Pohvala sporosti

Novinar Carl Honoré vjeruje da zapadni svijet previše značaja pridaje brzini, što narušava zdravlje, produktivnost i kvalitetu života, ali sprema se otpor takvom načinu razmišljanja jer ljudi sve više počinju usporavati svoje premoderne živote.

Htio bih započeti jednim opažanjem:

ako sam išta naučio u protekloj godini,

onda je to da je najveća ironija

objavljivanja knjige o sporosti

u tome da promocija
mora teći maksimalno brzo.

Ovih dana većinu vremena provodim

letanjem iz grada u grad,
iz studija u studio,

s intervjua na intervju

secirajući knjigu.

Ovih dana

svi žele znati kako usporiti,

ali žele to naučiti jako brzo.

Nedavno sam nastupao na CNN-u

gdje sam više vremena proveo
šminkajući se nego nastupajući.

To i ne treba toliko čuditi, zar ne?

U takvom svijetu sada živimo,

u svijetu koji je zapeo u najvišoj brzini.

Svijet opsjednut brzinom;

sve radimo brže, trpamo
sve više i više aktivnosti

u sve manje i manje vremena.

Svaki trenutak našeg dana djeluje

kao utrka s vremenom.

Posudit ću frazu Carrie Fisher,

koja se nalazi i u mojoj biografiji,

"Ovih dana i trenutnu zadovoljštinu
predugo čekamo." (Smijeh)

A

razmislite što radimo da popravimo stvari.

Ubrzavanjem. Nekoć smo
birali broj, sad brzo biramo.

Umjesto čitanja tehnika brzog čitanja,
umjesto hodanja brzinsko hodanje.

I naravno, nekoć smo išli na spojeve,
a sad na brzinske spojeve.

Čak i stvari koje su same po sebi spore

pokušavamo ubrzati.

Nedavno sam u NY-u prolazio pored teretane

s reklamom za novi
večernji tečaj vježbanja

za - znate i sami - ubrzani tečaj joge.

To je savršeno rješenje za sve
prezaposlene profesionalce

koji žele pozdraviti sunce,

ali na to potrošiti tek 20 minuta.

To su pomalo ekstremni primjeri,

zanimljivi su, da se nasmijati na njih,

no ima tu i nešto ozbiljno,

a u bezglavoj trci svakodnevnog života

često izgubimo iz vida štetu

koju nam nanosi ovaj život Ptice Trkačice.

Toliko smo uronjeni u kulturu brzine

da skoro ni ne primjećujemo koliko šteti

svakom aspektu naših života -

našem zdravlju, prehrani, poslu,

vezama, okolišu i zajednici.

Nekada nam je potreban

poziv za uzbunu

da nas upozori na to
da jurimo kroz naše živote

umjesto da ih zaista živimo.

Da živimo brzim, a ne dobrim životima.

Mislim da mnogim ljudim
kao poziv za uzbunu

posluži neka bolest.

Pregorijevanje ili pak tijelo
naposljetku kaže:

"Ne mogu ja to više" i prizna poraz.

Ili veza koja nam se obije o glavu

jer nismo imali vremena ili strpljenja

ili mira

biti s drugom osobom, saslušati je.

Moj poziv za uzbunu došao je kad sam počeo

sinu čitati priče za laku noć

i shvatio sam da na kraju dana,

kad bih otišao u njegovu sobu,
jednostavno nisam mogao usporiti.

Preletio sam mu
"Mačak, ne diraj mi šešir".

Preskakao sam redove,

odlomke, a nekad i cijele stranice,

a kako je on cijelu knjigu znao
napamet, posvađali bismo se.

Tako je ono što je trebao biti
najopuštajući, najintimniji,

najnježniji dio dana,

kad otac priča priču svome sinu,

postalo titanska borba umova,

sukob između moje brzine

i njegove sporosti.

To je malo potrajalo,

sve dok se nisam uhvatio
skenirajući članak

o tehnikama za uštedu vremena.

Jedan od njih spomenuo je komplet knjiga

"Jednominutna priča za laku noć."

Sada trzam izgovarajući te riječi,

ali najprije sam reagirao
znatno drugačije.

Najprije sam pomislio:

"Hvala Bogu! Sjajne li ideje!

Baš mi to treba da dodatno
ubrzam odlazak na spavanje."

