Moram vam nešto priznati. Ovisnik sam o avanturi i još kao maleni dječak, radije bih gledao kroz prozor ptice u krošnjama drveća i na nebu nego gledao tu dvodimenzionalnu ploču ispisanu kredom, gdje vrijeme stoji, a katkad i umire. Moji učitelji sumnjali su da nešto nije u redu sa mnom jer nisam pazio na satu. Nisu pronašli ništa konkretno, osim blage disleksije jer sam ljevoruk. Ali nisu me testirali na znatiželju. Znatiželja je, za mene, naša poveznica sa svijetom, sa svemirom. Zanimanje za ono što je iza te kolonije koralja ili tog sljedećeg stabla, i učenje ne samo o onome što je oko nas, nego i u nama samima. Ali san svih mojih snova, to je istraživanje oceana na Marsu, ali dok ne otkrijemo način da dođemo tamo, mislim da oceani još uvijek čuvaju pokoju tajnu. Štoviše, ako shvatite našu planetu kao oazu u svemiru, što i je, i analizirate ju kao životni prostor, oceani predstavljaju preko 3.4 milijarde kubičnih kilometara obujma, od kojih smo istražili manje od pet posto. I ja razmišljam, pa postoje načini za dublje, duže i dalje: podmornice i one na daljinsko upravljanje, čak i ronjenje Ali ako želimo istražiti krajnju granicu ove planete, moramo tamo živjeti. Moramo izgraditi, takoreći, brvnaru na dnu mora. I tako je u mojoj duši živjela velika znatiželja kad sam išao posjetiti dobitnicu TED nagrade dr. Silviju Earle. Možda ste čuli za nju. Prije dvije godine bila je zadužena za nadgledanje posljednjeg podvodnog morskog laboratorija da ga pokuša spasiti i zauzeti se za to da ga ne bacimo u staro željezo i vratimo natrag na kopno. Do tada smo imali samo desetak znanstvenih laboratorija na dnu mora. Samo je jedna od njih ostala: udaljena je 14 km od obale na dubini od oko 20 metara. Zove se Aquarius. Aquarius je, na neki način, dinosaur, drevni robot okovan za dno, Levijatan (mitološka vodena neman, predodžba Sotone) S druge strane, to je ostavština. I tako sam tim susretom shvatio da nemam puno vremena ako želim doživjeti biti aquanaut. Kada smo plivali prema ovome, nakon mnogih mjeseci mučenja i dvije godine priprema, ovo stanište koje nas je čekalo bilo je kao novi dom. A cilj našeg silaska i življenja u ovom staništu nije bio ostajanje unutra. Nismo došli živjeti u nečemu veličine školskog busa. Došli smo iskoristiti vrijeme izvan njega, istražujući, otkrivajući više o toj oceanskoj krajnjoj granici. Megafauna nas je posjećivala. Ova velika raža poprilično je uobičajen prizor u oceanima. Ali važnost je ovoga i ono zbog čega je ova slika tu u tome što je ova životinja dovela prijatelje i umjesto da budu oceanske životinje, što i jesu, počeli su se zanimati za nas, strance koji su se uselili u njihovo susjedstvo i dirali plankton. Proučavali smo svakakve životinje i životinjice i sve su nam se više približavali, i zbog te prednosti vremena, ove životinje, ovi stanovnici koraljnoga grebena, polako su se navikavale na nas i ove su se životinjice, koje inače putuju, zaustavile. Ova je dotična životinja doista kružila puni 31 dan trajanja naše misije. Tako da se misija 31 nije isključivo usredotočila na obaranje rekorda, nego na povezanost oceana i čovječanstva. S obzirom da smo imali vremena, mogli smo proučavati životinje poput morskih pasa i škarpina u skupinama kakve do tada nismo vidjeli. Nešto poput pasa i mačaka koji se odlično slažu. Čak i to što smo se mogli povezati sa životinjama puno većim od nas, kao primjerice ova ugrožena škarpina koja još obitava samo na području Florida Keysa. Naravno, kako to biva sa susjedima, nakon nekog vremena, ako bi se umorile, škarpine bi zalajale na nas lavežom toliko moćnim da ošamuti svoj plijen prije no što ga cijelog usisa u djeliću sekunde. Nama to samo govori da se vratimo u stanište i ostavimo ih na miru. Ovo nije bila samo avantura. Bilo je tu i ozbiljnog rada. Bilo je tu mnogo znanosti, i opet, zbog prednosti vremena, bili smo u mogućnosti obaviti tri godine znanstvenoga rada u 31 danu. U ovom slučaju koristili smo PAM ili, ako se dobro sjećam, fluorometar