David Blaine: Kako sam zadržao dah 17 minuta

U ovom jako osobnom govoru s TEDMED-a, mađioničar i kaskader David Blaine opisuje što je tebalo da drži svoj dah ispod vode 17 minuta -- svjetski rekord (samo minutu kraće od ovog cijelog govora!) -- i što za njega znači njegov često smrću prkoseći posao. Upozorenje: ne pokušavajte ovo kod kuće.

Kao mađioničar trudim se stvoriti prizore koji

tjeraju ljude da stanu i razmisle.

Također nastojim izazvati sebe

da napravim stvari za koje doktori kažu da su nemoguće.

Bio sam pokopan živ u lijesu u New Yorku,

pokopan živ u lijesu u travnju 1999.,

na tjedan dana.

Živio sam tamo bez ičega osim vode.

Na kraju je bilo toliko zabavno

da sam odlučio da mogu nastaviti

raditi više takvih stvari.

Iduća stvar je da sam se zaledio u kocku leda

na tri dana i tri noći u New Yorku.

Ovo je bilo mnogo teže nego što sam očekivao.

Nakon toga, stajao sam na vrhu 30 metara visokog stupa

36 sati.

Počeo sam tako jako halucinirati

da su zgrade koje su bile iza mene počele izgledati kao velike životinjske glave.

Zatim sam otišao u London.

U Londonu sam živio u staklenoj kutiji 44 dana

bez ičega osim vode.

Bila je to za mene jedna od najtežih stvari koje sam ikada napravio,

ali bila je također i najljepša.

Bilo je mnogo skeptika, a posebno mediji u Londonu

koji su počeli vješati cheeseburgere

na helikoptere oko moje kutije kako bi me dražili.

(Smijeh)

Osjećao sam se uvaženo

kada su novine "New England Journal of Medicine" zapravo

iskoristile moj pothvat za znanstveno istraživanje.

U svom slijedećem izazovu želio sam vidjeti koliko dugo mogu izdržati bez disanja,

koliko dugo mogu preživjeti bez ičega,

čak i bez zraka.

Nisam mislio da će to postati

najuzbudljivija avantura mog života.

Kao mladi mađioničar

bio sam opsjednut s Houdinijem i njegovim podvodnim izazovima.

Stoga sam se počeo rano natjecati protiv druge djece,

gledajući koliko dugo mogu ostati pod vodom

dok bi oni izranjali da uzmu zraka,

znate, pet puta, ja bih ostao dolje s jednim udahom.

Kada sam postao tinejdžer

mogao sam zadržati dah tri minute i 30 sekundi.

Kasnije sam saznao da je to bio Houdinijev osobni rekord.

1987. čuo sam priču

o dječaku koji je propao kroz led

i bio zarobljen u rijeci.

Bio je ispod, bez zraka 45 minuta.

Kada su došli spasioci,

oživjeli su ga i nije imao nikakvih moždanih oštećenja.

Njegova temperatura tijela pala je na 25 stupnjeva.

Kao mađioničar mislim da je sve moguće

i mislim da ako jedna osoba nešto napravi

to mogu napraviti i drugi.

Počeo sam razmišljati, ako je dječak mogao preživjeti

bez disanja tako dugo

mora postojati način da ja to mogu.

Sastao sam se s vrhunskim neurokirurgom

i pitao ga, koliko je moguće

izdržati bez disanja, koliko dugo mogu biti bez zraka?

Rekao mi je da sve preko šest minuta

ima ozbiljan rizik

za hipoksičko oštećenje mozga.

Shvatio sam to kao izazov, doslovno.

(Smijeh)

Moj prvi pokušaj, shvatio sam da mogu učiniti nešto slično,

napravio sam spremnik za vodu

i napunio ga s ledom i hladnom vodom.

I stajao sam unutar tog spremnika za vodu

nadajući se da će moja tjelesna temperatura početi padati.

I drhtao sam. U mom prvom pokušaju držanja daha

nisam mogao izdržati ni minutu.

Shvatio sam da to neće ići.

