Zeitgeist: Moving Forward - ENG MultiSub [FULL MOVIE]

U propadajućem društvu, umjetnost

ako je iskrena, mora reflektovati propadanje.

I samo ako ne želi da prekine
odnos sa svojom društvenom funkcijom

umjetnost mora prikazati promjenljivost svijeta.

I pomoći u njegovoj promjeni.

-Ernst Fischer

Krvave pobune protiv vladinih planova

kojima se pokušava izbjeći
nemogućnost otplate svojih dugovanja...

su tu jer nezaposlenje nastavlja

rasti i mora i dalje da raste

samo zato jer imamo višak zaliha dobara...

sav taj novac je posuđen...

a dugovanje pripada bankama u drugim zemljama...

N-O-V-A-C je forma odgovarajuće lične posudbe...

...filter cigareta koja nudi okus...

45 slatkih likera... Da li ste zagrijani!?...

da li Amerika planira bombardovati Iran?...

...Amerika je sponzor terorističkih napada u Iranu...

Moja baka je bila divna osoba,

naučila me kako da igram Monopol.

Ona je razumjela da je srž igre sticanje dobara.

Ona bi sakupljala sve što je mogla i

na kraju bi postala vlasnik cijele table.

I onda bi mi uvijek rekla istu stvar.

Pogledala bi me i rekla mi:

"Jednoga dana naučićeš kako igrati ovu igru."

Jednoga ljeta sam često po cijele dane igrao Monopola

i tog ljeta sam naučio igrati tu igru.

Shvatio sam da je jedini način da se pobijedi

potpuna predanost sticanju dobara.

Shvatio sam da kroz novac i imovinu...

idem putem dobijanja dobrih rezultata.

Do kraja tog ljeta

bio sam nemilosrdniji od svoje bake.

Bio sam spreman prilagoditi
pravila ako sam htio pobijediti u igri...

i te jeseni sam sjeo s njom da igramo.

Uzeo sam sve što je imala! Posmatrao sam je

kako daje posljednji dolar i odustaje u potpunom porazu.

Tada me je podučila još nečemu.

Tad je rekla:

"Sada to sve ide natrag u kutiju.

Sve te kuće i hoteli.

Sve željeznice i javna preduzeća...

Sva imovina i sav taj divni novac...

sve to skupa se sada vraća u kutiju.

Ništa od toga nije bilo stvarno tvoje.

Bio si zagrijan za to neko vrijeme.

Ali, to je bilo ovdje mnogo prije nego što si ti započeo igru,

a biti će ovdje i kad te više ne
bude - igrači dolaze - igrači odlaze.

Kuće i automobili...

Zvanja i odjeća...

čak i tvoje tijelo."

Jer, činjenica je, sve što grabim, trošim i gomilam

vratiće se natrag u kutiju i sve ću izgubiti.

Stoga se morate zapitati:

kad napokon dobijete unapređenje koje ste oduvijek željeli,

kad obavite svoju najveću kupovinu,

kad sebi priuštite dom o kome ste sanjali,

kad ostvarite finansijsku sigurnost

i popnete se stepeništem uspjeha do

najvišeg stepenika do kojeg se uopšte možete uspeti,

kad uzbuđenje izblijedi,

a izblijedjet će...

Šta tada?

Koliko daleko morate proći tom stazom

prije nego shvatite gdje vodi?

Zasigurno shvatate

da nikada neće biti dovoljno.

Zbog toga se morate upitati:

Šta je važno?

Uzbudljivi su!

Bogati su!

Razmaženi su!

Vraća se najgledanija američka emisija!

Gentle Machine Productions predstavlja

film Petera Josepha

Kad sam bio mladić

i odrastao u New Yorku,

odbio sam položiti zakletvu na zastavu.

Naravno, poslat sam u kancelariju direktora škole.

Upitao me: "Zašto ne želiš položiti zakletvu?

Svi to rade!"

Rekao sam kako su svi nekada vjerovali da je Zemlja ravna,

ali to je nije učinilo ravnom.

Objasnio sam da sve što Amerika posjeduje

duguje drugim kulturama

i drugim nacijama

i da ću rađe položiti zakletvu

na Zemlju

i sve ljude na njoj.

Nije potrebno reći da nije potrajalo dugo

prije nego sam napustio školu u potpunosti

i napravio laboratorij u svojoj sobi.

Tu sam počeo učiti o nauci

i prirodi.

Tada sam shvatio

da univerzumom upravljaju zakoni

i da ljudsko biće,

zajedno sa cijelim društvom,

nije izuzeto od tih zakona.

Tada je došlo do raspada tokom 1929.

S njime je počelo ono što danas nazivamo

"Velika depresija".

Bilo mi je teško razumjeti zašto su milioni ljudi

ostali bez posla, kao beskućnici, izgladnjeli,

dok su sve fabrike i dalje bile na svom mjestu.

Resursi su ostali nepromijenjeni.

Tada sam shvatio

da su pravila ekonomske igre

potpuno pogrešna.

Uslijedio je Drugi svjetski rat

u kojem su se različite nacije naizmjenično

sitematski uništavale između sebe.

Kasnije sam izračunao da su sva ta uništavanja

i izgubljeni resursi

potrošeni na taj rat

mogli vrlo lako zadovoljiti svaku

ljudsku potrebu na planeti.

Od tada sam posmatrao kako čovječanstvo

priprema binu za vlastito izumiranje.

Gledao sam kako neprestano trošimo i uništavamo

dragocjene ograničene resurse

u ime profita i slobodnog tržišta.

Gledao sam kako se društvene vrijednosti reduciraju

na osnovni nivo izvještačenog materijalizma

i bezumne potrošnje.

Gledao sam i kako monetarne sile

upravljaju političkim strukturama

prividno slobodnih društava.

Imam 94 godine sada.

Bojim se kako je moje stajalište

isto kakvo je bilo

i prije 75 godina.

Ovo sranje mora prestati.

[ZEITGEIST]

[ZEITGEIST: IDEMO DALJE]

"Nikada nemojte sumnjati da malena skupina predanih

i odlučnih građana može promijeniti svijet.

Na takav se način svijet dosada jedino i mijenjao."

~Margaret Mead

1. dio: Ljudska priroda

Dakle, naučnik si

i negdje putem, u tvoju glavu je umetnuto

neizbježno pitanje "priroda ili odgoj",

po svojoj važnosti u rangu s pitanjem Coca-Cola ili Pepsi,

Grci ili Trojanci.

Dakle, priroda ili odgoj, postavlja se kao

pretjerano pojednostavljen pogled na

poziciju uticaja.

Od uticaja na način na koji se ćelija nosi

s energetskom krizom, pa sve do

uticaja koji nas čine onakvima
kakvi jesmo na najindividualnijim

nivoima naše ličnosti.

I ono što dobijete je potpuno lažni kontrast

sazdan oko prirode kao odrednice

i nalazi se u samim temeljima svih uzroka.

Život je DNK i kôd svih kodova

i Sveti Gral i upravlja svime...

a s druge strane, mnogo više

je društveno-naučna perspektiva koja glasi

mi smo "društveni organizmi",

a biologija neka proučava buđ.

Ljude ne određuje biologija

i očigledno je kako su oba stajališta besmislena.

Umjesto toga možete vidjeti

kako je praktički nemoguće razumjeti

na koji način biologija funkcioniše

izvan konteksta okruženja.

[Stvar je u genima]

Jedna od najluđih,

ali ipak najšire rasprostranjenih

i potencijalno opasnih tvdnji, je:

"Ma, takvo ponašanje uzrokuju geni."

Šta to ustvari znači?

To podrazumijeva razne suptilne nijanse ukoliko

poznajete modernu biologiju, ali za većinu ljudi

oko nas to podrazumijeva:

jedan deterministički pogled na život;

pogled ukorijenjen u biologiji i genetici;

geni se poistovjećuju s nepromjenjivim stanjem stvari;

geni se poistovjećuju sa stvarima koje su

neizbježne, zbog čega nema smisla

trošiti resurse pokušavajući ih ispraviti;

osim toga, nema smisla ulagati
društvene napore pokušavajući

ih poboljšati zato što su neizbježne i nepromjenjive...

a to je čista besmislica.

[Bolest]

Opšte prihvaćeno je da su stanja poput

deficita pažnje i hiperaktivnog
poremećaja genetski programirana;

kao i da su stanja poput šizofrenije genetski programirana.

Istina je suprotna.

Ništa nije genetski programirano.

Postoje vrlo rijetke bolesti,

tek šačica bolesti

iznimno rijetko zastupljenih unutar populacije,

koje su zaista genetski uslovljene.

Većina složenih stanja

može imati predispoziciju koja ima genetsku komponentu,

ali predispozicija nije isto što i predodređenost.

Cijela potraga za izvorom bolesti unutar genoma

bila je osuđena na propast prije nego je to iko i pomislio

zbog toga što većina bolesti nije genetski predodređena.

Bolesti srca, rak, moždani udari,

reumatske bolesti, poremećaji imunološkog sistema uopšteno,

poremećaji mentalnog zdravlja, ovisnosti...

ništa od toga nije genetski predodređeno.

Kod raka dojke, npr., od 100 žena koje boluju od njega

samo njih sedam su nosioci gena za rak dojke,

dok ih 93 nisu nosioci.

S druge strane, od 100 žena koje su nosioci tih gena,

neće sve dobiti rak.

[Ponašanje]

Geni nisu tek nešto što utiče na naše ponašanje

na način koji je izdvojen od našeg okruženja.

Geni usmjeravaju našu reakciju s obzirom na okruženje.

U stvari, izgleda kako određeni utjecaji u

ranom djetinjstvu i način odgoja djeteta

utiču na ispoljavanje gena,

doslovce uključujući ili isključujući različite gene

te usmjeravaju osobu na određeni razvojni put

koji će biti prilagođen svijetu s kojim se treba suočiti.

Razmotrimo primjer.

U istraživanju koje je provedeno
u Montrealu na žrtvama samoubistva

autopsijom su proučeni mozgovi tih ljudi

i pokazalo se sljedeće: ako su žrtve samoubistva

(obično mlađi punoljetnici)

u dječjoj dobi bile žrtve zlostavljanja, zlostavljanje je zapravo

uzrokovalo genetsku promjenu u mozgu

koje nije bilo u mozgovima onih koji nisu bili zlostavljani.

To je epigenetski uticaj.

"Epi" znači onaj koji prekriva, dakle

epigenetski uticaj podrazumijeva događaje

u okruženju koji aktiviraju ili deaktiviraju određene gene.

Na Novom Zelandu, u gradu po nazivu Dunedin,

provedeno je istraživanje

u kojem je nekoliko hiljada pojedinaca

proučavano od rođenja pa sve do svojih dvadesetih.

Ono što su otkrili je da su bili u stanju identificirati

genetsku mutaciju, abnormalni gen

koji jeste bio u relaciji sa

predispozicijom da se počini nasilje,

ali samo ako je ta osoba također

bila izložena teškom zlostavljanju tokom djetinjstva.

Drugim riječima, dijete sa ovim abnormalnim genom ne bi

bilo više sklono nasilju od bilo koje druge osobe

i, zapravo, imali su niži nivo nasilja

nego osobe sa normalnim genima,

osim ako tokom djetinjstva nisu bili zlostavljani.

Daćemo odličan dodatni primjer

koji objašnjava da geni nisu "alfa i omega".

To je jedna zgodna tehnika u kojoj možete

izdvojiti specifičan gen kod miša

tako da taj miš i njegovi potomci neće imati taj gen.

Taj gen ste "izbacili iz igre".

Postoji gen koji je odgovoran za kodiranje

proteina koji se veže za

učenje i pamćenje, a sa ovom odličnom demonstracijom -

"izbacite" taj gen i dobijete

miša koji nije sposoban učiti.

"Pa to je genetska osnova za inteligenciju!"

