Niste na milosti i nemilosti svojih emocija - vaš ih mozak stvara

Možete li pogledati u nečije lice i znati što osjeća? Doživljavamo li svi jednako sreću, tugu i tjeskobu? Što su uopće emocije? Posljednjih 25 godina, profesorica psihologije Lisa Feldman Barret mapirala je izraze lica, skenirala mozgove i analizirala stotine psiholoških studija kako bi shvatila što su zapravo emocije. Predstavlja rezultate svog iscrpnog istraživanja -- i objašnjava kako bismo mogli steći više kontrole nad svojim emocijama nego što to možemo zamisliti.

Moj istraživački laboratorij
udaljen je 1,5 km od mjesta bombardiranog

tijekom Bostonskog maratona 2013.

Preživjeli napadač,
Dzhokar Tsarnaev iz Čečenije,

optužen je, proglašen krivim
i osuđen na smrt.

Kada porota mora odlučiti

između kazne doživotnog zatvora
i smrtne kazne,

odluku uvelike temelje na tome
pokazuje li optuženik

osjećaj žaljenja zbog počinjenoga.

Tsarnaev je izgovorio riječi žaljenja,

no, kada su ga porotnici pogledali u lice,

vidjeli su samo
okamenjeni pogled u prazno.

Tsarnaev je, nesumnjivo, kriv.

Ubio je i osakatio nevine ljude

i ja nisam ovdje kako bih to osporavala.

Suosjećam sa svim žrtvama.

No, kao znanstvenica, moram reći

da porotnici nikad ne prepoznaju
niti mogu prepoznati kajanje

niti bilo koju drugu emociju.

To ne mogu ni ja, a ni vi,

i to zato što emocije
nisu ono što mislimo da jesu.

One nisu nešto što univerzalno
izražavamo i prepoznajemo.

One nisu urođene reakcije mozga

koje se ne mogu obuzdati.

Pogrešno smo shvaćali prirodu emocija

jako dugo

i razumijevanje emocija
značajno će se odraziti na sve nas.

Kao znanstvenica proučavam emocije
posljednjih 25 godina,

u laboratoriju smo ispitivali lica
mjerenjem električnih signala

koji izazivaju kontrakcije mišića lica,
a time i određene izraze lica.

Proučavali smo ljudsko tijelo
dok proživljava emocije.

Analizirali smo
stotine fizioloških studija

s tisućama ispitanika.

Skenirali smo na stotine mozgova,

proučili sve studije emocija
temeljene na snimkama mozga

koje su objavljene
tijekom posljednjih 20 godina.

Svi su rezultati ovog istraživanja
nevjerojatno dosljedni.

Možda imate osjećaj
da su vaše emocije programirane,

jednom izazvane one vam se događaju,

no to nije točno.

Možda mislite da je vaš mozak
opremljen emocionalnim sklopom,

da ste rođeni
sa sklopom emocija, ali niste.

Nitko od nas, zapravo,
nema emocionalni sklop u mozgu.

Nijedan mozak na svijetu
ne sadrži emocionalni sklop.

Što su, zapravo, emocije?

Pripremite se, jer...

Emocije su pretpostavke.

Pretpostavke koje vaš mozak
stvori u trenutku

kada milijarde moždanih stanica surađuju,

a vi možete imati veću
kontrolu nad tim pretpostavkama

nego što mislite.

Ako vam to zvuči apsurdno, pomalo ludo,

razumijem, jer iskreno,
da nisam svojim očima vidjela dokaze,

desetljeća dokaza,

zasigurno ni ja ne bih vjerovala.

No, bit je da emocije nisu ugrađene
u vaš mozak pri rođenju.

One se jednostavno grade.

Kako biste me razumjeli, pogledajte ovo.

Vaš mozak sada radi kao lud.

Vaši neuroni rade
pokušavajući stvoriti smisao ovoga,

kako biste vidjeli nešto
osim crnih i bijelih mrlja.

Vaš mozak prosijava životna iskustva

istovremeno stvarajući
tisuće pretpostavki,

odvagujući vjerojatnosti,

pokušavajući odgovoriti na pitanje,

"Čemo je ovo najviše nalik?",

ne "Što je to?",

nego "Kojem od mojih prošlih iskustava
ovo najviše nalikuje?"