Otišao sam do prijatelja doktora,

i pitao ga kako mogu to napraviti?

"Želim jako dugo držati dah. Kako ću to ostvariti?"

A on mi je rekao: "David ti si mađioničar,

stvori iluziju u kojoj nećeš disati, bit će mnogo lakše."

(Smijeh)

Tako je on došao na ideju

stvaranja simulatora disanja,

sa CO2 filterom,

koji je zapravo bio cijev iz Home Depot-a

sa zaljepljenim balonom,

za koji smo mislili da ga možemo staviti u mene,

te nekako stvoriti cirkulaciju zraka i ponovno disati

s tim u meni.

Ovo je malo teško za gledati.

To je taj pokušaj.

To očito nije išlo.

(Smijeh)

Onda sam počeo razmišljati o

disanju pomoću tekućine.

Postoji kemikalija koja se zove perflubron.

I ima toliko visoku razinu kisika

da je teoretski možete udahnuti.

Nabavio sam tu kemikaliju,

napunio sudoper s njom, zabio glavu u sudoper

i pokušao je udahnuti,

što je bilo nemoguće.

To je zapravo kao da pokušavate disati, kako je doktor rekao,

dok vam slon stoji na prsima.

Tako je ta ideja nestala.

Onda sam počeo razmišljati,

da li bi bilo moguće spojiti srčanu/plućnu premosnicu

i imati operaciju gdje je to bila cijev koja ide u moju arteriju

i praviti se da ne dišem dok oni daju kisik mojoj krvi?

Što je očito bila druga luda ideja.

Onda sam pomislio na najluđu ideju od svih:

zapravo to i učiniti.

(Smijeh)

Zapravo pokušati držati dah preko granice

kod koje vas doktori smatraju klinički mrtvim.

Počeo sam istraživati

ronioce koji traže bisere.

Zato što rone četiri minute u jednom dahu.

I kad sam istraživao biserne ronioce, pronašao sam svijet

slobodnog ronjenja.

To je ujedno bila najnevjerojatnija stvar koju sam ikad otkrio.

Postoje mnogo različitih gledišta slobodnog ronjenja.

Postoje dubinski rekorderi, gdje ljudi idu onoliko duboko koliko mogu.

I onda postoje statične discipline.

To je držanje daha koliko dugo možeš

na jednom mjestu bez micanja.

To je onaj koji sam ja proučavao.

Prva stvar koju sam naučio je da dok držiš dah

ne bi se uopće trebao micati, to troši energiju.

A to troši kisik

i stvara CO2 u krvi. Naučio sam nikad se ne micati.

I naučio sam kako usporiti otkucaje srca.

Morao sam ostati savršeno miran i samo se opustiti

i misliti da nisam u svome tijelu

i samo kontrolirati to.

Onda sam naučio kako se pročistiti.

Pročišćavanje je u biti hiperventiliranje.

Udišeš i izdišeš ...

Radiš to i postaješ blijed, prolaze te trnci.

I stvarno oslobađaš svoje tijelo od CO2.

Kad držiš svoj dah to je beskrajno lakše.

Onda sam naučio da moraš uzeti duboki udah

i samo držati i opustiti se i nikako ne puštati ni malo zraka van,

samo držati i opustiti se kroz cijelu bol.

Svako jutro, mjesecima,

probudio bih se i prva stvar koju bih napravio

jest da bih držao svoj dah

52 minute,

držao bih dah 44 minute.

U biti, pročišćavao bih se,

Disao bih stvarno teško minutu.

Onda bih odmah iza držao pet i pol minuta.

Onda bih ponovno disao minutu,

pročišćavajući se što više mogu,

onda bih odmah poslije toga ponovno držao pet i pol minuta.

Ponavljao bih ovaj proces osam puta za redom.

Od 52 minute dišeš samo osam minuta.

Nakon toga u potpunosti spržiš svoj mozak.

Osjećaš se kao da hodaš okolo omamljen.

I imaš te užasne glavobolje.