Ono što je puno manje cijenjeno u tom istraživanju,

a što su primjetili svi mediji

je da, ako uzmemo te genetski oštećene miševe

i odgojimo ih u okruženju koje je

bogatije stimulansima od onog u
kome živi prosječni laboratorijski miš,

zabilježićete da su oni potpuno prevazišli taj deficit.

Tako da, kada neko kaže u smislu sadašnjih znanja:

"Ma, to ponašanje je genetsko",

uzevši u obzir da to i jeste tačna fraza za koristiti,

ono što u suštini govorite je: "Postoji

genetski doprinos načinu na koji

organizmi odgovaraju na poticaje iz okruženja;

geni mogu uticati na

spremnost sa kojom će se organizam

nositi sa određenim izazovima iz okruženja."

Znajte, to nije verzija koju će
većina ljudi imati u svojim glavama,

oni neće biti spremni govoriti o tome

nego će ići rame uz rame sa starom

verzijom koja glasi "stvar je u genima",

a to nije daleko od istorije eugenike

i sličnih stvari.

To pogrešno mišljenje je široko rasprostranjeno

i potencijalno je veoma opasno.

Neko razumije da je to

biološko objašnjenje za nasilje...

neko drugi da je ova hipoteza

potencijalno opasna, i ne samo da
nas navodi na pogrešne zaključke

nego može nanijeti veliku štetu...

a to je tako jer ako vjerujete u to,

možete veoma lako reći:

"Pa, ne možemo ništa napraviti

kako bi promijenili tu predispoziciju

ljudi moraju postati nasilni;

i sve što možemo učiniti je da ih kaznimo - zaključati ih

ili ih eliminisati,

ali ne trebamo brinuti o mijenjanju

društvenog okruženja ili drušvenih predodredbi

koje mogu voditi ljude ka tome da postanu nasilni jer

'to nije važno'."

Uzimanje genetike kao argumenta
nam dopušta luksuz ignorisanja

prošle i sadašnje istorijske i društvene faktore

i riječima Louisa Menanda

koji je pisao za New Yorker,

veoma precizno, rekao je:

"Stvar je u genima... objašnjava kakve su stvari oko nas

i to ne prijeti stvarima kakve jesu.

Zašto bi se neko osjećao nesretnim

ili bi stupio u antisocijalno ponašanje

ako ta osoba živi kao dio

najslobodnije i najprosperitetnije nacije na Zemlji.

Ne može biti do sistema.

Mora da je ta greška negdje u spojevima."

To je dobar način za izraziti ovo.

Tako da, genetski argument je jednostavno izgovor

koji nam dopušta da ignorišemo

društvene, ekonomske i političke faktore

koji, u stvari, stoje u pozadini

mnogih problematičnih ponašanja.

[Proučavanje: Ovisnost]

Ovisnosti se obično vežu za

pitanja vezana za konzumiranje narkotika,

ali ako pogledam na cijelu stvar iz više perspektive

ja onda definišem ovisnost kao bilo koje ponašanje

koje je povezano sa žudnjom,

koje daje kratkotrajano olakšanje

i dugoročne negativne posljedice

zajedno sa oštećenjem kontrole ovisnosti, tako da osoba

želi da je se odrekne ili daje obećanja da će to učiniti,

ali ne može istrajati,

pa kada ovo shvatite, možete vidjeti da

postoje mnoge druge ovisnosti

ne samo one vezane za narkotike.

Postoji: ovisnost o radu, ovisnost o kupovini,

o internetu, o video igricama...

Postoji ovisnost o moći. Ljudi imaju moć, ali

žele sve više moći; ništa nikada nije dovoljno za njih.

Sticanje - korporacije koje moraju posjedovati sve više.

Ovisnost o nafti

ili bar o bogatstvu i produktima koji su

nam pristupačni zahvaljujući nafti.

Pogledajmo negativne posljedice na okruženje.

Mi uništavamo Zemlju koju

naseljavamo u ime ovisnosti.

Trenutno su ove ovisnosti mnogo više

razorne u smislu posljedica po društvo

nego kokainske i heroinske navike mojih
pacijenata koji dolaze iz centra Eastsidea.

Ipak, njih se nagrađuje i smatra se da su vrijedni poštovanja.

Izvršni direktor neke nikotinske
kompanije koji rezultira većim profitom

će dobiti puno veću nagradu.

On se ne suočava sa bilo kakvom
negativnom pravnom posljedicom i slično.

U stvari, on je cijenjeni član

odbora nekoliko korporacija.

Ipak, bolesti koje se povezuju sa dimom cigarete

ubiju pet i po miliona ljudi u svijetu svake godine.

U Americi ubiju 400.000 ljudi godišnje.

A o čemu su ovi ljudi ovisni? O profitu.

Oni su tako jako ovisni

da u stvari negiraju

uticaj njihovih aktivnosti,

a negiranje je tipično ponašanje za ovisnike.

A oni su ugledni. Vrijedno je poštovanja

biti ovisan o profitu bez obzira na cijenu.

Dakle, ono što je prihvatljivo i ono što se poštuje

je veoma upitan fenomen u našem društvu

i izgleda da ono što pravi veću

štetu se posmatra kao uglednija ovisnost.

[Mit]

Postoji prihvaćen mit da
narkotici sami po sebi razvijaju ovisnost.

U stvari, rat protiv narkotika je zasnovan

na ideji da se zaustavljanjem izvora narkotika

radi na sprečavanju ovisnosti.

Sada, ako razumijete ovisnost u širem smislu

vidimo da u suštini ništa ne stvara ovisnost.

Ni jedna supstanca, ili
narkotik ne stvara ovisnost sam po sebi

i na isti način ni jedno ponašanje ne stvara ovisnost.

Mnogo ljudi može ići u kupovinu,
a da ne postanu ovisni o kupnji.

Ne postaje svako ovisan o hrani.

Ne postaje svako ko pije čašu vina alkoholičar.

Tako da ono što nas interesuje je šta to čini ljude podložnim,

jer je kombinacija podložne osobe

i supstance ili ponašanja koje potencijalno razvija ovisnost

ono što u stvari razvija ovisnost.

Ukratko, ne razvija konzumacija narkotika ovisnost

nego je u pitanju podložnost osobe

prema mogućoj ovisnosti o određenoj supstanci ili ponašanju.

[Okruženje]

Ako želimo razumjeti šta je to

što neke ljude čini podložnim,

moramo pogledati u njihova životna iskustva.

Stara ideja, iako je stara, još uvjek je

široko prihvaćena, a glasi da se
ovisnost razvija radi nekog genetskog uzroka

a jednostavno, to je naučno nedokazano.

Ono što jeste slučaj je da neka životna iskustva

čine ljude podložnim.

Životna iskustva koja ne samo da oblikuju ličnost

neke osobe i njene psihološke potrebe,

nego i sam mozak na određeni način.

A taj proces počinje u maternici.

[Prenatalno doba]

Dokazano je, na primjer,

da ako su majke izložene stresu tokom trudnoće

njihova djeca će najvjerovatnije imati

predispozicije za ovisnosti,

a to je tako jer se razvoj jedinke oblikuje

pod uticajem psihološkog i društvenog okruženja.

Biologija ljudskog bića je pod jakim uticajem

i programira se putem životnih
iskustava koje počinju u maternici.

Uticaj okruženja ne počinje tek rođenjem.

Okruženje počinje uticati čim se nalazite u njemu,

još dok ste fetus, vi ste izloženi svakoj

informaciji koja dolazi putem majčinog krvotoka.

Hormoni, nivoi hranjivih tvari...

Odličan pokazatelj kao potvrda ovome je -

nešto što se naziva "holandskom gladnom zimom".

Tokom 1944. nacisti su okupirali Holandiju

i iz različitih razloga odlučili su

da uzmu svu hranu i prevezu je u Njemačku;

tokom tri mjeseca svi tamo su gladovali,

a desetine hiljada ljudi je umrlo od gladi.

Ono što je holandska gladna zima dala kao efekat je:

ako ste tokom gladi bili fetus u
drugom ili trećem tromjesečju razvoja

vaše tijelo je "naučilo" nešto
veoma unikatno tokom tog perioda.

Kako ispada, tokom drugog i trećeg tromjesečja vaše tijelo

pokušava da nauči dosta o svom okruženju:

Koliko je prijeteći svijet tamo vani?

Koliko ima izobilja? Koliko hranljivih tvari dobijam

putem maminog krvotoka?

Ako ste bili fetus koji je
gladovao tokom tog perioda, vaše tijelo

će se programirati zauvijek kao

veoma, veoma škrto u odnosu na šećer i masti koje dobija, i

ono što ćete raditi je da ćete pohranjivati svaki komadić toga.

Ako ste fetus holandske gladne zime, i pola vijeka kasnije,

iako je sve drugo isto kao kod drugih osoba,

najvjerovatnije ćete imati visok krvni pritisak,

gojaznost ili poremećaj metabolizma.

Ovo pokazuje kako okruženje
djeluje čak i tamo gdje to ne očekujemo.

Ako izložite stresu laboratorijske životinje tokom trudnoće

njihovo potomstvo će biti više

podložno korišćenju kokaina i alkohola kao odrasle jedinke.

Možete izložiti stresu žene trudnice.
Na primjer u jednoj britanskoj studiji

žene koje su bile zlostavljane tokom trudnoće

će imati više nivoe

kortizola, hormona stresa, u njihovoj placenti pri porođaju,

a njihova djeca će vjerovatnije biti sklona stanjima koja ih

predisponiraju ka ovisnostima do
sedme ili osme godine starosti.

Tako da stres već u maternici priprema podlogu

za različite vrste stanja vezanih za mentalno zdravlje.

U Izraelu je sprovedena studija koja je pratila djecu

čije su majke bile trudne

prije početka rata 1967. godine.

Ove žene, naravno, su bile jako izložene stresu

i njihovo potomstvo ima viši stepen pojave šizofrenije

od onog koji je prosječan.

Sada imamo dosta dokaza kako
djelovanja iz prenatalnog doba

imaju veliki uticaj na razvoj ljudskog bića.

[Rano djetinjstvo]

Ono što je važno u ljudskom razvoju,

posebno u razvoju mozga je

da se on dešava većinom pod uticajem okruženja

i većinom poslije rođenja.

Ako uporedimo nas sa konjima

koji mogu trčati na prvi dan svoga života,

vidimo da smo mi u tom periodu manje razvijeni.

Ne možemo tada ovladati i uravnotežiti neurološku

koordinaciju, jačinu mišića, jasnoću vida,

sve do jedne i po ili dvije godine života.

To je tako jer se razvoj mozga kod konja

dešava u sigurnosti utrobe,

a kod ljudskih bića se to mora desiti nakon rođenja

i to ima veze sa jednostavnom logikom evolucije.

Kako glava raste, a to je ono što nas čini ljudskim bićima,

razvoj prednjeg dijela mozga je

u stvari ono što nas čini ljudskom vrstom.

U isto vrijeme mi hodamo na dvije noge,
pa se naša karlica sužava

kako bi se tome prilagodila.

I sada imamo usku karlicu, veću glavu, i

bingo: zato smo se morali prerano roditi.

I to znači da razvoj mozga, koji se kod drugih životinja

odvija u maternici,

kod nas se odvija nakon rođenja,

i to pod uticajem okruženja.

Koncept Neuronskog darvinizma jednostavno govori

kako će se sklopovi koji dobiju odgovarajuće unose iz okoline

optimalno razviti, a oni koji ih ne dobiju

se ili neće razviti optimalno ili uopšte neće.

Ako uzmete tek rođeno dijete sa savršeno razvijenim očima

i stavite ga u mračnu sobu na pet godina,

ono će nakon toga ostati slijepo do kraja života

zbog toga što vizualni sklop za svoj
razvoj zahtijeva svjetlosne valove,

a bez njih će čak i rudimentarni

sklopovi prisutni i aktivni pri rođenju

atrofirati i propasti, dok se novi neće razviti.

