Annie Murphy Paul: Što smo učili prije nego što smo se rodili

Pitanje: Kada započinje učenje? Odgovor: Prije nego što se rodimo. Znanstvena spisateljica Annie Murphy Paul govori o novom istraživanju koje pokazuje koliko naučimo u maternici – od veselih pjesama materinskog jezika do hrane koja će nam uskoro biti najdraža.

Danas je moja tema učenje.

I u tom duhu želim vam svima postaviti pitanje.

Spremni?

Kada počinje učenje?

Sada dok razmišljate o tom pitanju,

možda mislite o prvom danu u maloj školi

ili vrtiću,

prvi put kada su djeca u razredu s učiteljem.

Ili vam je možda pala na pamet razvojna faza

kada djeca uče kako hodati, govoriti

i upotrebljavati vilicu.

Možda ste se susreli sa Nula do tri pokretom

koji ističe da su najvažnije godine za učenje

one najranije.

I tako bi vaš odgovor na moje pitanje bio:

Učenje počinje rođenjem.

Danas vam želim predstaviti

ideju koja može iznenaditi

i čak se može činiti nevjerojatnom,

ali podržana je posljednjim dokazom

iz psihologije i biologije.

A to je da se neka od najvažnijih učenja koja nam se ikada dogode,

događaju prije nego što se rodimo

dok smo još u maternici.

Ja sam znanstveni novinar.

Pišem knjige i članke u časopisima.

I također sam majka.

I te su se dvije uloge stopile

u knjizi koju sam napisala pod imenom Podrijetlo.

„Podrijetlo“ su izvještaj s prvih linija

uzbudljivog novog područja

zvanog fetalno podrijetlo.

Fetalno podrijetlo je znanstvena disciplina

koja se pojavila prije dva desetljeća

i zasnovana je na teoriji

da je na naše zdravlje i dobrobit kroz naš život

presudno djelovalo

devet mjeseci koje smo proveli u maternici.

Ova teorija bila je više od intelektualnog interesa za mene.

Bila sam trudna

dok sam radila istraživanje za knjigu.

I jedno od najfascinantnijih shvaćanja

koje sam dobila ovim radom

je da svi učimo o svijetu

prije nego što uđemo u njega.

Kada prvi put držimo naše bebe,

možemo zamisliti da su na svježem početku,

neobilježene životom,

dok su zapravo već bile oblikovane od nas

i specifičnog svijeta u kojem živimo.

Danas želim podijeliti s vama neke nevjerojatne stvari

koje znanstvenici otkrivaju

o tome što fetusi uče

dok su još u majčinim trbusima.

Prije svega,

nauče zvuk majčina glasa.

Zato što zvukovi iz vanjskog svijeta

moraju putovati kroz majčino trbušno tkivo

i kroz amnionsku tekućinu koja okružuje fetus,

zvukovi koje fetus čuje,

počevši oko četvrtog mjeseca gestacije

su bezvučni i prigušeni.

Jedan istraživač kaže

da vjerojatno zvuče poput glasa učiteljice Charlieja Browna

u starom Kikiriki crtiću.

Ali glas trudne žene

odjekuje kroz njeno tijelo,

dostižući fetus spremnije.

I zato što je fetus s njom cijelo vrijeme,

često čuje njen glas.

Jednom kad se dijete rodi, prepoznaje njen glas

i preferira slušanje njenog glasa

u odnosu na bilo koji drugi.

Kako to možemo znati?

Novorođenčad ne može mnogo učiniti,

ali jedna stvar u kojoj je zaista dobra je sisanje.

Istraživači su iskoristili prednost ove činjenice

lažiranjem dvije gumene bradavice

tako da ako beba siše jednu,

čuje snimku majčinog glasa

na slušalicama,

a ako siše na drugoj

čuje snimku glasa strane žene.

Bebe su brzo pokazale sklonost

odabirući prvu.

Znanstvenici su također iskoristili prednost činjenice

da će bebe usporiti sisanje

kada ih nešto zainteresira

i nastaviti brzo sisanje

kad im postane dosadno.

