Jae Rhim Lee: Moje odijelo za pokop od gljiva

Evo moćne provokacije umjetnice Jae Rhim Lee. Možemo li predati naša tijela za čišću, zeleniju Zemlju, čak i nakon smrti? Prirodno -- koristeći posebno odijelo za pokop posijano gljivama koje halapljivo gutaju zagađenje. Da, ovo je moguće najčudniji TED govor koji ćete ikada vidjeti ...

Ovdje sam kako bih objasnila

zašto nosim ovu nindža pidžamu.

A kako bih to napravila, voljela bih prvo govoriti

o ekološkim toksinima u našim tijelima.

Neki od vas možda znaju

za kemikaliju Bisfenol A, BPA.

To je očvrščivač materijala i sintetski estrogen

koji se nalazi u oblaganju konzervirane hrane

i nekih plastika.

BPA imitira vlastite tjelesne hormone

i uzrokuje neurološke i reproduktivne probleme.

I posvuda je.

Nedavna studija pronašla je BPA

u 93 posto ljudi u dobi od šest pa nadalje.

Ali to je samo jedna kemikalija.

Centar za kontrolu bolesti u SAD-u

kaže kako imamo 219 toksičnih onečišćujućih tvari u tijelima,

a to uključuje prezervative, pesticide

i teške metale poput olova i žive.

Meni ovo govori tri stvari.

Prvo, nemojte postati kanibali.

Drugo, odgovorni smo za vlastito onečišćenje

i njegove smo žrtve.

I treće,

naša tijela su filteri i skladišta

ekoloških toksina.

Pa što se onda događa sa svim tim toksinima kad umremo?

Kratki odgovor glasi:

Vrate se u okoliš na ovaj ili onaj način,

nastavljajuću otrovni krug.

Ali naša trenutačna praksa pokapanja

još više pogoršava situaciju.

Ako se date kremirati,

svi se ti toksini koje sam spomenula oslobađaju u atmosferu.

A to uključuje otprilike 2.723 kilograma žive

samo iz naših zubnih punjenja svake godine.

U tradicionalnom američkom pokopu,

mrtvo tijelo se pokriva umetcima i kozmetikom

da bi izgledalo živo.

Onda se popuni toksičnim formaldehidom

kako bi se usporilo raspadanje --

praksa koja izaziva probleme s disanjem i rak

kod osoblja za sprovod.

Tako da, pokušavajući očuvati naša mrtva tijela

negiramo smrt, trujemo žive

i nadalje štetimo okolišu.

Zeleni ili prirodni pokopi, koji ne koriste balzamiranje,

korak su u pravom smjeru,

ali oni ne utječu na već postojeće toksine u našim tijelima.

Mislim da postoji bolje rješenje.

Ja sam umjetnica,

tako da bih željela ponuditi skromno rješenje

na križanju

umjetnosti, znanosti i kulture.

The Infinity Burial Project,

alternativni sistem pokopa

koji koristi gljive

koje razlažu i čiste toksine u tijelima.

The Infinity Burial Project

počeo je s radom nekoliko godina ranije s fantazijom

o stvaranju vječne gljive --

nove hibridne gljive

koja bi razlagala tijela, čistila toksine

i dostavljala hranjive tvari korijenju biljaka,

ostavljajući čisti kompost.

Ali shvatila sam da je gotovo nemoguće

stvoriti novu hibridnu gljivu.

Također sam naučila

da neke od naših najukusnijih gljiva

mogu čistiti ekološke toksine u tlu.

Tako sam pomislila da bih možda mogla istrenirati vojsku

jestivih gljiva koje čiste toksine

da pojedu moje tijelo.

Tako danas, skupljam ono što sam odbacila --

svoju kosu, kožu i nokte --

i time hranim te jestive gljive.

Kako gljive rastu,

izaberem najbolje hranioce

koji postaju vječne gljive.

To je vrsta otiskivanja i selektivnog uzgojnog procesa

za zagrobni život.

