Sklonost optimizmu

Jesmo li rođeni da budemo optimistični, a ne realistični? Tali Sharot govori o novom istraživanju koje sugerira da je naš mozak "ugođen" tako da promatramo stvari s vedrije strane te kako to može biti i opasno i korisno.

Govorit ću vam o optimizmu --

ili, preciznije rečeno, o sklonosti optimizmu.

To je kognitivna iluzija

koju smo proučavali u mom laboratoriju
nekoliko proteklih godina.

i koju ima 80 posto svih nas.

To je naša sklonost precjenjivanju vjerojatnosti

da ćemo doživjeti dobre događaje u našim životima

i podcjenjivanju vjerojatnosti da ćemo doživjeti loše događaje.

Dakle podcjenjujemo vjerojatnost da ćemo oboljeti od raka

ili doživjeti prometnu nezgodu.

Precjenjujemo našu dugovječnost, naš napredak u karijeri.

Ukratko, više smo optimistični, nego realistični,

ali nismo svjesni toga.

Uzmite brak za primjer.

U zapadnom svijetu, stopa razvoda je oko 40 posto.

To znači da će dva od pet brakova

završiti dijeljenjem imovine.

No kada upitate mladence o vjerojatnosti raspada njihovog braka,

oni je procjenjuju s nula posto.

Čak i odvjetnici za brakorazvodne parnice,
koji bi trebali znati bolje,

uvelike podcjenjuju vjerojatnost raspada vlastitog braka.

Dakle ispostavlja se da za optimiste nije manja vjerojatnost da će se razvesti,

ali je veća vjerojatnost da će ponovo stupiti u brak.

Riječima Samuela Johnsona,

"Ponovno stupanje u brak je pobjeda nade nad iskustvom."

(Smijeh)

Ako smo u braku, veća je vjerojatnost da ćemo imati djecu.

I svi mislimo kako će naša djeca biti posebno nadarena.

Ovo je, usput rečeno, moj dvogodišnji nećak Guy.

I želim samo naglasiti

da je on uistinu loš primjer sklonosti optimizmu,

jer je on stvarno iznimno nadaren.

(Smijeh)

I ja nisam jedina koja ovako razmišlja.

Troje od četvoro Britanaca su rekli

kako su optimistični u vezi budućnosti svojih obitelji.

To je 75 posto.

Ali samo 30 posto ih je reklo

kako misle da je obiteljima, općenito govoreći,

bolje nego što je bilo prije nekoliko generacija.

Ovo je vrlo važno istaknuti

zato što pokazuje da smo optimistični u vezi nas samih,

optimistični smo u vezi naše djece,

optimistični smo u vezi naših obitelji,

ali nismo toliko optimistični kada se radi o drugima,

i donekle smo pesimistični

kada se radi o sudbini naših sugrađana i sudbini naše države.

No privatni optimizam o našoj osobnoj budućnosti

ostaje trajan.

To ne znači kako mislimo
da će se stvari magično posložiti,

već da imamo jedinstvenu sposobnost da to ostvarimo.

Ja sam znanstvenica i provodim pokuse.

Kako bih vam pokazala o čemu govorim,

provest ću jedan pokus s vama.

Dat ću vam popis vještina i karakteristika

i želim da za svaku od navedenih vještina promislite

gdje se nalazite u odnosu na ostatak populacije.

Prva je slaganje s drugim ljudima.

Tko ovdje vjeruje da se nalazi u donjih 25 posto?

U redu, to je oko 10 ljudi od 1.500.

Tko vjeruje da se nalazi u gornjih 25 posto?

Većina nas.

U redu, sad napravite isto za vašu vještinu vožnje.

Koliko smatrate da ste zanimljivi?

Koliko ste privlačni?

Koliko ste iskreni?

I naposljetku, koliko ste skromni?

Dakle većina nas sebe svrstava iznad prosjeka

vezano za većinu navedenih vještina.

To je statistički nemoguće.

Ne možemo svi biti bolji od svih drugih.

(Smijeh)

No ako vjerujemo da smo bolji od onog drugog

to znači da imamo veću vjerojatnost da dobijemo promaknuće, da ostanemo u braku,

jer smo društveniji i zanimljiviji.

Ovo je globalni fenomen.

Sklonost optimizmu je primjećena

u mnogim zemljama --

u zapadnim kulturama, u ne-zapadnim kulturama,

kod žena i kod muškaraca,

kod djece i starijih.

Poprilično je raširena.

No pitanje je, je li to dobro za nas?

Neki kažu da nije.

Neki kažu da se tajna sreće nalazi

u niskim očekivanjima.