[Pamćenje]

Značajan je način na koji

rana iskustva oblikuju ponašanje odrasle osobe,

čak i posebno rana

iskustva za koja u pamćenju nema dostupnih sjećanja.

Ispostavlja se kako postoje dvije vrste pamćenja.

Postoji eksplicitno pamćenje, tj. sjećanje,

pomoću njega se možete prisjetiti činjenica,

pojedinosti, epizoda, okolnosti.

Međutim, moždana struktura koja se naziva hipokampus,

a koja šifrira ovakva sjećanja,

čak se ni ne počinje potpuno
razvijati prije starosti od godinu i po,

a svoj puni razvoj ne doseže sve do mnogo kasnije.

Zbog toga gotovo niko nema

sjećanja prije 18 mjeseci starosti.

Međutim, postoji i druga vrsta

pamćenja, tzv. implicitno pamćenje,

i to je, u stvari, emocionalno pamćenje

u kojem se emotivni utjecaji i djetetovo tumačenje

tih emotivnih iskustava ukorjenjuju u mozgu

u obliku živčanih sklopova koji su spremni okinuti

bez obzira na izostanak specifičnog sjećanja.

Daću vam jasan primjer:

ljudi koji su usvojeni vrlo često imaju

doživotan osjećaj odbačenosti.

Ne mogu se sjetiti usvojenja.

Ne mogu se sjetiti odvajanja od biološke majke,

jer se toga nemaju čime sjetiti.

Ipak, emocionalno pamćenje razdvajanja i odbacivanja

je duboko urezano u njihove mozgove.

Zbog toga su oni mnogo više skloni da

iskuse osjećaj odbačenosti i

da se jako emotivno uzbude

kada misle da ih drugi ljudi

odbacuju.

Ovo nije vezano samo za ljude koji su

usvojeni, ali je kod njih veoma izraženo

radi ove funkcije implicitnog pamćenja.

Osobe koje su ovisne, po svoj dostupnoj

istraživačkoj literaturi i po mom iskustvu,

najteža vrsta ovisnika su u suštini svi bili

teško zlostavljani kao djeca

ili su prošli kroz težak emotivni gubitak.

Njihova emocionalna ili implicitna sjećanja

govore o svijetu koji nije siguran

i ne daje podršku; odgajateljima kojima se nije moglo vjerovati

i odnosima koji nisu bili

dovoljno sigurni da bi oni otvorili ranjivi dio sebe,

pa su zato njihove reakcije više bile

usmjerene na to da se drže odvojenim od

odnosa koji su istinski intimni;

ne vjerovati odgajateljima,

doktorima i drugim ljudima koji pokušavaju da im pomognu

i generalno, oni vide svijet kao mjesto koje nije sigurno...

Ovo je zaista funkcija implicitnog sjećanja

koja je ponekad povezana sa
dešavanjima kojih se čak i ne sjećaju.

[Dodir]

Prijevremeno rođena djeca ili
ona koja su smještena u inkubatore

ili vezana za različite vrste naprava i

mašina, sedmicama pa čak i mjesecima.

Sada znamo da ako se ovu djecu

miluje ili dodiruje po leđima

samo 10 minuta dnevno,
to će poboljšati razvoj njihovog mozga.

Tako da je ljudski dodir veoma važan za razvoj i,

u stvari, bebe koje se ne nose u rukama će zapravo umrijeti.

To govori o tome koliko je značajna potreba

ljudskih bića da dožive dodir.

U našem društvu postoji nesretno nastojanje

da se roditeljima kaže da ne dižu svoje dijete, da ga ne drže,

da se ne uzimaju bebe dok plaču iz straha da ih se ne pokvari,

ili da će se tako djeca naučiti da spavaju tokom noći,

ako ih ne uzimate u naručje...

A to je upravo suprotno od onoga što djetetu treba.

I ova djeca će možda i zaspati jer će odustati,

dok će se njihovi mozgovi ugasiti

da bi se odbranili od ranjivosti,

osjećaja stvarne napuštenosti od svojih roditelja,

pa će njihova implicitna sjećanja biti

ona o svijetu kojeg nije briga za njih.

[Djetinjstvo]

Mnogo ovakvih razlika se stvara vrlo rano u životu.

Na jedan način, iskustvo roditelja o nepovoljnim okolnostima,

o tome kako je život težak ili kako je život lagan,

sve se to prenosi na djecu

bilo kroz majčinu depresiju

ili roditelje koji su strogi prema

svojoj djeci jer su imali težak dan

ili su jednostavno isuviše umorni na kraju dana...

Ovakva iskustva imaju veoma jak uticaj u programiranju

razvoja djeteta, o čemu danas znamo dosta.

Ali ta rana ranjivost nije samo evolucijska greška.

Ona postoji i kod mnogih drugih vrsta.

Čak i kod sjemena postoji proces adaptacije u ranom razvoju

na vrstu okruženja u kojoj odrastaju.

Ali za ljude, prilagođavanje je
vezano za kvalitet društvenih odnosa.

I tako, tokom ranog života:

koliko brige, koliko konflikata, koliko pažnje dobijete

je priprema na svijet u kom ćete vjerovatno odrastati.

Da li odrastate u svijetu u kojem

se morate boriti da biste nešto dobili;

čuvati leđa; braniti se; naučiti da ne vjerujete drugima...

ili odrastate u društvu u kome ovisite o

jednakosti, zajedništvu, saradnji, u kom je suosjećanje bitno,

u kom vaša sigurnost ovisi o
dobrim odnosima sa drugim ljudima...

Ovo zahtjeva veoma različit

emocionalni i kognitivni razvoj

i za sve ovo je vezana osjetljivost u ranom razvoju,

a roditeljstvo je, na jedan nesvjestan način,

sistem prenošenja ovakvih iskustava na djecu...

iskustava o svijetu u kome žive.

Poznati britanski dječji psihijatar, DW Winnicott, rekao je

kako u djetinjstvu u osnovi dvije stvari mogu poći po zlu.

Jedno je kad se dogode stvari koje se nisu trebale dogoditi,

a drugo kad se ne dogode one
stvari koje su se trebale dogoditi.

U prvu kategoriju ulaze dramatična iskustva zlostavljanja i

napuštanja koja su doživjeli moji

pacijenti iz sirotinjskog dijela Eastsidea, kao i mnogi ovisnici.

To je ono što se nije trebalo dogoditi, ali jest.

No postoji i opuštena,

prilagođena, usmjerena pažnja

roditelja koja je potrebna svakom djetetu,

a koju djeca vrlo često ne dobijaju.

Ta djeca nisu zlostavljana. Ona nisu zanemarena

i nisu traumatizirana,

ali ono što se trebalo dogoditi,

prisutnost emocionalno dostupnog, brižnog roditelja,

jednostavno im nije omogućeno zbog

stresa u našem društvu i roditeljskom okruženju.

Psiholog Allan Schore to naziva "emocionalnim napuštanjem";

radi se o stanju kada je roditelj fizički prisutan,

ali emocionalno odsutan.

Proveo sam...

otprilike posljednjih 40 godina svog života

radeći s najnasilnijim ljudima koje naše društvo proizvodi:

ubicama, silovateljima itd.

Pokušavajući shvatiti što uzrokuje to nasilje,

otkrio sam kako su najnasilniji kriminalci u našim zatvorima

i sami bili žrtve

tolikog zlostavljanja u djetinjstvu da to izlazi izvan svih okvira

onoga što bih okarakterisao kao dječje zlostavljanje.

Nisam ni izbliza imao predstavu o dubini

izopačenosti s kojom se djeca u našem društvu

prečesto susreću.

Najnasilniji ljudi koje sam vidio i sami su preživjeli

pokušaj ubistva, često od ruke vlastitog roditelja

ili drugih ljudi u njihovom društvenom okruženju,

ili su doživjeli da im netko drugi ubije članove prodice,

najbližeg člana obitelji.

Buda je tvrdio da sve što postoji zavisi o svemu drugom.

Rekao je kako se "pojedinačno sastoji od mnoštva,
a mnoštvo od pojedinačnog".

Ništa se ne može shvatiti u izolaciji od svog okruženja.

Očigledno je da list sadrži sunce, nebo i zemlju.

Taj se princip pokazao pouzdanim

u raznim segmentima, a posebno
kada je u pitanju ljudski razvoj.

Moderan naučni izraz za to

je "bio-psiho-socijalna" priroda ljudskog razvoja

i prema njenim tvrdnjama, ljudska biologija

uveliko ovisi o interakciji ljudi

s društvenim i psihološkim okruženjem.

Konkretno, Daniel Siegel,

psihijatar i istraživač s
Kalifornijskog sveučilišta u Los Angelesu (UCLA)

osmislio je izraz "međuljudska neurobiologija",

kojim želi reći kako način

na koji naš nervni sistem funkcioniše

uveliko ovisi o našim ličnim vezama.

Na prvo mjesto stavlja naš odnos
s roditeljima ili odgajateljima,

na drugo odnos s ostalim bitnim osobama u našim životima,

a na treće mjesto odnos s čitavom našom kulturom.

Dakle, ne možete odvojiti

neurološke funkcije ljudskog bića

od okruženja u kojem su on ili ona odrastali

i unutar kojeg žive,

a to je tako kroz cijeli ciklus našeg življenja.

To je naročito tako dok ste

ovisni i bespomoćni i tokom razvoja vašeg mozga,

ali isto vrijedi i kod odraslih ljudi, pa čak i pri kraju života.

[Kultura]

Ljudska bića su živjela u gotovo svakoj vrsti uređenja društva.

Od onih najravnopravnijih... čini se kako su

društva lovaca i sakupljača bila vrlo ravnopravna,

na primjer u pogledu raspodjele hrane, razmjene darova...

Male skupine ljudi koje su živjele pretežno od

potrage za hranom, u određenoj mjeri i od lova,

pretežno među ljudima koje su,

u najmanju ruku, poznavali čitavog života,

ako ne i okruženi rođacima u trećem koljenu ili bližima;

u svijetu u kojem je postojala velika količina

protočnosti među različitim skupinama;

u svijetu u kojem nije bilo

mnogo toga vezanog za materijalnu kulturu...

na takav su način ljudi proveli
najveći dio svoje hominidne istorije.

Ne iznenađuje kad vidimo da je to
put prema sasvim drugačijem svijetu.

Jedan od rezultata je puno manja količina nasilja.

Organizovano grupno nasilje se nije

događalo u to vrijeme

ljudske istorije i to se čini prilično jasnim.

Gdje smo pogriješili?

Nasilje nije univerzalno.

Nije ravnomjerno raspoređeno u svijetu.

Postoje velike razlike s obzirom na
količinu nasilja u različitim društvima.

Postoje određena društva u kojima gotovo da i nema nasilja.

Postoje i ona druga koja se sama uništavaju.

Neke od anabaptističkih vjerskih grupa

su potpuno i strogo pacifističke,

kao Amiši, Menoniti, Huteriti...

Među nekima od ovih skupina, kao što su Huteriti,

nema zabilježenih slučajeva ubistava.

Tokom većih ratova, poput Drugog svjetskog rata,

dok se vršilo regrutovanje,

oni bi odbijali služiti vojsku.

Radije su odlazili u zatvor, nego služili vojsku.

U Kibbutzim komunama u Izraelu,

nivo nasilja je toliko nizak, da tamošnji prekršajni sudovi

često šalju nasilne prestupnike,

osobe koje su počinile prekršaj,

da žive u Kibbutzimima kako bi

naučili živjeti nenasilnim životom...

jer tako ljudi tamo žive.

Dakle, društvo nas u velikom dijelu oblikuje.

Društva u kojima živimo, u širem smislu određuju naše

teološke, metafizičke, jezičke i ostale uticaje.