Sve se to odvija doslovno u trenu.

Ako vaš mozak ne može pronaći
ništa slično ovome

i još vidite crne i bijele mrlje,

nalazite se u stanju zvanom
"iskustvena sljepoća,"

a ja ću izliječiti vašu sljepoću.

Ovo je moj omiljeni dio.
Želite li izlječenje?

(Uzvici odobravanja)

U redu. Krećemo.

(Uzdasi)

Dobro.

Mnogi vide zmiju,

zašto?

Dok vaš mozak prosijava prošla iskustva,

dolazi do novog saznanja,

saznanja koje dolazi od fotografije.

Uistinu je zanimljivo

da saznanje do kojeg ste došli
prije nekoliko trenutaka

mijenja kako sada vidite te mrlje.

Vaš mozak stvara sliku zmije,

ondje gdje zmije nema

i ta vrsta halucinacije

ono je što neuroznanstvenici
poput mene nazivaju "predviđanjima".

Vaš mozak funkcionira
na temelju predviđanja.

Vaš uobičajeni mozak.

Predviđanja su temelj
svakog vašeg iskustva.

Ona su temelj svakog vašeg djelovanja.

Predviđanja vam omogućuju
da razumijete riječi koje izgovaram

dok one izlaze iz mojih --

Publika: Usta.
Lisa Feldman Barret: Usta. Točno.

Predviđanja su urođena.

Pomažu nam da brzo i učinkovito
svijetu pridamo smisao.

Vaš mozak ne reagira na svijet.

Pomoću prošlih iskustava,

vaš mozak predviđa i gradi

vaš doživljaj svijeta.

Način na koji u drugima prepoznajemo
emocije ukorijenjen je u predviđanjima.

Čini nam se da samo
pogledamo u nečije lice

i jednostavno čitamo emocije
iz njihovih pokreta i izraza lica,

slično čitanju riječi na stranici.

Zapravo, kad pobliže pogledate,
vaš mozak predviđa.

Koristi prošlo iskustvo
utemeljeno na sličnim situacijama

kako bi došao do značenja.

Ovaj put, ne tražite značenje u mrljama,

nego u pokretima lica,

poput nabiranja usana ili podizanja obrve.

A ono okamenjeno zurenje?

Možda je riječ o bezdušnom ubojici,

no, okamenjeno zurenje može značiti

i da netko stoički prihvaća poraz,

što čečenska kultura propisuje nekome

u situaciji u kojoj se našao
Dzhokar Tsarnaev.

Iz ovoga možemo naučiti

da emocije koje prepoznajemo u drugima

možda djelomično dolaze
iz naše vlastite glave.

To se odnosi na sudnicu,

ali i na učionicu,

spavaću sobu,

sobu za sastanke.

Evo što me brine:

tehnološke kompanije
koje ne treba imenovati ...

a možda i treba.

Znate, Google, Facebook --

(Smijeh)

troše milijune dolara
na izgradnju sustava za detekciju emocija,

a u biti postavljaju pogrešno pitanje

jer pokušavaju otkriti
emocije na licu i tijelu,

a emocije nisu na licu i tijelu.

Tjelesni pokreti nemaju
unutarnje emocionalno značenje.

Mi im moramo dati značenje.

Čovjek ili nešto drugo
mora ih povezati s kontekstom

i oni tako dobivaju značenje.

Tako znamo da osmijeh
može izražavati tugu,

plač može izražavati sreću,

a stoičko, mirno lice može odražavati

da gnjevno u sebi
snujete propast svojih neprijatelja.

Ako već nisam zašla
u područje nevjerojatnog,

ozbiljno ću mu se približiti ako vam kažem

da vlastite emocije doživljavate

na isti način.

Vaš mozak radi predviđanja,

koja stvara u trenutku,

a na čemu surađuju milijarde neurona.

Vaš mozak od početka
ima urođene mehanizme za neke osjećaje,

jednostavne osjećaje
koji su utemeljeni na fiziologiji tijela.

