Danas na planetu postoji oko 50 gradova većih od 5 milijuna ljudi. Podijelit ću s vama priču o jednom takvom gradu, gradu od sedam milijuna stanovnika, o gradu koji je privremeni, prolazni megagrad. Taj grad se izgrađuje za hinduističku vjersku svečanost imena Kumbh Mela, koja se obilježava svakih 12 godina, u manjem izdanju svake 4 godine. Događa se na ušću rijeka Ganges i Jamuna u Indiji. Za ove svečanosti skupi se oko 100 milijuna ljudi. Razlog zbog kojega se toliko ljudi sastaje ovdje jest što Hindusi vjeruju da, tijekom svečanosti, koja se ponavlja svakih 12 godina, ako se okupate na ušću ovih dviju velikih rijeka, oslobođeni ste ponovnog rođenja. To je doista zapanjujuća ideja, oslobođeni ste od života kakvog znamo. A to privlači sve te milijunske mase. Izgradi se čitav jedan megagrad da bi ih se smjestilo. Sedam milijuna ljudi živi ondje tijekom tih 55 dana, a još 100 milijuna dođe u posjet. Ovo su fotografije s istog mjesta koje smo snimili tijekom 10 tjedana, koliko je potrebno ovom gradu da nastane. Nakon monsuna, kako se vode ovih rijeka povlače i kako se počnu pojavljivati pješčane obale, to postaje teren za nastanak grada. I do 15. siječnja, počevši 15. listopada do 15. siječnja, u tim tjednima nastane cijeli grad. Grad koji može primiti sedam milijuna stanovnika. Fascinantno je da ovaj grad zapravo ima sve osobine pravoga megagrada: polaže se infrastrukturna mreža. Gradski sustav ima oblik mreže i svaka cesta ovog grada prelazi rijeku pontonskim mostom. Nevjerojatno je otporan, jer ako dođe do izvansezonske poplave ili ako rijeka izmijeni svoj tok, gradski sustav ostaje netaknut jer se grad prilagođava terenu koji može biti promjenjiv. Također preslikava sve oblike fizičke ali i socijalne infrastrukture. Opskrba vodom, kanalizacija, električna energija, postoji 1400 nadzornih kamera koje se koriste u sigurnosne svrhe putem cijele TV postaje koju se također organizira. Ali također i socijalna infrastruktura kao što su klinike, bolnice, različite društvene usluge, koje čine da ovo funkcionira baš poput svakog megagrada. Grad zapošljava 10,500 čistača. Ima i sustav upravljanja, Mela Adhikari, povjerenik svečanosti, koji osigurava da se rasporedi zemlja, da postoje svi potrebni sustavi, da gradski sustavi, mobilnost, sve radi besprijekorno. Znate, bio je to najčistiji i najučinkovitiji indijski grad u kojem sam ikada živio. (Smijeh) Grad ovako izgleda u usporedbi s Manhattanom, 30 četvornih kilometara, to je površina grada. A ovo nije neformalan ili slučajan grad. Ovo je formalni grad, ovo je državni projekt, vlada ovo postavlja. U današnjem svijetu neoliberalizma i kapitalizma, gdje je država sama sebi izuzela potpunu odgovornost za izgradnju i dizajn gradova, ovo je nevjerojatan slučaj. To je namjeran, planski, formalan grad. Taj grad leži vrlo nježno na zemlji. Leži na obalama ovih rijeka. I ostavlja vrlo malen trag. Nema temelja; cijeli grad je sagrađen od tkanine. Također je gotovo nevjerojatno da se koristi tek pet sirovina kako bi se sagradilo ovo naselje za sedam milijuna ljudi: 2,5-metarski bambus, niti ili užad, čavli ili vijci te fasadna tvar. To može biti rebrasti metal, tkanina ili plastika. Te tvari se spajaju i stapaju. To je poput kutije dijelova. Koriste se za sve, od malenog šatora, koji može primiti 5-6 osoba, ili obitelj, do hramova koji mogu primiti 500, katkad i 1000 osoba. A ova kutija dijelova, ova zamisao