Jon Ronson: Čudni odgovori na testu za psihopate

Postoji li čvrsto određena linija između ludosti i normalnog? U uzbudljivom govoru, Jon Ronson, autor Testa za psihopate, objašnjava središnja područja između. (Uz uživo remiksiranu glazbu Juliana Treasurea i animaciju Evana Granta.)

Priča ovako počinje: bio sam kod prijateljice

i ona je na polici imala DSM priručnik --

priručnik o mentalnim poremećajima.

To je popis svih poznatih mentalnih poremećaja.

U 50- ima je to bio veoma tanka knjižica.

I onda je postajao sve veći i veći,

pa sad ima 886 stranica.

Trenutno broji 374 mentalna poremećaja.

Listao sam priručnik

pitajući se imam li ja koji mentalni poremećaj

i ispalo je da ih imam 12.

(Smijeh)

Imam opći anksiozni poremećaj,

to se podrazumijeva.

Imam poremećaj spavanja s noćnim morama,

što je kategorizirano kao

stalno sanjanje progonjenja ili nekog neuspjeha --

i svi moji snovi uključuju ljude koji me love po ulici

pritom govoreći: ''Ti si neuspjeh.''

(Smijeh)

Imam problem s odnosom roditelj-dijete,

za što krivim svoje roditelje.

(Smijeh)

Šalim se. Ne šalim se.

Ma, šalim se.

Još sam i simulant.

I mislim da je zapravo jako rijetko da je netko

i simulant i da boluje
i od općeg anksioznog poremećaja,

zato što me simuliranje čini jako tjeskobnim.

I tako sam listao ovu knjigu,

pitajući se jesam li sam luđi
nego što sam mislio da jesam,

ili možda nije dobra ideja dijagnosticirati
sam sebi mentalne poremećaje

ako niste obrazovani stručnjak,

ili možda psihijatrijska profesija ima neobičnu želju

etiketirati normalno ljudsko ponašanje kao mentalni poremećaj.

Nisam znao što je od toga točno,

ali sam mislio da je zanimljivo.

I pomislio sam da bih se trebao susresti
s kritičarem psihijatarije

kako bih shvatio njihov pogled.

Tako sam završio na ručku sa Scijentolozima.

To je bio Brian,

čovjek koji vodi odličan tim Scijentologa

koji su odlučni uništiti psihijatriju.

Zovu se CCHR.

Pitao sam ga: ''Možete li mi dokazati

da je psihijatrija kvazi-znanost
kojoj se ne može vjerovati?''

A on je rekao: ''Da, možemo ti to dokazati.''

Upitao sam: ''Kako?''

Odgovorio je: ''Upoznat ćemo te s Tonyjem.''

Ja sam pitao: ''Tko je Tony?''

A on je rekao: ''Tony je u Broadmooru."

Broadmoor je bolnica.

Prije je bila poznata kao
Broadmoor azil za mentalno bolesne kriminalce.

To je mjesto gdje šalju serijske ubojice

i ljude koji ne mogu pomoći sami sebi.

Pitao sam Briana: ''Što je Tony učinio?''

A on je rekao: ''Gotovo ništa.'

Pretukao je nekoga ili tako nešto

i odlučio je odglumiti da je lud
kako bi izbjegao zatvorsku kaznu.

Ali predobro je odglumio i sad je zapeo u Broadmooru

i nitko ne želi povjerovati da je zdrav.

Želiš da te pokušamo ubaciti u Broadmoor da upoznaš Tonyja?

Rekao sam: ''Da, molim te.''

Ušao sam na vlak za Broadmoor.

Počeo sam nekontrolirano zijevati
negdje kod Kempton Parka,

što navodno čine i psi kad su nervozni --

nekontrolirano zijevaju.

I stigli smo u Broadmoor.

Vodili su me kroz niz vrata, jedna za drugima,

do wellness centra

gdje možete upoznati pacijente.

Izgleda kao veliki hotel Hampton Inn.

Posvuda su boja breskve,
borova i ostale umirujuće boje.

I jedine žarke boje su crveni gumbi za uzbunu.

Pacijenti su počeli dolaziti.

Svi su bili prilično debeli i obučeni u trenirke

i izgledi su pitomo.

Scijentolog Brian šapnuo mi je:

''Pod lijekovima su'',

što je za scijentologe najveće zlo na svijetu,

ali ja sam mislio da je to vjerojatno dobra ideja.

(Smijeh)

Tad je Brain rekao: ''Evo Tonya.''

Ušao je čovjek

koji nije bio debeo, bio je u vrlo dobroj fizičkoj formi.

I nije bio obučen u trenirku,

već je nosio odijelo na prugice.

Ispružio je ruku

poput nekog iz emisije Pripravnik.

Izgledao je kao čovjek koji želi nositi odijelo

kako bi me uvjerio da je potpuno zdrav.

