Ja sam sin terorista. Evo kako sam odabrao mir.

Petog studenog 1990.,

čovjek imena El-Sayyid Nosair ušetao je

u hotel na Manhattanu

i ubio je rabina Meira Kahanea,

vođu Židovske obrambene lige.

Sudska je presuda prvo bila
da Nosair nije kriv za to ubojstvo,

ali dok je bio u zatvoru
zbog drugih optužbi,

on i drugi muškarci
počeli su planirati napade

na desetak znamenitosti u New Yorku,

uključujući tunele, sinagoge

i sjedište Ujedinjenih naroda.

Srećom, te je planove omeo

doušnik FBI-a.

Na žalost, bombaški napad

na Svjetski trgovački centar iz 1993. nije.

Nosair je na kraju osuđen

zbog sudjelovanja u napadu.

El-Sayyid Nosair je moj otac.

Rođen sam u Pittsburghu, u Pennsylvaniji

1983., od njega, egipatskog inženjera

i brižne majke Amerikanke,
učiteljice u osnovnoj školi,

koji su se zajedno trudili

osigurati mi sretno djetinjstvo.

Tek kad sam imao sedam godina

dinamika naše obitelji počela se mijenjati.

Otac me izložio strani islama

koju rijetki, uključujući većinu muslimana,

uspiju vidjeti.

Iz mojeg iskustva, kad se ljudi

potrude razgovarati jedni s drugima,

vrlo brzo shvate da većinom

u životu svi želimo iste stvari.

No ipak, u svakoj religiji, svakoj populaciji,

naći ćete mali postotak ljudi

koji se tako gorljivo drže svojih uvjerenja

da smatraju kako moraju
koristiti sva potrebna sredstva

da bi natjerali druge da žive kao oni.

Nekoliko mjeseci prije njegova uhićenja,

posjeo me i objasnio mi

da su proteklih nekoliko vikenda
on i njegovi prijatelji

išli na streljanu na Long Islandu

kako bi vježbali pucanje.

Rekao mi je da ću
sljedećeg jutra ići s njim.

Stigli smo na Streljanu Calverton,

za koju nismo znali

da je pod nadzorom FBI-a.

Kad je bio moj red da pucam,

otac mi je pomogao držati pušku na ramenu

i pojasnio mi kako da naciljam metu

koja je bila udaljena 30-ak metara.

Tog dana, posljednji metak
koji sam ispalio

pogodio je malo narančasto
svjetlo na vrhu mete

i na iznenađenje svih, osobito moje,

čitava meta se zapalila.

Moj ujak okrenuo se drugim muškarcima

i na arapskom rekao, "Ibn abuh."

Kakav otac, takav sin.

Svi su se dobro nasmijali
zbog tog komentara,

ali tek sam nekoliko godina kasnije

u potpunosti shvatio
što su im je bilo tako smiješno.

Mislili su da u meni vide
istu sposobnost uništavanja

koju je imao i moj otac.

Te su ljude na kraju osudili

za parkiranje kombija punog eksploziva

na podzemno parkiralište sjevernog tornja
Svjetskog trgovačkog centra,

što je prouzročilo eksploziju
koja je ubila šestero ljudi

i ozlijedila više od 1000 drugih.

To su bili ljudi u koje sam se ugledao.

Te sam muškarce zvao ammu, što znači ujak.

Do svoje 19. godine

selio sam se već 20 puta

i ta nestabilnost u mojem djetinjstvu

nije mi baš davala priliku

da steknem prijatelje.

Kad god bih se počeo
ugodno osjećati s nekime,

bilo je vrijeme za pakiranje i selidbu.

Budući da sam uvijek bio novi u razredu,

često sam bio meta nasilnicima.

Tajio sam svoj identitet
od kolega u razredu

kako ne bi imali pik na mene,

ali ispada da, ako si povučen,
bucmast novi dečko u razredu,

to im daje i više nego dovoljno municije.

Stoga sam vrijeme
većinom provodio kod kuće,

čitajući knjige i gledajući TV

ili igrajući videoigre.

Zato su moje društvene vještine bile manjkave,

da se blago izrazim,

a budući da sam odrastao
u zadrtom kućanstvu,

nisam bio spreman za stvarni svijet.

Odgojen sam da prosuđujem ljude

na temelju proizvoljnih kriterija,

kao što je rasa ili vjera osobe.

Što mi je otvorilo oči?

Jedno od mojih prvih iskustava

koje je pobijalo takav način razmišljanja

bilo je tijekom predsjedničkih izbora 2000.

