Jesu li sva naša sjećanja stvarna? - Daniel L. Schacter

Cijelu lekciju pogledajte na: https://ed.ted.com/lessons/are-all-of-your-memories-real-daniel-l-schacter

U istraživanju 1990-ih, sudionici su se prisjetili kako su se kao djeca izgubili u šoping centru. Neki su podijelili ova sjećanja s puno životopisnih detalja, ali postojao je jedan problem: nitko od ovih ljudi nikada se nije izgubio u šoping centru. Stvorili su ova lažna sjećanja nakon što su im psiholozi rekli da su se izgubili te su to njihovi roditelji potvrdili. Pa što se dogodilo? Daniel L. Schacter istražuje pogrešivost našeg pamćenja.

Lekciju napisao Daniel L. Schacter i režirali AIM Creative Studios.

U istraživanju u 1990-ima

sudionici su se prisjetili da su
se kao djeca izgubili u šoping centru.

Neki su podijelili ova sjećanja
s puno živopisnih detalja -

jedan se čak sjetio da je starac
koji ga je spasio

nosio flanelsku košulju.

Ali nitko od ovih ljudi
nikada se nije izgubio u šoping centru.

Stvorili su lažna sjećanja

kad su im psiholozi koji su vodili
istraživanje rekli da su se izgubili

te da iako se možda ne sjećaju
tog događaja,

njihovi su ga roditelji potvrdili.

I nije samo par ljudi mislilo
da se sjećaju kako su se izgubili -

četvrtina sudionika je tako mislila.

Ovakvi rezultati možda mogu
zvučati nevjerojatno,

ali oni su dobar odraz
veoma uobičajenog iskustva.

Naša su sjećanja ponekad nepouzdana.

I iako još uvijek ne znamo točno
što uzrokuje tu pogrešivost

na neurološkom nivou,

istraživanja su istaknula neke od
najčešćih načina na koje se naša sjećanja

razilaze od onoga što se
stvarno dogodilo.

Istraživanje o šoping centru ističe kako
možemo pripojiti informacije

iz vanjskih izvora,

kao što su drugi ljudi ili vijesti,

u naša osobna sjećanja
bez da to primijetimo.

Ova vrsta navodljivosti samo je jedan
od utjecaja na naša sjećanja.

Drugo istraživanje

u kojem su znanstvenici nakratko pokazali
nasumičnu kolekciju fotografija

grupi sudionika,

uključujući slike sveučilišnog kampusa,
nitko od njih nikada nije posjetio.

Kada su vidjeli slike tri tjedna kasnije,

većina je sudionika rekla da
su vjerojatno ili sigurno

u prošlosti posjetili kampus.

Sudionici su pogrešno pripisali informacije
iz jednog konteksta - slike koju su vidjeli

- u drugi - sjećanje nečega za što
su vjerovali da su uistinu doživjeli.

U drugom eksperimentu, ljudima je bila
pokazana slika povećala,

a zatim im je rečeno da zamisle lizalicu.

Često su se sjećali da su vidjeli
povećalo i lizalicu.

Mučili su se s povezivanjem predmeta
s njihovim točnim kontekstom -

bilo da su ih zapravo vidjeli
ili su ih samo zamislili.

Još jedno istraživanje, gdje je psiholog
ispitao preko 2000 ljudi

o njihovim stajalištima u vezi
s legalizacijom marihuane,

ističe još jednu vrstu
utjecaja na pamćenje.

Sudionici su odgovarali na pitanja
1973. i 1982. godine.

Oni koji su rekli da podržavaju
legalizaciju marihuane 1973.,

ali su prijavili da su protiv nje 1982.,

vjerovatnije su se sjećali da su bili
protiv legalizacije 1973. -

i tako uskladili svoja stara stajališta
s onim novima.

Naša sadašnja mišljenja,
osjećaji i iskustva

mogu imati utjecaj na naša sjećanja
onoga što smo osjećali u prošlosti.

U drugom istraživanju,

znanstvenici su dali dvjema grupama
sudionika popratne informacije

o povijesnom ratu i pitali ih da ocijene
vjerojatnost da svaka strana pobijedi.

Svakoj su grupi dali iste informacije,

ali samo su jednoj grupi rekli
tko je zapravo pobijedio u ratu -

druga grupa nije znala
ishod stvarnog života.

U teoriji odgovori obje grupe
trebali bi biti slični

jer vjerojatnost da
bilo koja strana pobijedi

nije pod utjecajem
onoga tko je zapravo pobijedio -

ako su šanse za oluju 20 %,
i oluja se dogodi,

šanse za oluju ne povećaju
se retroaktivno do 100%.

Ipak, grupa koja je znala
kako je rat završio

ocijenila je pobjednike kao vjerojatnije
da pobijede u usporedbi s drugom grupom.

Sve ove pogrešivosti pamćenja
mogu imati utjecaj na stvarni svijet.

Ako policijske istrage koriste sugestivna
pitanja s očevicima ili osumnjičenicima,

navodljivost može dovesti do krivih
identifikacija ili nepouzdanih priznanja.

Čak i bez sugestivnih pitanja,

pogrešno pripisivanje može dovesti
do netočnih iskaza očevica.

U sudnici

ako sudac odredi da se
neki dokaz ne priznaje

i kaže porotnicima da ga zanemare,
oni to možda neće moći učiniti.

U medicinskom okruženju, ako pacijent
zatraži drugo mišljenje

te drugi liječnik zna za
prvu dijagnozu,

to znanje može utjecati na
njihov zaključak.

Naša sjećanja nisu željezni
prikazi stvarnosti

već subjektivne perspektive.

Ali u tome nema nužno ničeg krivog -

problemi se stvaraju kad postupamo
s pamćenjem kao činjenicom,

umjesto prihvaćanja ove temeljne istine

o prirodi naših sjećanja.