato što su žalosne.

Većina njih nije.

Mislim da je to zbog toga
što slušaju nešto autentično i čisto

u ovom vremenu, kada je teško reći

što je stvarno, a što je reklama.

To je nešto kao protu-reality TV.

Nitko ne dolazi u StoryCrops
da bi se obogatio.

Nitko ne dolazi da bi se proslavio.

To je jednostavno čin
dobroćudnosti i ljubavi.

Toliko njih su svakodnevni ljudi

koji pričaju o životima ljubaznosti,
hrabrosti, poštenja i dostojanstva,

i kada čujete takvu priču,

nekada se počnete osjećati
kao da hodate po svetoj zemlji.

Zato je ovaj eksperiment u
Grand Centralu uspjeo,

i proširili smo se po državi.

Danas, više od 100,000 ljudi
u svih 50 država

u tisućama gradova i mjesta diljem Amerike

je snimilo StoryCorps razgovore.

Sada je to najveća kolekcija
ljudskih glasova ikada sakupljena.

(Pljesak)

Zaposlili smo i trenirali
stotine voditelja

da pomognu voditi ljude
kroz to iskustvo.

Većina služi StoryCorpsu godinu ili dvije

putujući kroz zemlju,
skupljajući mudrost čovječanstva.

Oni to zovu prisustvovanje svjedočanstvu,

i ako ih pitate,

svi voditelji će vam reći
da je najvažnija stvar

koju su naučili prisustvovanjem
tijekom tih razgovora

je da su ljudi u pravilu dobri.

I mislim da ste mogli za prve godine
StoryCorpsa argumentirati

da se događalo nekakvo
pristrano biranje,

ali nakon desetak tisuća razgovora
sa svakom vrstom osobe

u svakom dijelu zemlje --

bogati, siromašni, od pet do 105 godina,

80 različitih jezika,
kroz politički spektar --

morate misliti da su možda
ovi ljudi zapravo na tragu nečega.

I ja sam naučio jako puno
iz tih razgovora.

Naučio sam o poeziji
i mudrosti i naklonosti

koja se može pronaći u riječima
ljudi svuda oko nas

kada jednostavno nađemo vremena slušati,

kao sljedeći razgovor

između službenika kladionice
u Brooklynu Danny Perasa

koji je doveo ženu Annie u StoryCorps
na razgovor o ljubavi prema njoj.

(Zvuk) Danny Perasa: Vidiš,
stvar je u tome što

se uvijek osjećam krivo
kada ti kažem "Volim te."

I govorim ti to tako često.
Govorim ti to da bih te podsjetio

da koliko god sam zdepast,
to dolazi od mene.

To je kao kad čuješ prekrasnu pjesmu
na starom strganom radiju,

i lijepo je od tebe što
držiš taj radio oko kuće.

Annie Perasa: Ako nema bilješke
na kuhinjskom stolu,

mislim da nešto nije u redu.

Pišeš mi ljubavno pismo
svakoga jutra.

DP: Pa, jedina stvar koja
može krenuti po krivu

je da nisam mogao naći blesavu kemijsku.

AP: Mojoj princezi:

Danas je vani jako kišovito.

Nazvat ću te u 11:20 ujutro.

DP: To je romantična vremenska prognoza.

AP: I volim te. Volim te. Volim te.

DP: Kada je čovjek sretno oženjen,
bez obzira što se dogodi na poslu,

bez obzira što se dogodi u ostatku dana,

tu je skrovište kada dođeš doma,

tu je znanje da možeš nekoga zagrliti

bez da te gurne niz stepenice
govoreći, "Makni ruke s mene."

Biti oženjen je kao da imaš
televizor u boji.

Nikada se ne želiš vratiti na crno-bijelo.

(Smijeh)

DI: Danny je bio visok oko 150cm

s očima u križ i jednim ružnim zubom,

ali Danny Perasa je imao
više romanse u svojem malom prstu

nego svi vodeći ljudi
u Hollywoodu zajedno.

Što sam još naučio?

Naučio sam o skoro
nezamislivom kapacitetu

ljudske duše da oprosti.

Naučio sam o otpornosti
i naučio sam o jačini.

Kao na razgovoru između Oshea Isrela
i Mary Johnson.

Kada je Oshea bio tinejđer,
ubio je Marynog jedinog sina,

Laramiun Byrda, u borbi banda.

Desetak godina kasnije,
Mary je otišla u zatvor

kako bi se našla s Oshea
i saznala tko je ta osoba bila

koja je oduzela život njena sina.

Polako i izvanredno,
postali su prijatelji,

i kada je konačno bio
pušten iz kaznenog zatvora,

Oshea se zapravo doselio
u Maryno susjedstv0.

