Kako se događaju promjene - na temelju istraživanja na mozgu: Alexander Groth na TEDxRheinNeckar

Imate moderne, nove ideje za vođenje vašeg posla? Ili se ipak držite starih vrijednosti kojima ćete ponovno dati priliku da se dokažu? Alexander Groth spaja ta dva pola u svom zanimljivom izlaganju o tzv. "leadershipu".

(pljesak)

Ono što vam danas imam za ispričati

je važno.

Svaki bi čovjek to trebao znati.

Posljedica toga da samo
rijetki ljudi to znaju

je to da - samo u
njemačkom govornom području -

tvrtke godišnje besmisleno
potrate milijarde.

A kako do toga dođe, vidjet ćete sada.

Učine to ovako:

"I? Kako u vašem odjelu
napredujete s restrukturiranjem?"

Tvrtke ne znaju kako se nositi
s promjenama

koje su u brojnim situacijama neophodne.

Krivom politikom i krivim menadžmentom

postižu otpor kod svojih zaposlenika.

Menadžeri se onda pak opet
ne znaju nositi s time

i jedino čega se dosjete je

da budu stroži prema svojim zaposlenicima

koji na to onda gledaju ovako:

"Dragi gospodine Plaumanne,
što se restrukturiranja tiče...

Imam osjećaj da Vam se to baš i ne sviđa.
Pođite tu sa mnom, odmah lijevo."

Ali i mi često privatno želimo promijeniti
neke stvari pa nam baš i ne uspije.

Rado bismo smršavjeli, bavili se sportom,

živjeli zdravije ili nešto sl. Isplaniramo
to, ali nikada ne provedemo u djelo.

A pitanje je: Zašto?

Razlog je isti

i ne živimo svoj život optimalno.

U najgorem slučaju to
na kraju izgleda ovako:

"Osim toga što nikada
niste propustili nijedan sastanak,

postoji li išta drugo u Vašem životu
na što ste ponosni?"

Tema mog izlaganja danas je
"change", "leadership"

i način kako da zbilja
sprovedete promjene u djelo.

Želim vam objasniti kako da
to postignete u životu,

ali i kako bi tvrtke to trebale
raditi sa svojim zaposlenicima.

Prvi je korak da sagledamo:

Kako to funkcionira mozak?

Kada želite postići neku promjenu,
koji je dio vašeg mozga zadužen za to?

Imam jednostavan primjer:

Recimo da ste se malo previše udebljali
i želite ponovno smršavjeti.

Vaš razum vam kaže da to
svakako možete postići.

Nudi vam rješenje - npr. da nakon 20 h
više ništa ne jedete.

I toga se čvrsto držite

punih 48 sati.

Ali onda je odjednom 22 h
i stojite ispred hladnjaka,

i desnom rukom ga otvarate.

Tada se umiješa razum. On kaže:

"Slušaj, zar se nismo dogovorili da
nakon 20 h više nećeš jesti?"

Ako to sad napraviš bit će to
loše za tebe zato što blablabla."

Dok vam razum drži lekcije,
desnom ste rukom već otvorili,

a lijevom rukom već uzeli objekt žudnje

i sve ste to pojeli,
a da se niste ni pokušali oduprijeti.

Iz toga zaključujemo

da nije razum bio taj
koji je u ovoj situaciji donio odluku.

On je očito bio protiv toga.

Ali neki drugi dio mozga je bio za.

Sada se događa ono zanimljivo:

Vaš bi razum zapravo trebao shvatiti

da on u ovoj situaciji nema pravo glasa.

Ali on to ne želi.

Naš je razum tako napravljen
da uvijek želi biti u pravu.

I zato napravi nešto zgodno!

U posljednjoj sekundi vam pruži
još jedno racionalno objašnjenje

koje zvuči, primjerice, ovako:

"Da, pa danas je zbilja bio naporan dan

i stvarno si zaslužio ovu malu nagradu."

I mi onda naknadno mislimo i vjerujemo

da smo ipak donijeli racionalnu odluku.
Ali to nije istina.

Pitanje je: Tko donese tu odluku za nas?

Odgovor glasi

da tu odluku donese vaš limbički sustav

ili još točnije - vaš središnji
limbički sustav.

To je mjesto gdje se stvaraju emocije.

A taj središnji limbički sustav sjedi za
pultom od kojeg kontrolira vaše ponašanje

i pomiče ručke i stišće dugmad.

Razum je izvan tog,
on može preko radija slati smjernice,

ali nikada ne može sam pritiskati dugmad.

Želim vam to pokazati na jednom primjeru.

Reći ću vam jednu činjenicu.

Svake tri sekunde umre jedno dijete
koje ima manje od 5 godina

od posljedica zbog zagađene vode

ili neke lako izlječive bolesti.

