Nic Marks: Indeks sretnog planeta

Statističar Nic Marks se pita zašto mjerimo nacionalni uspjeh produktivnošću -- umjesto srećom i blagostanjem stanovnika. On nas upoznaje s Indeksom sretnog planeta, koji prati nacionalno blagostanje umjesto korištenja resursa (jer sretan život ne mora ništa koštati Zemlju). Koje države su najbolje plasirane po ovoj metodologiji? Možda se iznenadite.

Martin Luther King

nije rekao,

"Imam noćnu moru,"

kada je inspirirao pokret civilnih prava.

Rekao je, "Ja imam san."

I imao je san.

Ja imam san da možemo prestati razmišljati

kako će budućnost biti noćna mora,

i to će biti izazov,

jer, ako razmislite

o svakom uspješnijem filmu u posljednje vrijeme,

gotovo svi predviđaju čovječanstvu

apokalipsu.

Mislim kako je ovaj film

jedan od najtežih suvremenih filmova za gledati, "Cesta."

Iako predstavlja komad lijepe filmske produkcije

u njemu je sve opustošeno,

sve je mrtvo.

I samo otac i sin

pokušavaju preživjeti, hodajući sami po cesti.

I mislim kako je pokret za okoliš,

kojeg sam ja dio,

bio suučesnik

u stvaranju takve vizije budućnosti.

Jako dugo,

smo poticali tu viziju noćne more

onoga što će se dogoditi.

Fokusirali smo se na najlošije scenarije.

Fokusirali smo se na probleme.

I nismo dovoljno razmišljali

o rješenjima.

Koristili smo strah,

kako bismo zadobili pažnju ljudi.

A psiholozi će vam reći

kako je strah u organizmu

povezan s mehanizmom bježanja.

To je dio mehanizma bori se ili bježi,

kada je životinja preplašena --

zamislite jelena.

Jelen se smrzne, ostane jako, jako miran

spreman pobjeći.

A ja mislim kako mi upravo to radimo

kada pitamo ljude da se uključe u našu borbu

oko propadanja okoliša i klimatskih promjena.

Ljudi se smrznu i pobjegnu

jer se koristimo strahom.

I mislim kako pokret za okoliš mora odrasti

i počinjem razmišljati o

tome što napredak jest.

Kako bi izgledalo kada bi se ljudi bitno unaprijedili?

I jedan od problema s kojim smo suočeni, mislim,

da jedini ljudi koji su monopolizirali tržište

u smislu napretka,

koriste financijsku definiciju onoga što napredak znači,

ekonomsku definiciju onoga što napredak znači --

da nekako,

ako dobijemo prave brojke za ići prema gore,

kako će nam biti bolje,

bilo da se radi o tržištu vrijednosnica,

bilo da se radi o BDP-u

i ekonomskom rastu,

da će nekako život biti bolji.

To se nekako odnosi na ljudsku pohlepu

umjesto straha --

kako je više bolje.

Hajdete. U zapadnom svijetu, imamo dovoljno.

Možda neki dijelovi svijeta nemaju, ali mi imamo dovoljno.

I mi znamo već jako dugo kako ovo nije dobra mjera

blagostanja nacije.

U stvari, arhitekt našeg nacionalnog računovodstvenog sustava

Simon Kuznets, 1930-te

je rekao, " Blagostanje nacije

se teško može zadovoljiti nacionalnim prihodima."

Ali mi smo stvorili nacionalni računovodstveni sustav

koji je čvrsto baziran na produktivnosti

i proizvodnji stvari.

Uistinu, to je vjerojatno povijesno, za to je postojalo vrijeme.

U II. svjetskom ratu, morali smo proizvoditi puno stvari

I stvarno, bili smo toliko uspješni u proizvodnji određenih vrsta stvari

da smo uništili pola Europe, i onda smo kasnije to morali nanovo izgraditi.

I tako je naš nacionalni računovodstveni sustav

postao fiksiran na ono što proizvodimo.

Ali 1968.,

vizionar, Robert Kennedy,

započeo je svoju nesretnu predsjedničku kampanju,

davši najelokventniju dekonstrukciju

bruto nacionalnog proizvoda

koja je ikada postojala.

I završio je svoj govor s frazom,

kako, "Bruto nacionalni proizvod

mjeri sve osim onoga

što čini život vrijednim življenja."

Koliko je to ludo? Da naša mjera napretka,

naša dominantna mjera napretka društva,

mjeri sve

osim onoga što čini život vrijednim življenja?

Vjerujem, kada bi Kennedy bio živ danas,

zapitao bi statističare poput mene

da izađu i saznaju

što čini život vrijednim življenja.