Naša nam društva djelomično oblikuju stavove u vezi

toga hoćemo li život gledati kroz prizmu grešnosti ili ljepote;

hoće li naše životne odluke u zagrobnom životu imati cijenu

ili ćemo živjeti životima kao da to nije bitno.

U širem smislu, različita velika društva bi mogla biti

okarakterizovana kao individualistička ili

kolektivistička, i u odnosu na to dobijete vrlo različite ljude

s različitim načinima razmišljanja, a pretpostavljam kako

sa tim dolaze i različiti mozgovi.

Mi u Americi živimo u jednom od najviše
individualistički nastrojenih društava,

a kapitalistički sistem nam dopušta da idemo

sve više i više uz tu potencijalnu piramidu, ali

je stvar u tome što nam daje sve
manje i manje sigurnosnih mreža.

Prema definiciji, što je društvo raslojenije

imamo manje onih sličnih sebi, manje ljudi sa kojima

imamo simetrične, uzajamne odnose,

a umjesto toga ostaju nam tek tačke
razdvajanja i beskrajne hijerarhije...

a svijet u kojem imamo malo uzajamnih partnera

je svijet s puno manje altruizma.

[Ljudska priroda]

Dakle, ovo nas dovodi u potpuno nemoguć položaj, a to je

da pokušamo naći smisao u perspektivnoj nauci...

i pokušamo shvatiti prirodu ljudske prirode.

Znate, na određenom nivou

priroda naše prirode takva je da

svojom prirodom nismo suviše ograničeni.

Pokazujemo više društvene

raznovrsnosti od bilo koje druge vrste.

Više sistema vjerovanja, strukturnih oblika porodica

i načina odgoja djece. Kapacitet

za raznovrsnost koji posjedujemo je izvanredan.

U društvu smo koje je zasnovano na konkurenciji

i zaista, vrlo često, nemilosrdnom iskorištavanju

jednog ljudskog bića od strane drugog.

Profitiranje zahvaljujući problemima drugih ljudi,

a vrlo često i stvaranje

problema u svrhu profitiranja,

vladajuća će ideologija vrlo
često takvo ponašanje opravdavati

pozivajući se na neku temeljnu i nepromjenjivu ljudsku prirodu.

Dakle, mit našeg društva je

da su ljudi po prirodi kompetitivni,

i da su individualistički nastrojeni i sebični.

Prava stvarnost je sasvim suprotna.

Mi imamo određene ljudske potrebe.

O ljudskoj prirodi možemo konkretno govoriti tek

kada prepoznamo kako postoje određene ljudske potrebe.

Imamo ljudsku potrebu za druženjem i bliskim kontaktom,

za ljubavlju, privrženošću i prihvatanjem,

da budemo viđeni, da nas drugi
prihvate onakvima kakvi jesmo.

Ako su te potrebe ispunjene, razvijamo se

u suosjećajne ljude spremne

na suradnju, koji imaju osjećaj za one oko sebe.

Dakle...

suprotnost, kakvu često viđamo u svom

društvu je, u stvari, iskrivljena ljudska priroda,

upravo zbog toga što su
zadovoljene potrebe tek malog broja ljudi.

Dakle, možete govoriti o ljudskoj prirodi,

ali jedino u smislu osnovnih ljudskih potreba

koje se pobuđuju instinktivno,

odnosno, određenih ljudskih potreba

koje vode do određenih osobina ako su zadovoljene,

a drugačijih osobina ukoliko su uskraćene.

Dakle...

kad prihvatimo činjenicu da nam ljudski organizam,

koji posjeduje izuzetnu sposobnost prilagođavanja,

omogućava preživljavanje u raznim uslovima,

je također s druge strane strogo
programiran za određene zahtjeve okruženja

ili ljudske potrebe,

počinje se rađati društveni imperativ.

Baš kao što našem tijelu trebaju hranjive tvari,

ljudski mozak zahtijeva
pozitivne forme stimulansa iz okruženja,

u svim fazama svog razvoja,

a istovremeno ima potrebu i da bude zaštićen

od negativnih vidova poticaja.

Ako se stvari koje bi se trebale dogoditi ne dogode...

ili se pak dogode stvari koje se ne bi smjele dogoditi...

tada postaje očito kako bi se mogla otvoriti vrata, ne samo za

čitav niz psihičkih i fizičkih bolesti,

već i za mnogobrojna štetna ponašanja.

Dakle, kako sada okrećemo svoj pogled prema vani

i u obzir uzimamo trenutno stanje stvari,

moramo postaviti pitanje:

Da li uslovi koje smo stvorili u modernom svijetu

zapravo podržavaju naše zdravlje?

Da li temelji našeg društveno-ekonomskog

sistema djeluju kao pozitivna sila

za ljudski i društveni razvoj i napredak?

Ili, da li je temeljna privlačna sila našeg društva

zapravo suprotstavljena osnovnim evolucijskim zahtjevima

koji su potrebni za postizanje i održavanje

naše lične i društvene dobrobiti?

[2. dio: Socijalna patologija]

Neko se može zapitati kako je sve ovo počelo?

Ovo što imamo danas... Zaista, svijet je u stanju

potpunog kolapsa.

[Tržište]

Počelo je sa Johnom Lockeom.

John Locke je uveo pojam imovine.

Dao je tri uslova za pravično
posjedovanje i pravo na privatnu imovinu.

Ova tri uslova su:

Mora biti dovoljno ostataka za druge

i ne smije se dopustiti da se ostatci pokvare,

i da, prije svega, morate razmijeniti svoj rad za njih.

Izgleda opravdano - morate razmijeniti svoj rad sa svijetom

i tada polažete pravo na proizvod

sve dok ima dovoljno ostataka za ostale

i sve dok se proizvodi nisu pokvarili

i sve dok ne dopustite da nešto
postane otpad, onda je to u redu.

I on troši puno vremena na ovo i svoje poznate studije o vladi

i od tada je ovo bio kanonski tekst,

a za ekonomska, politička i pravna pitanja

je još uvijek dio klasičnih tekstova koji se izučavaju.

I onda - nakon što je iznio uslove,

i gotovo da mislite, u tom vremenu, da li ste

za privatno vlasništvo ili ne,

jer on je dao veoma vjerodostojnu i snažnu odbranu

privatnog vlasništva ovdje...

Pa, on ih je dao!

Dao ih je samo tako. Sve u jednoj rečenici.

On kaže: "Jednom kad je novac

prihvaćen taktičnim pristankom ljudi...

onda je i postao..."

I on nije rekao da su svi uslovi odbačeni ili izbrisani -

ali to je ono što se dešava.

Tako da sada nemamo

proizvod i vaše vlasništvo zarađeno vašim radom -

ah, ne - danas novac kupuje rad.

Ne postoji više razmatranje o tome

da li ima dovoljno ostataka za ostale;

nema više razmatranja o tome da li će se proizvod pokvariti,

jer on kaže da je novac kao

srebro i zlato, a zlato se ne može pokvariti

i zato novac ne može biti odgovoran za štetu...

Što je smiješno. Ne govorimo o novcu

i srebru, govorimo o njegovim efektima.

To su besmislice, jedna za drugom.

Veoma je potresno što mu je ta

logička prevara pošla za rukom,

ali ona odgovara interesima vlasnika kapitala.

Onda dođe Adam Smith i ono što on

doda ovome je religija...

Locke je počeo sa stavom kako nas je Bog vodio ovim putem,

to je Bogom dato pravo,

a onda dobijemo Smitha

koji kaže: "To nije samo Božje..."

Zapravo, nije baš tako rekao ali

to je ono što se filozofski dešava, i u principu

on kaže da: "...to nije sve samo pitanje privatne imovine...",

to se sve sada "pretpostavlja" - To je Dato!

I da postoje "oni koji investiraju novac da bi kupili rad" - Dato.

Ne postoji ograničenje u količini onoga
što mogu kupiti, a nastalo je tuđim radom,

i onome što mogu sakupiti, kao i svoj toj nejednakosti -

to je sve sada dato.

I tako on dođe, i ono što je njegova velika ideja je,

a opet je predstavljena kao digresija, usput...

Znate, kada ljudi daju robu na prodaju - snadbijevanje,

a drugi ljudi je kupe - potražnja, i slično,

kako ćemo imati snadbijevanje koje odgovara potražnji,

ili potražnju koja odgovara snadbijevanju?

Kako se ovo dvoje mogu izjednačiti?

A ono što predstavlja centralnu ideju ekonomije

je kako ovo dvoje izjednačiti...

A on kaže: "To je 'Nevidljiva ruka tržišta'

koja ih dovodi u izjednačenje."

Tako da sada imamo "Boga" koji je iznad svega.

On nije samo tako dao prava na vlasništvo

i sva sredstva i njihova "prava data prirodom"

u skladu s onime što je Locke rekao...

nego sada imamo sistem koji je "Bog" sam po sebi.

U stvari, ono što Smith kaže u svojim govorima,

da biste našli te njegove riječi

vi biste morali da pročitate sve iz "Bogatstva nacija".

On kaže: "Oskudnost opstanka

postavlja ograničenja reprodukciji siromašnih,

a priroda ovo može riješiti jedino

eliminacijom njihove djece."

Tako da je on predvidio teoriju evolucije u najgorem smislu...

Ovo potiče iz vremena prije Darwina.

On ih je nazivao "rasom radnika".

I možete vidjeti da je tu postojao
naslijeđeni rasizam koji je urgađen u tu priču,

postojala je naslijeđena sljepoća prema ubistvu

nebrojene djece,

i njegove misli odgovaraju ovome: "To 'Nevidljiva ruka' pravi

da snadbijevanje odgovara potražnji,
a potražnja snadbijevanju."

Da li sada vidite kako je "Bog" mudar?

Sada možete vidjeti dosta onoga što je stvarno štetno,

uništava život, eko-genocidalne stvari

koje i sada traju i imaju, na jedan način,

"misaoni gen" kojim se veže za Smitha, također.

Kada pogledamo originalni koncept

takozvanog slobodnog tržišta - kapitalističkog sistema

koji su pokrenuli rani ekonomski filozofi

kao što je Adam Smith,

vidimo da je prvenstvena namjera "tržišta"

bila zasnovana na razmjeni stvarnih,
dodirljivih dobara neophodnih za život.

Adam Smith nikada nije proniknuo da će najprofitabilniji

ekonomski sektor na planeti

na kraju biti arena finansijskih poslovanja

ili takozvanih investicija

u kojima je jednostavno sam novac

dobijen kretnjom drugog novca

kroz proizvoljnu igru koja ima

nula produktivne koristi za društvo.

Ipak, bez obzira na Smithovu namjeru

vrata takvim, prividno nenormalnim pojavama,

su ostavljena otvorena od strane jednog
fundamentalnog principa u ovoj teoriji:

Novac se tretira kao Komoditet, koji postoji radi sebe samog.

Danas, u svakoj ekonomiji na svijetu,

bez obzira na socijalni sistem koji tamo postoji,

novac se progoni za dobrobit novca i ničega više.

Ideja iza svega, koju je misteriozno kvalificirao

Adam Smith sa svojom religioznom izjavom o

"Nevidljivoj ruci",

je da će uskogrudna, samodovoljna težnja

ovog fiktivnog artikla,

nekako magično manifestirati

ljudsko i društveno dobrostanje i progres.

Stvarnost je da pobude monetarnih interesa,

ili ono što su neki nazvali "Novčani niz vrijednosti",

se sada potpuno odvojilo od fundamentalnog

"interesa života" - koji se može nazvati

"Životni niz vrijednosti".

Ono što se desilo je da postoji potpuna pometnja

u ekonomskoj doktrini

između ta dva niza.

Oni misle da Novčani niz vrijednosti

podržava Životni niz vrijednosti,

i zato oni kažu da ako se proda više dobara,

ako BDP (bruto domaći proizvod) raste i slično,

doći će do većeg unaprijeđenja blagostanja

i da možemo uzeti BDP kao svoj osnovni indikator

za društveno zdravlje...