Što vam znači ta činjenica?

Imate li potrebu odmah sada ustati?

Želite li nešto promijeniti u svijetu?

Hoćete li večeras donirati novac?

Odgovor glasi: Ne.

Zašto? Ovu informaciju
usmjerio sam na vaš razum,

a on nema mogućnost
utjecanja na naše ponašanje.

A sada ću vam ispričati jednu priču,

a ona će biti usmjerena prema
vašem limbičkom sustavu.

U priči se radi o Axelu.

Axel je zaposlenik organizacije za pomoć

i često putuje u pogođena mjesta.

Jednom je bio u Africi.

Vidjeli ste slike toga kako to izgleda,

u predgrađima velikih gradova,

možemo ih nazvati i "slamovima".

Zadatak njega i njegovih kolega bio je
podijeliti pitku vodu ljudima.

Stigli su tamo sa svojim kamionom
i do njega je dotrčala žena.

Djelovala je očajno
i počela mu je nešto govoriti.

Prevoditelj mu je to prevodio i rekao:

"Ova žena kod kuće ima nekoga tko je
jako bolestan i moli Vas da mu pomognete."

Ali istovremeno mu kaže i:

"Nemojte ni u kojem slučaju ići s njom.

Samo ovdje možemo jamčiti Vašu sigurnost

Ako odete s njom, mogu Vas napasti

ili oteti - što se isto već događalo."

Razmišlja o tome. Zna da može pomoći.

Obrazovao se za bolničara. Gleda tu ženu

i čini mu se da zbilja
vidi očaj na njezinom licu

pa odluči poći s njom.

Ta žena trči ispred njega,
a prolazi postaju sve uži

idu desno pa lijevo, lijevo, desno, desno,

u nekom trenutku se
više ne zna orijentirati,

zna da se više ne zna sam vratiti

a strah se širi u njegovoj glavi.

Onda dođu do nekakve šupe
napravljene od smeća.

Zakriva je neki stari, prljavi dronjak.

Žena povuče zastor sa strane,
a iza je tamna rupa

a ona mu gestom pokaže da upuže u rupu.

On razmišlja, glava samo što mu ne
eksplodira od svih fantazija.

"Ako sada uđem tu unutra, netko će
me udariti željeznom šipkom."

Razmišlja: "Što ako nikada više
ne vidim svoju obitelj?"

Ali pobijedi paniku i spusti se na koljena

i puže u crnu rupu.

Što se tamo dogodi? Očima treba vremena

da se priviknu na tamu, ali onda

vidi da na podu leži golo tijelo.

Tijelo je to koje je samo kost i koža.

Oči su upale u tamne duplje.

On popipa tijelo, osjeti puls

i zna da mora odmah nešto učiniti,
ako želi spasiti taj život.

Osoba koja tamo leži

trogodišnji je afrički dječak.

Uzme ga u svoje snažne ruke i ispuže van.

Tamo na njega čeka majka.

Trče natrag sve do mjesta
gdje ga mogu spasiti.

Stižu i zna da će dijete biti spašeno.

Njegovi kolege donose kutiju za prvu pomoć
ili što već imaju za takve slučajeve,

lijekove, vodu i sl.,
stavljaju deku na pod

i on oprezno spušta dijete,

a u tom trenutku, dok to radi,

shvaća:

Dijete je umrlo.

Umrlo je od probavnih smetnji
uzrokovanih zagađenom vodom koju je pio.

Nekoliko malih tableta

moglo mu je spasiti život.

Svake tri sekunde umire jedno dijete

koje ima manje od 5 godina

zbog posljedica zagađene vode

ili neke lako izlječive bolesti.

Ono što sam vam sada rekao
zbilja je činjenica.

To je tužna stvarnost.

Ali želim se vratiti na temu
ovog izlaganja.

Jeste li primijetili što se dogodilo?

Pretpostavljam da sada,
ako ste normalno socijalizirani,

imate želju da nešto promijenite.

U vama se javlja neki osjećaj -
"Ovo se ne smije dopustiti."

Možda čak već razmišljate što vi
možete učinit da se to više ne događa.

Vidite - to je djelovanje
limbičkog sustava.

Igrao sam sada na vaše emocije
i što se dogodilo?

Tu se nalazi pokretna snaga
koja će vas natjerati na djelovanje.

I to je nešto što tvrtke
još nisu shvatile.

Kada tvrtke moraju napraviti neke promjene,

onda su to najčešće neugodne promjene.

Otpuštanje radnika, mjere štednje,

stvari koje ljudima nisu nimalo ugodne.

I što menadžeri onda rade?

Cijelo vrijeme diskutiraju, argumentiraju,

pokušavaju racionalno objasniti ljudima

zašto je to potrebno. Navode argumente.