Sjeo je.

Pitao sam ga: ''Je li istina
da si odglumio kako bi došao ovdje?''

Odgovorio je: ''Da. Da. Zbilja.
Pretukao sam nekoga kad mi je bilo 17.

U zatvoru sam čekao suđenje

kad mi je moj cimer iz ćelije rekao:

''Znaš li što moraš napraviti'?

Glumiti da si lud.

Reci im da si lud. Poslat će te u neku udobnu bolnicu.

Sestre će ti donositi pizze.

Imat ćeš svoj Playstation.''

Pa sam ga pitao: ''I, kako si to učinio?''

Odgovorio je: ''Javio sam se zatvorskom psihijatru.

A baš sam bio pogledao film ''Fatalna nesreća"

u kojem ljude seksualno uzbuđuje
zalijetanje autom u zid.

Pa sam rekao psihijatru:

''Seksualno me uzbuđuje zalijetanje autom u zid.''

Pitao sam ga: ''Što još?''

On je rekao: ''O, da. Rekao sam psihijatru

da želim gledati žene kako umiru

zato što se onda osjećam normalnijim.''

Zatim sam pitao: ''Otkud ti ta ideja?''

I on je odgovorio: ''Iz biografije Teda Bundyja

koja je bila u zatvorskoj knjižnici.''

Rekao mi je da je predobro odglumio ludost.

I nisu ga poslali u neku udobnu bolnicu.

Poslali su ga u Broadmoor.

Istog trena kad je stigao,

pogledao je to mjesto,
zatražio razgovor sa psihijatrom

i rekao: ''Došlo je velikog nesporazuma.

Ja nisam mentalno bolestan."

Pitao sam: ''Koliko dugo si ovdje?''

Odgovorio je: ''Da sam u zatvoru
služio kaznu za svoj zločin,

dobio bih pet godina.

U Broadmooru sam 12 godina."

Tony je rekao da je mnogo teže
uvjeriti ljude da si normalan,

nego uvjeriti ih da si lud.

Rekao je: ''Mislio sam da je
najbolji način da izgledam normalno

da razgovaram s ljudima na normalan način o normalnim stvarima

poput nogometa ili o televizijskom programu.¸

Pretplaćen sam na New Scientist

i nedavno su objavili članak

o tome kako američka vojska
trenira bumbare da nanjuše eksploziv.

Rekao sam sestri:

''Znaš li da američka vojska trenira bumbare

da nanjuše ekspoloziv?''

Kad sam čitao svoje nalaze,

vidio sam da su napisali:

''Vjeruje da bumbari mogu nanjušiti eksploziv.''

Rekao je: ''Znaš, uvijek traže

neverbalne tragove mog mentalnog stanja.

Ali kako sjediti na normalan način?

Kako prekrižiti noge na normalan način?

To je jednostavno nemoguće.''

Kad mi je to Tony rekao,

pomislio sam: ''Sjedim li kao novinar?

Jesam li prekrižio noge kao novinar?''

Rekao je: ''Znaš, s jedne mi je strane davitelj,

a s druge strane silovatelj.

Bojim ih se pa zato često ostajem u svojoj sobi.

A oni to vide kao znak ludosti.

Kažu da to dokazuje da sam ravnodušan
i da patim od osjećaja grandioznosti.''

Samo je u Broadmooru znak ludosti
to što se ne želite družiti

sa serijskim ubojicama.

Meni se činilo potpuno normalnim -- ali, što sam ja znao?

Kad sam došao doma, poslao sam e-mail njegovu liječniku, Anthonyju Madenu.

Pitao sam ga: "Što je na stvari?"

Odgovorio je: "Prihvaćamo da je Tony glumio
da je lud kako bi izbjegao zatvorsku kaznu

zato što su njegove halucinacije
koje su se činile klišejem

jednostavno nestale istog trena
kad je stigao u Broadmoor.

No, prošao je našu procjenu

i zaključili smo da je on psihopat.''

U biti, glumljenje ludosti

je upravo podmukao i manipulativan čin psihopata.

To je na listi: podmukao i manipulativan.

Dakle, glumljenje da ste ludi

dokaz je da je vaš mozak otišao k vragu.

Razgovarao sam i s drugim stručnjacima

i rekli su: "Prugasto odijelo -- klasični psihopat.

Doprinosi prvoj i drugoj stvari na popisu --

rječitost, površan šarm
i grandiozan osjećaj samovrijednosti.

Rekao sam: ''Pa što ako se nije družio
s ostalim zatvorenicima?''

Klasični psihopat -- objašnjava osjećaj
grandioznosti i nedostatak empatije.

Sve stvari koje su se činile
najnormalnijima u vezi Tonyja

bile su dokaz, prema njegovim liječnicima,

da je on lud.