Mislim da je logika iza toga otprilike ova:

Ako ne očekujemo velike stvari,

ako ne očekujemo da ćemo pronaći ljubav
i biti zdravi i uspješni,

onda nećemo biti razočarani kada se te stvari ne dogode.

Ako nismo razočarani kada se dobre stvari ne dogode,

a ugodno smo iznenađeni kada se dogode,

bit ćemo sretni.

Ovo je jako dobra teorija,

ali ispostavlja se kako je pogrešna iz tri razloga.

Prvi razlog: što god se dogodi, bilo da uspijete ili podbacite,

osobe s visokim očekivanjima se uvijek osjećaju bolje.

To je zato što naši osjećaji kada nas partner ostavi ili kada postanemo zaposlenik mjeseca

ovise o tome kako tumačimo taj događaj.

Psiholozi Margaret Marshall i John Brown

su proučavali studente s visokim i niskim očekivanjima.

I utvrdili su da kada ljudi s visokim očekivanjima postignu uspjeh,

oni taj uspjeh pripisuju vlastitim osobinama.

"Ja sam genije i zato sam dobio peticu

i zato ću nastaviti dobijati petice i ubuduće."

Kada bi doživjeli neuspjeh, to nije bilo zato što su glupi,

već zato što je ispit taj put bio nepravedan.

Idući put će biti bolje.

Ljudi s niskim očekivanjima čine suprotno.

Tako da kada oni dožive neuspjeh to je zato što su glupi,

a kada postignu uspjeh

to je zato što je ispit taj put bio uistinu lagan.

Idući put će ih stvarnost sustići.

Stoga se osjećaju lošije.

Drugi razlog: bez obzira na ishod,

sam čin iščekivanja nas čini sretnima.

Bihevioralni ekonomist George Lowenstein

je zamolio studente sa svog sveučilišta

da zamisle strastveni poljubac s bilo kojom slavnom osobom.

Zatim ih je pitao: "Koliko ste voljni platiti

za poljubac slavne osobe

ako će vas poljubiti odmah,

za tri sata, za 24 sata, za tri dana,

za godinu dana ili za 10 godina?

Otkrio je da su studenti najspremniji najviše platiti

za poljubac koji neće dobiti odmah,

već za tri dana.

Bili su spremni platiti više da bi čekali.

Nisu, doduše, bili spremni čekati godinu dana ili 10 godina;

nitko ne želi ostarjelu zvijezdu.

No tri dana se činilo idealnim razdobljem.

Zašto je tako?

Zato što ako dobijete poljubac odmah, on je već povijest.

No ako dobijete poljubac za tri dana,

onda ćete provesti tri dana u slatkom i uzbudljivom iščekivanju.

Studenti su željeli to vrijeme

kako bi zamišljali gdje će se to dogoditi

i kako će se dogoditi.

Iščekivanje ih je činilo sretnima.

Ovo je, usput rečeno, razlog zašto ljudi više vole petak nego nedjelju.

To je uistinu neobična činjenica

s obzirom da je petak radni dan dok je nedjelja dan odmora

pa biste pretpostavili da ljudi više vole nedjelju.

No nije tako.

Ne zato što stvarno vole biti u uredu

i ne podnose šetnje parkom

ili kasne doručke.

To znamo zato što kad upitate ljude

koji im je najdraži dan u tjednu,

gle čuda, subota je na prvom mjestu,

zatim petak pa onda nedjelja.

Ljudi više vole petak

zato što petak uključuje iščekivanje predstojećeg vikenda

i svih planova za vikend.

Jedina stvar kojoj se možete radovati nedjeljom

je radni dan.

Optimisti su dakle ljudi koji očekuju više poljubaca u budućnosti

i više šetnji parkom.

I to iščekivanje pojačava njihovo zadovoljstvo.

Zapravo bismo, bez sklonosti optimizmu,

svi mi bili blago depresivni.

Osobe s blagom depresijom

nemaju sklonost optimizmu kada razmišljaju o budućnosti.

Oni su zapravo realniji od zdravih pojedinaca.

No pojedinci koji pate od ozbiljne depresije

imaju sklonost pesimizmu.

Stoga zamišljaju da će budućnost

biti lošija no što na kraju stvarno ispadne.

Dakle optimizam mijenja subjektivnu stvarnost.

Naša očekivanja kako će svijet izgledati mijenjaju način na koji ga promatramo.

No također mijenjaju i objektivnu stvarnost.

Ona djeluju kao samoispunjavajuće proročanstvo.

I to je treći razlog

zašto vas smanjivanje očekivanja neće usrećiti.

Kontrolirani pokusi su pokazali

da optimizam nije samo povezan s uspjehom,

već i da vodi uspjehu.