Kada se rodite,

možete kreirati osjećaje
smirenosti i uznemirenosti,

uzbuđenja, ugode, neugode.

Ti jednostavni osjećaji nisu emocije.

Oni su s vama u svakom
svjesnom trenutku života.

Oni su jednostavni sažeci
događanja u vašem tijelu,

nalik su barometru.

No, sadrže jako malo detalja,

a potrebni su vam detalji
kako biste znali što učiniti.

Što učiniti s tim osjećajima?

Kako vam mozak daje te pojedinosti?

Putem predviđanja.

Predviđanja povezuju osjete u tijelu

koji vam daju te jednostavne osjećaje

s onim što se događa oko vas u svijetu

kako biste znali što učiniti.

Katkad,

te su konstrukcije emocije.

Na primjer, pri ulasku u pekarnicu,

vaš će mozak možda
predvidjeti da ćete naići

na ukusnu aromu
svježe pečenih čokoladnih keksa.

Ja znam da bi moj mozak očekivao

ukusnu aromu svježe pečenih
čokoladnih keksa.

Naš će mozak možda
potaknuti naše želuce da malo zakrče,

kako bi se pripremili
na jedenje tih keksa.

Ako imamo pravo,

ako su neki keksi uistinu svježe pečeni,

naš će mozak stvoriti osjećaj gladi,

a mi smo spremni pojesti te kekse

te ih učinkovito probaviti,

dakle, možemo ih pojesti puno,

što je sjajna stvar.

Ne smijete se dovoljno.
Potpuno sam ozbiljna.

(Smijeh)

No, evo u čemu je stvar.

Taj želudac koji krči,

ako se dogodi u drugoj situaciji,

može imati potpuno drugo značenje.

Ako vaš mozak može predvidjeti
krčanje želuca

u, recimo, bolničkoj sobi
dok čekate nalaze,

vaš mozak tada stvara osjećaj straha,

brige ili tjeskobe,

i to vas može potaknuti da, možda,

stežete ruke,

duboko udahnete ili čak zaplačete.

Nije li tako? Ista fizička reakcija,
isto krčanje želuca,

drukčije iskustvo.

Iz toga možemo naučiti

da emocije koje vam se naizgled događaju,

vi sami stvarate.

Niste prepušteni mitskim urođenim
mehanizmima emocija

koji su zakopani negdje duboko
u zaboravljenom kutku vašeg mozga.

Imate više moći nad svojim emocijama

nego što to mislite.

Ne mislim da možete
samo zapucketati prstima

i promijeniti kako se osjećate
kao što biste promijenili odjeću,

no, vaš je mozak programiran tako

da ako promijenite sastojke
uz pomoć kojih vaš mozak kreira emocije,

možete duboko promijeniti
svoj emocionalni život.

Ako danas promijenite te sastojke,

podučavate svoj mozak
kako predvidjeti drukčije sutra,

i to nazivam projektiranjem
vlastitog iskustva.

Evo primjera.

Svi znamo kako je
osjećati se nervoznim prije ispita.

No, neki ljudi osjećaju
paralizirajuću tjeskobu prije ispita.

Oni pate od ispitne anksioznosti.

Na temelju prošlih iskustava
polaganja ispita,

njihov mozak predviđa
ubrzano lupanje srca,

znojne dlanove,

do te mjere da, zapravo,
nisu sposobni polagati ispit.

Ostvaruju loše rezultate,

ponekad ne samo da ne polože ispite,
možda ne uspiju ni završiti studij.

Zapravo:

ubrzan rad srca nije uvijek tjeskoba.

Možda se vaše tijelo priprema na bitku,

i briljirat ćete na ispitu ...

ili, znate, održati govor

pred stotinama ljudi
na pozornici dok vas snimaju.

(Smijeh)

Ozbiljna sam.

(Smijeh)

Istraživanje pokazuje, kada studenti uče

zauzeti ovakav energičan stav, odlučnost,

umjesto prepuštanja tjeskobi,

postižu bolje rezultate na ispitima.

Ta odlučnost programira mozak
na drukčija predviđanja u budućnosti,

pa im leptirići u trbuhu
donose potrebne informacije.

