Što sam naučio nakon što sam proveo 31 dan pod vodom

Jacques Cousteau živio je 30 dana u podvodnom laboratoriju smještenom na dnu Crvenoga mora i tako postavio rekord 1963. godine. Ovoga ljeta njegov je unuk Fabien Cousteau oborio taj rekord. Cousteau mlađi živio je 31 dan na Aquariusu, podvodnom istraživačkom laboratoriju, devet milja od obale Floride. Svoju čudesnu avanturu oživljava ovim šarmantnim govorom.

Moram vam nešto priznati.

Ovisnik sam o avanturi

i još kao maleni dječak,

radije bih gledao kroz prozor

ptice u krošnjama drveća i na nebu

nego gledao tu dvodimenzionalnu ploču

ispisanu kredom, gdje vrijeme stoji,

a katkad i umire.

Moji učitelji sumnjali su da nešto

nije u redu sa mnom
jer nisam pazio na satu.

Nisu pronašli ništa konkretno,

osim blage disleksije jer sam ljevoruk.

Ali nisu me testirali na znatiželju.

Znatiželja je, za mene,

naša poveznica

sa svijetom, sa svemirom.

Zanimanje za ono
što je iza te kolonije koralja

ili tog sljedećeg stabla,

i učenje ne samo o onome što je oko nas,

nego i u nama samima.

Ali san svih mojih snova,

to je istraživanje oceana na Marsu,

ali dok ne otkrijemo način da dođemo tamo,

mislim da oceani još uvijek čuvaju

pokoju tajnu.

Štoviše,

ako shvatite našu planetu
kao oazu u svemiru, što i je,

i analizirate ju kao životni prostor,

oceani predstavljaju preko 3.4 milijarde

kubičnih kilometara obujma, od kojih

smo istražili manje od pet posto.

I ja razmišljam, pa

postoje načini za dublje, duže i dalje:

podmornice i one na daljinsko upravljanje,
čak i ronjenje

Ali ako želimo istražiti krajnju granicu

ove planete, moramo tamo živjeti.

Moramo izgraditi, takoreći, brvnaru

na dnu mora.

I tako je u mojoj duši živjela
velika znatiželja

kad sam išao posjetiti
dobitnicu TED nagrade

dr. Silviju Earle.

Možda ste čuli za nju.

Prije dvije godine
bila je zadužena za nadgledanje

posljednjeg podvodnog morskog laboratorija

da ga pokuša spasiti

i zauzeti se

za to da ga ne bacimo u staro željezo

i vratimo natrag na kopno.

Do tada smo imali samo desetak

znanstvenih laboratorija na dnu mora.

Samo je jedna od njih ostala:

udaljena je 14 km od obale

na dubini od oko 20 metara.

Zove se Aquarius.

Aquarius je, na neki način,

dinosaur,

drevni robot okovan za dno,

Levijatan
(mitološka vodena neman, predodžba Sotone)

S druge strane, to je ostavština.

I tako sam tim susretom shvatio
da nemam puno vremena

ako želim doživjeti

biti aquanaut.

Kada smo plivali prema ovome, nakon mnogih

mjeseci mučenja i dvije godine priprema,

ovo stanište koje nas je čekalo

bilo je kao novi dom.

A cilj našeg silaska

i življenja u ovom staništu
nije bio ostajanje unutra.

Nismo došli živjeti u nečemu
veličine školskog busa.

Došli smo iskoristiti vrijeme

izvan njega, istražujući,

otkrivajući više
o toj oceanskoj krajnjoj granici.

Megafauna nas je posjećivala.

Ova velika raža
poprilično je uobičajen prizor u oceanima.

Ali važnost je ovoga

i ono zbog čega je ova slika tu

u tome što je ova životinja
dovela prijatelje

i umjesto da budu oceanske životinje,
što i jesu,

počeli su se zanimati za nas,

strance koji su se uselili
u njihovo susjedstvo

i dirali plankton.

Proučavali smo
svakakve životinje i životinjice

i sve su nam se više približavali,

i zbog te prednosti vremena,

ove životinje,
ovi stanovnici koraljnoga grebena,

polako su se navikavale na nas

i ove su se životinjice,
koje inače putuju, zaustavile.

Ova je dotična životinja doista kružila

puni 31 dan trajanja naše misije.

Tako da se misija 31 nije
isključivo usredotočila

na obaranje rekorda,

nego na povezanost oceana i čovječanstva.

S obzirom da smo imali vremena, mogli smo

proučavati životinje poput
morskih pasa i škarpina

u skupinama kakve do tada nismo vidjeli.

Nešto poput pasa i mačaka
koji se odlično slažu.

Čak i to što smo se mogli povezati sa

životinjama puno većim od nas,

kao primjerice ova ugrožena škarpina

koja još obitava samo na području
Florida Keysa.

Naravno, kako to biva sa susjedima,

nakon nekog vremena, ako bi se umorile,

škarpine bi zalajale na nas

lavežom toliko moćnim

da ošamuti svoj plijen
prije no što ga cijelog usisa

u djeliću sekunde.

Nama to samo govori da se

vratimo u stanište i ostavimo ih na miru.

Ovo nije bila samo avantura.

Bilo je tu i ozbiljnog rada.

