Dennis Dutton: Darwinova teorija ljepote

TED surađuje s animatorom Andrew Parkom kako bi ilustrirao Dennis Duttonovu provokativnu teoriju ljepote -- kako umjetnost, glazba i druge lijepe stvari, koje su daleko od jednostavnih "u očima promatrača", jesu sržni dio ljudske prirode s dubokim evolutivnim korijenima.

Oduševljen sam što sam ovdje

i što vam mogu pričati o temi koja mi je srcu draga,

a to je ljepota.

Bavim se filozofijom umjetnosti, estetikom,

u stvari, za život.

Pokušavam intelektualno shvatiti,

filozofski, psihološki,

koje je iskustvo ljepote,

što se osjećajno o tome može reći

i kako ljudi iskliznu iz šina pokušavajući to razumjeti.

To je izuzetno kompleksna tema,

djelomično zato jer su stvari koje zovemo lijepima

toliko različite.

Razmislite o finoj raznolikosti --

dječjeg lica,

Berlioz-ovog "Harold u Italiji",

filmova poput "Čarobnjak iz Oza",

ili skladbi Čehova,

pejzaža središnje Kalifornije,

Hokusai pogleda na planinu Fuji,

"Der Rosenkavalier",

pobjednički gol divne utakmice

na Svjetskom prvenstvu,

Van Goghove "Zvjezdane noći"

romana Jane Austen,

Fred Astaireovog plesa preko ekrana.

Ova kratka lista uključuje ljudska bića,

prirodne reljefne oblike,

umjetnička djela i vješte ljudske akcije.

Procjena koja objašnjava prisutnost ljepote

u svemu na listi

neće biti jednostavna.

Mogu, kako bilo, vam dati barem okus

onoga što ja smatram

kao najmoćnije teorije ljepote

koju do sada imamo.

I dobili smo je, ne od filozofa umjetnosti,

ne od teoretičara postmoderne umjetnosti

ili velikih kritičara umjetnosti.

Ne, ta teorija

dolazi od stručnjaka

za rakove vitičare i crve i uzgoj golubova.

I znate na koga mislim --

Charles Darwin.

Naravno, veliki broj ljudi misli kako već zna

pravi odgovor na ovo pitanje,

što je ljepota?

Ona je u oku promatrača.

Predstavlja štogod vas osobno pokreće.

Ili, kako neki ljudi --

posebno znanstvenici -- preferiraju,

ljepota je kulturološki uvjetovana

očima promatrača.

Ljudi se slažu kako su slike ili filmovi ili glazba

lijepi

jer njihova kultura određuje uniformirani estetski ukus.

Ukus za oboje, prirodnu ljepotu i umjetnost,

putuje preko kultura

s velikom lakoćom.

Beethovena obožavaju u Japanu.

Peruanci vole japanske printove u drvu.

Inka skulpture se smatraju blagom

u britanskim muzejima,

dok se Shakespeare prevodi

na svaki važniji jezik na Zemlji.

Ili samo pomislite na američki jazz

ili američke filmove --

oni idu svugdje.

Postoji jako puno različitosti između umjetnosti,

ali postoje ujedno univerzalna,

kros-kulturna estetska zadovoljstva

i vrijednosti.

Kako možemo objasniti

tu univerzalnost?

Najbolji odgovor leži u pokušaju rekonstrukcije

Darwinove evolucijske povijesti

naših umjetničkih i estetskih ukusa.

Moramo okrenuti inženjering

naše sadašnje umjetničke ukuse i sklonosti

te objasniti kako je došlo

da nam budu ugravirane u um.

Akcijama naše prehistorijske,

uglavnom pleistocene okoline,

gdje smo u potpunosti postali ljudima,

ali također zbog društvenih situacija

u kojima smo evoluirali.

Obrnuti inženjering

može također angažirati pomoć

od ljudske arhive

sačuvane u predpovijesti.

Mislim na fosile, slike u pećinama i tako dalje.

I trebalo bi uzeti u obzir

ono što znamo o estetskim interesima

izoliranih grupa lovaca

koje su preživjele sve do 19. i 20. stoljeća.

Ja osobno

nemam dvojbi kako bilo

kako iskustvo ljepote,

sa svojim emocionalnim intezitetom i užitkom,

pripada našoj razvijenoj ljudskoj psihologiji.

Iskustvo ljepote je jedna sastavnica

cijelog niza Darwinskih adaptacija.

Ljepota je adaptivna posljedica,

koju širimo

i inteziviramo

u stvaranju i uživanju

djela umjetnosti i zabave.

Kao što će većina vas znati,

evolucija operira kroz dva primarna mehanizma.

Prvi od kojih je prirodna selekcija --

to je nasumična mutacija i selektivno zadržavanje --

zajedno s našom osnovnom anatomijom i fiziologijom --

evolucija gušterače ili oka ili nokata.

