Kako pretvoriti zasićenost pričanja o apokalipsi u djelovanje protiv globalnog zatopljavanja

Najveća prepreka u poduzimanju nečega protiv klimatskih promjena leži između vaših ušiju, tvrdi psiholog i ekonomist Per Espen Stokes. On je godinama proučavao obrane koje koristimo kada izbjegavamo razmišljanja o kraju našeg planeta, ali također i načine novog razgovora o globalnom zatopljenju koji nas sprječavaju od isključenja iz razgovora. Udaljite se od pripovjedanja o propasti i naučite kako učiniti brigu za planetom osobnom i osnažujućom te u granicama vaših mogućnosti s ovim zabavnim i informativnim govorom.

Kako da potaknemo ljude da se uključe
u rješavanje globalnog zatopljenja?

Htio bih početi s dvama
kratkim pokusima s vama.

Vaš zadatak je primijetiti osjećate li
kakvu razliku dok budem govorio.

U redu?

Krećemo.

Vidimo porast u
razinama ugljičnog dioksida,

sad je već oko 410 ppm.

Kako bismo izbjegli
scenarij RCP 8,5,

potrebna nam je
ubrzana dekarbonizacija.

Svjetsko ograničenje za ugljik,

da bi sa 66 % vjerojatnosti
dosegao cilj od 2 °C,

iznosi otprilike 800 gigatona.

(Smijeh)

U redu, probat ću sad nešto drugo.

Prijeti nam Zemlja koja
nije prikladna za stanovanje:

monstruozne oluje,

ubojite poplave,

razarujući šumski požari,

ludi valovi topline koji će nas
kuhati na vrelom suncu.

2017. je već toliko neočekivano topla,

da zastrašuje klimatske znanstvenike!

Imamo tri godine priliku
smanjiti emisije, samo tri.

Ako to ne učinimo, živjet
ćemo u paklu na zemlji.

U redu, dakle --

(Pljesak)

A sad vaš zadatak:

Kako se osjećate kad
ste čuli ove načine govora?

Nakon prvog ste se možda
isključili ili samo ostali zbunjeni?

"O čemu ovaj priča?"

Nakon drugog možda uplašeno
ili jednostavno otupljeno?

Još jednom pitanje
koje sam postavio:

Kako da potaknemo ljude da se uključe
u rješavanje globalnog zatopljenja?

I zašto ova dva oblika
komunikacije o tome ne djeluju?

E pa, najveća prepreka u
djelovanju protiv klimatskih promjena

leži između vaših ušiju.

Oslanjajući se na rastuću literaturu
psihologije i društvenih znanosti,

proveo sam godine istražujući
pet unutrašnjih obrana

koja zaustavljaju ljude od uključivanja.

Kad ljudi čuju vijesti o
klimi koja će ih napasti,

oni postave prvu obranu:

udaljavanje.

Kad čujemo nešto o klimi,

mi čujemo o nečemu
dalekom u svemiru --

Zamišljate arktički led,
polarne medvjede --

sve vremenski udaljeno,
recimo 2100. godina.

Ogromna je i sporo se kreće.
Razmišljamo u gigatonama i stoljećima.

Dakle, ona nije ovdje. Ona nije sada.

Budući da se čini
toliko dalekom od mene,

čini se izvan mog kruga utjecaja,

zato se osjećam bespomoćno u vezi s tim.

Ništa ja tu ne mogu učiniti.

U našem svakodnevnom životu,

većina nas više voli misliti
o stvarima koje su nam bliže,

poput posla, djece,

koliko lajkova smo dobili na Facebooku.

E sad to, to je stvarno.

Sljedeća obrana je propast.

Klimatska promjena se uglavnom predstavlja

kao neka naziruća propast,

koja donosi gubitak, trošak i žrtvu.

To nas čini uplašenima.

Ali čim nas prođe taj prvi strah,

moj mozak želi
potpuno izbjeći ovu temu.

Nakon 30 godina strašnih
priča o klimatskim promjenama,

više od 80 % medijskih članaka
još uvijek koriste izraze propasti,

ali ljudi se naviknu na to i onda

otupe

na pretjerano korištenje propasti.

Toliko mnogo nas sad pati od
nekog oblika zasićenosti apokalipsom,

postajemo tupi od
previše eksplicitnog kolapsa.

Treća obrana je nesklad.

E sad, ako znamo

da uporaba fosilnog goriva
doprinosi globalnom zatopljenju,

kosi s onim što radimo --
vožnjom, letom, jedenjem govedine --

onda nastupa takozvani
kognitivni nesklad.

Njega osjećamo kao
unutrašnju nelagodnost.

Možda se osjećamo kao licemjerci.

Kako bi se riješio ove nelagode,

naš mozak počne smišljati opravdanja.

Zato mogu reći, na primjer,

"Moj susjed ima puno
veći auto od mene"

ili "Mijenjanje moje
prehrane nema smisla,

ako sam ja jedini koji to radi".