U biti, nisam najbolja osoba za pričati o tome kada radim te stvari.

Počeo sam učiti o držaču svjetskog rekorda.

Zove se Tom Sietas.

Ovaj čovjek je savršeno građen za zadržavanje daha.

On je metar i 93. On ima 73 kilograma.

I njegov puni kapacitet pluća je

duplo veći od prosječnog čovjeka.

Ja sam metar i 85, i debeo.

Reći ćemo da imam teške kosti.

(Smijeh)

Morao sam izgubiti 23 kilograma u tri mjeseca.

Sve što sam stavio u svoje tijelo

smatrao sam kao lijek.

Svaki dijelić hrane je bio točno ono što je u svojoj nutricionističkoj vrijednosti.

Jeo sam stvarno male, kontrolirane porcije

kroz dan.

I stvarno sam počeo prilagođavati svoje tijelo.

(Smijeh)

Što sam bio tanji, duže sam mogao držati dah.

Jedući tako dobro i trenirajući tako jako,

moj odmarajući otkucaj srca je pao na 38 otkucaja u minuti.

Što je niže nego kod većine olimpijskih atletičara.

U četiri mjeseca treniranja mogao sam držati dah

preko sedam minuta.

Želio sam pokušati držati svoj dah svugdje.

Želio sam probati to u najekstremnijim situacijama

kako bih vidio mogu li usporiti otkucaje srca

pod pritiskom.

(Smijeh)

Odlučio sam srušiti svjetski rekord

uživo na televiziji u udarnom terminu.

Svjetski rekord bio je 8 minuta i 58 sekundi

kojeg je držao Tom Sietas, čovjek s plučima kita, o kojem sam vam rekao.

(Smijeh)

Pretpostavio sam da mogu staviti spremnik na Lincolnov centar

i ako stojim tamo tjedan bez jela,

postat će mi udobno u toj situaciji

i usporiti ću svoj metabolizam,

bio sam siguran da bi mi to pomoglo držati dah

duže nego što sam mogao.

U potpunosti sam bio u krivu.

Ušao sam u sferu tjedan prije zakazanog datuma emitiranja.

I sve mi se činilo da će biti po rasporedu.

Dva dana prije mog velikog pokušaja držanja daha za rekord,

producenti mog televizijskog specijala

mislili su da je samo gledanje nekog

dok drži dah i skoro se guši,

predosadno za televiziju.

(Smijeh)

Pa sam morao dodati lisice,

iz kojih sam se trebao osloboditi dok držim dah.

Ovo je bila kritična pogreška.

Zbog kretanja trošio sam kisik.

I do sedme minute sam otišao

u užasne grčeve.

Do 7:08 sam počeo padati u nesvjest.

Do 7:30 sekundi

morali su izvući moje tijelo i vratiti me nazad.

Pao sam na svakoj razini.

(Smijeh)

Prirodno, jedini put van iz krize

kojeg sam se mogao sjetiti

je bila odluka da nazovem Oprah.

(Smijeh)

Rekao sam joj da želim povisiti ulog

i držati dah dulje od bilo kojeg ljudskog bića ikad.

Ovo je bio drukčiji rekord. Ovo je bio čisti O2

statički rekord za kojeg je Guinness

postavio svjetski rekord na 13 minuta.

U biti udišete čisti kisik,

davajući kisik svom tijelu, izbacujući CO2,

i u mogućnosti ste izdržati mnogo duže.

Shvatio sam da je moja prava konkurencija

bio dabar.

(Smijeh)

U siječnju 2008.

Oprah mi je dala četiri mjeseca za pripremu i treniranje.

Spavao sam u hipoksičkom šatoru svaku večer.

Hipoksički šator je šator koji simulira

nadmorsku visinu na 4.572 metara.

To je kao bazni kamp Everest.

Ono na što utječe je da počneš stvarati

crvene krvne stanice u svom tijelu,

koje ti pomažu bolje držati kisik.

Ponovno, svako jutro nakon izlaženja iz tog šatora

tvoj mozak je potpuno uništen.