Optimizam vodi uspjehu u akademskoj zajednici i sportu i politici.

Jedna od koristi optimizma koja možda najviše začuđuje, jest zdravlje.

Ako očekujemo da će budućnost biti svijetla,

stres i tjeskoba se smanjuju.

Tako da sve u svemu, optimizam ima puno prednosti.

No ono što me uistinu zbunjivalo

jest pitanje kako zadržavamo optimizam kad smo suočeni sa stvarnošću?

Kao neuroznanstveniku, ovo je bilo posebno zbunjujuće

je, prema svim raspoloživim teorijama,

kada očekivanja nisu ispunjena, trebali bismo ih promijeniti.

No to nije ono što smo otkrili.

Zamolili smo ljude da dođu u naš laboratorij

kako bismo pokušali shvatiti što se događa.

Zamolili smo ih da procjene vjerojatnost

da će im se dogoditi različiti užasni događaji.

Pitali smo ih primjerice koja je vjerojatnost
da će oboljeti od raka.

A zatim smo im rekli koja je prosječna vjerojatnost

za osobe poput njih da će im se dogoditi ovakve nedaće.

Primjerice, vjerojatnost oboljenja od raka je 30 posto.

Zatim smo ih ponovo pitali:

"Kolika je vjerojatnost da ćete oboljeti od raka?"

Željeli smo saznati

hoće li ljudi upotrijebiti informaciju koju smo im dali

da promjene svoja uvjerenja.

I uistinu su to učinili --

no uglavnom onda kada je informacija koju smo im dali

bila bolja od onog što su očekivali.

Tako, na primjer,

ako je osoba rekla: "Vjerojatnost da ću oboljeti od raka

je oko 50 posto.",

nakon čega smo mi rekli: "Čuj, imamo dobre vijesti,

vjerojatnost je samo 30 posto.",

u idućem krugu bi rekli:

"Mislim da je moja vjerojatnost oko 35 posto."

Dakle učili su brzo i učinkovito.

No ako je osoba prvotno rekla:

"Moja vjerojatnost da ću oboljeti od raka je oko 10 posto",

nakon čega smo mi rekli: "Čuj, imamo loše vijesti,

prosječna vjerojatnost je oko 30 posto",

u idućem krugu bi rekli:

"Da. Još uvijek mislim da je oko 11 posto."

(Smijeh)

Tako da nije da nisu uopće naučili, jesu,

ali su naučili puno, puno manje nego kad smo im dali

pozitivne informacije o budućnosti.

I nije da nisu zapamtili brojke koje smo im naveli.

Svi su zapamtili da je prosječna vjerojatnost oboljenja od raka

oko 30 posto

i da je prosječna vjerojatnost za razvod oko 40 posto.

No nisu smatrali da se te brojke odnose na njih.

To znači da upozorenja kao primjerice da pušenje ubija,

mogu imati samo ograničeni učinak.

Jasno je, pušenje ubija, ali nekog drugog.

Ono što sam željela saznati je bilo

što se događa u ljudskom mozgu

što nas sprječava da ovakva upozorenja
shvatimo ozbiljno.

Istovremeno,

kada čujemo da situacija na tržištu nekretnina ide na bolje

pomislimo: "Mojoj kući će se udvostručiti cijena."

Kako bismo pokušali to shvatiti,

zamolila sam sudionike pokusa

da legnu u skener za slikanje mozga.

On izgleda ovako.

Koristeći metodu koja se naziva
funkcionalna magnetska rezonancija

mogli smo identificirati područja u mozgu

koja su reagirala na pozitivne informacije.

Jedno od tih područja se naziva lijeva donja frontalna vijuga.

Stoga ako je osoba rekla: "Moja vjerojatnost da ću oboljeti od raka je 50 posto",

na što bi mi rekli: "Čuj, dobre vijesti,

prosječna vjerojatnost je 30 posto.",

lijeva donja frontalna vijuga bi snažno reagirala.

I nije bilo važno jeste li krajnje optimistična, blago optimistična

ili lagano pesimistična osoba,

svačija lijeva frontalna vijuga

je funkcionirala savršeno dobro,

bilo da ste Barack Obama ili Woody Allen.

Na drugoj strani mozga,

desna donja frontalna vijuga je odgovarala na loše vijesti.

I evo u čemu je stvar: nije baš dobro obavljala svoj zadatak.

Što ste bili optmističniji,

manje je bilo vjerojatno da će ovo područje

reagirati na neočekivane negativne informacije.

Ako vaš mozak ne uspijeva

integrirati loše vijesti o budućnosti,

vi ćete neprekidno gledati kroz ružičaste naočale.

Stoga smo željeli saznati možemo li ovo promijeniti.