No, srećom,

došao sam sebi i sljedeća
reakcija bila je drugačija.

Malo sam usporio i pomislio:

"Zar je zbilja došlo do ovoga?

Zar sam baš u tolikoj žurbi
da sam spreman

sinu prodati kratku priču na kraju dana?"

Maknuo sam novine -

išao sam se na avion - i sjedio ondje.

I učinio nešto što dugo nisam - ništa.

Samo sam razmišljao, dugo i ozbiljno.

Sišavši s aviona, odlučih
učiniti nešto po tom pitanju.

Htio sam istražiti
tu kulturu Ptice Trkačice

i što ista čini što meni, a što ostalima.

U glavi su mi se pojavila dva pitanja.

Prvo - kad smo se toliko ubrzali?

Drugo - je li moguće,

ili čak poželjno, usporiti?

Ako razmislite o tome

kako se svijet toliko ubrzao,
sjetimo se uobičajenih sumnjivaca.

Sjetimo se urbanizacije,

konzumerizma, radnih mjesta, tehnologije,

ali ako zagrebemo dublje,

dođemo do

pravog krivca, biti pitanja:

kako razmišljamo o vremenu kao takvom.

U drugim kulturama vrijeme je ciklično.

Smatra se da se vrijeme kreće u velikim

spokojnim krugovima.

Uvijek samo sebe obnavlja i osvježava,

dok je na Zapadu vrijeme linearno,

ograničen resurs,

uvijek otječe.

Ili ga iskoristiš ili ga izgubiš.

Benjamin Franklin rekao je:
"Vrijeme je novac",

a mislim da je to izreka koja kod nas

stvara psihološku jednadžbu.

Vremena je malo i što onda činimo?

Ubrzamo, zar ne?

Radimo što više u sve manje vremena.

Svaki trenutak svakog dana

pretvaramo u utrku do cilja -

do cilja do kojega, usput budi rečeno,
nikad ne stignemo,

ali do cilja u svakom slučaju.

Pretpostavljam da onda pitanje glasi:

je li moguće osloboditi se
takvog načina razmišljanja?

Srećom, odgovor je: da jer,

kako sam otkrio kad sam
to krenuo ispitivati,

javlja se globalni otpor kulturi

koja nam govori da je brže uvijek bolje,
a užurbano najbolje.

Diljem svijeta ljudi čine ono nezamislivo:

usporavaju i otkrivaju

da unatoč tome što se vjeruje
da si mrtav ako usporiš,

ispada da je istina potpuno suprotna:

usporavanjem u pravo vrijeme

ljudi shvaćaju da sve rade bolje.

Bolje jedu, bolje vode ljubav,
bolje vježbaju,

bolje rade, bolje žive.

U ovoj mješavini

trenutaka, i mjesta,
i djela i usporavanja

leži ono što mnogo ljudi sada naziva

"Internacionalni pokret sporosti".

Dozvolite mi da budem malo licemjeran.

Nabrzinu ću vam ispričati

o čemu se radi u Pokretu sporosti.
Sjetite se hrane.

Mnogi od vas znaju za
Pokret spore prehrane

- započet u Italiji,
potom se proširio diljem svijeta

i sada ima 100 000 članova

u 50 zemalja.

Vodi se jednostavnom i razumnom porukom:

crpimo više zadovoljstva i zdravlja

iz naše hrane

kad je uzgajamo, kuhamo i konzumiramo
normalnim tempom.

Mislim da je i eksplozija

pokreta organskog uzgoja,
kao i povratak tržnica

pokazatelj

da ljudi očajnički žele pobjeći

od jedenja i kuhanja i uzgoja hrane

po industrijskom rasporedu.

Žele se vratiti sporijem ritmu života.

Iz Pokreta spore prehrane izrastao je

pokret "Spori grad"
koji je započeo u Italiji,

ali proširio se Europom i šire.

Tu gradovi

ponovno razmišljaju o tome
kako organizirati gradski krajolik

kako bi se ljude potaklo da uspore,

pomirišu ruže i povežu se jedni s drugima,

pa obuzdaju promet,

postave klupe ili dodaju
malo zelenih površina.

