Patricia Kuhl: Lingvistički genij beba

Na događaju TEDxRainier, Patricia Kuhl pokazuje zapanjujuća otkrića o tome kako bebe uče jezike -- slušajući ljude oko sebe i primjenom "statistike" na zvukove koje moraju znati. Pametni laboratorijski eksperimenti (i skeniranje mozga) pokazuju kako šestomjesečne bebe koriste sofisticirano razmišljanje kako bi razumjele svijet.

Volio bih da pogledate ovu bebu.

Privući će vas njezine oči

i koža koju volite dodirivati.

Ali danas ću vam govoriti o nečemu što ne možete vidjeti,

što se zbiva u tom njezinom malenom mozgu.

Suvremena oruđa neuroznanosti

pokazuju nam da ono što se ondje događa

nije ništa jednostavnije od znanosti o raketama.

Ono što učimo

unijet će malo svjetla

u ono što su romantični pisci i pjesnici

opisivali kao "otvorenost k nebu"

dječjega uma.

Ovdje vidimo

majku u Indiji,

ona govori Koro,

što je novo otkriveni jezik.

I ona govori svom djetetu.

Ova mati razumije --

kao i 800 ljudi na svijetu koji govore Koro --

da, ako žele očuvati ovaj jezik,

moraju ga govoriti bebama.

I tu se nalazi kritična zagonetka.

Zbog čega ne možete sačuvati neki jezik

govoreći ga vama i meni, odraslima?

Pa, to ima veze s vašim mozgom.

Ovdje vidimo

da postoji kritično razdoblje za učenje jezika.

Ovaj slajd čitamo tako da potražimo našu dob na vodoravnoj osi.

(Smijeh)

A na okomitoj ćete vidjeti

vašu vještinu u usvajanju drugog jezika.

Bebe i djeca su geniji

do dobi od 7 godina,

a zatim slijedi sustavan pad.

Nakon puberteta, ispadamo s prikaza.

Nema znanstvenika koji opovrgavaju ovu krivulju,

ali laboratoriji širom svijeta

pokušavaju shvatiti zašto je to tako.

U mojem laboratoriju, rad je usmjeren

na prvo kritično razdoblje razvoja --

i to je razdoblje u kojemu

bebe pokušavaju ovladati zvukovima koji se koriste u njihovom jeziku.

Mislimo da ćemo proučavanjem kako djeca uče zvukove,

dobiti i model za ostatak jezika,

a možda i za kritična razdoblja koja mogu postojati u djetinjstvu

za društveni, emocionalni

i kognitivni razvoj.

Pa proučavamo bebe

koristeći tehniku koju rabimo širom svijeta

na zvukovima iz svih jezika.

Beba sjedi u krilu roditelja,

i vježbamo ih da okrenu glavu kad se zvuk promijeni --

kao iz "ah" u "ii".

Ako to učine u pravo vrijeme,

crna kutija se osvijetli

i panda medvjedić zabubnja.

Dijete od šest mjeseci obožava ovaj zadatak.

Što smo naučili?

Pa, bebe u cijelom svijetu

su ono što volim opisivati

kao građani svijeta;

mogu razlikovati sve zvukove iz svih jezika,

bez obzira u kojoj zemlji radimo testiranje i koji jezik koristimo.

I to je izuzetno, budući da vi i ja to ne možemo.

Mi smo slušatelji pod utjecajem kulture.

Možemo razlikovati zvukove našeg vlastitog jezika,

ali ne one iz stranih jezika.

Pa se postavlja pitanje,

kada ti građani svijeta

postaju vezani za jedan jezik poput nas?

Odgovor je: prije svog prvog rođendana.

Ovdje vidite rezultate takvog zadatka okretanja glave

s bebama testiranim u Tokyou i Sjedinjenim Državama,

ovdje u Seattleu,

dok su slušale "ra" i "la" --

zvukove bitne u engleskom, ali ne i u japanskom jeziku.

U dobi od 6 do 8 mjeseci, bebe su potpuno jednake.

Dva mjeseca kasnije, nešto nevjerojatno se događa.

Bebe u Sjedinjenim Državama postaju puno bolje,

a bebe u Japanu puno gore,

ali se obje skupine beba

pripremaju točno za jezik koji će učiti.

Pa je pitanje, što se događa

tijekom tog kritičnog razdoblja od dva mjeseca?

To je razdoblje zvučnog razvoja,

ali što se pritom događa?

Dvije stvari se događaju.

Prva je ta da nas bebe pomno slušaju,

i bave se statistikom dok nas slušaju --

bave se statistikom.

Poslušajte dvije majke koje pričaju majčinskim --

univerzalnim jezikom koji koristimo kad pričamo s djecom --

prvo na engleskom, a zatim na japanskom.

(Video) Engleska majka: Ah, volim tvoje velike plave oči --

tako su lijepe i slatke.

Japanska majka: [Japanski]

Patricia Kuhl: Za vrijeme govorenja,

dok bebe slušaju,

one vrše statističku obradu

jezika koji slušaju.

I distribucija raste.

Ono što smo naučili je to

da su bebe osjetljive na statistiku,

a statistika japanskog i engleskog je jako, jako različita.

Engleski ima puno glasova "R" i "L"

kako pokazuje distribucija.

Distribucija japanskog je sasvim drukčija,

i kod njega vidimo skupinu među glasova,

koji su poznati kao japansko "R".

