Arhitekturno čudo privremenih gradova

Svakih 12 godina u Indiji iznikne megalomanski grad za vjersku svečanost Kumbh Mela -- ono što se sagradi za 10 tjedana potpuno nestane za 1 tjedan. Što možemo naučiti od ovog sasvim funkcionalnog privremenog naselja? U vizionarskom govoru, dizajner urbanih prostora Rahul Mehrotra istražuje dobrobiti gradnje privremenih gradova koji mogu putovati, prilagođavati se, pa čak i nestati, ostavljajući najmanji mogući učinak na planet.

Danas na planetu postoji

oko 50 gradova većih od 5 milijuna ljudi.

Podijelit ću s vama priču
o jednom takvom gradu,

gradu od sedam milijuna stanovnika,

o gradu koji je privremeni,
prolazni megagrad.

Taj grad se izgrađuje
za hinduističku vjersku svečanost

imena Kumbh Mela,

koja se obilježava svakih 12 godina,
u manjem izdanju svake 4 godine.

Događa se na ušću

rijeka Ganges i Jamuna u Indiji.

Za ove svečanosti

skupi se oko 100 milijuna ljudi.

Razlog zbog kojega se toliko
ljudi sastaje ovdje jest

što Hindusi vjeruju
da, tijekom svečanosti,

koja se ponavlja svakih 12 godina,

ako se okupate na ušću
ovih dviju velikih rijeka,

oslobođeni ste ponovnog rođenja.

To je doista zapanjujuća ideja,

oslobođeni ste od života kakvog znamo.

A to privlači sve te milijunske mase.

Izgradi se čitav jedan megagrad
da bi ih se smjestilo.

Sedam milijuna ljudi živi ondje
tijekom tih 55 dana,

a još 100 milijuna dođe u posjet.

Ovo su fotografije s istog mjesta

koje smo snimili tijekom 10 tjedana,

koliko je potrebno ovom gradu da nastane.

Nakon monsuna,

kako se vode ovih rijeka povlače

i kako se počnu pojavljivati
pješčane obale,

to postaje teren za nastanak grada.

I do 15. siječnja,

počevši 15. listopada do 15. siječnja,

u tim tjednima nastane cijeli grad.

Grad koji može primiti sedam
milijuna stanovnika.

Fascinantno je da ovaj grad

zapravo ima sve osobine
pravoga megagrada:

polaže se infrastrukturna mreža.

Gradski sustav ima oblik mreže

i svaka cesta ovog grada

prelazi rijeku pontonskim mostom.

Nevjerojatno je otporan,

jer ako dođe do izvansezonske poplave
ili ako rijeka izmijeni svoj tok,

gradski sustav ostaje netaknut

jer se grad prilagođava terenu
koji može biti promjenjiv.

Također preslikava sve oblike
fizičke ali i socijalne infrastrukture.

Opskrba vodom, kanalizacija,
električna energija,

postoji 1400 nadzornih kamera
koje se koriste u sigurnosne svrhe

putem cijele TV postaje
koju se također organizira.

Ali također i socijalna infrastruktura

kao što su klinike, bolnice,

različite društvene usluge,

koje čine da ovo funkcionira
baš poput svakog megagrada.

Grad zapošljava 10,500 čistača.

Ima i sustav upravljanja, Mela Adhikari,

povjerenik svečanosti,

koji osigurava da se rasporedi zemlja,

da postoje svi potrebni sustavi,

da gradski sustavi, mobilnost,
sve radi besprijekorno.

Znate, bio je to najčistiji i
najučinkovitiji indijski grad

u kojem sam ikada živio.

(Smijeh)

Grad ovako izgleda u
usporedbi s Manhattanom,

30 četvornih kilometara,

to je površina grada.

A ovo nije neformalan ili slučajan grad.

Ovo je formalni grad,
ovo je državni projekt,

vlada ovo postavlja.

U današnjem svijetu
neoliberalizma i kapitalizma,

gdje je država sama sebi izuzela
potpunu odgovornost

za izgradnju i dizajn gradova,

ovo je nevjerojatan slučaj.

To je namjeran, planski, formalan grad.

Taj grad leži vrlo nježno na zemlji.

Leži na obalama ovih rijeka.

I ostavlja vrlo malen trag.

Nema temelja;

cijeli grad je sagrađen od tkanine.

Također je gotovo nevjerojatno

da se koristi tek pet sirovina
kako bi se sagradilo ovo naselje

za sedam milijuna ljudi:

2,5-metarski bambus, niti ili užad,

čavli ili vijci te fasadna tvar.