I sada vidite svu tu pometnju.

To je priča o Novčanom nizu vrijednosti

koji predstavljaju svi računi i svi prihodi koji su

dobijeni prodajom dobara,

a oni zamjenjuju to sa stvaranjem života.

Tako da imate od početka u ovo ugrađenu

potpunu zamjenu novca

i Životnog niza vrijednosti.

Tako da, mi imamo posla sa vrstom strukturalne obmane

koja postaje sve više smrtonosna

kako se novčani niz odvaja od proizvodnje

bilo čega.

Tako da je to problem u sistemu,

a problem u sistemu izgleda da je fatalan.

[Dobrodošli u mašinu]

U društvu danas, rijetko ćete čuti nekoga da govori

o progresu u svojoj zemlji ili društvu

vezano za njihovo fizičko zdravlje, osjećaj sreće,

povjerenja ili društvene stabilnosti.

Umjesto toga, mjere se predstavljaju

kroz ekonomske apstrakcije.

Postoji bruto domaći proizvod, indeks potrošačkih cijena,

vrijednost tržišta dionica, stope inflacije...

i tako dalje.

No, da li to govori nešto stvarno bitno

o kvaliteti života ljudi?

Ne. Sve ove mjere služe

samom novčanom nizu i ničem drugom.

Na primjer, bruto domaći proizvod države

je mjera vrijednosti prodanih roba i usluga.

Tvrdi se da je njegova veličina u odnosu sa

"standardom življenja" ljudi neke države.

U SAD-u zdravstvo se procijenilo na više od

17% BDP u 2009. godini

dosegnuvši potrošenih preko 2.5 bilijardi.

Dakle, stvarajući pozitivan učinak na ovu ekonomsku mjeru.

I prema toj logici

bilo bi još bolje za ekonomiju SAD-a

ako bi se zdravstvene usluge povećale...

možda do 3 bilijarde dolara... ili 5 bilijardi

jer bi to stvorilo više rasta,

više poslova, te bilo hvaljeno od ekonomista

kao porast u standardu življenja njihove zemlje.

Ali, pričekajte malo.

Šta zdravstvene usluge ustvari predstavljaju?

Pa, bolesne i umiruće ljude.

Tako je - što je više nezdravih ljudi u Americi

bolja je ekonomija.

Zaista, ovo nije pretjerivanje niti je cinično rečeno.

U stvari, ako se dovoljno izmaknemo u stranu

shvatiti ćete da BDP

ne samo da ne odražava stvarno javno ili društveno zdravlje

na bilo kakvoj opipljivoj razini

to je, ustvari, većinom mjera

industrijske neučinkovitosti

i društvene degradacije.

I što se više povećava, stvari postaju gore

u odnosu na lični, društveni

i integritet okruženja.

Morate stvarati probleme kako bi napravili zaradu.

U postojećoj stvarnosti nema zarade

u spašavanju života, vraćanju ravnoteže na ovom planetu,

uspostavljanju pravde i mira ili bilo čega drugog.

U tome jednostavno nema zarade.

Postoji stara izreka -

provedi zakon i stvorićeš zaradu.

Bilo da pravite zaradu za advokata ili bilo koga drugog.

Dakle, zločin zaista stvara

zaradu kao što razaranje stvara

zaradu na Haitiju.

U ovom trenutku imamo otprilike 2.000.000 zatvorenika

u ovoj državi (SAD),

a od tog broja, mnogo ih je u zatvorima

vođenim od strane privatnih korporacija:

Corrections korporacija iz Wackenhuta u Americi

trguje svojim dionicama na Wall Streetu

zasnovano na tome koliko je ljudi u zatvoru.

E, to je stvarno bolesno.

Ali to je odraz onoga

što ovaj ekonomska stvarnost zahtijeva.

Dakle, šta tačno ova ekonomska stvarnost zahtijeva?

Šta to pokreće naš ekonomski sistem?

Potrošnja.

Ili još preciznije -

kada analiziramo

temelje klasične ekonomije tržišta

ostaje nam obrazac novčane razmjene

kojem ne smije biti dopušteno da se zaustavi

ni značajno uspori

da bi društvo kakvog poznajemo

ostalo operativno.

Postoje tri glavna aktera na ekonomskoj sceni:

zaposlenik, poslodavac

i potrošač.

Zaposlenik prodaje poslodavcu svoj rad u zamjenu za prihod.

Poslodavac prodaje svoje proizvodne usluge, dakle robu,

potrošaču u zamjenu za prihod

a potrošač je, naravno, samo druga uloga

zaposlenika i poslodavca

koji troše natrag u sistem

da bi omogućili nastavak kružne potrošnje.

Drugim riječima, svjetski tržišni sistem zasnovan je na

pretpostavci da će uvijek biti dovoljno

potražnje za proizvodima u društvu

da bi se pokretalo dovoljno novca stopom

koja može održati proces potrošnje.

Što je veća stopa potrošnje

više je pretpostavljenog takozvanog ekonomskog rasta

i tako mašina radi dalje...

Ali, samo malo -

mislio sam da bi ekonomija trebala, ne znam...

"Ekonomizirati"?

Nema li sam pojam veze s očuvanjem

i učinkovitošću i smanjenjem gubitaka?

Dakle kako naš sistem, koji zahtjeva potrošnju

što više to bolje, održava efikasnost

ili "Ekonomizira" uopšte?

Pa... ne radi to.

Namjera tržišnog sistema je, ustvari, upravo suprotna

onome što bi stvarna ekonomija trebala raditi -

a to je efikasno i konzervativno usmjeravati

materijale za proizvodnju i raspodjelu

dobara neophodnih za život.

Živimo na ograničenom planetu, s ograničenim resursima

gdje su, na primjer, nafti koju koristimo trebali

milioni godina da nastane...

gdje su mineralima koje koristimo
trebale milijarde godina da nastanu.

Dakle... imati sistem koji namjerno promoviše

ubrzanje potrošnje

zbog takozvanog "ekonomskog rasta"

je čisto ekocidno ludilo.

Odsustvo gubitaka, to je efikasnost.

Odsustvo gubitaka?

Ovaj sistem je rasipniji od svih drugih

postojećih sistema u istoriji planeta.

Svaki nivo organizacije života i sistema života

je u krizi i izazovu

i raspadu ili slomu.

Ni jedan recenzirani žurnal u posljednjih 30 godina

neće pisati ništa drugačije od toga da:

svaki životni sistem nazaduje,

kao i društveni programi...

kao i raspoloživa voda.

Pokušajte navesti bilo koje sredstvo za život koje

nije ugroženo i pod prijetnjom...

Ne možete.

I zaista ne postoji ni jedno takvo, što je prilično očajno.

Ali nismo ni otkrili uzročni mehanizam.

Ne želimo se suočiti s uzročnim mehanizmom.

Samo želimo nastaviti. Znate da je bezumno

kada nastavljate raditi istu stvar, opet i opet

iako ona očito ne djeluje.

Tako da, zaista

ne radite sa ekonomskim sistemom

nego bih otišao tako daleko i
rekao anti-ekonomskim sistemom.

[Antiekonomija]

Postoji stara izreka koja kaže da takmičarski

tržišni obrazac nastoji

"stvoriti najbolju moguću robu po najnižim mogućim cijenama".

Ova izreka je u osnovi motivacijska zamisao

koja opravdava tržišno takmičenje

temeljeno na pretpostavci da je rezultat

proizvodnja roba više kvalitete.

Ako bih sebi napravio stol po nacrtu

napravio bih ga naravno od najboljeg,

najizdržljivijeg materijala, zar ne?

Sa namjerom da traje što je duže moguće.

Zašto bih napravio nešto loše,

znajući da bih to morao napraviti ponovo,

i potrošio više materijala i energije?

Iako to izgleda razumno u fizičkom svijetu,

u tržišnom svijetu

to nije samo posebno nerazumno,

to nije ni moguće.

Tehnički je nemoguće proizvesti

najbolje od bilo čega

ako firma želi zadržati takmičarsku prednost

i time ostati cijenom pristupačna potrošaču.

Bukvalno, sve što je stvoreno i spremno za prodaju

u globalnoj privredi postaje manje vrijedno

istog trenutka kad je proizvedeno, jer,

matematički je nemoguće

napraviti naučno najnaprednije, najefikasnije

i strateški održive proizvode.

To je tako zbog činjenice da tržišni sistem

zahtijeva da "efikasnost cijene",

odnosno, potreba za smanjenjem troškova,

postoje na svakom stepenu proizvodnje.

Od cijene radne snage do cijene

sirovina, ambalaže i tako dalje.

Naravno, ta takmičarska strategija

postoji kako bi osigurala da kupci kupe njihove proizvode

radije nego proizvode suparničkog proizvođača

...koji također radi identičnu stvar:

nastoji učiniti svoje proizvode
istovremeno konkurentnima i pristupačnima.

Ta nepromjenjivo rasipna posljedica sistema

mogla bi nositi ime: Ugrađeno zastarjevanje.

Međutim, to je samo dio puno većeg problema:

Osnovni vladajući princip ekonomije tržišta

koji, usput budi rečeno, nećete pronaći u nekom udžbeniku,

je sljedeći:

"Ne može se dopustiti da bilo šta proizvedeno održi duži

životni vijek od onog što se može podnijeti

u svrhu nastavka kružne potrošnje".

Drugim riječima, nužno je da se stvari pokvare,

propadnu i isteknu unutar određenog vremenskog razdoblja.

To se naziva - "Planirana zastarjelost".

Planirana zastarjelost okosnica je temeljne tržišne

strategije svake proizvođačke korporacije koja postoji.

Naravno, dok bi samo nekolicina

potpuno priznala takvu strategiju,

ono što čine jest da je prikrivaju unutar

pomenutog fenomena Ugrađenog zastarijevanja,

često ignorišući ili čak potiskujući

nove tehnološke napretke

koji bi mogli stvoriti održiviji, dugotrajniji proizvod.

Tako, da nije toliko rasipno

da sistem sam po sebi ne može dopustiti

proizvodnju najtrajnijih i najefikasnijih artikala,

planirana zastarjelost namjerno

podrazumijeva činjenicu da što
je trajanje nekog proizvoda duže,

time je gore za održavanje kružne potrošnje,

a time i samog tržišta.

Drugim riječima, održivost proizvoda

je u stvari suprotna ekonomskom rastu

i zato postoji direktan, pojačan poticaj

da se osigura kratkotrajan vijek

svakog proizvedenog artikla.

Zapravo, sistem ne može funkcionirati na drugačiji način.

Jedan pogled na beskrajna smetljišta koja se trenutno šire

cijelim svijetom pokazuje stvarnost zastarjelosti.

Postoje milijarde loše izrađenih mobitela,

kompjutera i drugih tehnologija

punih dragocjenih, teško dostupnih sirovina,

poput zlata, coltana, bakra....

koji sada trunu u ogromnim hrpama,

obično zbog pukog kvara ili zastarjelosti

malih dijelova, koji bi u društvu koje je okrenuto očuvanju

mogli biti lako popravljeni ili nadograđeni

i tako bi vijek proizvoda bio produžen.

Nažalost, koliko god to efikasno moglo izgledati

u našoj fizičkoj stvarnosti života na

ograničenom planetu s ograničenim resursima,

smatra se izrazito neefikasnim s obzirom na tržište.

Da jasno kažemo:

„Efikasnost, održivost i

očuvanje su neprijatelji našeg ekonomskog sistema.“

Također, baš poput fizičkih dobara koji se moraju stalno

nanovo proizvoditi,

bez obzira na njihov uticaj na okruženje,

uslužne djelatnosti rade na istim principima.

Činjenica je da nema novčane koristi

u rješavanju onih problema

koje se mogu odstraniti popravkom.

Na kraju krajeva,

zadnja stvar koju zdravstvene organizacije stvarno žele

je liječenje bolesti kao što je rak,

što bi ukinulo bezbroj radnih mjesta i trilione dolara prihoda.