Na neki način te promjene
nisu samo zbroj svojih dijelova

jer kad Spori grad i službeno
postane Spori grad,

to je nešto poput filozofske deklaracije

koja govori ostatku svijeta
da ljudi u tom gradu

vjeruju da u 21. stoljeću

sporost ima svoju ulogu.

U medicini ljudi ostaju duboko razočarani

mentalitetom brzih rješenja

prisutnih u konvencionalnoj medicini.

Milijuni ljudi diljem svijeta okreću se

komplementarnim i alternativnim
oblicima medicine

koje koriste neke

sporije, blaže, više holističke
oblike liječenja.

Još se odlučuje o mnogim
od tih komplementarnih terapija.

Ja osobno sumnjam
da će ispiranje crijeva kavom

ikad dobiti odobrenje većine populacije,

ali neki drugi tretmani

poput akupunkture i masaže,
pa čak i običnog opuštanja

očito imaju neke koristi.

a vrhunski medicinski fakulteti posvuda

počinju ih proučavati
i uviđaju kako funkcioniraju

i što mogu naučiti od njih.

Seks. Ima puno seksa na brzaka, zar ne?

Svršavao sam šetnju -

bez smjeranih dosjetki -

išao sam, recimo, polako do Oxforda,

prošao pored kioska i vidio časopis

za muškarce, a na naslovnici je pisalo:

"Kako svog partnera dovesti
do orgazma u 30 sekundi."

Čak se i trajanje seksa

ovih dana drži na oku.

Znate,

volim i ja seks na brzaka,

ali mislim da puno toga možemo dobiti

sporim seksom, usporavanjem.

Pristupite li tim dubljim,

pomalo psihološkim, emocionalnim,
duhovnim strujama,

dobit ćete bolji, jači orgazam.

Dobijete veći dobitak u odnosu na uloženo.

Pointer Sisters najelokventnije
su to objasnile

pjevajući hvale "ljubavniku spore ruke".

Svi smo se smijali Stingu

kad se nedavno okrenuo tantri,

ali nekoliko godina kasnije
parovi svih uzrasta

lete u radionice

ili u vlastitim spavaćim sobama
pronalaze načine

da uspore i iskuse bolji seks.

U Italiji, a oni izgleda uvijek znaju

gdje se krije užitak,

pokrenuli su službeni pokret sporog seksa.

Radno mjesto.

Diljem većeg dijela svijeta,

s iznimkom Sjeverne Amerike,

radno vrijeme se sustavno snižava.

Europa je primjer toga,

a ljudi uočavaju da im se
kvaliteta života povećava

uz manje rada,

ali i da im se produktivnost povećava.

Nešto očito nije u redu

s 35-osatnim radnim tjednom u Francuskoj -

previše, prerano, prekruto.

No, druge europske zemlje,
posebice nordijske zemlje,

pokazuju da je moguće

imati odličnu ekonomiju

bez radoholičarstva.

Norveška, Švedska,

Danska i Finska sada su

među prvih šest
najkonkurentnijih nacija na Zemlji,

a na njihovo radno vrijeme
prosječan Amerikanac

ima pravo biti ljubomoran.

Ako odemo izvan razine država

na razinu mikro-kompanija,

sve više tvrtki
shvaća

da moraju dopustiti svojim zaposlenicima

ili kraće radno vrijeme ili pauze -

pauze za ručak, da sjede
u tihoj prostoriji,

da isključe Blackberryje
i laptope - hej, ti iza -

mobitele

tijekom radnog dana ili za vikend
da imaju vremena za odmor

i da se mozak prebaci

u kreativni način razmišljanja.

No, ovih dana odrasli nisu jedini

koji previše rade, nego i djeca.

Imam 37 g., djetinjstvo mi je završilo
sredinom osamdesetih

i gledajući današnju djecu,
zaprepašten sam

kako imaju sve više i više zadaće,

instruktora, izvannastavnih aktivnosti

nego što nam je uopće bilo
zamislivo prije koju generaciju.

Jedan od najsrcedrapateljskijih mejlova

koje dobivam na svojoj stranici

dolaze od samih adolescenata

koji su na rubu iscrpljenja, mole me

da pišem njihovim roditeljima

da im pomognem usporiti, maknuti ih s ove

iscrpljujuće maratonske trake za trčanje.

