Potječem iz okruženja u kojem nikad nisam vidio nijednog muškog člana svoje obitelji da plače. Počeo sam preispitivati tu nesposobnost izražavanja bilo kakve emocionalnosti. Ona ne dopušta slabost i ranjivost. Umjetnost je za mene postala put, način na koji se s tom ranjivošću mogu suočiti te je pokazati i podijeliti sa svojom izravnom publikom. Shaun Leonardo: Sloboda pokreta -Branič se izvukao i prosljeđuje loptu koju je umalo oteo Shaun Leonardo. Američkim nogometom bavio sam se više od deset godina. Moj cjelokupni rad potječe iz tog iskustva, tog dvojnog identiteta umjetnika i sportaša. I dalje se sjećam trenera koji mi je uvijek bio drag, koji bi, kako bi kod mene pobudio bijes, govorio: „Želim da igraš kao da si upravo pušten iz zatvora.” Kao mlad čovjek, tad sam imao 21 godinu, nisam raspolagao alatima za zdravo nošenje s time. I što se dogodilo? Upalilo je. Doista je pobudio bijes koji je želio pobuditi. -Leonardo ga gura prema unutra i zaustavlja. -Sjajna Leonardova igra kojom je spasio utakmicu. Sada imam 40 godina i taj mi je trenutak još u mislima. Kada ste obilježeni svojom različitošću, bojom svoje kože i doživljenim identitetom, postajete hipervidljiva meta. U toj hipervidljivosti postajete nevidljivi jer ljudi ne vide vas. -Jeste li spremni?! -Da! Nakon koledža, dakle, nakon moje karijere u američkom nogometu nastupio sam u ulozi meksičkog hrvača koji se bori protiv nevidljivog protivnika. [ZVONO ZA POČETAK BORBE] [GLEDATELJI NAVIJAJU] ["El Conquistador vs. Nevidljivi čovjek", 2006.] U svakom je meču bilo važno da publici ostane Shaun Leonardo. Da se lika liši svih slojeva i da vam ostaje osoba koja osjeća potrebu da prođe kroz tu borbu kako bi vidjela samu sebe. Možete li zamisliti, ispred mene nema nikoga. Čak i nešto malo poput udarca, možete predstaviti na ovaj način. Ili, ako ste u publici, što će vam biti prepoznatljivo? Morate ga uistinu dramatizirati na način da ga možete predvidjeti i da možete pratiti kako se dalje razvija. Izveo sam spektakl nasilja i izložio taj identitet hipermuževnosti i agresivnosti koji se tako često očekuje od tijela Afroamerikanca. I tu ideju da se tijela Afroamerikanaca i Južnoamerikanaca kreću kroz svijet i služe kao odraz bjelačkih projekcija. [GLEDATELJI NAVIJAJU] -Jedan! Dva! Tri! [GLEDATELJI NAVIJAJU] [Auto-portret, 2010.] A zatim sam otkrivao, učio i nalazio načine da tu sliku iskrivim kako bih prikazao i duboko osjetio cjelovitije „ja” koje nije dio tih projekcija ili stereotipa. To je moja misija. To je ono što svijetu želim ponuditi. -Može li itko opisati što im se događalo u tijelu? -Bilo mi je veoma neugodno. Osjećao sam da u meni raste vrućina. Želio sam u istraživanje uključiti što više ljudi da se ne ono zadrži samo na mojoj priči. U tome mi je pomogla strategija tjelesnog utjelovljenja. Želio sam da je ljudi osjete i da svojim tijelima omoguće da sama izraze temu komada. uključiti što više ljudi [„Primitivne igre”, 2018.] -Sudionici! -Priprema! -Krenite! [BUBNJEVI ODJEKUJU DVORANOM] -Lijevo da, desno ne. -Osjećate li se kao Amerikanci? Uistinu sam želio vidjeti možemo li, uživljavanjem u svoja iskustva sukoba, naslutiti neku istinu u tijelu druge osobe. I stoga preispitati prvotni doživljaj drugoga. [LIMENI ORKESTAR SVIRA POGREBNU KORAČNICU] [„Hvalospjev”, 2017.] -Što čekate da vam kažem? -Zvao se Trayvon Martin [ORKESTAR NAGLAŠAVA] i bio je nenaoružan. Kad sam na vijestima vidio sliku Trayvona Martina, tako veliki dio vlastitog iskustva straha i načina na koji me je svijet doživljavao, sve je to izletjelo na površinu, stvari koje sam očito zakopao. Kao Južnoamerikanac iz Queensa počeo sam razmišljati o mlađoj braći koju sam ostavio za sobom. Zatim sam se zapitao: „Zašto ja?” Zašto sam ja bio taj koji se uspio probiti, pohađati dobru školu, upisati magisterij, živjeti u skladu sa svojim interesima. Trebalo mi je dugo da shvatim kako želim da više ljudi koji izgledaju poput mene bude sposobno kročiti svijetom s takvom vrstom slobode. -U redu, samo ćemo hodati. -Hodajte prirodnim korakom. -Uzmite koliko god vam prostora treba. Hodajte kako inače hodate. [Shaun je 2017. bio suosnivač „Skupa”, programa odvraćanja od kaznenih djela u neprofitnoj umjetničkoj udruzi „Recess”.] [Mladi optuženi za prekršaje i nezakonito posjedovanje oružja sudjeluju u programu kao alternativnoj kazni.] Krećemo se kroz ono što opisujem kao program vizualnog pripovijedanja. Oblikujemo scenu priče ili sjećanja. Tako pripovijedač svoju priču može vidjeti posve novim očima. Počinju uviđati da je to priča pojedinca, a ne unaprijed stvorene predodžbe o kaznenom djelu. -Ako on potrči, moramo svi potrčati. Morao sam se doista suočiti s tom filozofskom krizom u pogledu toga što znači provoditi program u području umjetnosti u čijoj je srži sloboda kao cilj i vrijednost, a i dalje se odvija u području kaznenog pravosuđa. [„Zrcalo/Jeka/Nagib,” 2019., suradnja s Melanie Crean i Sable Elyse Smith] Jedino što sam uvidio, i što me drži u ovome, osobna je promjena u tim pojedincima, u tim mladima s kojima sam odrastao. I uvijek se vraćam istoj stvari. Upravo je umjetnost ta koja ima moć u ovom prostoru jer nije fiksna. Ne može je se definirati. Biti sposoban doista živjeti u vlastitom tijelu i shvatiti da vas nijedno iskustvo ne mora definirati, što su u ovom slučaju uhićenje i zatvorska kazna, oslobađa vas da krenete dalje s malo više osjećaja radosti, što Ta-Nehisi Coates opisuje kao „lijepu borbu”. Biti posve ono što jesmo i pokušati živjeti, to nam se nikada ne može oduzeti, kako bi se bilo koga potaknulo da vidi nove prilike za sebe, tomu bismo svi trebali težiti.