A kad smo već na toj temi...

Kriminal i Terorizam predstavljaju
nešto dobro u ovom sistemu!

Pa, barem iz ekonomsog ugla...

Tako se zapošljava policija,

stvara se visoko vrijedna roba u pružanju sigurnosti

da ne spominjemo vrijednost zatvora

u privatnom vlasništvu - radi profita.

A šta je sa ratom?

Ratna industrija u Americi je golem pokretač BDP-a,

jedna od najprofitabilnijih industrija -

proizvodeći oružje smrti i razaranja.

Omiljena igra ove industrije je uništavanje,

a nakon toga ići obnoviti uništeno, za profit.

Vidjeli smo ovo u milijardama dolara vrijednim

ugovorima zarađenim na ratu u Iraku.

Zaključak je da su društveno negativne

karakteristike društva

postale pozitivno nagrađeni pothvati za industriju,

a svaki interes u rješavanju problema

ili održivosti i čuvanju okoliša

je suštinski u suprotnosti sa ekonomskom održivosti.

I zato

svaki put kada BDP u nekoj državi raste

svjedočite porastu oskudice,

bilo stvarne ili izmišljene,

a po definiciji, uzrok oskudice je u neefikasnosti.

Dakle, povećana oskudica znači povećanu neefikasnost.

[Poremećaj sistema vrijednosti]

Američki san je zasnovan na

neobuzdanom konzumerizmu.

Ovo je zasnovano na činjenici da

državni mediji,

a posebno komercijalno reklamiranje

- sve korporacije kojima treba beskonačan rast -

uvjerili su nas ili isprali mozgove

većini ljudi u Americi i svijetu

da moramo imati X materijalnog vlasništva

i mogućnost dobijanja beskonačno više

materijalnog vlasništva, kako bi bili sretni.

To jednostavno nije istina.

I zašto onda ljudi nastavljaju kupovati na ovaj način

koji je krajnje eko-genocidalan

u svom sistematičnom efektu kumulacije?

A ovo je klasično operativno uslovljavanje.

Ako jednostavno stavite informacije uslovljavanja u organizam

dobićete izlazne informacije željenog ponašanja

ili podciljeve ili ciljeve.

I ovo ima sve tehnološke resurse

i oni se još hvale kako

ulaze u mozgove male djece

koja kroz ono što čuju, postaju

uslovljena određenom markom.

Sada vidite, tako

su ljudi bili prave

budale. Naučeni su da budu budale.

To je sistemski poremećaj vrijednosti.

Znate, ako postoji bilo kakav dokaz plastičnosti

ljudskog mozga,

ako postoji bilo kakav dokaz tome kako je savitljiva

ljudska misao i kako lako

ljudi mogu biti uslovljeni i usmjereni,

zasnovano na prirodi stimulusa iz okruženja

i onoga što ono ojačava:

sam svijet komercijalnog reklamiranja je dokaz ovome.

Morate zastati u nevjerici

gledajući nivo ispiranja mozga

na kojem ovi programirani roboti, poznati kao "konzumenti",

lutaju svijetom

samo da bi ušli u prodavnicu i potrošili, recimo

4.000 dolara na torbu

čija izrada košta najvjerovatnije 10 dolara

u nekom prekookeanskom manuelnom, malom pogonu.

I to samo za status marke koju navodno

predstavlja kulturološki.

Ili možda drevne zajedničke tradicije

koje povećavaju nivo povjerenja i kohezije u društvu -

a sada su otete unutar gramzivih,

materijalističkih vrijednosti, pa sada godišnje

razmjenjujemo bezvrijedna sranja nekoliko puta godišnje.

I možda se i pitamo zašto toliki ljudi danas imaju

nagon za kupovinom i pribavljanjem

kad je jasno da su još od djetinjstva uslovljeni

da očekuju kako su materijalna dobra

znak njihovog statusa unutar porodice ili prijatelja.

Činjenica je da su temelj svakog društva

vrijednosti koje podržavaju njegovo funkcioniranje,

a naše društvo, kakvo postoji

može funkcionirati samo ako naše vrijednosti podržavaju

vidljivu potrošnju koja

je potrebna da bi tržišni sistem opstao.

Prije 75 godina potrošnja u Americi

i u većini vodećih zemalja svijeta, bila je pola

od onoga što bilježimo danas, po osobi.

Današnja nova potrošačka kultura

smišljena je i nametnuta

radi vrlo stvarne potrebe za višim

i višim nivoima potrošnje.

To je razlog zašto većina korporacija danas troši

više novca na reklamu, nego na stvarni postupak

proizvodnje samog proizvoda.

Marljivo rade na stvaranju lažne
potrebe koju trebate zadovoljiti.

I čini se da u tome uspjevaju.

["Ekonomisti"]

Znate, ekonomisti, ustvari uopšte nisu ekonomisti.

Oni su promotori vrijednosti novca

i naći ćete da se svi njihovi

modeli u osnovi svode na razmjenu

papira koji služe profitu

s jedne strane ili s obje strane ili koje god,

ali su potpuno odvojeni od stvarno

postojećeg svijeta reprodukcije.

U Ohiu jedan stariji čovjek nije platio račun za struju,

možda vam je poznat slučaj,

i električna kompanija mu je isključila struju i on je umro.

Razlog zašto su je isključili je

zato što ne bi bilo isplativo

držati je uključenom jer on nije platio svoj račun.

Smatrate li da je to ispravno?

Odgovornost u stvarnosti ne leži na

električnoj kompaniji jer je isključila struju,

nego na komšijama i prijateljima tog čovjeka

i suradnicima

koji nisu bili dovoljno milosrdni

da bi mu omogućili, kao pojedincu,

da otplati svoj račun za struju.

HMMMMMMMM...

Da li sam dobro čuo?

Da li je upravo rekao da je smrt tog čovjeka

izazvana nedostatkom novca

bila odgovornost...

drugih ljudi...

ili, ustvari, dobrotvorne ustanove?

Pa onda, pretpostavljam da će nam trebati

baš puno duže reklame, male, jadne

posudice za donacije novčića na šankovima

i dosta tegli od krastavčića

za bilion ljudi koji umiru od gladi

na ovom planetu...

upravo radi sistema kojeg Milton Friedman promoviše.

Kada se susretnete sa filozofijom

Miltona Friedmana, F.A. Hyacka,

Johna Maynarda Keynesa, Ludwiga von Misesa

ili bilo kojeg drugog od vodećih tržišnih ekonomista,

vidjećete da osnova onog što govore

rijetko napušta novčani niz.

To je kao religija.

Analiza konzumacije, politike stabilizacije,

manjak potrošnje, nagomilana potražnja...

To postoji kao neprestani, sebi okrenuti,

samoopravdavajući krug propovijedanja,

u kojem univerzalne ljudske potrebe, prirodni resursi

i bilo koja forma fizičkog života koji podržava efikasnost

se odbacuje po zadatoj naredbi

i zamjenjuje se jedinom mišlju da će ljudi

tražeći da imaju prednost nad drugim ljudima samo radi novca,

motivirani svojim uskogrudnim interesom samo za sebe,

magično stvoriti održivo, zdravo i balansirano društvo.

Život kao koordinata ne postoji u ovoj teoriji,

u cijeloj doktrini.

Šta to oni rade?

Ono što rade je da prate tok novca.

To je sve, praćenje toka novca,

pretpostavljajući da je to sve što je bitno.

Prvo: Nema koordinata života...

šta... nema kakvih koordinata!

Drugo: Svi agenti su

tragači za uvećanjem sopstvenih prednosti.

To znači da misle samo na sebe

i na ono što najviše mogu dobiti za sebe.

Ovo je vodeća zamisao racionalnosti:

samopovećavajući izbor

i jedino što ih zanima u samopovećanju

je novac ili roba.

Dakle, gdje se uklapaju društveni odnosi?

Ne uklapaju se, osim u razmjeni radi samopovećanja.

Gdje se uklapaju naši prirodni resursi?

Ne uklapaju se, osim za iskorištavanje.

Gdje se uklapaju porodice i mogućnost da prežive?

Ne uklapaju se. Moraju imati

novac kako bi kupili robu.

Dakle, ne bi li ekonomija trebala

rješavati negdje ljudske potrebe?

Nije li to osnovno pitanje?

Oh, "potreba" ni ne postoji u vašem rječniku.

Pretvorite je u "zahtjeve"...

A što je zahtjev? To je

novčana potražnja koja želi kupiti.

Dakle, ako novčana potražnja želi kupiti

to nema ništa s potrebom

jer možda osoba nema novčane potražnje

i očajno treba, recimo, zalihe vode.

Ili, možda "novčana potražnja"
zahtjeva zlatnu dasku na zahodu.

Dakle, gdje sve to vodi?

Do zlatne daske za zahod.

I ti ovo zoveš ekonomijom?

Stvarno, kad razmisliš o tome

to mora da je najčudnija

obmana u istoriji ljudske misli.

[Monetarni sistem]

Dakle - do sada smo bili usmjereni na sistem tržišta.

Ali, ovaj sistem je zapravo samo

polovica globalne ekonomske stvarnosti.

Druga polovica je "Monetarni sistem".

Dok se Sistem tržišta bavi interakcijom ljudi

koji se takmiče za zaradu kroz spektar

proizvodnje i raspodjele rada,

Monetarni sistem je temeljni skup pravila

koje su postavile finansijske institucije

s namjerom da stvaraju uslove za

sistem tržišta, između ostalog.

To uključuje pojmove koji se često čuju

kao kamatne stope, pozajmice, dug, zaliha novca

inflacija, itd.

I možda biste poželjeli iščupati svoju kosu slušajući

blebetanje monetarnih ekonomista:

"Skromne preventivne mjere, mogu spriječiti potrebe

za drastičnijim mjerama kasnije."

Priroda i učinak ovog

sistema je zapravo prilično jednostavan:

Naša ekonomija ima...

ili globalna ekonomija ima

tri osnovne stvari koje njome upravljaju.

Jedna od njih je bankarenje frakcijskim rezervama,

gdje banke štampaju novac iz ničega.

Također je utemeljena na stavljanju kamate na kamatu.

Kada se posudi novac, mora se vratiti više

nego što se posudilo, što znači da se ustvari

ponovo stvara novac iz ničega,

i on se mora podržati stvaranjem još više novca.

Živimo u obrascu beskonačnog rasta.

Ekonomski obrazac u kojem živimo je Ponzijeva šema.

Ništa ne raste vječno.

To nije moguće.

Kao što je veliki psiholog James Hillman napisao:

"Jedino što raste u ljudskom tijelu nakon

određene dobi je rak."

Nije samo količina novca ono što mora nastaviti rasti,

to je i količina potrošača.

Potrošači trebaju posuđivati novac uz kamate

da proizvedu više novca, a očito, to nije moguće

na ograničenom planetu.

Ljudi su u stvari sredstva za stvaranje novca,

koja moraju stvarati još novca

kako se cijela stvar ne bi raspala,

a to je ono što se trenutno dešava.

Postoje samo dvije stvari koje svako treba da zna

o monetarnom sistemu:

Jedan: Sav novac nastaje iz duga.

Novac je monetizirani dug,

bez obzira da li je materijaliziran iz obveznica,

ugovora stambenog kredita ili kreditnih kartica.

Drugim riječima, ako bi se sav postojeći dug

upravo sada otplatio

ne bi postojao ni jedan dolar u protoku.

I dva: Kamata se naplaćuje na sve kredite koji se dignu,

a novac koji treba da bi se ta kamata vratila

ne postoji u trenutnim zalihama novca.

Samo se osnovica stvara kreditima,

a osnovica je zaliha novca.

Tako da, kad bi se sav taj dug vratio upravo sada,

ne samo da ne bi bio ni jedan dolar u protoku,

nego bi postojala i ogromna količina novca koja se duguje

a koju je bukvalno nemoguće otplatiti, jer ne postoji.