Ovo je samo kratki isječak
iz razgovora koji su imali

ubrzo nakon što je Oshea pušten.

(Video) Mary Johnson: Moj rođeni sin
više nije ovdje.

Nisam vidjela kako maturira,
a sada ćeš ti ići na fakultet.

Imat ću priliku vidjeti te kako maturiraš.

Nisam ga vidjela kako se ženi.

Nadam se da ću jednog dana
to moći doživjeti s tobom.

Oshea Israel: Samo dok te čujem
da izgovaraš te stvari i da si

u mojem životu na taj način
je moja motivacija.

To me motivira da osiguram
da ostanem na pravom putu.

Još uvijek vjeruješ u mene,

i činjenica da to možeš raditi
bez obzira na bol koju sam ti prouzročio,

to je nevjerojatno.

MJ: Znam da nije lagano
dijeliti našu priču zajedno,

čak i dok sjedimo ovdje,
gledajući se.

Znam da nije lako,
i zato ti se divim što to možeš.

OJ: Volim te, damo.
MJ: I ja tebe volim, sine.

(Pljesak)

DI: I bio sam podsjećan nebrojeno
puta na hrabrost i dobrotu ljudi,

i kako se povijest stvarno
naklanja prema pravdi.

Kao u priči Alexis Martinez,
koja je rođena kao Arthur Martinez

u Harlod Ickes projektu u Chicagu.

U razgovoru, ona razgovara
sa svojom kćeri Lesley

o pridruživanju bandi dok je bila mladić,

i kasnije u životu prelasku
u ženu kakva je oduvijek trebala biti.

Ovo je Alexis i njezina kćer Lesley.

(Zvuk) Alexis Martinez: Jedna od
najtežih stvari za mene je bila

to što sam se uvijek bojala
da neću imati dopuštenje

biti u životima mojih unuka,

i ti si to potpuno onemogućila,

ti i tvoj muž.

Jedan od plodova odnosa s mojom unukom,

je da se nekada svađaju oko toga
da li sam on ili ona.

Lesley Martinez: Ali su
slobodne govoriti o tome.

AM: Slobodne su o tome govoriti,
ali to je, za mene, čudo.

LM: Ne moraš se ispričavati.
Ne moraš hodati na prstima.

Nećemo te se odreći,
i to je nešto što sam oduvijek

htjela znati, da si voljena.

AM: Znaš, to živim svaki dan sada.

Hodam kroz ulice kao žena,
i stvarno sam u miru s time tko sam.

Mislim, voljela bih možda
imati nježniji glas,

ali sada hodam s ljubavlju
i htjela bih tako živjeti svaki dan.

DI: Sada hodam s ljubavlju.

Reći ću vam jednu tajnu StoryCorpsa.

Potrebno je nešto hrabrosti
za ovakve razgovore.

StoryCorps zagovara našu smrtnost.

Sudionici znaju da će ta snimka
biti slušana dugo nakon ih više nema.

Jedan doktor Ira Byock radi
u domu za nemoćne

te je radio blizu s nama
na snimanju razgovora

s ljudima koji umiru.

Napisao je knjigu
"The Four Things That Matter Most"

o četiri stvari koje želite reći
najvažnijim ljudima u svom životu

prije nego što oni ili vi umrete:

hvala ti, volim te,

oprosti mi, opraštam ti.

To su skoro najmoćnije riječi
koje možemo reći jedan drugome,

i to je često ono što se i događa
u StoryCorps govornicama.

To je šansa da dobijete osjećaj
pomirbe sa nekim vama važnim --

bez sažaljenja, bez ičega neizrečenog.

I teško je i potrebna je hrabrost,

ali to razlog zašto smo živi, zar ne?

I, TED nagrada.

Kada sam prvi put ćuo od TED-a
i Chrisa prije par mjeseci

o mogućnosti za dobivanje Nagrade,
bio sam potpuno šokiran.

Rekli su mi da istupim
sa kratkom željom za čovječanstvo,

ne više od 50 riječi.

I razmišljao sam o tome,
napisao sam 50 riječi,

i par tjedana kasnije,
Chris je zvao i rekao, "Učini to."

I evo moje želje:

da ćete nam pomoći

uzeti sve što smo
naučili kroz StoryCorps

i predstaviti to svijetu

tako da svatko svagdje može
lako snimiti značajan razgovor

s drugim ljudskim bićem
koji će onda biti arhiviran za povijest.

Kako ćemo to napraviti? Sa ovim.

Brzo idemo u budućnost
kada će svi u svijetu

imati pristup jednom od ovih,

koji ima moći koje nikada
nisam mogao zamisliti prije 11 godina

kada sam započeo StoryCorps.