Na mom prvom pokušaju sa čistim O2 mogao sam ići do 15 minuta.

Dakle, to je bio prilično veliki uspjeh.

Neurokirurg me izvukao iz vode

jer u njegovoj glavi, na 15 minuta

tvoj mozak je gotov, klinički si mrtav.

Izvukao me i bio sam dobro.

Bila je jedna osoba koja definitivno nije bila impresionirana.

To je bila moja bivša cura. Dok sam ja rušio rekord pod vodom

po prvi put, ona je prčkala po mom Blackberryju,

provjeravajući moje poruke.

(Smijeh)

Moj brat ima sliku toga. Stvarno je ...

(Smijeh)

Tada sam objavio da ću ići na

Sietasov rekord, javno.

Ono što je on napravio kao odgovor,

otišao je na Regis i Kelly,

i srušio svoj stari rekord.

Onda je njegov glavni konkurent izašao i srušio njegov rekord.

Tako da je odjednom povisio rekord na

16 minuta i 32 sekunde.

Što je bilo 3 minute više nego što sam se pripremio.

Znate, to je bilo dulje nego rekord.

Sada, želio sam dobiti Science Times da zabilježe to.

Želio sam da naprave članak o tome.

Stoga sam napravio što bi svaka osoba

koja ozbiljno lovi znanstveni napredak napravila.

Ušetao sam u urede New York Timesa

i sa svima radio trikove s kartama.

(Smijeh)

Ne znam je li to bila magija ili nauka Kajmanskog otočja,

ali John Tierney je doletio

i napravio članak o ozbiljnosti zadržavanja daha.

Naravno, dok je bio ondje pokušavao sam ga impresionirati.

I zaronio sam na 48,5 metara,

što je u biti visina šesnaestkatne zgrade,

i dok sam se vraćao gore, onesvjestio sam se pod vodom,

što je stvarno opasno; tako se utopite.

Srećom, Kirk me vidio,

doplivao je do mene i izvukao me van.

Počeo sam se fokusirati.

Potpuno sam trenirao da bi dignuo svoje vrijeme držanja daha

za ono što sam trebao napraviti.

Ali nije bilo načina pripremiti se za aspekt prijenosa uživo,

biti na Opri.

Ali u praksi napravio bih to licem prema dolje, plutajući u bazenu.

Ali za televiziju, željeli su da budem uspravno

tako da mi vide lice.

Drugi problem je bilo

odijelo koje je bilo jako plutajuće

pa su mi morali staviti remen na noge da bi me spriječili da isplutam.

Tako da sam morao koristiti noge da drže moja stopala u remenima koji su bili labavi,

što je bio pravi problem za mene.

To me učinilo ekstremno nervoznim,

što je povećalo otkucaje srca.

Zatim, ono što su također učinili,

što mi nismo nikad prije, tamo je bio monitor za otkucaje srca.

I bio je odmah pored sfere.

Svaki put kad bi moje srce kucalo ja bih čuo beep-beep-beep-beep,

znate, kucanje, stvarno glasno.

Što me činilo još više nervoznim.

Nije bilo načina da usporim otkucaje srca.

Normalno

počeo bih s 38 otkucaja u minuti,

dok bih držao dah to bi palo na 12 otkucaja u minuti,

što je prilično neobično.

(Smijeh)

Ovaj put je počelo na 120 otkucaja,

i nije se nikako spustilo.

Proveo sam prvih pet minuta pod vodom

očajnićki pokušavajući usporiti svoje otkucaje srca.

Samo sam sjedio tamo razmišljajući, "moram ovo usporiti.

Neću uspjeti, neću uspjeti."

Postajao sam sve više nervozan.

I otkucaji srca su samo nastavili ići gore i gore,

sve do 150 otkucaja.

U biti to je ista stvar koja je stvorila moj neuspjeh u Lincolnovom centru.

Bilo je to trošenje O2.

Kada sam došao do pola puta, na osam minuta,

bio sam 100 posto siguran

kako neću moći napraviti ovo.

