Zašto biste trebali čitati Sylviju Plath – Iseult Gillespie

Pogledajte cijelu lekciju na: https://ed.ted.com/lessons/why-should-you-read-sylvia-plath-iseult-gillespie

Svojim oštrim okom i vještim perom Sylvia Plath pretvarala je svakodnevne predmete u upečatljive slike: „nova statua u muzeju punom propuha”, sjena u zrcalu, komad sapuna. Zbog svojih iznimnih gledišta i smionog jezika Plath je postala značajnim uzorom čitateljima koji su nastojali prekinuti šutnju o problemima traume, frustracije i seksualnosti. Iseult Gillespie objašnjava zašto pisanje Sylvije Plath i dalje fascinira.

Lekcija: Iseult Gillespie, režija: Sarah Saidan.

„S vrha svake grane,

poput krupne grimizne smokve,

jedna od čudesnih budućnosti
dozivala me i namigivala,

no izabrati jednu značilo bi
odreći se svih ostalih

i dok sam sjedila ondje,
ne mogavši odlučiti,

smokve su se počele mežurati i crnjeti,

i jedna po jedna rasprsnule su se
o tlo pod mojim nogama.”

U ovom odlomku iz
„Staklenog zvona” Sylvije Plath

mlada žena zamišlja neizvjesnu budućnost

i dočarava univerzalni strah

od paraliziranosti

mogućnošću pogrešnog izbora.

Iako je razmatrala druge karijere,

Plath se odlučila za umjetnost.

Poezija je bila njezin poziv.

Njezino oštro oko i vješto pero

pretvarali su svakodnevne predmete
u upečatljive slike:

„nova statua u muzeju punom propuha”,

sjena u zrcalu, komad sapuna.

Iznimno inteligentnoj,
pronicljivoj i duhovitoj Plath

dijagnosticirana je i klinička depresija.

Uz pomoć poezije istraživala je
stanja vlastitog duha

na najintimniji način,

a njezino impresivno shvaćanje emocija,

prirode i umjetnosti i dalje fascinira
i dopire do čitatelja.

U prvoj zbirci pjesama,

„Kolosu”,

pisala je o osjećaju ništavnosti:

„bijelo: to je boja uma.”

Istovremeno je

pronalazila utjehu u prirodi:

u „plavoj magli što se vuče preko jezera”,

bijelim cvjetovima
što se „uzdižu i padaju”,

plavim dagnjama „poput grozda gomolja”.

Nakon „Kolosa” objavila je
„Stakleno zvono”,

svoj jedini roman,

u kojem piše o vremenu koje je provela
radeći za časopis „Mademoiselle”

kao studentica u New Yorku.

Roman prati protagonisticu Esther,

koja tone u tešku depresiju,

no sadržava i zlobno duhovite
i pronicljive prikaze

snobovskih mondenih zabava i
izlazaka s dosadnim muškarcima.

Nedugo nakon što je objavila
„Stakleno zvono”,

tada 30-godišnja Plath
počinila je samoubojstvo.

Dvije godine kasnije, zbirka pjesama koje
je napisala u naletu kreativne energije

u mjesecima prije smrti

objavljena je pod nazivom „Ariel”.

Općenito smatrana njezinim remek-djelom,

Ariel je primjer iskrenosti i mašte

s pomoću kojih je Plath
dočarala svoju bol.

U jednoj od najsnažnijih pjesama
iz „Ariel”,

„Ženski Lazar”, istražuje pokušaje
oduzimanja vlastitog života preko Lazara,

biblijskog lika
koji je uskrsnuo od mrtvih.

Plath piše: „a ja, žena sa smiješkom /
tek mi je trideset /

i baš kao mačku, čeka me devet smrti”.

No ta je pjesma također
svjedočanstvo preživljavanja:

„Crvene kose, podižem se /
I gutam muškarce kao zrak.”

Zbog takva smionog jezika
Plath je postala značajnim uzorom

brojnim drugim čitateljima i piscima

koji su nastojali prekinuti šutnju

o problemima traume,
frustracije i seksualnosti.

„Ariel” obiluje i dirljivim meditacijama
o slomljenom srcu i kreativnosti.

Naslovna pjesma započinje stihovima:
„Zastoj u tami /

Zatim bestjelesna plavet /
grli humke i daljine.”

Ta nas scena priprema
za nagu ranojutarnju jahačicu –

jedan od Plathinih najupečatljivijih
izraza zanosa kreativne slobode.

No pjesma obiluje i zloslutnim slikama,

kao što je „dječji krik”
koji se „rastapa u zidu”

i „crveno/oko, kotao jutra”.

Tama prožima cijelu zbirku,

koja sadržava kontroverzne aluzije
na holokaust i kamikaze.

Čak su i tragovi
naizgled sretnijih vremena

opisani kao vrlo mučni za autoricu:

„Moji suprug i dijete smiješe se
s obiteljske fotografije;

njihovi se osmijesi zabijaju u moju kožu,
male nasmiješene kuke.”

Nezadovoljstvo obiteljskim životom
i suprugovo zlostavljanje

stalne su teme njezine kasnije poezije.

Nakon njezine smrti,
on je naslijedio njezino imanje

te je optužen da je spriječio
objavu nekih njezinih djela.

Unatoč tim možda neobjavljenim djelima
i njezinoj preranoj smrti,

ostaje nam jedan od
najimpozantnijih korpusa

poezije dvadesetog stoljeća.

Iako njezino djelo ponekad
šokira bijesom i traumom,

Plath svojim čitateljima
daje ulogu svjedoka –

ne samo vjernog prikaza njezine psihe,

već i njezine zapanjujuće sposobnosti
da izrazi ono što je često neizrazivo.