grada mu dopušta da ga se i rastavi. Pa tako na kraju svečanosti, za tjedan dana, cijeli grad se rastavlja. Ovo su ponovne snimke s istog mjesta. Teren je ponuđen natrag rijeci, kako s monsunima rijeke ponovo bujaju. A ova vrsta imaginacije u vidu kutije s dijelovima omogućuje ovo rastavljanje i reapsorpciju ovih materijala. Tako da električni stupovi odlaze u sela u zaleđu, pontonski mostovi se iskoriste u gradićima, sav materijal se ponovo upotrijebi. Fascinantno, zapanjujuće. Pa, možete, a i ne morate prihvatiti hinduistička vjerovanja. Ali, znate, ovo je sjajan primjer. I vrijedi promisliti o njemu. Ovdje, ljudska bića troše ogromnu količinu energije i imaginacije, znajući da će se grad okrenuti suprotno, bit će rastavljen na dijelove, nestat će. To je privremeni megagrad. I od njega možemo naučiti bitne lekcije. Lekcije kako doticati zemlju na nježan način, lekcije o načelu povratnosti, o načelu rastavljanja na dijelove. Prilično zapanjujuće. I znate, svi smo, kao ljudi, opsjednuti trajnošću. Opiremo se promjeni. To je podsvjestan nagon u nama. Opiremo se promjeni usprkos činjenici da je promjena možda jedina stalnost u našim životima. Sve ima rok trajanja. Pa čak i naš svemirski brod Zemlja; naš planet. Pa što možemo naučiti od ovakvih vrsta naselja? Kao svečanost Burning Man, koja je naravno puno manja, ali je povratna. Ili tisuće transakcijskih tržnica koje izniču diljem svijeta u Aziji, Latinskoj Americi, Africi, ova u Meksiku, gdje parkirališta ožive vikendom, nađe se oko 50 tisuća izlagača, ali tek privremeno. Seljačka tržnica u obje Amerike: to je divan fenomen, stvara se nova kemija, proširuje se rub prostora koji se ne koristi ili se nedovoljno koristi, poput parkirališta. U mom gradu Mumbaiju, gdje radim kao arhitekt i urbani planer, vidim ove primjere u svakodnevnom krajoliku. Nazivam to Kinetičkim gradom. Kreće se kao živi organizam; nije statičan. Mijenja se svakodnevno, ponekad u predvidljivim ciklusima. Oko 6 milijuna ljudi žive u ovakvim privremenim naseljima. Poput -- nažalost, poput izbjegličkih kampova, slamova Mumbaija, favela u Latinskoj Americi. Ovdje, privremeno se pretvara u novo trajno. Ovdje, urbanizam nije nikakva velika vizija, nego velika prilagodba. Na ulici Mumbaija, tijekom svečanosti Ganesh, događa se transformacija. Višenamjenska dvorana nastane za 10 dana. Prikazuju se bollywoodski filmovi, tisuće se okupljaju na večerama i slavljima. Izrađena je od lijepljenog papira i gipsa. Dizajnirana je kako bi bila rastavljena, i za 10 dana, preko noći, nestaje, a ulica se vraća u anonimnost. Ili naši prekrasni javni prostori, nazivamo ih maidani. Koristi ih se za ovu nevjerojatno nijansiranu i zamršenu fascinantnu indijsku igru, kriket, čini mi se da su ga izumili Britanci. (Smijeh) Svake večeri, svadba okruži teren za kriket -- Primijetite, teren za kriket ostaje netaknut, to je sveto tlo. (Smijeh) Ali ovdje, članovi kluba i gosti svadbe sudjeluju u pijenju čaja putem zajedničke kuhinje. A u ponoć, sve se rastavlja i prostor je ponuđen natrag gradu. Ovdje, urbanizam je elastično stanje. I tako, ako promislimo o ovim pitanjima, mislim, mnoga nam padaju na pamet. Ali jedno važno pitanje jest, stvaramo li mi doista, u našim gradovima, u našim zamislima o urbanizmu, trajna rješenja za privremene probleme? Ograničavamo li resurse paradigmama za koje ne znamo niti hoće li išta značiti za deset godina? Ovo