Evo kako su istraživači to otkrili,

nakon što su žene ponovno čitale na glas

odlomak iz Dr. Seussovog „Mačka u šeširu“ dok su bile trudne,

njihova novorođenčad je prepoznala taj odlomak

kad ga je čula van maternice.

Moj omiljeni pokus ove vrste

je onaj koji je pokazao da su bebe

žena koje su gledale određenu sapunicu

svaki dan tijekom trudnoće

prepoznale uvodnu pjesmu te serije

kad su se rodila.

Dakle, fetusi čak uče

o određenom jeziku koji se govori

u svijetu u kojem će biti rođeni.

Studija objavljena prošle godine

otkrila je da od rođenja, od trenutka rođenja

djeca plaču naglaskom

majčinog materinskog jezika.

Francuske bebe plaču povišenim tonom

dok njemačka djeca završavaju nižim tonom

imitirajući melodijske obrise

tih jezika.

Zašto bi ovakva vrsta fetalnog učenja

bila korisna?

Možda je evoluirala kako bi pomogla bebinom preživljavanju.

Od trenutka rođenja

beba najviše reagira na glas

osobe koja najviše brine za nju–

svoje majke.

Čak svoj plač

čini takvim da zvuči poput majčinog jezika

koji može dodatno omiliti bebu majci

i koji može bebi dati prednost

u kritičnom zadatku

učenja kako razumjeti i govoriti

svoj materinski jezik.

Ali nisu samo zvukovi ti

o kojima fetus uči u maternici.

Tu su i okusi i mirisi.

Do sedmog mjeseca gestacije,

fetusovi okusni pupoljci su potpuno razvijeni

i njegovi njušni receptori koji mu dozvoljavaju da njuši

funkcioniraju.

Okus hrane koju trudna žena jede

pronalazi put do amnionske tekućine

koju fetus konstantno

guta.

Čini se da bebe pamte i preferiraju te okuse

kad jednom izađu u svijet.

U jednom pokusu, grupa trudnih žena

je zamoljena da pije mnogo soka od mrkve

tijekom trećeg tromjesečja trudnoće

dok je druga grupa trudnih žena

pila samo vodu.

Šest mjeseci poslije bebama

su ponuđene žitarice sa sokom od mrkve

i promatrani su izrazi njihovih lica dok su jele.

Potomci žena koje su pile sok od mrkve

pojeli su više žitarica s okusom mrkve

i prema izrazima

činilo se da više uživaju u tome.

Francuska verzija ovog pokusa

održana je u Dijonu u Francuskoj

gdje su istraživači otkrili

da su bebe majki koje su konzumirale hranu i piće

s okusom slatkog korijena anisa tijekom trudnoće

pokazale skolonost anisu

prvog dana života

i ponovo kada su kasnije bila testirana,

četvrtog dana života.

Bebe čije majke nisu jele anis tijekom trudnoće

pokazale su reakciju koja je grubo prevedena kao „fuj“.

To znači

da su fetusi učinkovito naučeni od strane majki

o tome što je sigurno i dobro za jelo.

Fetusi su također poučeni

o određenoj kulturi kojoj će se pridružiti

kroz jednu od najmoćnijih kulturnih izražaja,

a to je hrana.

Upoznati su s karakteristikama okusa i začina

kuhinje njihove kulture

čak i prije rođenja.

Čini se da fetusi uče čak i veće lekcije.

Ali prije nego što dođem do toga,

želim vas uputiti u nešto o čemu ste možda razmišljali.

Značaj fetalnog učenja

vam može prizvati pokušaje da obogatite fetus –

poput puštanja Mozarta preko slušalica

smještenih na trudničkom trbuhu.

Ali zapravo, devet mjeseci dug proces

kalupljenja i oblikovanja koji se odvija u maternici

je mnogo organskiji i dosljedniji od toga.

Mnogo toga što trudnica susreće tijekom svog dnevnog života –

zrak koji udiše,

hrana i piće koju konzumira,

kemikalije kojima je izložena

čak i emocije koje osjeća –

su podijeljene na neki način s njenim fetusom.

Oni čine mješavinu utjecaja

pojedinačno i idiosinkrastički,

kao i žena sama.