Srećom, javlja se otpor i u roditeljstvu

i sada se gradovi u SAD-u

udružuju i zabranjuju
izvannastavne aktivnosti

određenim danima u mjesecu, što omogućava

djeci da se odmore, provedu
vrijeme s obitelji i uspore.

Zadaća je druga stvar.
Pojavljuju se zabrane zadaća

diljem razvijenog svijeta

u školama koje su godinama
davale gomilu zadaće,

a sada uviđaju da više može biti manje.

Nedavno je bio slučaj u Škotskoj

gdje je visokouspješna privatna škola

zabranila zadaće

svima ispod 13 godina.

Nadobudni roditelji su poludjeli i rekli:

"Djeca će nam pasti!"
Ravnatelj je rekao:

"Ne, vaša djeca na kraju dana
trebaju malo usporiti."

Prošli mjesec stigli su rezultati ispita

i rezultati iz matematike i znanosti
porasle su za 20%

u prosjeku prošle godine.

Mislim da puno toga govori to što

elitna sveučilišta, koje se
često navodi kao razlog

zašto roditelji preforsiraju svoju djecu,

počinju primjećivati da vrhunski učenici

koji im dolaze padaju.
Ta djeca imaju krasne ocjene,

životopise toliko krcate
izvannastavnim aktivnostima

da bi vas duša zaboljela,

ali nemaju ono nešto, nemaju

sposobnost kreativnog razmišljanja,

ne znaju sanjati. Ove elitne škole,

Oxford, Cambridge i dr. počinju poručivati

roditeljima i studentima
da trebaju malo usporiti.

Npr. na Harvardu šalju

pisma brucošima

u kojima im govore da će
dobiti više od života i Harvarda

ako malo uspore, ako rade manje,

ali da posvete potrebno
vrijeme tim stvarima,

da uživaju u njima.

Čak i ako nekada ne rade baš ništa.

Pismo je znamenito nazvano:

"Uspori!" - s uskličnikom na kraju.

Gdjegod gledali, čini mi se
da je poruka ista:

manje je često više,

sporo je često bolje.

Unatoč tome,

nije lako usporiti, zar ne?

Čuli ste da sam kažnjen za prebrzu vožnju

dok sam istraživao o koristima sporosti.

To je istina, ali to nije sve.

Zapravo sam bio na putu za večeru

Spore prehrane u to vrijeme.

Ako to nije dovoljno sramotno,
kaznu sam dobio u Italiji.

Ako je itko od vas
vozio talijanskom autocestom,

znate koliko sam otprilike brzo vozio.

(Smijeh)

Ali zašto je tako teško usporiti?

Mislim da su razlozi brojni.

Prvo: brzina je zabavna, seksi.

Adrenalin je to, teško ga se ostaviti.

Tu postoji neka metafizička dimenzija

u kojoj se brzinom ograđujemo

od većih, dubljih pitanja.

Rastreseni smo i prezaposleni,

pa se i ne stignemo zapitati

jesmo li dobro, jesmo li sretni,
odrastaju li mi djeca dobro,

odlučuju li političari
ispravno u moje ime?

Drugi razlog, možda i najjači razlog

zašto nam je tako teško usporiti
jest kulturološki tabu

da smo ustali protiv usporenja.

U našoj kulturi "sporo" je pogrdna riječ.

To je druga riječ
za "lijenost", "ljenčinu"

i nekoga tko odustaje.

"Malo je spor" zapravo je sinonim

za "glup je".

Svrha Pokreta sporosti,

njegov glavni cilj
jest boriti se s tabuima

i reći: da,

nekada sporost nije rješenje,

postoji i "negativna sporost".

Nedavno sam zaglavio na cesti M25,

što je obilaznica oko Londona.

Proveo sam tamo tri i pol sata,

i to je već negativna sporost.

Ali nova ideja,

pomalo revolucionarna ideja ovog pokreta

jest da postoji i "pozitivna sporost".

Pozitivna sporost uključuje posvećivanje

vremena za objed
s obitelji s ugašenim TV-om.

Ili za promatranje problema
iz različitih gledišta

u uredu za što bolju

poslovnu odluku.

Ili jednostavno uzimanje vremena

da usporite

i uživate u svom životu.

Ono što je mene najviše oduševilo

u vezi svega što se
dogodilo oko ove knjige

otkako je izašla jest reakcija na nju.