To može biti rebrasti metal,
tkanina ili plastika.

Te tvari se spajaju i stapaju.

To je poput kutije dijelova.

Koriste se za sve, od malenog šatora,

koji može primiti 5-6 osoba, ili obitelj,

do hramova koji mogu primiti 500,
katkad i 1000 osoba.

A ova kutija dijelova, ova zamisao grada

mu dopušta da ga se i rastavi.

Pa tako na kraju svečanosti,
za tjedan dana,

cijeli grad se rastavlja.

Ovo su ponovne snimke s istog mjesta.

Teren je ponuđen natrag rijeci,

kako s monsunima rijeke ponovo bujaju.

A ova vrsta imaginacije
u vidu kutije s dijelovima

omogućuje ovo rastavljanje

i reapsorpciju ovih materijala.

Tako da električni stupovi
odlaze u sela u zaleđu,

pontonski mostovi
se iskoriste u gradićima,

sav materijal se ponovo upotrijebi.

Fascinantno, zapanjujuće.

Pa, možete, a i ne morate prihvatiti
hinduistička vjerovanja.

Ali, znate, ovo je sjajan primjer.

I vrijedi promisliti o njemu.

Ovdje, ljudska bića troše ogromnu
količinu energije i imaginacije,

znajući da će se grad okrenuti suprotno,

bit će rastavljen na dijelove,

nestat će.

To je privremeni megagrad.

I od njega možemo naučiti bitne lekcije.

Lekcije kako doticati zemlju
na nježan način,

lekcije o načelu povratnosti,

o načelu rastavljanja na dijelove.

Prilično zapanjujuće.

I znate, svi smo, kao ljudi,
opsjednuti trajnošću.

Opiremo se promjeni.

To je podsvjestan nagon u nama.

Opiremo se promjeni usprkos činjenici

da je promjena možda jedina
stalnost u našim životima.

Sve ima rok trajanja.

Pa čak i naš svemirski brod Zemlja;
naš planet.

Pa što možemo naučiti od
ovakvih vrsta naselja?

Kao svečanost Burning Man,
koja je naravno puno manja,

ali je povratna.

Ili tisuće transakcijskih tržnica

koje izniču diljem svijeta

u Aziji, Latinskoj Americi,
Africi, ova u Meksiku,

gdje parkirališta ožive vikendom,
nađe se oko 50 tisuća izlagača,

ali tek privremeno.

Seljačka tržnica u obje Amerike:

to je divan fenomen,
stvara se nova kemija,

proširuje se rub prostora

koji se ne koristi ili se nedovoljno
koristi, poput parkirališta.

U mom gradu Mumbaiju,

gdje radim kao arhitekt i urbani planer,

vidim ove primjere
u svakodnevnom krajoliku.

Nazivam to Kinetičkim gradom.

Kreće se kao živi organizam;
nije statičan.

Mijenja se svakodnevno,

ponekad u predvidljivim ciklusima.

Oko 6 milijuna ljudi

žive u ovakvim privremenim naseljima.

Poput -- nažalost, poput
izbjegličkih kampova,

slamova Mumbaija,
favela u Latinskoj Americi.

Ovdje, privremeno se pretvara
u novo trajno.

Ovdje, urbanizam nije
nikakva velika vizija,

nego velika prilagodba.

Na ulici Mumbaija,
tijekom svečanosti Ganesh,

događa se transformacija.

Višenamjenska dvorana
nastane za 10 dana.

Prikazuju se bollywoodski filmovi,

tisuće se okupljaju na
večerama i slavljima.

Izrađena je od lijepljenog papira i gipsa.

Dizajnirana je kako bi bila rastavljena,

i za 10 dana, preko noći, nestaje,

a ulica se vraća u anonimnost.

Ili naši prekrasni javni prostori,
nazivamo ih maidani.

Koristi ih se za ovu nevjerojatno
nijansiranu i zamršenu

fascinantnu indijsku igru, kriket,

čini mi se da su ga izumili Britanci.

(Smijeh)

Svake večeri,

svadba okruži teren za kriket --

Primijetite, teren za kriket ostaje
netaknut, to je sveto tlo.

(Smijeh)

Ali ovdje, članovi kluba i gosti svadbe

sudjeluju u pijenju čaja
putem zajedničke kuhinje.

A u ponoć, sve se rastavlja

i prostor je ponuđen natrag gradu.

Ovdje, urbanizam je elastično stanje.

I tako, ako promislimo o ovim pitanjima,

mislim, mnoga nam padaju na pamet.