Ima mikrofon,

može ti reći kako napraviti stvari,

i može slati zvučne datoteke.

To su ključni sastojci.

Tako je prvi dio želje već na putu.

Prošlih par mjeseci,

tim u StoryCorpsu
radio je mahnito

da napravi aplikaciju koja će
iznijeti StoryCorps izvan govornica

tako da to može doživjeti
bilo tko, bilo gdje, bilo kada.

Zapamtite, StoryCorps je uvijek
bio između dvije osobe i voditelja

koji im pomaže da snime svoj razgovor,
koji je sačuvan zauvijek,

ali sada u ovom trenutku,

objavljujemo javnu oglednu inačicu
StoryCorps aplikacije.

Ova aplikacija je digitalni voditelj
koji vas vodi kroz

StoryCorps razgovorni proces,

pomaže vam izabrati pitanja,

i daje vam savjete koji vam trebaju

da snimite značajan StoryCorps razgovor,

i onda ga jednim dodirom učitate
u arhivu Knjižnice Kongresa.

To je lagani dio, tehnologija.

Pravi izazov je na vama:

da uzmete ovaj alat i shvatite
kako ga možemo koristiti

diljem Amerike i cijelog svijeta,

tako da umjesto da snimamo
tisuće StoryCorps razgovora na godinu,

možemo potencijalno snimit
desetke tisuća

ili stotine tisuća

ili možda čak više.

Zamislite, na primjer,
nacionalni domaći zadatak

gdje svaki učenik srednje škole
koji studira američku povijest kroz zemlju

snimi razgovor sa starijom osobom
preko Dana Zahvalnosti,

tako da u jednom vikendu

cijela generacija američkih života
i iskustava su snimljeni.

(Pljesak)

Ili zamislite majke na različitim
stranama sukoba negdje u svijetu

sjednu razgovarati ne o tom sukobu

već da saznaju tko su kao ljudi,

i radeći to, stvaraju vezu povjerenja;

ili da jednog dana to postane
tradicija diljem svijeta

da su ljudi počašćeni
StoryCorps razgovorom

na njihov 75-ti rođendan;

ili da ljudi u vašoj zajednici

idu u domove za umirovljenike, bolnice,
skloništa za beskućnike ili čak zatvore

s ovom aplikacijom da daju počast
ljudima od kojih se najmanje čuje

i da ih pitaju tko su,
što su naučili u životu,

i kako žele da ih se pamti.

(Pljesak)

Prije 10 godina, snimio sam
StoryCorps razgovor sa svojim ocem

koji je bio psihijatar,
i postao poznati gay aktivist.

Ovo je naša slika s razgovora.

Nikada nisam razmišljao o tom razgovoru
sve do prije par godina,

kada je moj otac, za kojeg se činilo
da je savršenog zdravlja

i još uvijek je primao pacijente
40 sati na tjedan,

bio dijagnosticiran s rakom.

Preminuo je vrlo iznenadno
par dana poslije.

Bio je 28. lipanj 2012.,

godišnjica Stonewall nereda.

Slušao sam taj razgovor
prvi put u 3 ujutro

na dan na koji je preminuo.

Imam par djece doma,

i znao sam da jedini način na koji
mogu upoznati tu osobu,

koja je bila takva ogromna ličnost u mom
životu, je samo bilo kroz taj razgovor.

Nisam mislio da mogu vjerovati
u StoryCorps dublje nego već jesam,

ali to je bio trenutak

kada sam potpuno i nagonski shvatio
važnost izrade ovih snimaka.

Svaki dan, ljudi mi prilaze

i kažu, "Da sam bar intervjuirao
svog oca ili djeda ili brata,

ali sam čekao predugo."

Više nitko ne mora čekati.

U ovom vremenu,

kada je toliki dio naše komunikacije
tako prolazan i beznačajan,

pridružite nam se
u stvaranju ove digitalne arhive

razgovora koji su trajni i važni.

Pomozite nam napraviti dar našoj djeci,

ovo svjedočanstvo o tome
tko smo kao ljudska bića.

Nadam se da ćete nam pomoći
ostvariti tu želju.

Intervjuirajte člana obitelji, prijatelja,
ili čak stranca.

Zajedno, možemo napraviti arhivu
mudrosti čovječanstva,

i možda radeći to,

ćemo naučiti slušati malo više
i vikati malo manje.

Možda će nas ovi razgovori podsjetiti
što je stvarno važno.

I možda, samo možda,

će nam pomoći prepoznati
jednostavnu istinu

da je svaki život, svaki pojedinačni život,

jednako i beskrajno važan.

Hvala vam jako puno.

(Pljesak)

Hvala vam. Hvala.

(Pljesak)

Hvala.

(Pljesak)