Tako da, kad umrem,

vječne gljive će prepoznati moje tijelo

i moći će ga pojesti.

U redu, nekima od vas

ovo se možda čini stvarno, stvarno ludo.

(Smijeh)

Samo malo.

Shvaćam da ovo nije tip odnosa

koji obično težimo imati s našom hranom.

Želimo jesti našu hranu, a ne da ona jede nas.

Ali kako gledam kako gljive rastu

i probavljaju moje tijelo,

zamišljam vječne gljive

kao simbol novog načina razmišljanja o smrti

i o odnosu mog tijela i okoliša.

Vidite, za mene je

kultiviranje vječnih gljiva

više od pukog znanstvenog eksperimenta

ili vrtlarenja ili brige o ljubimcu,

to je iskorak prema prihvaćanju činjenice

da ću jednog dana umrijeti i raspasti se.

To je također iskorak

prema prihvaćanju odgovornosti

za moj vlastiti teret na planetu.

Uzgoj gljive je također dio veće prakse

kultiviranja raspadajućih organizama

zvanih 'dekompikultura',

pojam do kojeg je došao entomolog,

Timothy Myles.

Vječna gljiva je podskup 'dekompikulture'

koji zovem tjelesnom 'dekompikulturom' i sanacijom toksina --

uzgoj organizama koji razlažu i

čiste toksine u tijelima.

A sada o ovoj nindža pidžami.

Kad bude gotova,

planiram integrirati Vječne gljive u neke objekte.

Prvo, odijelo za pokop

u koje su unesene spore gljiva,

Odijelo smrti od gljiva.

(Smijeh)

Nosim drugi prototip

tog odijela.

Pokriveno je kukičanom mrežom

u koju su ugrađene spore gljiva.

Dendritski uzorak koji vidite

oponaša rast gljivnih micelija,

koji su parnjak korijenju biljaka.

Također pravim pribor za 'dekompikulturu',

koktel kapsula

koje sadrže spore Vječne gljive

i druge elemente

koji ubrzavaju raspad i sanaciju toksina.

Te kapsule su ugrađene u žele bogat hranjivim tvarima,

vrstu druge kože

koja se raspada brzo

i postaje hrana za bebe za rastuće gljive.

Tako planiram završiti pribor za gljive

i 'dekompikulturu' u sljedećih godinu ili dvije

i tada bih htjela početi testirati ih,

prvo mesom kojemu je izašao rok trajanja iz trgovine

i onda ljudskim subjektima.

I vjerovali ili ne,

nekoliko ljudi se ponudilo donirati njihova tijela projektu

da ih pojedu gljive.

(Smijeh)

Što sam ja naučila razgovarajući s ovim ljudima

je to da dijelimo zajedničku želju

da razumijemo i prihvatimo smrt

i minimaliziramo učinak naše smrti na okoliš.

Htjela sam uzgojiti ovu perspektivu

jednako kao i gljive

pa sam stvorila 'dekompikulturno društvo',

grupu ljudi zvanih 'dekompinauti'

koji aktivno istražuju svoje opcije poslije smrti,

traže prihvaćanje smrti

i uzgajaju razlagajuće organizme

poput Vječne gljive.

Dekompikulturno društvo dijeli viziju

kulturne promjene,

od naše trenutne kulture negiranja smrti i očuvanja tijela

do one dekompikulturne,

radikalno prihvaćanje smrti i raspadanja.

Prihvaćanje smrti znači prihvaćanje

da smo mi fizička bića

koja su prisno vezana uz okoliš,

kao što istraživanje o ekološkim toksinima pokazuje.

A izreka kaže

da smo postali iz praha i da ćemo se u prah vratiti.

A jednom kada shvatimo da smo vezani uz okoliš,

vidjet ćemo da opstanak naših vrsta

ovisi o opstanku planeta.

Vjerujem da je ovo početak

stvarne ekološke odgovornosti.

Hvala vam.

(Pljesak)