Posljedica svega ovoga je da su dvije stvari neizbježne:

Inflacija

i bankrot.

Što se inflacije tiče, na nju se
može gledati kao na istorijski trend

u svakoj zemlji na svijetu danas,

i lako se dođe do njenog uzroka,

a to je neprestano povećavanje snadbijevanja novcem

koje je neophodno

kako bi se pokrile kamate koje se
naplaćuju i kako bi sistem opstao.

Što se tiče bankrota,

on je predstavljen u formi kolapsa kroz dugovanje.

Ovaj kolaps će se neizbježno desiti osobi,

firmi ili državi,

i najčešće se dešava kada više nije moguće

isplatiti kamatu.

Ali, ima i svijetla strana cijele ove priče...

bar kada govorimo o tržišnom sistemu.

Jer dugovanje stvara pritisak.

Dugovanje stvara robove koji rade za platu.

Osoba koja duguje će lakše prihvatiti nižu platu

od osobe koja ne duguje,

pa tako postaje jeftina roba,

i onda je odlično za korporacije da imaju na raspolaganju ljude

koji nemaju finansijsku mobilnost.

Ali, hej - ta cijela ideja je primjenljiva na cijele države...

Svjetska banka i Međunarodni monetarni fond,

koji većinom služe kao zastupnici za

interese transnacionalnih korporacija,

daju gigantske zajmove zemljama u problemima,

po veoma visokim kamatama,

i onda, jednom kad su te zemlje

duboko u rupi i ne mogu vršiti otplatu,

stroge mjere se koriste.

Korporacije se uvuku,

pokrenu male, manuelne pogone i
uzimaju prirodne resurse na raspolaganju.

To je tržišna efikasnost.

Ali čekajte - ima još:

vidite - postoji ovaj unikatni

hibrid monetarnog i tržišnog sistema,

koji se naziva tržište dionica,

koji rađe nego da, znate već, nešto zapravo proizvedu,

samo kupuju i prodaju novac.

A kada dođe do dugovanja, znate šta tada rade?

Tako je - oni njime trguju.

Oni u stvari kupuju i prodaju dug kako bi zaradili.

Od zamjena neizvršenja novčanih ovabeza kredita

i obaveza kolateralnog dugovanja za konzumentski dug,

do složenih izvedenih šema koje se koriste

kako bi se zamaskirao dug cijelih zemalja,

kao što je dogovor

investicijske banke Goldman Sachs i Grčke

radi kojeg je cijela evropska
ekonomija umalo doživjela kolaps.

Tako da kada govorimo o tržištu dionica i Wall Streetu,

tu vidimo potpuno jedan novi nivo ludosti

koja se rađa iz novčanog slijeda vrijednosti.

Sve što trebate znati o tržištima

je napisano u uredništvu žurnala Wall Streeta

prije nekoliko godina,

i nazvano je "Lekcije investitora sa oštećenjem mozga".

U ovom članku, oni su objasnili zašto

će ljudi sa neznatnim oštećenjem mozga

postizati bolje rezultate kao investitori

nego ljudi sa mozgom koji normalno funkcioniše.

Zašto? Zato što osoba sa

neznatno oštećenim mozgom nema suosjećanje.

I u tome je ključ. Ako ne osjećate empatiju

poslovaćete dobro kao investitor.

Tako da Wall Street uzgaja ljude koji ne osjećaju empatiju.

Kako bi se tamo ušlo i donosilo odluke,

a i trgovalo, oni trebaju ne osjećati grižu savjesti o

bilo kojoj misli, vezano za efekte njihovih radnji

i kako one utiču na druga ljudska bića.

Tako da oni uzgajaju ove robote.

Ove ljude koji nemaju duše,

a pošto neće više ni da ih isplaćuju -

sada uzgajaju robote - prave robote -

prave algoritamske trgovce.

Goldman Sachs u velikom trgovačkom skandalu:

stavili su kompjuter kraj berze u New Yorku.

Ovaj kompjuter, ovaj "ko-locirani" kompjuter, kako ga nazivaju:

zadužen je za vođenje svih razmjena na berzi i

pogađa razmjene sa opsegom narudžbi

na način da "skidaju"

penije i manje novčiće sa berze.

To je kao da izvlače novac po cijele dane.

Digli su prodaju za četvrtinu prošle godine tokom trideset

ili šezdeset dana bez i jednog neuspješnog dana,

i zaradili su milione dolara svakog dana?

To je statistički nemoguće!

Kada sam ja radio na Wall Streetu, radili smo znajući da

su svi podložni potkupljivanju.

Brokeri potkupljuju menadžere odjela,

a menadžeri odjela potkupljuju
regionalnog menadžera za prodaju.

Regionalni menadžer za prodaju

onda potkupljuje nacionalnog menadžera za prodaju.

To je nepisani sporazum.

Za Božić, ko dobije najveći bonus za Božić

u prosječnom poslovanju na berzi?
Službenik koji izdaje saglasnosti.

Službenik koji izdaje saglasnosti sjedi tamo cijeli dan;

on bi trebao osigurati da vi

ne prekršite nijedno granično pravilo

i da ste "usklađeni" sa zakonom.

I da, naravno, u rasponu u kom

možete podmititi ovog službenika.

Da, tako je, vi radite prema zakonu!

Dakle, kako je prevara postala sistem?

Ona više nije nusprodukt.

Ona je sistem.

To je poput onog starog Woody Allenovog vica. On kaže:

"Doktore, moj brat misli da je kokoš."

A doktor kaže: "Uzmi pilulu

i to bi trebalo riješiti problem."

A on kaže: "Ne doktore, ne shvatate,

trebaju nam jaja."

Razumijete?

Dakle, trgovanje lažnim potraživanjima u više smijerova

između banaka

za stvaranje nadoknada

da bi se stvorili bonusi

je postao BDP koji je proizvodni motor

rasta ekonomije SAD-a,

iako one u suštini trguju lažnim potraživanjima

za koja apsolutno nema nade da će se ikada otplatiti.

One ne obrađuju, stvaraju i ne osiguravaju ništa.

Ako napišem 20 milijardi dolara na salvetu

i prodam ju J.P. Morganu, a J.P. Morgan napiše

20 milijardi dolara na salveti

i trampimo ove dvije salvete u baru,

te svaki plati sebi četvrtinu od 1% provizije,

zaradićemo puno novaca za naš Božićni bonus.

Oba imamo u svojim knjigama salvetu od 20 milijardi dolara

koja nema stvarnu vrijednost dok ne dođe vrijeme

kad sistem više nije u stanju upijati lažne

salvete, a u tom slučaju idemo do vlade

da nam plati otkupninu.

A zbog Wall Streeta i globalnog tržišta dionica

danas odprilike postoji oko 700 triliona dolara

nepodmirenih lažnih potraživanja -

znanih kao izvodi

koji još čekaju da propadnu.

Njihova vrijednost je 10 puta veća

od vrijednosti domaćeg bruto proizvoda

cijele planete.

I dok smo vidjeli novčana spašavanja

korporacija i banaka od strane vlada...

koje, naravno, komično, posuđuju

svoj novac od banaka, u prvom redu.

Sada svjedočimo pokušajima da se
takvim načinom spase cijele države

od strane konglomerata drugih zemalja

kroz međunarodne banke.

Ali kako novcem izvući cijeli planet?

Nema više zemalja koje nisu prezadužene.

Slom izdvojenih slučajeva gdje se dug nije mogao otplatiti

može biti samo početak, kada uzmemo u obzir cijelu računicu.

Procijenjeno je kako bi samo u Sjedinjenim Državama

porez na dobit morao biti podignut na 65%

po osobi, kako bi se pokrile kamate u bliskoj budućnosti.

Ekonomisti predviđaju kako će unutar nekoliko desetljeća

60% zemalja na planeti biti u bankrotu.

Ali samo malo - samo da vidim jesam li razumio.

Svijet je pred bankrotom,

koji god to vrag značilo,

zbog te ideje nazvane "dugovanje"

koja ni ne postoji u fizičkoj stvarnosti.

To je samo dio igre koju smo izmislili...

pa ipak, dobrobit milijardi ljudi

je trenutno ugrožena.

Nenormalna stopa otkaza -
gradovi od šatora - porast siromaštva

nametnute mjere štednje - zatvaranje škola -

djeca gladuju... i drugi nivoi porodičnog siromaštva,

sve zbog te pomno osmišljene izmišljotine...

Zar smo mi jebeno glupi?!

Ej! Ej! Mars- stari moj.

Daj, pomogni drugu, hoćeš?

Odrasti, dijete.

Saturn! Što ima stari?

Sjećaš li se one zgodne maglice s kojom sam te spojio

nedavno?

Ej, Zemljo, slušaj.

Dosadila si nam!

Sve vam je dato, ali vi sve uzalud trošite.

Imaš dovoljno resursa, i ti to dobro znaš.

Zašto ne odrastete i naučite se

nekoj odgovornosti, za ime Božje.

Vaša majka je očajna zbog vas.

Sam si, druže.

Da, kakogod.

[Javno zdravlje]

Sada, imajući sve ovo u vidu...

od mašine koja pustoši, znane kao tržišni sistem,

do mašine za stvaranje duga, znane kao monetarni sistem,

a time stvarajući novčano-tržišnu stvarnost

koji definiše globalnu ekonomiju danas...

postoji jedna posljedica koja protiče kroz

rad ovih mašina:

Nejednakost.

Bilo da je do novčanog sistema koji stvara prirodnu

gravitaciju prema monopolu i jačanju moći,

dok također stvara zatvorene bogate industrije

koje nadvisuju ostale

bez obzira na korisnost -

kao što je činjenica da, ograđeni od rizika,

vrhovni menadžeri na Wall Streetu

sada donesu kući preko 300 miliona dolara godišnje,

ne doprinoseći gotovo nikako.

Dok naučnik koji traži lijek za bolest,

pokušavajući pomoći čovječanstvu,

možda da zarade 60 hiljada
dolara godišnje, ako im se posreći.

Ili bilo da je novčani sistem taj

koji ima klasnu podjeljenost ugrađenu u svoju strukturu.

Na primjer:

Ako imam 1 milion dolara za odvojiti i pretvorim ih u depozit

sa kamatom od 4%,

zaraditi ću 40.000 dolara godišnje.

Bez doprinosa društvu, bez ičega.

Međutim, ako sam osoba iz niže klase i moram uzimati kredite

da bih kupio automobil ili kuću,

ja plaćam kamatu koja će,

u apstrakciji,

platiti tom milioneru tih 4% od depozita.

Ta krađa od siromašnih da bi se platilo bogatima

je temeljni, ugrađeni aspekt u monetarnom sistemu.

To može biti označeno kao "Strukturalni klasizam".

Naravno, istorijski, društvena raslojavanja

oduvijek su smatrana nepoštenima,

ali očito su globalno prihvaćena

s obzirom da sada 1% populacije
posjeduje 40% bogatstva planete.

Ostavimo li po strani materijalnu pravednost,

postoji još nešto što se događa

ispod površine nejednakosti

što uzrokuje nevjerojatno
pogoršanje u javnom zdravstvu u cjelini.

Dakle, mislim da su ljudi često zbunjeni kontrastom

između materijalnih uspjeha naših društava

- besprimjernog nivoa bogatstva -

i mnogih društvenih neuspjeha.

Ako pogledate stopu

uzimanja narkotika ili nasilja ili samoozljeđivanja

među djecom, ili mentalne bolesti,

očito je da je nešto potpuno pogrešno

u našim društvima.

Podaci koje sam iznosio

jednostavno pokazuju tu intuiciju koju su ljudi

imali stotinama godina, da je nejednakost razdorna

i društveno nagrizajuća.

Ali, ta intuicija je bliža istini,
mislim, nego što smo ikada zamišljali.