Pitao bih nas da redizajniramo

naš nacionalni računovodstveni sustav

koji bi se temeljio

na važnim stvarima poput socijalne pravde,

održivosti

i ljudskog blagostanja.

I u stvari, društveni znanstvenici su već izašli

i pitali su ta pitanja širom svijeta.

Ovo je iz globalnog istraživanja.

Pitalo se ljude, što oni žele?

I bez iznenađenja, ljudi širom svijeta

su rekli da ono što oni žele

jest sreća, za njih,

za njihove obitelji, njihovu djecu,

njihove zajednice.

OK, oni misle kako je novac neznatno važan.

On je tamo, ali nije niti približno toliko važan kao sreća,

i nije niti približno važan kao ljubav.

Svi mi trebamo ljubav i biti voljeni u životu.

Nije niti približno važan kao zdravlje

Mi želimo biti zdravi i živjeti puni život.

To se čini prirodnom ljudskom aspiracijom.

Zašto statističari ne mjere to?

Zašto ne razmišljamo o napretku naciju u tom smislu,

umjesto samo koliko stvari imamo?

I stvarno, to je ono čemu sam posvetio svoj život --

razmišljanju kako možemo mjeriti sreću,

kako mjerimo blagostanje,

kako možemo napraviti to unutar ograničenja okoliša.

I stvorili smo, u organizaciji za koju radim,

New Economics fondaciji,

nešto što nazivamo Indeks sretnog planeta.

jer mislimo kako bi ljudi trebali biti sretni i kako bi planet trebao biti sretan.

Zašto ne kreiramo mjeru napretka koja će to pokazati?

I ono što smo napravili,

jest da tvrdimo kako je krajnji ishod nacije

to koliko je uspješna

u kreiranju sretnih i zdravih života za svoje građane.

To bi trebao biti cilj

svake nacije na Planetu.

Ali se moramo sjetiti

kako postoji bazični input za to,

a to je koliko resursa planeta upotrijebimo.

Svi mi imamo jedan Planet. Svi ga moramo dijeliti.

To je krajnje oskudni resurs,

jedan Planet kojeg dijelimo.

A ekonomija je jako zainteresirana za oskudnost.

Kada ima oskudan resurs

koji želi pretvoriti

u poželjan ishod,

ona razmišlja u smislu efikasnosti.

Ona razmišlja u smislu koliko dobijemo za ono što platimo.

A to je mjera koliko blagostanja

dobijemo za korištenje planetarnih resursa.

To je efikasna mjera.

I vjerojatno najjednostavniji način za pokazati kako,

jest pokazati vam ovaj graf.

Horizontalno preko cijelog grafa se proteže,

"ekološki otisak",

koji je mjera koliko resursa mi upotrijebimo

i koji pritisak stavljamo na Planet.

Više je lošije.

Vertikalno prema gore se proteže,

mjera koju nazivamo "godine sretnog života".

Radi se o blagostanju nacija.

To je poput očekivanog vijeka trajanja sreće.

To je poput kvalitete i kvantitete života u naciji.

A žuta točka koju vidite, je globalni prosjek.

Sada, postoji ogromno mnoštvo nacija

oko globalnog prosjeka.

Gore desno na grafu,

su zemlje koje su razumno dobre i proizvode blagostanje,

ali one koriste jako puno Planeta da bi bile tu.

To su SAD,

druge zapadne zemlje koje prelaze ove trokute

i nekoliko zemalja Zaljeva.

Suprotno tome, prema dnu lijevo na grafu,

su zemlje koje ne proizvode puno blagostanja --

tipično, Subsaharska Afrika.

Prema Hobbesianovim uvjetima,

život je kratak i težak.

Prosječno očekivano trajanje u mnogim od tih zemalja

je samo 40 godina.

Malarija, SIDA,

ubijaju mnogo ljudi,

u tim područjima svijeta.

Ali sada dobre vijesti!

Postoje neke zemlje tu gore, žuti trokuti,

koje su bolje od globalnog prosjeka,

koji idu prema gornjoj lijevoj strani grafa.

To je aspiracijski graf.

Mi želimo biti gore lijevo, gdje dobar život ne košta zemlju.

To je Latinska Amerika.

Zemlja koja je sama na vrhu

je mjesto u kojem još nisam bio.

Možda su neki od vas bili.

Kostarika.

Kostarika --

prosječna životna dob 78.5 godina.

To je duže nego u SAD-u.

oni su, prema posljednjem Gallupovom globalnom istraživanju,

najsretnija nacija na svijetu --

više od bilo koga; više od Švicarske i Danske.

Oni su najsretnije mjesto.