Ili bih mogao htjeti sumnjati
u cijelu znanost vezanu uz klimu.

Mogao bih reći: "Znaš,
klima se uvijek mijenja".

Tako da se s ovim
opravdanjima osjećamo bolje,

ali cijena toga je

odbacivanje onoga što znamo.

Stoga, ponašanje upravlja stavovima.

Moj se kognitivni nesklad pojavljuje

kad shvatim da sam
letio iz Osla u New York,

i zatim natrag u Oslo,

kako bih pričao o klimi.

(Smijeh)

Za 14 minuta govora.

(Smijeh)

Tako da me to tjera
da pređem na poricanje.

(Smijeh)

Dakle, ako šutimo,

ignoriramo ili se rugamo činjenicama
o klimatskim remećenjima,

onda bismo mogli
pronaći unutarnje sklonište

od straha i osjećaja krivnje.

Poricanje ne proizlazi iz
manjka inteligencije i znanja.

Ne, poricanje je stanje uma

na kojem bi mogao biti svjestan
nekog zabrinjujućeg znanja,

ali ja živim i ponašam se
kao da to ne znam.

Stoga, mogli bismo to nazvati
vrstom dvostrukog života,

i znati i ne znati.

To nam često potvrđuju i drugi,

naša obitelj i zajednica,

slažući se da se ovu
riskantnu temu ne spominje.

Na kraju dolazimo do identiteta.

Uzrujani klimatski aktivisti

zahtijevaju da vlada poduzme nešto,

ili s uredbama ili s porezom na ugljik.

Međutim, razmotrite što se dogodi

kad ljudi koji drže do
tradicionalnih vrijednosti, na primjer,

čuju od aktivista da bi vlada
trebala povećati broj zastupnika.

Pogotovo u bogatim zapadnim zemljama,

za njih je tek malo vjerojatno
da će vjerovati u tu znanost.

Zašto je tome tako?

E pa, ako držim do
tradicionalnih vrijednosti,

vjerojatno preferiram
masivne aute i malu vladu,

nego sićušne aute i ogromnu vladu.

A kad bi znanost o klimi došla i rekla

da bi se vlada trebala povećati,

onda bih vjerojatno manje
vjerovao toj znanosti.

Na ovaj način kulturni identitet

počinje nadglašavati činjenice.

Vrijednosti pojedu činjenice,

a moj identitet pobjeđuje istinu.

Dakle, nakon prepoznavanja
kako ovih pet obrana ubijaju uključenje,

kako ih premostiti?

Nova istraživanja pokazuju
kako možemo ovih pet obrana pretvoriti

u kriterije ključne za uspjeh

u razgovoru o klimi koji je
mozgu pristupačniji.

Ovdje stvari postaju uzbudljivije

i gdje se susrećemo s pet rješenja,

rješenja temeljenih na
dokazima o učinkovitosti.

Prvo, udaljenost ćemo
pretvoriti u društvenost.

Možemo učiniti klimu bliskom,
osobnom i hitnom,

tako da je postanemo svjesni,

a to možemo učiniti tako
da širimo drušvene norme

koje su pozitivne prema rješenjima.

Ako vjerujem da će
moji prijatelji, susjedi

ili vi u publici poduzeti nešto,

onda ću i ja.

Možemo vidjeti ovo, primjerice,
iz solarnih panela za krovove.

Šire se od susjeda
do susjeda poput virusa.

Zarazno je.

To je moć umreženosti
koja stvara novu normalu.

Sljedeće je pretvaranje
propasti u podršku.

Umjesto da šaljemo negativnu sliku

kao što je propast i trošak,

možemo pretvoriti klimu
u nešto što se tiče ljudskog zdravlja,

primjerice, ako imamo ukusne
hamburgere biljnog porijekla,

dobro je za tebe i dobro je za klimu.

Možemo također pretvoriti klimu u nešto
što se tiče novih tehnoloških mogućnosti,

sigurnosti i novih poslova.

Poslovi vezani uz solarnu energiju,
primjerice, u izvrsnom su porastu.

Upravo su premašili brojku
od tri milijuna poslova.

Psihologija kaže da u svrhu
stvaranja uključenja,

trebamo stvoriti, kao ravnotežu,

tri pozitivna ili podržavajuća okvira

za svaku prijetnju klimi koju spomenemo.

Zatim možemo pretvoriti nesklad

u jednostavnija djelovanja.

To često zovemo poticanje.

Ideja je da, s boljom
strukturom izbora,

možemo učiniti ponašanja
prijateljski nastrojena prema klimi

automatskim i prikladnim.

Dozvolite da pojasnim.
Primjerice s otpadom od hrane.

Otpad od hrane na bifeima
uvelike se smanjuje,

ako se veličina tanjura
ili kutija malo smanji,

jer manji tanjur izgleda puniji hranom,

dok ogromna kutija izgleda praznija,

zato ju više punimo hranom.