Zaposlenici razumiju te argumente,
nije stvar u tome.

Ali ne žele djelovati.

Zašto?

Zato što poruka nije došla do njihova
limbičkog sustava, do emocije.

Znači da tvrtke i menadžeri moraju
naučiti kako da

usmjere poruku tako da
u čovjeku izazovu emociju.

Ljudi se moraju prepoznati
u njihovoj poruci

kako bi krenuli djelovati.

Pitanje je: Kako to postići?

Navest ću vam dva primjera,

jedan već jesam,

a to je govor kroz emocionalne slike,

ili općenito samo korištenje
analogije, metafora i sl.

Postoji jedna osoba koja je to znala
jako dobro, a takvi su rijetki.

Mnogi kažu da emocijama nema
mjesta na radnom mjestu.

A to je kao što smo vidjeli - glupost.

Winston Churchill je to dobro znao.

Godine 1940. održao je svoj poznati govor:

"Blood, Sweat and Tears"
[Krv, znoj i suze]

Rekao je ljudima u Engleskoj istinu,

ali ispričao ju je emocionalnim govorom.

"Nemam ništa za ponuditi
osim krvi, znoja i suza,

ali moramo se podignuti
kako bismo uništili ovu veliku tiraniju,

najveću tiraniju koja postoji
otkad je ljudi.

Mobilizirao je cijelu naciju
svojim emocionalnim govorom.

To je ono što menadžeri moraju naučiti.

U redu, možda nećete
svi postati mali Churchilli,

ali menadžeri moraju naučiti
govoriti tim novim jezikom;

uz jezik razuma postoji i jezik emocije.

Dat ću vam još jedan primjer.

Menadžeri, a također i roditelji,
moraju ono što žele

radikalno prikazati sami na sebi
kako bi to prošlo kod drugih.

Znači, ako su potrebe mjere štednje,

oni moraju početi od sebe.

Ako se više ne ide na put Business
Classom, već Economyjem,

onda šef mora prvi to učiniti.

To je najvažnije.

Ako šef naručuje novi poslovni automobil

jer je prošlo dvije godine,

onda ne smije uzeti Audija A6
sa svom dodatnom opremom

i čak ni Audija A4, već Golfa
samo s tvorničkom opremom.

A kada to učini onda će njegovi
zaposlenici shvatiti da se i njih to tiče

i onda kažu "Čovječe, ako naš šef
toliko štedi sam na sebi,

onda je situacija stvarno ozbiljna,
onda moramo i mi početi štedjeti."

Kako to stvarno izgleda u većini tvrtki...
uglavnom ovako:

"Šefe, kako to ide jedno s drugim?

Štednja, štednja. I onda nabavite
nov novcati poslovni automobil.

Molim Vas! Otkad sam ga nabavio nisam
koristio ni grijače sjedala ni klimu!"

Eto, tako, a sada je vrijeme
za još nešto.

Da vas se nešto tiče je prvo.

Često vas se u životu nešto ticalo

npr. čitate o zdravoj prehrani i

jasno vam je da se ne hranite zdravo.

Ponekad i počete npr. tri dana
kuhati skroz drukčije,

ali uskoro se opet vratite
starim navikama.

Zašto je to tako?

Zašto je nama osobno tako
teško nešto promijeniti?

Taj problem vidite prikazanim
ovdje na sljedećoj foliji:

"Ako me više ne želite gledati,
onda morate promijeniti svoje navike."

"Gospodine doktore!
Ovo će biti početak jedne duge veze!"

Mi se ljudi sastojimo od navika.

Svi su naši dani sastavljeni od navika,

čak i kada toga nismo svjesni.

Razmislite, kada ujutro ustanete,

svatko ima neke svoje rutine, ali teško je

promijeniti ih. Kada bih sada rekao

da od sutra morate ujutro ići na trčanje,
a da onda ćete jesti svježe voće

i istuširati se hladnom vodom,

kako bi vam se to činilo?

Shvaćate što znači promijeniti navike.

Postoji jedno zanimljivo istraživanje,

tj. u međuvremenu postoji
puno takvih istraživanja,

o ljudima koji su imali
srčani ili moždani udar

i kojima je doktor nakon toga,
ako su preživjeli, rekao:

"Slušajte, morate promijeniti svoj život.

Od danas morate zdravije živjeti,

morate se više kretati
i paziti se od stresa.

Ako ne uspijete u tome, onda
ćete za tri godine opet završiti ovako

i to ako imate sreće. Statistički gledano

tada ćete doživjeti drugi udar
i ako to loše završi

više nikada nećete moći raditi ili
ćete čak završiti u invalidskim kolicima

ili pak nećete ni preživjeti."