Prirodna selekcija također objašnjava

mnoge osnovne odvratnosti,

poput strašnih mirisa trulog mesa,

ili strahova, poput straha od zmija

ili stajanja blizu ruba litice.

Prirodna selekcija također objašnjava zadovoljstva --

seksualno zadovoljstvo,

naše uživanje u slatkišima, masnoći i proteinima,

koji opet objašnjavaju puno popularne hrane,

od zrelog voća do čokoladnih sladova

i rebarca na roštilju.

Drugi sjajni princip evolucije

je seksualna selekcija,

i ona djeluje bitno drugačije.

Paunov veličanstveni rep

je najslavniji primjer toga.

To se nije razvilo za prirodni opstanak.

U stvari, ide protiv prirodnog opstanka.

Ne, paunov rep

rezultirao je izborima parenja

koje su napravile paunice.

To je prilično poznata priča.

To je žena koja u stvari gura povijest prema naprijed.

Darwin osobno, uz put,

nije imao dvojbi kako je paunov rep

bio liijep u očima paunice.

On je u stvari koristio tu riječ.

Držeći te ideje čvrsto u glavi

možemo reći kako je iskustvo lijepoga

jedan od načina putem kojih evolucija

pobuđuje i održava

interes ili fascinaciju,

čak opsesiju,

kako bi nas potaknula

prema prihvaćanju najadaptivnijih odluka

za opstanak i reprodukciju.

Ljepota je način na koji priroda

djeluje na daljinu,

takoreći.

Mislim, ne možete očekivati da ćete jesti

adaptivno koristan krajolik.

Teško će to biti dovoljno vašem djetetu

ili vašem ljubavniku.

Tako je evolutivni trik

bio da ih učini lijepima,

da imaju neku vrstu privlačnosti

koja će vam dati zadovoljstvo čak i kada samo gledate u njih.

Razmislite nakratko važan izvor estetskog zadovljstva,

magnetična privlačnost

prekrasnih krajolika.

Ljudi različitih kultura

širom svijeta

naginju da im se sviđa specifična vrsta krajolika,

krajolik koji slučajno jest sličan

savanama ledenog doba na kojima smo evoluirali.

Taj se krajolik pokazuje danas

na kalendarima, na razglednicima,

u dizajnu igrališta za golf i javnih parkova

i u slikama sa zlatnim okvirima

koje vise u dnevnim sobama

od New Yorka do Novog Zelanda.

To je neka vrsta škole krajolika rijeke Hudson

koja ističe otvorene prostore

niske trave

prošarane sa šumicama.

Drveće, uz put, se često preferira

ako se račva blizu tla

odnosno, ako su to drveća na koja se možete brzo popeti

ako vam zatreba.

Krajolik pokazuje prisutnost

vode izravno na prikazu,

ili dokaz vode u plavkastoj daljini,

indikacije životinja i ptica

kao i različitog zelenila

i napokon -- shvatite ovo --

put

ili cesta,

možda riječnu ili morsku obalu

koja se proteže u daljinu,

gotovo vas pozivajući da ju slijedite.

Taj krajolik se smatra prekrasnim,

čak i od ljudi u zemljama

koje ga nemaju.

Idealni savana krajolik

je jedan od najjasnijih primjera

u kojem ljudska bića svugdje

pronalaze ljepotu

u sličnom vizualnom iskustvu.

Ali, netko bi mogao argumentirati,

kako je to prirodna ljepota.

Što je s umjetničkom ljepotom?

Nije li ona pretežno kulturna?

Ne, ja ne mislim da je.

I opet, bih želio pogledati unatrag u pretpovijest

kako bih nešto o tome mogao reći.

Često se pretpostavlja

kako su najranije ljudske umjetnine

ogromne, vješto naslikane slike u pećinama.

koje svi znamo iz Lascauxa

i Chauveta.

Chauvetove pećine

su stare oko 32.000 godina,

uz nekoliko malih, realističnih skulptura

žena i životinja iz istog razdoblja.

Ali artističke i dekorativne vještine

su u stvari bitno starije od toga.

Prekrasne ogrlice od školjki

koje izgledaju kao nešto što možete vidjeti na sajmu umjetnina i zanata,

kao i oker boja tijela,

mogu se pronaći

otprilike prije 100.000 godina.

Ali najintigrantniji prethistorijski artefakti

su stariji čak i od toga.

Na umu imam

takozvane acheulianske ručne sjekire.

Najstariji kameni alati su sjekači

iz Olduvai Gorgea u istočnoj Africi.

Oni su stari preko dva i pol milijuna godina.

Ti grubi alati

su okolo tisućama stoljeća

do otprilike 1,4 milijun godina unazad

kada je Homo erectus

počeo oblikovati

pojedinačne. tanke kamene noževe,

ponekad okruglo ovalne,

ali često u, ono što je našim očima,

privlačnoj, simetričnoj formi koja podsječa na list

ili suzu.