postaje, smatram, zanimljivo pitanje koje proizlazi iz ovog istraživanja. Mislim, pogledajte napuštene trgovačke centre u Sjevernoj Americi, u predgrađima Sjeverne Amerike. Prodajni stručnjaci su predvidjeli da će u sljedećih 10 godina, od 2 tisuće centara koji danas postoje, 50 posto bit će napušteno. Ogromne količine materijala, zarobljenost resursa, za nešto što uskoro neće značiti ništa. Ili olimpijski stadioni. Širom svijeta, gradovi grade ove stadione pod velikim pritiskom nadmetanja s ogromnim resursima, ali nakon što igre završe, grad ih često ne može apsorbirati. Ne bi li to mogle biti preseljive strukture, rastavljive, imamo tehnologiju za to, i onda bismo ih darovali manjim gradovima širom svijeta ili u istoj zemlji, ili bismo ih spremili i preselili za sljedeće Olimpijske igre? Masivna, neučinkovita upotreba resursa. Poput cirkusa. Mislim, mogli bismo to zamisliti kao cirkus, ovu prekrasnu instituciju koja se naseljavala u gradovima, i postavljala jednu lijepu vrstu vizualnog dijaloga s nepokretnim gradom. A unutra su se nalazila čudesa. Djeca različitih etničkih skupina odjednom postanu svjesna jedni drugih. Ljudi različitih rasa postaju svjesni jedni drugih, različite klase, kulture, nacije se susreću radi oduševljenja oko kruga sa životinjama i izvođačima. Stvara se nova kemija, ljudi postaju svjesni nekih stvari, i to se prebacuje na sljedeći grad. A što je s prirodom, mijenama u prirodi, klimatskim promjenama, kako ćemo se nositi s tim, možemo li se više otvoriti prema tim problemima? Možemo li stvoriti nježnije gradske sustave? Ili ćemo nastaviti izazivati prirodu teškom infrastrukturom, što već činimo, ali neuspješno? Ne zalažem se za to da moramo stvarati gradove poput cirkusa, ne zalažem se za to da gradovi moraju biti potpuno privremeni. Samo pozivam na promjenu smjera u našoj imaginaciji gradova, gdje je potrebno sačuvati više prostora za privremene svrhe. Gdje je potrebno učinkovitije koristiti resurse, kako bismo produžili rok trajanja našem planetu. Moramo promijeniti kulturu planiranja urbanog dizajna, misliti na privremeno, povratno, razgradivo. A to bi moglo iznimno mnogo značiti u smislu učinka koji bi to moglo imati na naše živote. Često razmišljam o Kumbh Meli koju sam posjetio i proučavao sa svojim studentima, to je bilo u vrijeme kada je grad bivao razgrađivan. Tjedan dana nakon završetka svečanosti. Nije mu bilo traga. Teren je čekao ponovno prekrivanje vodom, da bude progutan. Otišao sam zahvaliti glavnoj svećenici koja je pomagala meni i mojim studentima tijekom istraživanja i vodila nas kroz cijeli postupak. Otišao sam k njoj s velikim entuzijazmom i pričao sam joj o tome koliko smo naučili o gradskoj infrastrukturi, o učinkovitosti grada, o arhitekturi, o pet tvari koje su sačinjavale grad. Izgledala mi je vrlo zabavljeno, smješila se. Nagnula se naprijed i položila mi ruku na glavu kako bi me blagoslovila. Šapnula mi je u uho, "Budi blagoslovljen što vam je Majka Ganges dozvolila da joj sjedite u krilu nekoliko dana." Često sam razmišljao o ovome, i naravno, razumio sam što mi je rekla. Rekla je, gradovi, ljudi, arhitekture će doći i otići, ali planet će ostati. Dirajte ga nježno, ostavite minimalan trag. Mislim da je ovo važna lekcija za nas kao građane i arhitekte. I mislim da me je ovo iskustvo nagnalo da vjerujem kako je nestalnost veća od trajnosti i veća od sviju nas. Hvala vam na slušanju. (Pljesak)