Shaun Leonardo: The Freedom to Move | Art21 "New York Close Up"

Potječem iz okruženja
u kojem nikad nisam vidio

nijednog muškog člana
svoje obitelji da plače.

Počeo sam preispitivati tu nesposobnost
izražavanja bilo kakve emocionalnosti.

Ona ne dopušta slabost i ranjivost.

Umjetnost je za mene postala put,

način na koji se
s tom ranjivošću mogu suočiti

te je pokazati i podijeliti
sa svojom izravnom publikom.

Shaun Leonardo: Sloboda pokreta

-Branič se izvukao i prosljeđuje loptu
koju je umalo oteo Shaun Leonardo.

Američkim nogometom
bavio sam se više od deset godina.

Moj cjelokupni rad
potječe iz tog iskustva,

tog dvojnog identiteta
umjetnika i sportaša.

I dalje se sjećam trenera
koji mi je uvijek bio drag,

koji bi, kako bi kod mene
pobudio bijes, govorio:

„Želim da igraš kao da si
upravo pušten iz zatvora.”

Kao mlad čovjek,
tad sam imao 21 godinu,

nisam raspolagao alatima
za zdravo nošenje s time.

I što se dogodilo?

Upalilo je.

Doista je pobudio bijes
koji je želio pobuditi.

-Leonardo ga gura
prema unutra i zaustavlja.

-Sjajna Leonardova igra
kojom je spasio utakmicu.

Sada imam 40 godina
i taj mi je trenutak još u mislima.

Kada ste obilježeni svojom različitošću,

bojom svoje kože
i doživljenim identitetom,

postajete hipervidljiva meta.

U toj hipervidljivosti
postajete nevidljivi

jer ljudi ne vide vas.

-Jeste li spremni?! -Da!

Nakon koledža,

dakle, nakon moje karijere
u američkom nogometu

nastupio sam u ulozi
meksičkog hrvača

koji se bori protiv
nevidljivog protivnika.

[ZVONO ZA POČETAK BORBE]

[GLEDATELJI NAVIJAJU]

["El Conquistador
vs. Nevidljivi čovjek", 2006.]

U svakom je meču bilo važno

da publici ostane Shaun Leonardo.

Da se lika liši svih slojeva

i da vam ostaje osoba
koja osjeća potrebu

da prođe kroz tu borbu
kako bi vidjela samu sebe.

Možete li zamisliti,
ispred mene nema nikoga.

Čak i nešto malo poput udarca,

možete predstaviti na ovaj način.

Ili, ako ste u publici,
što će vam biti prepoznatljivo?

Morate ga uistinu dramatizirati
na način da ga možete predvidjeti

i da možete pratiti
kako se dalje razvija.

Izveo sam spektakl nasilja

i izložio taj identitet
hipermuževnosti i agresivnosti

koji se tako često očekuje
od tijela Afroamerikanca.

I tu ideju da se tijela Afroamerikanaca
i Južnoamerikanaca kreću kroz svijet

i služe kao odraz bjelačkih projekcija.

[GLEDATELJI NAVIJAJU]

-Jedan! Dva! Tri!

[GLEDATELJI NAVIJAJU]

[Auto-portret, 2010.]

A zatim sam otkrivao, učio
i nalazio načine da tu sliku iskrivim

kako bih prikazao
i duboko osjetio cjelovitije „ja”

koje nije dio
tih projekcija ili stereotipa.

To je moja misija.

To je ono što svijetu želim ponuditi.

-Može li itko opisati
što im se događalo u tijelu?

-Bilo mi je veoma neugodno.
Osjećao sam da u meni raste vrućina.

Želio sam u istraživanje
uključiti što više ljudi

da se ne ono zadrži
samo na mojoj priči.

U tome mi je pomogla
strategija tjelesnog utjelovljenja.

Želio sam da je ljudi osjete
i da svojim tijelima omoguće

da sama izraze temu komada.

uključiti što više ljudi

[„Primitivne igre”, 2018.]

-Sudionici!

-Priprema!

-Krenite!

[BUBNJEVI ODJEKUJU DVORANOM]

-Lijevo da, desno ne.

-Osjećate li se kao Amerikanci?

Uistinu sam želio vidjeti

možemo li, uživljavanjem
u svoja iskustva sukoba,

naslutiti neku istinu
u tijelu druge osobe.

I stoga preispitati
prvotni doživljaj drugoga.

[LIMENI ORKESTAR
SVIRA POGREBNU KORAČNICU]

[„Hvalospjev”, 2017.]

-Što čekate da vam kažem?

-Zvao se Trayvon Martin
[ORKESTAR NAGLAŠAVA]

i bio je nenaoružan.

Kad sam na vijestima
vidio sliku Trayvona Martina,

tako veliki dio vlastitog iskustva straha
i načina na koji me je svijet doživljavao,

sve je to izletjelo na površinu,
stvari koje sam očito zakopao.

Kao Južnoamerikanac iz Queensa
počeo sam razmišljati o mlađoj braći

koju sam ostavio za sobom.

Zatim sam se zapitao: „Zašto ja?”

Zašto sam ja bio taj
koji se uspio probiti,

pohađati dobru školu,

upisati magisterij, živjeti
u skladu sa svojim interesima.

Trebalo mi je dugo da shvatim

kako želim da više ljudi
koji izgledaju poput mene

bude sposobno kročiti svijetom
s takvom vrstom slobode.

-U redu, samo ćemo hodati.

-Hodajte prirodnim korakom.

-Uzmite koliko god vam prostora treba.

Hodajte kako inače hodate.

[Shaun je 2017. bio suosnivač „Skupa”,
programa odvraćanja od kaznenih djela

u neprofitnoj
umjetničkoj udruzi „Recess”.]

[Mladi optuženi za prekršaje
i nezakonito posjedovanje oružja

sudjeluju u programu
kao alternativnoj kazni.]

Krećemo se kroz ono što opisujem
kao program vizualnog pripovijedanja.

Oblikujemo scenu priče ili sjećanja.

Tako pripovijedač svoju priču
može vidjeti posve novim očima.

Počinju uviđati
da je to priča pojedinca,

a ne unaprijed stvorene
predodžbe o kaznenom djelu.

-Ako on potrči, moramo svi potrčati.

Morao sam se doista suočiti
s tom filozofskom krizom

u pogledu toga što znači provoditi
program u području umjetnosti

u čijoj je srži sloboda
kao cilj i vrijednost,

a i dalje se odvija u
području kaznenog pravosuđa.

[„Zrcalo/Jeka/Nagib,” 2019.,

suradnja s Melanie Crean
i Sable Elyse Smith]

Jedino što sam uvidio,
i što me drži u ovome,

osobna je promjena
u tim pojedincima,

u tim mladima s kojima sam odrastao.

I uvijek se vraćam istoj stvari.

Upravo je umjetnost ta koja
ima moć u ovom prostoru

jer nije fiksna.

Ne može je se definirati.

Biti sposoban doista
živjeti u vlastitom tijelu

i shvatiti da vas nijedno
iskustvo ne mora definirati,

što su u ovom slučaju
uhićenje i zatvorska kazna,

oslobađa vas da krenete dalje
s malo više osjećaja radosti,

što Ta-Nehisi Coates
opisuje kao „lijepu borbu”.

Biti posve ono što jesmo
i pokušati živjeti,

to nam se nikada ne može oduzeti,

kako bi se bilo koga potaknulo
da vidi nove prilike za sebe,

tomu bismo svi trebali težiti.