Oni to rade

na četvrtini resursa

koje koristi tipično zapadni svijet --

četvrtini resursa.

Što se tamo događa?

Što se događa u Kostarici?

Možemo pogledati na neke podatke.

99% njihove električne energije dolazi iz obnovljivih izvora.

Njihova vlada je jedna od prvih koja se predala

cilju da bude ugljik neutralna do 2021.

Raspustili su vojsku

1949. --

1949.

Investirali su u socijalne programe --

zdravstvo i edukaciju.

Imaju jedno od najvećih stopa pismenosti u Latinskoj Americi

i u svijetu.

A oni imaju latinsku vibru, zar ne?

Oni imaju društvenu poTEDvezanost.

(Smijeh)

Izazov je, kako je moguće -- i to je stvar o kojoj bi mogli razmisliti --

da budućnost

možda neće biti sjevernoamerička,

možda neće biti ni zapadnoeuropska.

Možda će biti latinskoamerička.

I izazov, stvarno,

je povući globalni prosjek ovdje gore.

Kako je to ono što moramo napraviti.

I ako ćemo to napraviti,

moramo povući zemlje s dna,

i moramo povući zemlje s desne strane grafa.

I onda smo započeli stvarati sretan Planet.

To je jedan način kako gledati na to.

Drugi način jest promatrati vremenske trendove.

Mi nemamo dobre podatke unazad za svaku zemlju na svijetu,

ali za neke od najbogatijih zemalja, OECD grupa, za njih imamo.

I ovo je trend blagostanja kroz vrijeme,

maleno povećanje,

ali ovo je trend u ekološkom otisku.

I tako u striktnoj sretni-planet metodologiji,

postali smo manje efikasni

u pretvaranju naših krajnje oskudnih resursa

u ishode koje želimo.

A poanta je, kako ja mislim,

vjerojatno svi u ovoj sobi

bi željeli da društvo dođe do 2050.

bez da se apokalipsa

dogodi.

To u stvari nije tako jako daleko.

To je udaljeno pola životnog vijeka.

Dijete koje kreće sa školom danas

biti će mojih godina do 2050.

To nije jako daleka budućnost.

To je ono kako britanska vlada želi

da emisija ugljičnih i stakleničkih plinova izgleda.

I naglasiti ću, kako to nije uobičajena poslovna praksa.

To mijenja naš posao.

To mijenja način na koji stvaramo organizacije,

stvaramo javne politike i živimo naše živote.

A poanta je,

da moramo nastaviti povećavati blagostanje.

Nitko ne može ići na izbore

i reći kako će se kvaliteta života smanjiti.

Nitko od nas, mislim,

ne želi da se ljudski napredak zaustavi.

Mislim kako želimo da se nastavi.

Mislim kako želimo da se humanost nastavi povećavati.

I mislim kako je ovo pozicija u kojoj skeptici i poricatelji klimatskih promjena dolaze.

Mislim kako je to ono što žele. Oni žele da se kvaliteta života poboljšava.

Oni se žele držati onoga što imaju.

I ako ih želimo uključiti,

mislim kako je to ono što trebamo napraviti.

I to znači kako još više moramo povećati efikasnost.

Sve je to jako jednostavno prikazati na grafu i slično,

ali poanta je da moramo okrenuti te krivulje.

I to je mjesto gdje možemo okrenuti novu stranicu

van teorije sustava, sistemskih inženjera,

gdje oni kreiraju petlje povratnih informacija,

dajući pravu informaciju u pravo vrijeme.

Ljudska bića su jako motivirana sa "sada".

Stavite pametni metar u svoj dom,

i vidite koliko struje upravo sada trošite,

koliko vas to košta,

tako da vaša djeca mogu otići okolo i pogasiti svjetla prilično brzo.

Kako će to izgledati za društvo?

Zašto je to, na radijskim vijestima svaki dan,

čujem FTSE 100, Dow Jones, omjer dolara i funte --

ni sam ne znam po kojem kriteriju je omjer dolara i funte dobra vijest.

I zašto sve to čujem?

Zašto ne čujem koliko je energije Britanija jučer potrošila,

ili Amerika?

Jesmo li unutar našeg godišnjeg cilja od 3%

smanjenja emisije ugljičnog dioksida?

Tako se stvaraju zajednički ciljevi.

Staviš to u medije i počneš o tome razmišljati.

A nama trebaju petlje pozitivnih povratnih informacija

kako bi povećali blagostanje.

Na razini vlasti, one bi mogle stvoriti nacionalne račune za blagostanje.