Fetus objedinjuje te ponude

u svoje vlastito tijelo,

čini ih dijelom svoje krvi i mesa.

I često čini nešto više.

Tretira te majčine doprinose

kao informaciju

kao nešto što volim zvati biološkim razglednicama

iz svijeta koji je vani.

Dakle, ono što fetus uči u maternici

nije Mozartova „Čarobna frula“

nego odgovori na pitanja koja su bitnija za njegovo preživljavanje.

Hoće li biti rođen u svijetu izobilja

ili nestašice?

Hoće li biti siguran i zaštićen

ili će se suočavati s konstantnim opasnostima i prijetnjama?

Hoće li živjeti dugim, plodnim životom

ili kratkim, uništenim životom?

Pogotovo trudnička dijeta i razina stresa

pružaju važne naznake o prevladavajućim uvjetima

poput prsta podignutog u zrak.

To podešavanje i ugađanje

fetusovog mozga i drugih organa

je dio onoga što daje nama ljudima

ogromnu fleksibilnost,

našu sposobnost da napredujemo

u velikoj raznovrsnosti okoliša,

od sela do grada,

od tundre do pustinje.

Kako bih zaključila želim vam ispričati dvije priče

o tome kako majke uče svoju djecu o svijetu

prije nego što se rode.

U jesen 1944.,

najmračnijim danima 2. svjetskog rata,

njemačke su trupe blokirale zapadnu Nizozemsku,

udaljivši sve pošiljke hrane.

Otvaranje nacističke opsade

pratila je jedna od najtežih zima u tom desetljeću –

tako hladna da se voda u kanalima čvrsto smrznula.

Ubrzo je hrana postala oskudna

i mnogo je Nizozemaca preživljavalo sa samo 500 kalorija na dan –

četvrtina onoga što su konzumirali prije rata.

Kako su se tjedni siromaštva rastegnuli na mjesece,

neki su pribjegli jedenju lukovica tulipana.

Početkom svibnja,

narod je pažljivo odmjerio da su rezerve hrane

potpuno istrošene.

Prijetila je avet masovnog gladovanja.

I tada, 5. svibnja 1945.,

opsada je odjednom završila

kada je Nizozemska oslobođena

uz pomoć saveznika.

„Gladna zima“, kako je postala poznata,

ubila je oko 10 000 ljudi

i oslabila još tisuće.

Ali postojala je još jedna populacija na koju je to utjecalo –

40 000 fetusa

u maternicama tijekom opsade.

Neke posljedice pothranjenosti tijekom trudnoće

odmah su se vidjele

u većem postotku mrtvorođenčadi,

urođenih mana, niskih porođajnih težina

i smrtnosti novorođenčadi.

Ali ostale nisu bile otkrivene mnogo godina.

Desetljećima nakon „Gladne zime“

istraživači su dokumentirali

da su ljudi čije su majke bile trudne za vrijeme opsade

bili gojazniji, češće imali dijabetes

i više srčanih bolesti kasnije u životu

od pojedinaca koji su rođeni u normalnim uvjetima.

Ta pojedinačna prenatalna iskustva izgladnjivanja

očito su promijenila njihova tijela

na bezbroj načina.

Imaju povišen krvni tlak,

lošije profile kolesterola

i smanjenu toleranciju na glukozu –

preteča dijabetesa.

Zašto bi pothranjivanje u maternici

kasnije rezultiralo bolešću?

Jedno objašnjenje

je da fetusi izvlače najbolje iz loše situacije.

Kada hrane nema

oni skreću hranjive tvari prema zaista kritičnom organu, mozgu

i podalje od ostalih organa

poput srca i jetre.

To drži fetus živim kratko vrijeme,

ali račun dolazi na naplatu kasnije u životu

kada ti ostali organi, uskraćeni ranije,

postanu podložniji bolesti.

Ali to možda nije sve što se zbiva.

Čini se da fetusi primaju znakove

iz intrauterine okoline

i prilagođavaju svoju fiziologiju prema tome.

Pripremaju se

za vrstu svijeta u koji će ući

na drugoj strani maternice.