Ako to čine dovoljno često,

ne samo da će položiti ispit,

nego će lakše položiti kolegije,

a možda i završe fakultet,

što će imati veliki utjecaj
na njihove buduće mogućnosti zarade.

Stoga to nazivam
emocionalnom inteligencijom u akciji.

Sada i sami možete njegovati
tu emocionalnu inteligenciju

te je koristiti u svakodnevnom životu.

Samo, znate,

zamislite buđenje ujutro.

Sigurno ste to doživjeli. Ja jesam.

Probudite se i dok uranjate u svjesnost,

osjećate taj strašan strah,

znate, taj istinski jad,

i odmah, misli se otmu kontroli.

Počnete misliti na gluposti
koje vas čekaju na poslu

i na to brdo mailova

kojih se nikada nećete riješiti,

pozive koje morate uzvratiti,

na važan sastanak
na drugom kraju grada,

morat ćete se probijati u prometu,

zakasnit ćete po djecu,

pas vam je bolestan,
a što skuhati za večeru?

O, moj Bože.

Što ne valja s vašim životom?

Što ne valja s mojim životom?

(Smijeh)

Te neobuzdane misli su predviđanje.

Vaš mozak traži objašnjenje

za osjete u tijelu
koje doživljavate kao jad,

kao što ste predviđali s onom slikom.

Vaš mozak pokušava objasniti
što uzrokuje te osjete,

kako biste znali što učiniti.

No, ti osjeti

možda ne znače da nešto
nije u redu s vašim životom.

Možda imaju fizički uzrok.

Možda ste umorni.

Možda niste dovoljno spavali.

Možda ste gladni.

Možda ste dehidrirani.

Sljedeći put kada osjetite
intenzivni distres,

zapitajte se:

Ima li ovo možda fizički uzrok?

Je li moguće preobraziti

emocionalnu patnju
u puku fizičku nelagodu?

Ne tvrdim

da možete samo upotrijebiti
nekoliko trikova u stilu Jedija

i uvjeriti se da niste depresivni

ili anksiozni ili bilo što slično
povezano s ozbiljnom bolešću.

No, govorim vam

da imate veću kontrolu
nad svojim emocijama nego što zamišljate

i da imate sposobnost

smanjiti količinu emocionalne patnje

i njezinih posljedica na vaš život,

budete li naučili kako drugačije
konstruirati svoja iskustva.

Svi to možemo,

a uz malo vježbe možemo postati
uistinu dobri u tome,

slično vožnji.

Isprva, to zahtijeva puno truda,

no, s vremenom postane automatski.

Ne znam kako vi to vidite,

no, smatram to ohrabrujućom
i nadahnjujućom porukom,

a to što je potkrijepljena
desetljećima istraživanja,

raduje me kao znanstvenicu.

No, moram vas upozoriti
da ima jedna "kvaka",

više kontrole podrazumijeva
i više odgovornosti.

Ako vama ne upravlja
vaš ugrađeni emocionalni mehanizam,

skriven negdje duboko u vašem mozgu,

a koji reagira automatski,

tko je onda odgovoran,

tko je odgovoran za vaše loše ponašanje?

Vi.

Ne zato što ste krivi za ono što osjećate,

nego zato što
današnje djelovanje i iskustva

postaju predviđanja vašeg mozga sutra.

Katkad smo odgovorni za nešto,

ne jer smo krivi,

nego zato jer smo jedini koji
to možemo promijeniti.

Odgovornost je težak pojam.

Toliko je težak

da ljudi katkad požele
odoljeti znanstvenim dokazima,

da se emocija grade, tj. da nisu ugrađene.

Zamisao da smo odgovorni
za vlastite emocije

teško je progutati.

Želim reći da vas ta zamisao
ne mora ugušiti.

Udahnite duboko,

popijte čašu vode ako treba

i prigrlite tu zamisao.

Prigrlite odgovornost

jer je ona put prema zdravijem tijelu

te pravednijem i informiranijem
pravnom sustavu,

kao i fleksibilnijem te moćnijem
emocionalnom životu.

Hvala vam.

(Pljesak)