Na poslovnoj razini, možete gledati na blagostanje svojih zaposlenika,

za koje znamo da je povezano s kreativnosti,

koja je povezana s inovacijama,

a trebati će nam puno inovacija kako bismo mogli riješiti probleme okoliša.

Na osobnoj razini, trebaju nam također ta gurkanja.

Možda nam i ne trebaju podaci, ali nam trebaju podsjetnici.

U Velikoj Britaniji imamo jaku poruku javnog zdravstva

o nužnosti konzumacije pet puta dnevno voća i povrća,

i koliko nam je vježbanja potrebno -- nikada nisam bio dobar u tome.

Na koji način je ovo povezano sa srećom?

Kojih pet stvari bismo trebali napraviti svaki dan

kako bismo bili sretniji?

Napravili smo projekt za Vladin ured za znanost prije nekoliko godina,

veliki program koji smo nazvali "Dalekovidni program" --

puno, puno ljudi -- uključivao je puno stručnjaka --

sve je bilo bazirano na dokazima -- ogromni tomovi su isproducirani.

Ali dio posla koji smo napravili bio je o pet aktivnosti koje morate napraviti

kako biste poboljšali svoje životno blagostanje?

A poanta toga je

da su to, ne sasvim tajne sreće,

ali su to stvari iz kojih će krenuti sreća.

A prva od njih je da se povežete,

jer su vaši društveni odnosi

najvažnija potpora vašem životu.

Investirate li vrijeme u svoje voljene,

i energiju?

Nastavite ih graditi.

Druga je, budite aktivni.

Najbrži način za izaći iz lošeg raspoloženja:

jest da izađete vani, u šetnju, upalite radio i zaplešete.

Biti aktivan je jako dobro za dobro raspoloženje.

Treća stvar je da primjećujete.

Koliko ste svjesni stvari koje se događaju u svijetu,

promjena godišnjih doba, ljudi oko vas?

Primjećujete li što to raste za vas i pokušava se razviti?

Bazirano na puno dokaza o pažljivosti,

kognitivna ponašajna terapija,

[jako] snažno utječe na naše blagostanje.

Četvrto je, nastavite učiti

i neka vam to ostane važno --

učiti kroz cijeli život.

Stariji ljudi koji uče i koji su znatiželjni,

imaju puno bolje zdravlje od onih koji se počnu zatvarati.

Ali to ne treba biti formalno učenje; nije bazirano na znanju.

Više se radi o znatiželji.

Može biti da naučite kuhati novo jelo,

uzmete instrument koji ste zaboravili kao dijete.

Nastavite učiti.

I zadnje,

najviše anti-ekonomska od svih aktivnosti,

jest davati.

Našu velikodušnost, naš altruizam,

našu suosjećajnost,

sve je to povezano

sa sustavom nagrada u našem mozgu.

Osjećamo se dobro ako dajemo.

Možete napraviti eksperiment gdje dajete

dvijema grupama ljudi 100 dolara ujutro.

Recite jednoj da ih potroši na sebe

a drugoj da ih potroši na druge ljude.

Mjerite njihovu sreću na kraju dana,

oni koji su otišli i potrošili to na druge ljude su bitno sretniji

od onih koji su potrošili na sebe.

I tih pet načina,

koje smo stavili na ove zgodne razglednice,

rekao bih, ne koštaju ništa zemlju.

Nemaju u sebi ugljični dioksid.

Ne trebaju puno materijalnih stvari kako bi se zadovoljili.

I vjerujem kako je prilično ostvarivo

da sreća ne košta ništa Zemlju.

Sada, Martin Luther King,

u trenutku svoje smrti,

imao je nevjerojatan govor.

Rekao je, "Znam kako su izazovi ispred nas,

možda ćemo se susresti s nevoljama,

ali se nemojte nikoga bojati. Nije me briga.

Bio sam na vrhu planine,

i vidio sam obećanu zemlju."

On je bio propovjednik,

ali ja vjerujem kako pokret za zaštitu okoliša

i, u stvari, poslovna zajednica, vlada,

moraju otići na vrh planine,

i moraju pogledati,

i moraju vidjeti obećanu zemlju,

ili zemlju koja obećaje,

i moraju imati viziju

svijeta kojeg svi želimo.

I ne samo to, moramo stvoriti veliku tenziju

za otići tamo,

i moramo popločiti veliku tranziciju s velikim stvarima.

Ljudi žele biti sretni.

Popločite ih s pet načina.

I moramo imati znakove

koji će okupljati ljude i pokazivati im --

nešto poput Indeksa sretnog planeta.

I onda vjerujem

da možemo stvoriti svijet koji svi želimo,

gdje sreća ne treba koštati Zemlju.

(Pljesak)