Te acheulianske ručne sjekire --

one su nazvane po sv. Acheulu u Francuskoj,

gdje su pronađene u 19. stoljeću --

su iskopane u tisućama

razasute po Aziji, Europi i Africi,

gotovo svugdje gdje su Homo erectus

i Homo ergaster lutali.

Okrugle brojke tih ručnih sjekira

ukazuju da nisu mogle biti napravljene

za klanje životinja.

A zaplet doista eskalira kada shvatite

da, za razliku od drugih alata ledenog doba,

ručne sjekire nisu pokazivale

nikakve dokaze habanja

na svojim delikatnim rubovima oštrica.

A neke, po svim kriterijima, su bile prevelike

da bi se koristile za klanje.

Njihova simetrija, njihovi atraktivni materijali

i, iznad svega,

njihova pedantna izrada

su jednostavno prekrasni

našim očima, čak i danas.

Dakle što su bile te drevne --

mislim, one su drevne, one su strane,

ali su u isto vrijeme

nekako poznate.

Za što su ti artefakti služili?

Najbolji mogući odgovor

da su doslovno bili

najranija djela umjetnosti,

praktični alati koji su bili transformirani

u zadivljujuće estetske objekte

kontemplirane zbog svog elegantnog oblika

i svoje virtuozne umješnosti.

Ručne sjekire su obilježene

kao evolutivni napredak u ljudskoj povijesti --

alati oblikovani za slanje

kao što bi ih pristaše Darwina nazvali signala sposobnosti --

to jest, pokazuju

da su predstave

poput paunovog repa,

pored svega, za razliku od dlake i perja,

ručne sjekire su svjesno

pametno oblikovane.

Kompetentno napravljene ručne sjekire

ukazuju na poželjne osobne kvalitete --

inteligenciju, finu motoričku kontrolu,

sposobnost planiranja,

savjesnost

i ponekad pristup rijetkim materijalima.

Desecima tisuća generacija,

te su vještine osnaživale status

onih koji su ih demonstrirali

i dobivali reprodukcijsku prednost

nad manje sposobnim.

Znate, to je stara stvar,

ali dokazano djeluje --

"Zašto ne dođeš u moju pećinu, tako da ti mogu pokazati svoje ručne sjekire."

(Smijeh)

Izuzev, naravno, onoga što je interesantno oko toga

ne možemo biti sigurni kako je ta ideja prenošena,

jer Homo erectus

koji je radio te predmete

nije imao jezik.

Teško je to dosegnuti,

ali svejedno to je nevjerojatna činjenica.

Ti predmeti su izrađeni

od strane ljudskih predaka --

Homo erectusa i Homo ergastera --

između 50 i 100.000 godina

prije jezika.

Protežući se milijunima godina,

tradicija ručnih sjekira

je najstarija umjetnička tradicija

u ljudskoj i proto-ljudskoj povijesti.

Do kraja ere ručnih sjekira, Homo sapiens --

kao što su tada zvani, napokon --

su bez sumnje pronalazili nove načine

da zabave i zadive jedni druge

tako, tko zna, pričajući viceve,

pričajući priče, plešući ili radeći frizure.

Da, frizure -- inzistiram na tome.

Za nas moderne,

virtuozna tehnika

se upotrebljava kako bi se stvorili imaginarni svjetovi

u fikciji i filmovima,

kako bi se izrazile emocije

s glazbom, slikanjem i plesom.

Ali još uvijek,

jedno fundamentalno svojstvo

naših predaka opstaje

u našim estetskim žudnjama:

ljepota koju pronalazimo

jest vješta izvedba

Od Lascauxa do Louvrea

i Carnegie Halla,

ljudska bića

imaju stalno urođenu sklonost

za virtuozno prikazivanje umjetnosti.

Pronalazimo ljepotu

u nečemu što se dobro napravi.

Sljedeći puta kada prođete pored izloga draguljarnice

koja pokazuje prelijepo odrezani

kamen u obliku suze,

nemojte biti toliko sigurni

da vam samo kultura govori

kako je taj bliješteći dragulj prelijep.

Vaši daleki preci su voljeli taj oblik

i pronašli ljepotu u vještini koja ga je oblikovala,

čak prije

dok su mogli pretvoriti svoju ljubav u riječi.

Je li ljepota u očima promatrača?

Ne, duboko je u našim umovima.

To je dar, prenesen inteligentnom vještinom

i bogatim emocionalnim životima

naših najdavnijih predaka.

Naša snažna reakcija na slike

na ekspresiju emocija u umjetnosti

na ljepotu glazbe na noćnom nebu

bit će s nama i našim nasljednicima

dokle god ljudska rasa postoji.

Hvala vam.

(Pljesak)