On je psihopat.

Njegovi liječnici rekli su mi:

''Ako želiš znati više o psihopatima,

možeš ići na tečaj uočavanja psihopata

koji vodi Robert Hare koji je smislio
listu obilježja psihopata."

Pa sam to i učinio.

Otišao sam na tečaj uočavanja psihopata,

i sad sam potvrđeni --

i moram reći, iznimno vješt --

uočavatelj psihopata.

Evo statistike:

Jedan od sto normalnih ljudi je psihopat.

U ovoj prostoriji je 1,500 ljudi.

Petnaest od vas su psihopati.

Taj iznos raste do četiri posto

među menadžerima i šefovima.

Zato mislim da je velika vjerojatnost

da je u ovoj prostoriji 30 ili 40 psihopata.

Moglo bi doći do pokolja do kraja večeri.

(Smijeh) (Smije se)

Hare kaže da je to zato što nemilosrdni kapitalizam

nagrađuje psihopatsko ponašanje--

nedostatak empatije, rječitost,

prepredenost, manipulativnost.

U biti, kapitalizam je, u svom najnemilosrdnijem obliku,

fizička manifestacija psihopatije.

To je oblik psihopatije

koji će imati utjecaja na sve nas.

Hare mi je rekao: ''Znaš što?
Zaboravi na tog tipa u Broadmooru

koji možda jest ili možda nije glumio da je lud.

Koga briga? To nije velika priča."

Rekao je: "Velika priča je korporativna psihopatija.

Trebaš intervjuirati korporativne psihopate.''

Pa sam pokušao. Pisao sam ljudima u Enronu.

Pitao sam: ''Mogu li doći i intervjuirati vas u zatvoru

da saznam jeste li psihopati?''

Nisu mi odgovorili.

Pa sam promijenio taktiku.

Poslao sam e-mail "Chainsaw Al" Dunlapu

koji je rasprodavao imovinu 1990-ih.

Preuzeo bi propadajuće tvrtke
i zatvorio 30 posto proizvodnje,

pretvorio bi američke gradove u gradove duhova.

Poslao sam mu e-mail i rekao:

''Vjerujem da imate vrlo posebnu anomaliju mozga

koja Vas čini posebnim

i zato Vas zanima predatorski duh
i neustrašivost.

Mogu li doći i intervjuirati Vas

o Vašoj posebnoj anomaliji mozga?''

A on je rekao: ''Dođi.''

I tako sam otišao u veliku vilu Ala Dunlapa na Floridi

koja je bila puna
skulptura grabežljivih životinja.

Ondje su bili lavovi i tigrovi.

Vodio me kroz vrt.

Ondje su bili sokoli i orlovi.

Rekao mi je: ''Ondje su morski psi.''

To je govorio na nešto manje otmjen način.

''Ondje ima još morskih pasa i tigrova.''

Bilo je kao u Narniji.

(Smijeh)

Onda smo otišli u njegovu kuhinju.

Ala Dunlapa pozvali bi kako bi spasio propadajuće tvrtke.

A on bi zatvorio 30 posto proizvodnje.

I vrlo često bi otpustio ljude uz šalu.

Na primjer, zna se da mu je netko prišao

i rekao: ''Upravo sam si kupio novi auto.''

I on bi mu rekao: ''Možda imaš novi auto,

ali reći ću ti što nemaš, posao.''

Dakle, u kuhinji-- stajao je tamo sa svojom ženom, Judy,

i tjelohraniteljem Seanom. Rekao sam:
''Znate kako sam u svom e-mailu rekao

da Vi možda imate posebnu anomaliju mozga
koja Vas čini posebnim?''

Odgovorio je: ''Da, to je nevjerojatna teorija.

Kao u Zvjezdanim stazama. Idete tamo gdje ni jedan čovjek prije nije išao."

Ja sam rekao: ''Pa, neki psiholozi bi mogli reći

da Vas to čini...'' (Mrmljanje)

(Smijeh)

Rekao je: ''Što?''

Odgovorio sam: ''Psihopatom.''

Dodao sam: ''Imam popis
psihopatskih karakteristika u svom džepu.

Mogu li s Vama proći kroz njih?''

Izgledao je zaintrigirano

i rekao: ''U redu, nastavite.''

Krenuo sam: ''U redu. Grandiozan osjećaj samovrijednosti.''

To bi mu bilo teško zanijekati

zato što je stajao ispod ogromne slike samoga sebe.

(Smijeh)

Rekao je: ''Pa, moraš vjerovati u sebe!''

Nastavio sam: ''Manipulativnost.''

On je rekao: ''To je vodstvo.''

A ja sam rekao: ''Površnost:

nesposobnost osjećati široki spektar emocija.''

On je rekao: ''Tko želi da ga sputavaju besmislene emocije?''