U sklopu programa pripreme za fakultet

sudjelovao sam

na Nacionalnoj konvenciji mladeži
u Philadelphiji.

Skupina u kojoj sam bio
bavila se nasiljem među mladima,

a budući da sam
većinu života bio žrtva nasilja,

za tu sam se temu posebno zanimao.

Članovi naše grupe imali su
različite životne priče.

Jednog dana, pred kraj konvencije,

saznao sam da je jedan od dečki
s kojima sam se sprijateljio

Židov.

Sad, trebalo je nekoliko dana

da taj detalj izađe na vidjelo

i shvatio sam da nema
prirodnog neprijateljstva

među nama.

Nikad prije nisam imao
prijatelja židovske vjere

i iskreno, bio sam ponosan

jer sam svladao prepreku

za koju su me većinu života uvjeravali

da je nepremostiva.

Još jedna prekretnica dogodila se

kada sam dobio ljetni posao
u Busch Gardensu,

zabavnom parku.

Ondje sam bio u kontaktu s ljudima
različitih vjera i kultura

i to iskustvo pokazalo se temeljem

za razvoj mojeg karaktera.

Većinu života učili su me

da je homoseksualnost grijeh, i samim time

svi gay ljudi prestavljali su
negativan utjecaj.

Spletom okolnosti imao sam priliku

raditi s nekima od gay izvođača

u jednoj tamošnjoj predstavi.

Ubrzo sam otkrio da su
mnogi od njih tako ljubazni,

ljudi s najmanje predrasuda
koje sam ikad upoznao.

Budući da sam kao dijete bio žrtva nasilja,

suosjećao sam

s patnjom drugih

i nije mi prirodno

ponašati se prema ljudima koji su dobri

na bilo koji drugi način osim onako
kako bih htio da se ponašaju prema meni.

Zbog tog sam osjećaja uspio

suprostaviti stereotipe
kojima su me učili kao dijete

pravim iskustvima i interakcijama.

Ne znam kako je to biti gay,

ali dobro sam upoznat s osuđivanjem

zbog nečega što je izvan moje kontrole.

Tu je bila i emisija "The Daily Show".

Svake me večeri voditelj Jon Stewart tjerao

da budem intelektualno iskren
sam sa sobom vezano za svoju zadrtost

i pomogao mi je da shvatim da rasa,

vjera ili seksualna orijentacija

nemaju nikakve veze
s kvalitetom nečijeg karaktera.

On mi je po mnogočemu bio očinska figura

kad mi je očajnički trebala.

Inspiracija često može doći
iz neočekivanih mjesta

i činjenica da je židovski komičar

pozitivnije utjecao na moju sliku svijeta

nego moj otac ekstremist

nije mi promakla.

Jednog sam dana razgovarao s majkom

o tome kako se mijenja moj pogled na svijet

i rekla mi je nešto

što će mi biti drago

dok sam živ.

Pogledala me umornim očima

nekoga tko je iskusio

dovoljno dogmatizma
za cijeli život i rekla mi je:

„Umorna sam od mržnje.”

U tom sam trenutku shvatio
koliko je negativne energije

potrebno da držite tu mržnju u sebi.

Zak Ebrahim nije moje pravo ime.

Promijenio sam ga
kad je moja obitelj odlučila

prekinuti veze s mojim ocem

i početi novi život.

Zašto bih onda rekao tko sam

i tako se možda stavio u opasnost?

Pa, jednostavno je.

Radim to u nadi da će jednog dana netko

tko je prisiljen koristiti nasilje

čuti moju priču i shvatiti

da postoji bolji način,

da, iako sam bio izložen

toj nasilnoj, netolerantnoj ideologiji,

nisam postao fanatik.

Umjesto toga, odlučio sam
iskoristiti svoje iskustvo

kako bih se borio protiv terorizma,

protiv zadrtosti.

Radim to za žrtve terorizma

i njihove voljene,

zbog užasne boli i gubitka

koje je terorizam donio u njihove živote.

Za žrtve terorizma, progovorit ću

protiv tih bezumnih činova

i osuditi djela svojeg oca.

I s tom jednostavnom činjenicom,
stojim ovdje kao dokaz

da nasilje nije automatski prisutno
u nečijoj vjeri ili rasi,

i da sin ne mora slijediti

put svojeg oca.

Ja nisam moj otac.

Hvala. (Pljesak)

Hvala vam, ljudi. (Pljesak)

Hvala vam svima. (Pljesak)

Puno hvala. (Pljesak)