Možemo li izmjeniti ljudsku sklonost optimizmu

utječući na moždanu aktivnost u ovim područjima mozga.

I postoji način da to i učinimo.

Ovo je moj suradnik Ryota Kanai.

On propušta mali magnetski impuls

kroz sudionikovu lubanju

u njegove donje frontalne vijuge.

Čineći to,

on utječe na aktivnost ovog područja u mozgu

na otprilike pola sata.

Nakon toga se, uvjeravam vas, sve vraća u normalu.

(Smijeh)

Da vidimo što se događa.

Prvo ću vam pokazati

prosječnu količinu pristranosti koju vidimo.

Kada bih sve vas ovdje testirala,

ovo je koliko više biste naučili

iz dobrih vijesti u odnosu na loše vijesti.

Kada utječemo na područje

za koje smo utvrdili da integrira
negativne informacije u ovom zadatku,

sklonost optmizmu je još više porasla.

Učinili smo ljude još pristranijima u načinu na koji su obrađivali informacije.

Zatim smo utjecali na područje u mozgu

za koje smo utvrdili da integrira dobre vijesti u ovom zadatku

i sklonost optimizmu je nestala.

Bili smo zapanjeni ovim rezultatima

jer smo uspjeli otkloniti

duboko ukorijenjenu sklonost kod ljudi.

U tom trenutku smo se zapitali

želimo li razbiti iluziju optimizma u malene komadiće?

Kada bismo to mogli učiniti, želimo li ljudima oduzeti njihovu sklonost optimizmu?

Već smo vam govorili o svim dobrobitima sklonosti optimizmu

zbog kojih je želite zadržati po svaku cijenu.

No, naravno, postoje zamke

koje bi bilo blesavo ignorirati.

Uzmite na primjer ovu e-poštu koju sam primila

od vatrogasca iz Kalifornije.

On kaže: "Istrage smrtonosnih ozljeda u radu vatrogasaca

često uključuju objašnjenja poput 'Nismo mislili da će vatra to učiniti',

čak i kada su postojale sve raspoložive informacije

za donošenje sigurnih odluka."

Ovaj vatrogasni zapovjednik će iskoristiti rezultate našeg istraživanja o sklonosti optimizmu

kako bi pokušao objasniti vatrogascima

zašto razmišljaju na način na koji razmišljaju

s ciljem osvješćivanja o sklonosti optmizmu kod ljudi.

Nerealni optimizam vodi u rizično ponašanje,

financijski kolaps, pogrešno planiranje.

Britanska vlada je, primjerice,

prepoznala da sklonost optimizmu

može pojedince navesti

da podcijene troškove i trajanje projekata.

Stoga su budžet za Olimpijske igre 2012. godine prilagodili

sklonosti optimizmu.

Moj prijatelj koji se ženi za nekoliko tjedana

je isto učinio za svoj budžet za vjenčanje.

Usput, kad sam ga pitala koja je vjerojatnost
da će se razvesti

rekao je kako je prilično siguran da je to, nula posto.

Ono što bismo stvarno željeli učiniti

je zaštititi same sebe od opasnosti optimizma,

no u isto vrijeme ostati puni nade,

uživajući pogodnosti optimizma.

Ja vjerujem da postoji način da to učinimo.

Ključ je u znanju.

Ne rađamo se s urođenim razumijevanjem naših sklonosti.

One se moraju utvrditi znanstvenim istraživanjem.

No dobra vijest je osvješćivanje postojanja sklonosti optimizmu

ne uništava iluziju.

Isto je kao i s vizualnim iluzijama

u kojima njihovo razumijevanje ne uzrokuje njihovo nestajanje.

To je dobro jer znači

da bismo trebali moći naći ravnotežu,

smisliti planove i pravila

kojima ćemo se zaštititi od nerealnog optimizma,

a u isto vrijeme zadržati nadu.

Mislim da ovaj crtež to dobro oslikava.

Ako ste jedan od ovih pesimističnih pingvina,

koji jednostavno ne vjeruju da mogu poletjeti,

sigurno ni nećete poletjeti.

Da bismo ostvarili bilo kakav napredak

moramo moći zamisliti drugačiju stvarnost,

a zatim moramo vjerovati da je ta stvarnost uistinu moguća.

No ako ste pretjerano optmistični pingvin

koji samo skoči bez razmišljanja nadajući se najboljem,

mogli bi se naći u problemu kada udarite o tlo.

No ako ste optmističan pingvin

koji vjeruje da može letjeti,

no koji priveže padobran za leđa

za slučaj da stvari ne ispadnu onako kako ste planirali,

letjet ćete poput orla,

čak i ako ste samo pingvin.

Hvala vam.

(Pljesak)