Dakle, bebe upijaju

statistiku jezika

i to mijenja njihov mozak;

mijenja ih od građana svijeta

u slušatelje sputane kulturom kakvi smo mi.

Ali mi odrasli

više ne upijamo tu statistiku.

Nama upravljaju predodžbe u sjećanju

koje su formirane rano u razvoju.

Ono što ovdje vidimo

mijenja naše modele o tome što predstavlja to kritično razdoblje.

S matematičkog stanovišta tvrdimo

da se učenje jezika može usporiti

kad nam se distribucija stabilizira.

Ovo postavlja brojna pitanja o dvojezičnim ljudima.

Dvojezična djeca moraju u glavi istovremeno držati 2 statistike

i prebacivati se s jedne na drugu,

ovisno o tome s kim govore.

Pa smo se zapitali,

mogu li djeca statistički obraditi i sasvim novi jezik?

Testirali smo to izlažući američke bebe

koje nikad nisu čule drugi jezik

mandarinskom po prvi puta tijekom kritičnog razdoblja.

Znali smo da, kad su testirana jednojezična djeca

u Taipeiu i Seattleu s mandarinskim zvukovima,

pokazuju isti obrazac.

Šest, osam mjeseci, potpuno su jednaki.

Dva mjeseca kasnije, događa se nešto nevjerojatno.

Ali tajvanske bebe postaju bolje, a ne američke.

Ono što smo mi učinili je bilo da američke bebe tijekom tog razdoblja

izložimo mandarinskom.

Bilo je to kao da je mandarinska rodbina došla u posjet na mjesec dana

uselila vam u kuću

i razgovarala s bebama tijekom 12 seansi.

Ovako je to izgledalo u laboratoriju.

(Video) Mandarinski govornik: [Mandarinski]

PK: Što smo, dakle, uradili njihovim malim umovima?

(Smijeh)

Morali smo imati i kontrolnu skupinu

da osiguramo da sam dolazak u laboratorij

nije poboljšao mandarinske vještine.

Pa je skupina beba dolazila i slušala engleski.

I vidimo na ovom grafikonu

da izloženost engleskom nije poboljšalo njihov mandarinski.

Ali pogledajte što se dogodilo s bebama

koje su 12 seansi slušale mandarinski.

Bile su jednako dobre kao i bebe na Taiwanu

koje su slušale tijekom 10 i pol mjeseci.

Ovo je demonstriralo

da bebe vrše statističku obradu novog jezika.

Što god stavite pred njih, one će statistički obraditi.

No, pitali smo se kakvu ulogu

igra čovjek

u ovoj vježbi učenja.

Pa smo testirali novu skupinu beba

koje su dobile istu dozu, istih 12 seansi,

ali pred televizorom,

i još jednu skupinu koja je slušala zvukove

i promatrala medvjedića na ekranu.

Što smo njihovim mozgovima učinili?

Ovdje vidite rezultat skupine koja je slušala --

ništa nije naučeno --

i rezultat skupine pred televizorom --

ništa nije naučeno.

Potreban je čovjek

da bi bebe vršile statističku obradu.

Društveni dio mozga upravlja

dok se bebe bave statistikom.

Želimo ući u njihov um

i vidjeti razliku između događaja

dok su bebe pred televizorom,

i dok su pred ljudima.

Na sreću, imamo novi uređaj,

magnetoencefalograf,

koji nam to omogućava.

Izgleda kao sušilo za kosu s Marsa.

Ali je posve siguran,

potpuno neinvazivan i nečujan.

Gledamo milimetarsku točnost

u smislu prostorne

i milisekundne točnosti

rabeći 306 SQUID-ove --

oni su superprovodljivi

uređaji kvantne interferencije --

da bismo ulovili magnetna polja

koja se mijenjaju dok razmišljamo.

Mi smo prvi na svijetu

koji snimamo bebe

u MEG uređaju

dok one uče.

Ovo je mala Emma.

Ima šest mjeseci.

Ona sluša različite jezike

u slušalicama koje su joj u ušima.

Vidite, može se micati.

Pratimo kretanje njezine glave

pomoću kuglica u kapi,

pa se ona može kretati potpuno slobodno.

Ovo je tehnički tour de force.

Što vidimo?

Vidimo dječji mozak.

Kad beba čuje riječ na svom jeziku

slušno područje se osvijetli,

a zatim i okolna područja

za koja mislimo da se odnose na povezivanje,

koja koordiniraju različita područja mozga,

i na uzročnost,

pri čemu jedno područje mozga potiče aktiviranje drugog.

Upuštamo se

u veliko i zlatno doba

znanja o razvoju dječjeg mozga.

Bit ćemo u stanju vidjeti dječji mozak

dok dijete doživljava emociju,

dok uči pričati i čitati,

dok rješava matematički problem,

kada dobiva ideju.

I moći ćemo izumiti intervencije na temelju mozga

za djecu s teškoćama u učenju.

Baš kao što su pjesnici i pisci opisali,

moći ćemo vidjeti, mislim,

tu čudesnu otvorenost,

potpunu i posvemašnju otvorenost,

dječjeg uma.

Istražujući dječji mozak,

otkrit ćemo duboke istine

o tome što znači biti čovjek,

i u tom procesu,

možda ćemo moći pomoći vlastitom umu da ostane otvoren za učenje

tijekom cijelog našeg života.

Hvala vam.

(Pljesak)