Što mislite?

Koliko ljudi promijeni svoj život
nakon što im doktor to kaže?

"Promijeni se ili ćeš umrijeti
u roku od tri godine."

Sva su istraživanja otkrila isto,

jednu fascinantnu brojku,

čak se 90 % ljudi ne promijeni.

Samo 1 od 10 ljudi uspije promijeniti
svoj život i time se spasiti.

Ostali žive još neko vrijeme,
ali obično ne više dugo.

Ali postoji jedan
američki doktor

koji se zove Dean Ornish. I on je

sa 200 pacijenata

koji su čekali na tešku operaciju srca

proveo eksperiment. Nisu se operirali,

već su se zajedno s njim
počeli baviti jednim programom

koji je trajao godinu dana.

Nakon godine dana ostavili
su ih potpuno samima

i tek su ih nakon dvije godine
opet kontaktirali i provjerili

kakvo im je zdravstveno
stanje i kako žive.

Fascinirajuće je bilo to da je 7 od 10
osoba toliko radikalno promijenilo život

da su bili gotovo u potpunosti zdravi.

Pitanje je što je Dean Ornish uspio
učiniti da ne 1 od 10,

već 7 od 10 osoba uspije trajno
promijeniti svoje ponašanje

i što vi možete zaključiti iz toga.

Ono što je on učinio je

da je vježbao s ljudima.

Vježbao je jedan novi obrazac
ponašanja s tim ljudima

toliko dugo, dok im nije ostao
u proceduralnom pamćenju

dakle u onom automatiziranom pamćenju
s pomoću kojeg možete

istovremeno voziti automobil
i telefonirati.

Uvježbao je i u njima usadio nove navike

tijekom jednog dužeg perioda,
jedne godine,

ali upravo je to najvažnije,
što je to tako napravio

jer je tako uključio
limbički sustav ljudi.

Ljudi su tako imali osjećaj uspjeha,

bili su sretni zbog tih promjena.

Što za vas znači kada kažete
da želite promijeniti svoj život?

Znači da morate naučiti
kako pronaći novu strategiju.

Mi ljudi koristimo odviše loše strategije

kada se želimo promijeniti.

Recimo da netko želi jesti manje mesa,
a više povrća.

Što većina ljudi napravi?

Kupe kuharicu i zapišu si
nekoliko recepata,

odu u trgovinu. I ništa ne nađu.

Gdje se nalazi kumin?
Gdje se nalazi bulgur?

Prođe 45 minuta, još uvijek
zuje trgovinom i nisu kupili

dovoljno stvari s popisa
i to ih deprimira.

Onda dođu kući

i ne mogu zapamtit taj glupi recept, moraju

ga 8 puta ponovno čitati - i to dok kuhaju,
a na kraju

naprave nešto što ne izgleda
ni slično kao u kuharici

te je u najboljem slučaju
neutralnog okusa.

Uglavnom je grozno.

Tako to traje tri dana i
što se onda dogodi?

Limbički sustav kaže "Dosta!"

Kada sljedeći put odu u trgovinu,

ruka sama i automatski poseže za šniclom,

a razum - to smo već naučili -

ponudi neki dobar razlog za to.

To znači da kada želite promijeniti
nešto u svom životu,

onda morate to napraviti tako,
da vas i limbički sustav prati.

Ako, primjerice, želite naučiti
kako se zdravije hraniti,

onda pokušajte to učiniti tako

da jednom mjesečno nađete
neki novi recept i to skuhate.

Ako to učinite 12 mjeseci zaredom,
onda ste zapravo

gotovo dva tjedna kuhali zdravo.

Većina ljudi precijeni

što mogu postići kratkoročno,

a podcijeni što mogu postići dugoročno.

Limbički sustav će vas bolje pratiti

ako dugoročno pokušate nešto napraviti,

nego brzo i naglo.

To se onda vraća poput gumice.

A ako to učinite polako, korak po korak,

onda "gumica navika" polako popušta

i u nekom trenutku se oslobodite nje.

Koju poruku trebate usvojiti ovdje danas?

Kao prvo, mi ljudi smo emocionalna bića,

odlučujemo emocionalno,
a razum nas samo savjetuje.

Drugo, tvrtke moraju naučiti
koristiti se novim jezikom.

Ne jezikom razuma, već jezikom emocija.

I vi i menadžeri u tvrtkama

morate naučiti ne samo
prihvaćati svoje emocije,

već se s njima nositi i u krajnjem slučaju

i njima se svjesno koristiti.

I treće, ako želite promijeniti
svoj život,

onda morate pronaći pametnu strategiju,

koja će na vaš limbički sustav
utjecati pozitivno

i time omogućiti nemoguće.

Hvala.

(pljesak)