Fetus prilagođava svoj metabolizam

i druge fiziološke procese

predosjećajući okolinu koja ga čeka.

I osnova fetusove pretpostavke

je ono što majka jede.

Obroci koje trudnica konzumira

sadrže neku vrstu priče,

bajku o izobilju

ili strašnu kroniku siromaštva.

Ova priča pruža informaciju

koju fetus koristi

kako bi organizirao svoje tijelo i sistem –

adaptacija na dominirajuće okolnosti

koja olakšava njegovo buduće preživljavanje.

Suočeno s veoma ograničenim resursima,

dijete manje veličine s reduciranim potrebama energije

će zapravo imati bolje šanse

za život u odrasloj dobi.

Pravi problem dolazi

kada trudnice postanu na neki način nepouzdani pripovjedači

pa fetusi budu navedeni

da očekuju svijet siromaštva,

a umjesto toga rode se u svijetu izobilja.

To se dogodilo djeci nizozemske „Gladne zime“.

I njihova veća razina gojaznosti,

dijabetes i srčane bolesti

su rezultat.

Tijela napravljena tako da ovise o svakoj kaloriji

našla su se plivajući u suvišku kalorija

poslijeratne Zapadne dijete.

Svijet o kojem su učili dok su bili u maternici

nije bio jednak

svijetu u kojem su se rodili.

Evo još jedne priče.

U 8:46, 11. rujna 2001.

desetak tisuća ljudi bilo je

u blizini Svjetskog trgovačkog centra

u New Yorku –

putnici izlaze iz vlakova,

konobarice postavljaju stolove za jutarnju gužvu,

brokeri već rade na telefonima na Wall Streetu.

1700 do tih ljudi su bile trudnice.

Kada su se zrakoplovi zabili i tornjevi srušili,

mnoge od tih žena doživjele su iste strahote

kao i drugi preživjeli u toj katastrofi –

prevladavajući kaos i zbrka,

oblaci potencijalno

otrovne prašine i krhotina,

lupanje srca u strahu za vlastite živote.

Otprilike godinu dana nakon 11.09.

istraživači su pregledali grupu žena

koje su bile trudne

kada su bile izložene napadu na Svjetski trgovački centar.

Kod beba tih žena

koje su razvile posttraumatski stresni poremećaj ili PTSP,

slijedeći njihovu patnju,

istraživači su otkrili biološki marker

osjetljivosti na PTSP –

efekt koji je bio najnaglašeniji

kod dojenčadi čije su majke doživjele katastrofu

u njihovom trećem tromjesečju.

Drugim riječima,

majke s posttraumatskim stresnim poremećajem

su prenijele ranjivost

na svoju djecu dok su još bila u maternici.

Uzmite u obzir,

posttraumatski stresni poremećaj

je reakcija na stres koji je pošao veoma krivo,

uzrokujući svojim žrtvama ogromnu, nepotrebnu patnju.

Ali postoji i drugi način razmišljanja o PTSP-u.

Ono što nama izgleda kao patologija

može biti korisna adaptacija

u nekim okolnostima.

U naročito opasnim okolinama,

karakteristične manifestacije PTSP-a –

hipersvjesnost okruženja,

brzi okidač na opasnost,

može spasiti nečiji život.

Ideja o prenatalnom prijenosu PTSP rizika je prilagodljiva,

još je spekulativna,

ali ja je smatram pronicljivom.

To bi značilo da čak prije rođenja

majke upozoravaju svoju djecu

da je tamo vani divlji svijet,

govoreći im: „Budite oprezni.“

Da budem jasna,

istraživanje fetalnog podrijetla nije u okrivljavanju žena

za ono što se događa tijekom trudnoće.

Cilj je otkriti kako najbolje poboljšati

zdravlje i blagostanje sljedećih generacija.

Taj važan napor mora se usmjeriti

na ono što fetusi uče

tijekom devet mjeseci koje provedu u maternici.

Učenje je jedna od najvažnijih aktivnosti u životu

i počinje mnogo ranije

nego što smo ikada zamišljali.

Hvala vam.

(Pljesak)