Ali jedno važno pitanje jest,

stvaramo li mi doista, u našim gradovima,

u našim zamislima o urbanizmu,

trajna rješenja za privremene probleme?

Ograničavamo li resurse paradigmama

za koje ne znamo niti hoće li
išta značiti za deset godina?

Ovo postaje, smatram,

zanimljivo pitanje koje proizlazi
iz ovog istraživanja.

Mislim, pogledajte napuštene
trgovačke centre u Sjevernoj Americi,

u predgrađima Sjeverne Amerike.

Prodajni stručnjaci su predvidjeli
da će u sljedećih 10 godina,

od 2 tisuće centara koji danas postoje,

50 posto bit će napušteno.

Ogromne količine materijala,
zarobljenost resursa,

za nešto što uskoro neće značiti ništa.

Ili olimpijski stadioni.

Širom svijeta, gradovi grade ove stadione

pod velikim pritiskom nadmetanja
s ogromnim resursima,

ali nakon što igre završe,

grad ih često ne može apsorbirati.

Ne bi li to mogle biti preseljive
strukture, rastavljive,

imamo tehnologiju za to,

i onda bismo ih darovali manjim gradovima
širom svijeta ili u istoj zemlji,

ili bismo ih spremili i preselili
za sljedeće Olimpijske igre?

Masivna, neučinkovita upotreba resursa.

Poput cirkusa.

Mislim, mogli bismo to
zamisliti kao cirkus,

ovu prekrasnu instituciju
koja se naseljavala u gradovima,

i postavljala jednu lijepu vrstu vizualnog
dijaloga s nepokretnim gradom.

A unutra su se nalazila čudesa.

Djeca različitih etničkih skupina
odjednom postanu svjesna jedni drugih.

Ljudi različitih rasa
postaju svjesni jedni drugih,

različite klase, kulture, nacije

se susreću radi oduševljenja oko
kruga sa životinjama i izvođačima.

Stvara se nova kemija,
ljudi postaju svjesni nekih stvari,

i to se prebacuje na sljedeći grad.

A što je s prirodom, mijenama u prirodi,
klimatskim promjenama,

kako ćemo se nositi s tim, možemo li se
više otvoriti prema tim problemima?

Možemo li stvoriti nježnije
gradske sustave?

Ili ćemo nastaviti izazivati prirodu

teškom infrastrukturom,

što već činimo, ali neuspješno?

Ne zalažem se za to

da moramo stvarati gradove poput cirkusa,

ne zalažem se za to da gradovi
moraju biti potpuno privremeni.

Samo pozivam

na promjenu smjera u našoj
imaginaciji gradova,

gdje je potrebno sačuvati više prostora

za privremene svrhe.

Gdje je potrebno učinkovitije
koristiti resurse,

kako bismo produžili rok
trajanja našem planetu.

Moramo promijeniti kulturu
planiranja urbanog dizajna,

misliti na privremeno, povratno,

razgradivo.

A to bi moglo iznimno mnogo značiti

u smislu učinka koji bi to
moglo imati na naše živote.

Često razmišljam o Kumbh Meli

koju sam posjetio i proučavao
sa svojim studentima,

to je bilo u vrijeme kada
je grad bivao razgrađivan.

Tjedan dana nakon završetka svečanosti.

Nije mu bilo traga.

Teren je čekao ponovno prekrivanje vodom,

da bude progutan.

Otišao sam zahvaliti glavnoj svećenici

koja je pomagala meni i mojim
studentima tijekom istraživanja

i vodila nas kroz cijeli postupak.

Otišao sam k njoj s velikim entuzijazmom

i pričao sam joj o tome koliko smo naučili

o gradskoj infrastrukturi,
o učinkovitosti grada,

o arhitekturi, o pet tvari
koje su sačinjavale grad.

Izgledala mi je vrlo zabavljeno,
smješila se.

Nagnula se naprijed

i položila mi ruku na glavu
kako bi me blagoslovila.

Šapnula mi je u uho,

"Budi blagoslovljen što vam je
Majka Ganges

dozvolila da joj sjedite u krilu
nekoliko dana."

Često sam razmišljao o ovome,

i naravno, razumio sam što mi je rekla.

Rekla je, gradovi, ljudi, arhitekture
će doći i otići,

ali planet će ostati.

Dirajte ga nježno, ostavite
minimalan trag.

Mislim da je ovo važna lekcija
za nas kao građane i arhitekte.

I mislim da me je ovo iskustvo

nagnalo da vjerujem kako je nestalnost
veća od trajnosti

i veća od sviju nas.

Hvala vam na slušanju.

(Pljesak)