Nije bilo načina da to napravim.

Pa sam shvatio, Oprah je posvetila meni jedan sat

za napraviti ovu stvar držanja daha. Da sam pukao prije

bio bi cijeli show o tome kako sam utučen.

(Smijeh)

Shvatio sam da mi je bolje samo boriti se

i ostati ondje dok se ne onesvjestim,

barem će me oni moći izvući van i brinuti se o meni i sve to.

(Smijeh)

Nastavio sam gurati do 10 minuta. U 10. minuti

počnete dobivati sve one stvarno jake

trnce u prstima i nožnim prstima.

I znao sam da je to bilo manevriranje krvi,

kada krv juri iz tvojih krajnjih dijelova

kako bi omogućila kisik vitalnim organima.

U 11. minuti počeo sam osjećati

lupajuće osjećaje u svojim nogama,

i moja usta su se počela osjećati stvarno čudno.

U 12. minuti počeo sam imati zvonjavu u ušima,

i počeo sam osjećati da mi se ruka ukočila.

Ja sam hipohondar i sjetio sam se da ukočenost ruke znači srčani udar.

Pa sam počeo biti stvarno paranoičan.

Onda u 13-oj minuti, možda zbog hipohondričnosti.

Počeo sam osjećati bolove u cijelim prsima.

Bilo je užasno.

U 14. minuti,

imao sam užasne grčeve,

kao nagon za disanjem.

(Smijeh)

U 15. minuti trpio sam

veliki gubitak O2 u srcu.

I počeo sam imati ishemiju srca.

Moji otkucaji srca bi išli od 120,

do 50,do 150, do 40, do 20, pa ponovno do 150.

Preskočio bi otkucaj.

Počeo bi. Stao bi. I osjetio sam sve to.

I bio sam siguran da ću imati srčani udar.

U 16. minuti, što sam napravio, izvukao sam stopala van

jer sam znao da ako izađem van,

ako bi imao srčani udar, oni bi morali

skočiti u spremnik i izvaditi moja stopala van

prije nego što me povuku gore. Stoga sam bio stvarno nervozan.

Zato sam oslobodio svoja stopala i počeo plutati na vrhu.

I nisam izvadio glavu van.

Ali sam samo plutao tamo čekajući da mi stane srce,

samo čekajući.

Imali su doktore s "Pst", znate,

koji su sjedili tamo i čekali.

I onda sam odjednom čuo vrištanje.

I mislio da je tamo neka čudna stvar --

da sam umro ili se nešto dogodilo.

I onda sam shvatio da sam uspio do 16:32.

Tako sam, s energijom svih koji su bili tamo

odlučio nastaviti gurati.

I otišao sam do 17 minuta i četiri sekunde.

(Pljesak)

Kao da to nije bilo dovoljno, ono što sam učinio odmah poslije

jest da sam otišao u laboratorij

i dao im da uzmu svaki uzorak krvi koji su mogli

kako bi testirali sve i vidjeli gdje su mi bili nivoi,

kako bi doktori to mogli iznova koristiti.

Također, nisam htio da itko to smatra upitnim.

Imao sam svjetski rekord i želio sam se

pobrinuti da je legitiman.

Stoga sam drugi dan otišao u New York

i neki dječak došeta do mene -- izlazim iz Appleovog dućana --

ovaj dječak došeta do mene i reče: "Hej, D!"

Rekoh: "Da?"

On reče: " Ako si stvarno držao dah toliko dugo,

zašto si izašao iz vode suh?"

Začudio sam se: "Što?"

(Smijeh)

I to je moj život. Pa...

(Smijeh)

Kao mađioničar pokušavam pokazati stvari ljudima

koje se čine nemogućim.

I mislim da magija, bilo da držim svoj dah

ili prevrćem špil karata,

je prilično jednostavna.

To je praksa, vježbanje, i to je --

To je praksa, vježbanje, i to je eksperimentiranje,

dok trpim bol kako bih bio najbolji što mogu.

I to je ono što je magija za mene, hvala vam.

(Pljesak)