impulsno-amplitudne modulacije. I naši istraživači s FIU-a, MIT-a i Sjeveroistočnog sveučilišta uspjeli su nabaviti uređaj za mjerenje onoga što se u koraljnim grebenima radi kad nismo u blizini Fluorometar impulsno-amplitudne modulacije (PAM) mjeri fluoroscentnost koralja jer to ima veze s onečišćenjem vode kao i s problemima oko klimatskih promjena Koristili smo i druge suvremene uređaje kao što je ova sonda, ili, kako ju ja zovem, proktolog za spužve. Ova sonda testira stopu metabolizma u ovom slučaju buraste spužve ili crvenog drveta oceana. I ovo nam daje bolji uvid u ono što se događa pod vodom vezano za klimatske promjene i kako njihova dinamika utječe na nas na kopnu. I, konačno, promatrali smo odnos predator-plijen. Odnos predator-plijen je zanimljiv: kako smo promatrali neke od predatora s koraljnih grebena širom svijeta, plijen, tj. sitna riba, ponaša se vrlo različito. Ono što smo shvatili je to da ne samo da prestaju mariti za greben, ulijećući unutra samo da bi uzeli nešto algi, i vraćajući se u svoja staništa, nego se počinju rasprostirati i nestajati upravo iz tih grebena. Unutar tog 31 dana, uspjeli smo napisati preko deset znanstvenih radova o svakoj od ovih tema. Ali svrha avanture nije samo učenje, već dijeljenje svega naučenog sa svijetom, a zahvaljujući inženjerima s MIT-a, imali smo na raspolaganju prototipnu kameru zvanu Edgertronic kako bismo snimili usporene snimke s do 20,000 sličica po sekundi u maloj kutiji vrijednoj 3,000 dolara. Dostupna je svima nama. Ta nam kamera daje uvid u ono što životinje obično rade a što nismo mogli vidjeti zbog brzine događanja Dopustite da vam pokažem snimku onoga što ova kamera može. Možete vidjeti svileni mjehurić kako izlazi iz naših tvrdih šljemova. Daje nam uvid u živote nekih od životinja pokraj kojih smo sjedili 31 dan, a na koje inače nikada ne bismo obratili pažnju, kao što je rak samac. Korištenje suvremene tehnologije koja nije namijenjena snimanju oceana nije uvijek lako. Ponekad smo morali postaviti kameru naopako, povezati je kablom s laboratorijem i pokrenuti ju iz samog laboratorija. Ono što smo dobili je mogućnost promatranja i analiziranja u znanstvenom i inženjerskom smislu nekih zapanjujućih ponašanja koje ljudsko oko nije moglo primijetiti primjerice kako ovaj ustonožac pokušava uloviti plijen unutar otprilike tri desetinke. Taj je udarac jak kao metak kalibra .22 i ako ste ikad pokušali uloviti metak u letu svojim okom, nemoguće. Ali sada možemo vidjeti stvari poput ovih crva božićnog drvca kako se uvlače i zatvaraju na način na koji ih se okom ne može vidjeti, ili, u ovom slučaju, ribu koja baca zrnca pijeska. Ovo je pravi glavočić repaš i ako ga gledate u stvarnom vremenu, uopće se ne vidi kako pomiče peraje jer je prebrzo. Jedan od najvrijednijih darova koje smo imali pod vodom je bežični internet. Tijekom 31 dana mogli smo se povezati sa svijetom u stvarnome vremenu s dna oceana i podijeliti sva ova iskustva. Ovdje doslovno skajpam u učionici s jednim od šest kontinenata i oko 70,000 studenata koje smo povezivali svakoga dana s ovim iskustvima. Štoviše, pokazujem fotografiju koju sam snimio svojim pametnim telefonom pod vodom golijata grgeča kako leži na dnu. Tako nešto nikada prije nismo vidjeli. Sanjam o danu kada ćemo imati podvodne gradove i možda, ako pomaknemo granice avanture i znanja, i podijelimo to znanje s ostalima, uspijemo riješiti svakakve probleme. Moj je djed znao govoriti "Ljudi štite ono što vole", moj otac, "Kako ljudi mogu štititi ono što ne razumiju?", a ja sam o tome razmišljao čitavog svog života. Ništa nije nemoguće. Moramo sanjati, moramo biti kreativni i svi moramo doživjeti avanturu kako bismo stvarali čuda u najcrnjim vremenima. I radilo se o klimatskim promjenama, iskorjenjivanju siromaštva, ili vraćanju budućim generacijama onoga što smo uzeli zdravo za gotovo, radi se o avanturi. I, tko zna, možda će i nastati podvodni gradovi, možda su neki od vas budući aquanauti. Hvala vam puno. (Pljesak)