Dakle, manji tanjuri čine veliku
razliku za smanjenje otpada od hrane.

A postoje stotine pametnih
poticaja poput toga.

Bit je u tome da se nesklad
smanjuje, što se više ponašanja potiču.

Zatim možemo preokrenuti poricanje

krojenjem signala
koji vizualiziraju naš pomak.

Možemo stvoriti motivirajuće
povratne informacije,

o tome ide li nam dobro s
našim rješavanjem problema.

Recimo da ste smanjili zagađenje
zbog prijevoza

ili smanjili potrošnju
struje u svojoj zgradi.

E pa, jedna aplikacija
u kojoj to možete podijeliti je Ducky.

Ideja je da u njoj bilježite sve,

a onda možete vidjeti
napredak svog tima ili tvrtke.

Dobivate signale u stvarnom vremenu.

Konačno, identitet.

Možemo preokrenuti
identitet boljim pričama.

Naš mozak obožava priče.

Stoga, trebaju nam bolje
priče o tome kuda želimo ići

i treba nam više priča
o herojima i heroinama

svih vrsta koji čine
pravu promjenu.

Ponosim se što se moj rodni grad Oslo

smjelo upustio u pretvaranje
svog transporta električnim,

bilo auta, motora ili buseva.

Jedna od osoba koja
predvodi ovo je Christina Bu.

Na čelu je Udruge električnih
vozila već godinama

i bori se svakog dana.

Sada su i UK-a, Francuska, Indija
i Kina također najavile planove

o skončavanju prodaje auta na gorivo.

E sad, to je ogromno.

I također, u Oslu možemo vidjeti kako
uzbuđeni vlasnici elektroničkih vozila

šire svoje električne priče
prijateljima i susjedima

i uvedu i njih u priču.

Tako da napravimo puni
krug od priče do društvenog rješenja.

Tisuće govornika o klimi

sada počinju koristiti ova rješenja

svuda po svijetu.

Jasno je, međutim,
da individualna rješenja

nisu dovoljna za rješavanje
klime sama po sebi,

ali ona izgrađuju
snažniju temeljnu potporu

za politiku i rješenja koja mogu.

Zato je ključno da se ljudi uključe.

Započeo sam ovaj govor

s provjeravanjem dvaju
načina razgovora o klimi s vama.

Postoji i drukčiji način.

Htio bih ga podijeliti s vama.

Počinje sa zamišljanjem same klime

kao zraka koji udišemo.

Klima nije uistinu
neka apstraktna, udaljena klima

skroz daleko od nas.

Riječ je o ovom zraku koji nas okružuje.

Ovom zraku kojeg možete
osjetiti i u ovoj sobi.

Zraku koji vam trenutno
prolazi kroz nosnice.

Ovaj zrak je koža naše Zemlje.

Nevjerojatno je tanak,

kad ga usporedimo s veličinom
Zemlje i kozmosa od kojeg nas štiti.

Daleko je tanji od kore od jabuke,

kad usporedimo s njezinim promjerom.

Može izgledati beskonačnim
kada pogledamo gore,

ali ovaj prekrasan, prozračan zrak,
samo je 8-11 kilometara tanak.

Krhki omot oko ogromne kugle.

Unutar ove kore,

svi smo blisko povezani.

Dah koji ste upravo udahnuli

sadržavao je oko
400.000 istih atoma argona

koje je i Gandhi udahnuo
tijekom svog života.

Unutar ovog tankog,
nepostojanog, nesređenog ovitka,

sav se život njeguje,
štiti i održava.

Ono izolira i
regulira temperature

u rasponu gdje je baš taman
za vodu i za život kakve znamo.

I posreduje između
plavog oceana i crne vječnosti.

Oblaci prenose sve
milijarde tona vode

potrebne za tlo.

Zrak puni rijeke,

uznemiruje vode,

navodnjava šume.

S globalnim začudnjavanjem vremena,

postoje dobri razlozi za
osjećanje straha i očaja.

Možemo prvo oplakivati
žalosno današnje stanje i gubitke

i zatim se okrenuti prema budućnosti
trijeznih očiju i s odlučnošću.

Nova psihologija
djelovanja u vezi s klimom

leži u odustajanju, ne od znanosti,

već od prepreka apstrakcije i propasti,

i zatim biranju novih priča.

To su priče

o postizanju povlačenja,
preokretanja klimatskog zatopljenja.

To su priče o koracima koje poduzimamo

kao ljudi, gradovi, tvrtke

i javna tijela

u brizi o zraku,

unatoč snažnim suprotnim vjetrovima.

To su priče o poduzimanju koraka

jer nas prizemljavaju u
onome što i jesmo kao ljudi:

zemljani unutar ovog živućeg zraka.

Hvala vam.

(Pljesak)