Znao sam da će je čim izađe

dobro prihvatiti novovjekovna svita,

ali odlično ju je prihvatio

i poslovni svijet -

poslovni časopisi,

ali i velike tvrtke i vodeće organizacije

jer i ljudi s vrha lanca, ljudi poput vas,

počinju shvaćati da je

previše brzine u sustavu,

previše zaposlenosti
i vrijeme je da otkrijemo,

ili ponovno otkrijemo, zaboravljenu
umjetnost usporavanja.

Ohrabruje i to

što ova ideja nije prihvaćena

samo u razvijenom svijetu
već i u zamljama u razvoju,

u zemljama koje su na rubu ulaska

u zemlje prvog svijeta - Kina, Brazil,

Tajland, Poljska itd.

Te su zemlje prihvatile
ideju Pokreta sporosti,

mnogi ljudi unutar njih,
i trenutno se vodi rasprava

u medijima, na ulici.

Pogledavaju prema Zapadu i misle:

"Sviđa nam se aspekt toga što vi imate,

ali za ovo ne znamo baš."

Nakon svega toga, pitanje je:

je li to moguće?

To je glavno današnje pitanje.
Je li moguće

usporiti?

Sa zadovoljstvom tvrdim

da odgovor glasi: definitivno jest.

Ja sam krunski primjer -

reformirani i rehabilitirani

brzoholičar.

Još uvijek volim brzinu - živim u Londonu,

novinar sam

i volim zvuke užurbanosti,

navalu adrenalina
koju te stvari izazivaju.

Igram skvoš i hokej na ledu,

brze sportove, i ne bih ih se
odrekao ni za što na svijetu.

No, tijekom protekle godine

povezao sam se s pužom u sebi.

(Smijeh)

To znači

da se više ne pokušavam

nemarno preopterećivati.

Zadani način više mi nije

brzoholičarski.

Više ne čujem

kako mi vrijeme istječe,

barem ne u onolikoj mjeri kao prije.

Zapravo, sad ga čujem
jer mi vrijeme stvarno istječe.

Pozitivna strana svega toga

jest da sam sretniji, zdraviji

i produktivniji nego ikad.

Osjećam se kao da živim

svoj život umjesto da jurim kroz njega.

I možda ono što je najvažnije -

pokazatelj uspješnosti toga

jest to što osjećam
da su mi se veze produbile,

obogatile, osnažile.

A za mene je test za provjeru

hoće li ovo funkcionirati i što će značiti

bio je povratak pričama
za laku noć jer je tu

ova pustolovina započela.

I rezultat je ohrabrujuć.

Na kraju dana, odem u sinovu sobu,

ne nosim sat, ugasim računalo

da ne čujem dolazne mejlove

i samo sjednem i čitam njegovim tempom.

Budući da djeca imaju
vlastiti tempo i unutarnji sat,

nemaju određeno vrijeme

u kojem vam će se
otvoriti na 10 minuta.

Moraju se kretati vlastitim ritmom.

Otkrio sam da mi nakon deset minuta priče

sin iznenada kaže:

"Danas se na igralištu dogodilo
nešto što me baš zasmetalo."

I onda počnemo razgovarati o tome.

Shvatio sam da su priče za laku noć

nekoć bile nešto

s moje liste obveza, nešto
što mi je bilo mučno raditi

jer je bilo užasno sporo
i morao sam proletjeti kroz to.

Sad mi je to postala nagrada za kraj dana,

nešto što mi je srcu drago.

Imam holivudski kraj

mog govora ovog popodneva,

a ide ovako.

Prije nekoliko mjeseci pripremao sam se

za još jednu turneju knjige,
spakirao kofere,

bio sam pred vratima i čekao taksi

kad mi je sin sišao niz stepenice

s čestitkom koju mi je izradio.

Slijepio je dva komada kartona nalik ovima

i na naslovnicu stavio naljepnicu

Tintina, svog omiljenog lika.

Rekao mi je,

odnosno dao mi ju je i ja sam je pročitao:

"Za tatu. Voli te Benjamin."

Rekoh: "Kako slatko.

Je li to čestitka za uspješnu
turneju knjige?"

Rekao je: "Ne, ne,
tatice, to je čestitka

za najboljeg čitača priča na svijetu."

Pomislih: "Vidiš ti to, ovo
usporavanje zaista djeluje."

Puno vam hvala.