Bilo je tu mnogo znanosti, i opet,
zbog prednosti vremena,

bili smo u mogućnosti obaviti tri godine

znanstvenoga rada u 31 danu.

U ovom slučaju koristili smo PAM

ili, ako se dobro sjećam,

fluorometar impulsno-amplitudne
modulacije.

I naši istraživači s FIU-a, MIT-a

i Sjeveroistočnog sveučilišta

uspjeli su nabaviti uređaj za mjerenje
onoga što se u koraljnim

grebenima radi kad nismo u blizini

Fluorometar impulsno-amplitudne
modulacije (PAM)

mjeri fluoroscentnost koralja

jer to ima veze s onečišćenjem vode

kao i s problemima oko klimatskih promjena

Koristili smo i druge suvremene uređaje

kao što je ova sonda, ili,
kako ju ja zovem,

proktolog za spužve.

Ova sonda testira stopu metabolizma

u ovom slučaju buraste spužve

ili crvenog drveta oceana.

I ovo nam daje bolji uvid

u ono što se događa pod vodom

vezano za klimatske promjene

i kako njihova dinamika

utječe na nas na kopnu.

I, konačno, promatrali smo
odnos predator-plijen.

Odnos predator-plijen je zanimljiv:

kako smo promatrali neke od predatora

s koraljnih grebena širom svijeta,

plijen, tj. sitna riba, ponaša se
vrlo različito.

Ono što smo shvatili je to

da ne samo da prestaju
mariti za greben,

ulijećući unutra samo da bi uzeli
nešto algi,

i vraćajući se u svoja staništa,

nego se počinju rasprostirati i nestajati

upravo iz tih grebena.

Unutar tog 31 dana,

uspjeli smo napisati preko
deset znanstvenih radova

o svakoj od ovih tema.

Ali svrha avanture nije samo učenje,

već dijeljenje svega naučenog sa svijetom,

a zahvaljujući inženjerima s MIT-a,

imali smo na raspolaganju prototipnu
kameru zvanu Edgertronic

kako bismo snimili usporene snimke

s do 20,000 sličica po sekundi

u maloj kutiji

vrijednoj 3,000 dolara.

Dostupna je svima nama.

Ta nam kamera daje uvid

u ono što životinje obično rade

a što nismo mogli vidjeti
zbog brzine događanja

Dopustite da vam pokažem snimku

onoga što ova kamera može.

Možete vidjeti svileni mjehurić
kako izlazi

iz naših tvrdih šljemova.

Daje nam uvid

u živote nekih od životinja pokraj
kojih smo

sjedili 31 dan,

a na koje inače nikada ne bismo
obratili pažnju,

kao što je rak samac.

Korištenje suvremene tehnologije

koja nije namijenjena snimanju oceana

nije uvijek lako.

Ponekad smo morali postaviti
kameru naopako,

povezati je kablom s laboratorijem

i pokrenuti ju

iz samog laboratorija.

Ono što smo dobili

je mogućnost promatranja
i analiziranja

u znanstvenom i inženjerskom smislu

nekih zapanjujućih ponašanja
koje ljudsko oko

nije moglo primijetiti

primjerice kako ovaj ustonožac

pokušava uloviti plijen

unutar otprilike tri desetinke.

Taj je udarac jak kao
metak kalibra .22

i ako ste ikad pokušali

uloviti metak u letu svojim okom,
nemoguće.

Ali sada možemo vidjeti

stvari poput ovih crva božićnog drvca

kako se uvlače i zatvaraju

na način na koji ih se
okom ne može vidjeti,

ili, u ovom slučaju,

ribu koja baca zrnca pijeska.

Ovo je pravi glavočić repaš

i ako ga gledate u stvarnom vremenu,

uopće se ne vidi
kako pomiče peraje

jer je prebrzo.

Jedan od najvrijednijih darova
koje smo imali

pod vodom je bežični internet.

Tijekom 31 dana mogli smo se povezati

sa svijetom u stvarnome vremenu
s dna oceana

i podijeliti sva ova iskustva.

Ovdje doslovno

skajpam u učionici

s jednim od šest kontinenata

i oko 70,000 studenata
koje smo povezivali

svakoga dana s ovim iskustvima.

Štoviše, pokazujem fotografiju
koju sam snimio

svojim pametnim telefonom pod vodom

golijata grgeča kako leži na dnu.

Tako nešto nikada prije nismo vidjeli.

Sanjam o danu

kada ćemo imati podvodne gradove

i možda, ako pomaknemo granice

avanture i znanja,

i podijelimo to znanje s ostalima,

uspijemo riješiti svakakve probleme.

Moj je djed znao govoriti

"Ljudi štite ono što vole",

moj otac, "Kako ljudi mogu štititi

ono što ne razumiju?",

a ja sam o tome razmišljao
čitavog svog života.

Ništa nije nemoguće.

Moramo sanjati, moramo biti kreativni

i svi moramo
doživjeti avanturu

kako bismo stvarali čuda
u najcrnjim vremenima.

I radilo se o klimatskim promjenama,

iskorjenjivanju siromaštva,

ili vraćanju budućim generacijama

onoga što smo uzeli
zdravo za gotovo,

radi se o avanturi.

I, tko zna, možda će i
nastati podvodni gradovi,

možda su neki od vas

budući aquanauti.

Hvala vam puno.

(Pljesak)