I tako je prolazio kroz popis obilježja psihopata,

i zapravo je sve postalo slično čitanju motivacijske knjige.

(Smijeh)

No, primjetio sam da mi se nešto dogodilo
tog dana koji sam proveo s Alom Dunlopom.

Kad god bi mi rekao bilo što što je donekle normalno --

kao što je govorio protiv maloljetničke delikvencije.

Pričao je da su ga primili u West Point,

i delikvente ne primaju u West Point.

Ne slaže se s kratkotrajnim brakovima.

On se ženio samo dva puta.

Njegova prva žena navela je u papirima za razvod

da joj je jedanput prijetio nožem

i rekao da ga je oduvijek zanimalo
kakvog je okusa ljudsko meso,

ali ljudi si kažu gluposti u lošim brakovima u žaru svađe.

Njegov drugi brak trajao je 41 godinu.

Kad god bi mi rekao nešto
što mi se nije činilo psihopatskim,

pomislio sam kako to neću napisati u svojoj knjizi.

I onda sam shvatio da me činjenica
da sam postao uočavatelj psihopata

i samog pomalo pretvorila u psihopata.

Zato što sam očajnički htio prikazati ga kao psihopata.

Očajnički sam želio definirati ga
samo njegovim najluđim crtama.

I shvatio sam da je to ono što radim već 20 godina.

To je ono što svi novinari rade.

Putujemo svijetom s našim notesima u rukama

i čekamo bisere.

A biseri su uvijek najdalji aspekti

osobnosti onoga koga intervjuiramo.

Mi ih šivamo kao srednjovjekovni redovnici.

I ostavljamo normalne stvari na podu.

A ovo je zemlja koja dijagnosticira
previše mentalnih poremećaja.

Bipolarna djeca -- već i četverogodišnjoj djeci

dijagnosticira se bipolarni poremećaj

zato što imaju napadaje bijesa,

što ih pozicionira visoko na listi bipolarnih obilježja.

Kad sam se vratio u London, Tony me nazvao.

Rekao je: ''Zašto mi ne odgovoraš na pozive?''

Rekao sam: ''Pa, kažu da si psihopat.''

Odgovorio je: ''Nisam psihopat.''

Nastavio je, ''Znaš što, jedno od obilježja na popisu
jest nedostatak žaljenja,

ali druga je karakteristika
prepredenost, manipulativnost.

Pa kad kažeš da osjećaš žaljenje zbog svog zločina,

oni kažu: ''Tipično za psihopata

da tako prepredeno kaže
da osjeća žaljenje kad to ne osjeća.''

To je poput vračanja. Sve izokrenu.

Rekao je: ''Imam saslušanje uskoro.

Hoćeš li doći?''

Rekao sam da hoću.

Otišao sam na njegovo saslušanje.

Nakon 14 godina u Broadmooru, pustili su ga.

Odlučili su da ne bi trebao vječno ostati ondje

jer ima veliki broj bodova na popisu

što bi moglo značiti da su šanse za recidiv
veće od prosjeka.

Pa su ga pustili.

Na hodniku mi je rekao:

''Znaš što, Jon?'

Svatko je barem malo psihopat."

Rekao je: "Ti jesi. Ja jesam. Ja očito jesam.''

Pitao sam ga: ''Što ćeš sad učiniti?''

Odgovorio je: ''Idem u Belgiju

zato što je tamo žena koja mi se sviđa.

Ali udana je pa ću je morati razdvojiti od muža."

(Smijeh)

To se dogodilo prije dvije godine

i tu je moja knjiga završila.

I u posljednjih 20 mjeseci sve je bilo dobro.

Ništa loše se nije dogodilo.

On je živio s djevojkom u predgrađu Londona.

Pokušavao je, prema scijentologu Brianu,

nadoknaditi propušteno vrijeme-- što znam da zvuči zloslutno,

ali nije nužno tako.

Na žalost, nakon 20 mjeseci,

vratio se u zatvor na mjesec dana.

Upao je u gungulu, kako je on to nazvao --

završio u zatvoru na mjesec dana,

što znam da je loše,

ali barem tih mjesec dana označava
da kakva god to gungula bila,

da nije bilo tako strašno.

I onda me nazvao.

Mislim da je ispravno što je Tony na slobodi.

Zato što ne bismo smjeli definirati ljude prema njihovim najluđim obilježjima.

A Tony je polu-psihopat.

On je sredina u svijetu koji ne voli sredinu.

Ali u sredini nalazimo kompleksnost,

ondje nalazimo ljudskost

i tamo nalazimo istinu.

Tony me pitao:

''Jon, mogu li te počastiti pićem u kafiću?

Želim ti se zahvaliti za sve što si učinio za mene.''

Ali nisam otišao. Što biste vi učinili?

Hvala vam.

(Pljesak)