Postoje vrlo snažni psihološki i društveni učinci

nejednakosti. Pretpostavljam da više ima veze s osjećajima

superiornosti i inferiornosti.

Takva podjela,

Možda ide uz poštovanje ili nepoštovanje

koje osjećaju ljudi na koje se gleda s visoka.

Koji je, usput, razlog zašto je nasilje

učestalije u nejednakim društvima.

Okidač nasilja je često to što
ljudi osjećaju da ih se gleda s visine

i ne poštuje.

Ukoliko postoji jedno načelo koje bih mogao izdvojiti,

odnosno, najvažnije načelo na kojem se temelji

prevencija nasilja,

bila bi to "Jednakost".

Daleko najznačajniji faktor

koji utiče na stopu nasilja

je stepen jednakosti nasuprot stepenu nejednakosti

tog društva.

Dakle, ono što gledamo je jedna vrsta

opšte društvene disfunkcije.

Ne radi se samo o jednoj ili dvije
stvari koje idu u pogrešnom smijeru

kako nejednakost raste,

čini se kako se radi o svemu, bez ozbira govorimo li o

kriminalu, zdravlju, duševnim bolestima ili bilo čemu.

Jedan od zaista uznemirujućih zaključaka o javnom zdravstvu

je da se nikada ne smije učiniti greška i postati siromašan.

Ili da se rodi siromašan.

Vaše zdravlje će platiti za to na bezbroj načina:

nečim što je znano kao "zdravstvena
društveno-ekonomska silazna putanja".

Kako se spuštamo od najvišeg sloja društva

prema dolje, u smislu društveno-ekonomskog statusa,

svakom stepenicom dolje, prosjek zdravlja se pogoršava

s bezbroj novih bolesti.

Srednji životni vijek se skraćuje.

Stopa smrtnosti novorođenčadi -

sve što možemo pogledati.

Dakle, veliko pitanje je

zašto ta silazna putanja postoji.

Jedan jednostavan i očigledan odgovor je:

ako ste hronično bolesni, nećete biti

vrlo produktivni, tako da

zdravstveni problemi pokreću društveno-ekonomske razlike.

U najmanju ruku -

na vrlo jednostavnoj razini

možete vidjeti

društveno-ekonomski status jednog 10-godišnjaka

i po tome predvidjeti nešto vezano za njegovo zdravlje

desetljećima poslije.

To je smjer uzročnosti.

Sljedeće - "aha, savršeno je očigledno" -

siromašni ljudi ne mogu priuštiti odlazak kod ljekara...

problem je dostupnost zdravstvu?

Nema veze s time

jer iste silazne putanje se mogu vidjeti i

u zemljama s univerzalnom zdravstvenom zaštitom i

socijalnom medicinom.

U redu - sljedeće "jednostavno objašnjenje":

U prosjeku, što ste siromašniji

vjerovatnije je da ćete pušiti

i piti i raditi sve ostalo što je faktor rizika po stil života.

Da, to doprinosi, ali pažljiva istraživanja su pokazala

da to objašnjava možda trećinu varijabilnosti.

Dakle šta je ostalo?

Ostalo je ono što je vrlo povezano

sa STRESOM siromaštva.

Dakle, što ste siromašniji, počevši s osobom

koja je jedan dolar u zaostatku za dohotkom Billa Gatesa...

što ste siromašniji u ovoj zemlji,

u prosjeku, zdravlje vam je gore.

Ovo nam govori nešto posebno važno:

povezanost zdravlja sa siromaštvom

nije u siromaštvu, nego u osjećaju siromaštva.

Sve više prepoznajemo da hronični stres

ima bitan uticaj na zdravlje

ali najznačajniji izvori stresa

su kvaliteta društvenih odnosa.

I ako postoji nešto što

smanjuje kvalitetu društvenih odnosa

to je društveno-ekonomsko raslojavanje društva.

Ono što je pokazala nauka je

da bez obzira na materijalnu bogatstvo,

stres samog života u raslojenom društvu

vodi golemom rasponu problema javnog zdravlja

i što je veća nejednakost, problemi postaju gori.

Očekivani životni vijek - duži u ravnopravnijim zemljama.

Zloupotreba narkotika - manja u ravnopravnijim zemljama.

Mentalne bolesti - manje
zastupljene u ravnopravnijim zemljama.

Društveni kapital - misleći na

sposobnost ljudi da vjeruju jedni drugima -

naravno, veći u ravnopravnijim zemljama.

Rezultati obrazovanja - viši u ravnopravnijim zemljama.

Stopa ubistava - manja u ravnopravnijim zemljama.

Stope kriminala i zatvaranja -

niže u ravnopravnijim zemljama.

I niz se nastavlja:

Smrtnost novorođenčadi, pretilost,
učestalost tinejdžerskih trudnoća -

niže su u zemljama sa manjim klasnim razlikama.

I možda najzanimljivije:

Inovacija - viša je u ravnopravnijim zemljama.

što pobija veoma staru ideju da je kompetitivno,

raslojeno društvo nekako kreativnije i dosjetljivije.

Štoviše, istraživanje provedeno u Velikoj Britaniji

nazvano WhiteHall istraživanje,

potvrdilo je da postoji društvena distribucija bolesti

promatrajući društveno-ekonomsku ljestvicu od vrha

prema dnu.

Na primjer, otkriveno je kako oni na najnižim stepenima

hijerarhije imaju četverostruko viši postotak

smrtnosti uzrokovanih srčanim bolestima

u usporedbi sa onima na najvišim stupnjevima.

Ovaj obrazac postoji, neovisno o pristupu zdravstvenoj skrbi.

Dakle - što je financijsko stanje pojedinca gore,

to će i njegovo zdravlje u prosjeku biti lošije.

Ova pojava ukorijenjena je u nečemu što bi mogli nazvati

"'Psihosocijalnim stresom"

i on se nalazi u srži najvećih društvenih deformacija

koje muče današnje društvo.

Njegov uzrok?

Monetarno-tržišni sistem.

Ne dajte se prevariti:

Najveći uništavač ekologije...

najveći izvor otpada, iscrpljivanja resursa i zagađenja...

najveći dobavljač nasilja-

ratova - kriminala - siromaštva -
zlostavljanja životinja i nehumanosti...

najveći generator društvenih i ličnih neuroza...

psihičkih poremećaja - depresije i tjeskobe...

Da ne spominjemo, najveći izvor društvene paralize

koji nas sprječava da počnemo koristiti nove metode

poboljšanja ličnog zdravlja, globalne održivosti

i napretka na ovoj planeti -

nije neka korumpirana vlada ili pravosuđe...

ni neka mutna korporacija ili bankarski kartel...

niti neka mana u ljudskoj prirodi...

i nije neko skriveno, tajno udruženje koje kontroliše svijet.

U suštini, to je:

Sam društveno-ekonomski sistem

u svojim temeljima.

[3. dio: Projekat Zemlja ]

Zamislimo na trenutak da imamo opciju

redizajniranja ljudske civilizacije iz temelja.

Šta ako, hipotetički govoreći,

otkrijemo egzaktnu repliku planete Zemlje

i jedina razlika između

tog novog i našeg trenutnog planeta

jest da se revolucija nije dogodila.

To bi bila paleta otvorenih opcija.

Nema država, nema gradova,
nema zagađenja, nema republikanaca...

samo prastaro, otvoreno okruženje.

I, šta bismo tada uradili?

Pa, prvo nam treba "cilj", zar ne?

I možemo sa sigurnošći reći da bi nam cilj bio preživjeti.

I ne samo preživjeti, već učiniti to na optimiziran, zdrav,

uspješan način.

Većina ljudi, doista žele živjeti i

radije bi to činili bez patnje.

Stoga, temelj ove civilizacije

treba biti jednako podžavajući, a time i

održiv za ljudski život što je više moguće -

uzimajući u obzir materijalne potrebe

svih ljudi svijeta,

kroz pokušaj otklanjanja svega

što bi nam moglo štetiti na duge staze.

S razumijevanjem cilja "Maksimalne održivosti",

sljedeće pitanje se tiče naše "metode".

Koju vrstu pristupa ćemo koristiti?

Pa, da vidimo -

koliko ja znam, politika je bila
metod društvenog djelovanja na Zemlji...

pa šta onda doktrine republikanaca, liberala,

konzervativaca ili socijalista imaju reći na dizajn društva?

Hmmm... ni jednu prokletu stvar.

Dobro, onda - šta je sa religijom?

Sigurno je veliki kreator morao negdje ostaviti neke nacrte...

Ne... ništa ne mogu naći.

Dobro, onda - šta nam preostaje?

Izgleda da je to nešto što se zove "Nauka".

Nauka je jedinstvena po tome što
njene metode ne zahtijevaju samo

testiranje i repliciranje predloženih ideja...

ali sve ono do čega nauka dođe
također može biti dokazano pogrešnim.

Drugim riječima, za razliku od religije i politike,

nauka nema ego

i za sve što predlaže, prihvata mogućnost

da se s vremenom može dokazati kao pogrešno.

Ničega se ne drži čvrsto i neprestano se razvija.

Meni to zvuči sasvim prirodno.

Dakle - zasnovano na nivou trenutnih naučnih saznanja,

na početku 21. vijeka,

uz cilj "maksimalne održivosti"

za cjelokupno stanovništvo,

kako možemo započeti stvarni proces izgradnje?

Pa, prvo pitanje koje treba postaviti jest:

Što nam je potrebno kako bismo preživjeli?

Naravno, odgovor je: Planetarni resursi.

Bez obzira je li to voda koju pijemo,
energija kojom se koristimo

ili sirovine koje upotrebljavamo
kako bismo načinili oruđa i zaklone,

planet pruža niz resursa,

od kojih su mnogi neophodni za naš opstanak.

Dakle, nakon što uzmemo to u obzir,

od presudne je važnosti saznati
što sve postoji i gdje se nalazi.

To podrazumijeva potrebu za ispitivanjem.

Jednostavno na planetu lociramo i
identificiramo sve fizičke resurse

koje možemo, uz određivanje
dostupnih količina na pojedinoj lokaciji,

od ležišta bakra, preko najpotentnijih lokacija za

vjetrovne farme za proizvodnju energije,

prirodnih izvora pitke vode i

procjene količine ribe u oceanima,

pa do najplodnijeg zemljišta za uzgoj hrane itd.

Međutim, pošto ćemo te resurse

mi ljudi određeno vrijeme trošiti,

uviđamo kako ih nije dovoljno tek locirati i identificirati -

potrebno ih je i pratiti.

Moramo se pobrinuti da nam nečega ne ponestane...

to bi bilo loše.

To ne uključuje samo praćenje brzine iskorištavanja,

već i brzinu obnavljanja zemlje,

npr. koliko je vremena potrebno kako bi, recimo,

izraslo stablo ili se obnovio izvor.

To nazivamo "dinamična ravnoteža".

Drugim riječima, ako siječemo stabla
brže nego što mogu ponovno izrasti -

imamo ozbiljan problem, jer to je neodrživo stanje.

Postavlja se pitanje kako pratiti stanje zaliha,

pogotovo kada znamo

kako su rasute posvuda.

Na Bliskom istoku postoje veliki rudnici minerala

na području koje nazivamo afričkim energetskim zalihama,

na atlantskoj obali Sjeverne Amerike
imamo ogromne mogućnosti iskorištavanja

energije plime i oseke, najveća
zaliha pitke vode je u Brazilu itd.

Dobra, stara nauka ponovno nudi prijedlog:

zove se "teorija sistema".

Teorija sistema prepoznaje kako je građa prirodnog svijeta,

od ljudske biologije do zemaljske biosfere,

pa sve do gravitacijskog
privlačenja samog sunčevog sistema,

jedan sinergijski povezan sistem - upotpunosti umrežen.

Baš kao što se ćelije povezuju kako bi oblikovale organe,

a organi kako bi oblikovali tijelo,

a pošto naša tijela ne mogu živjeti bez zemaljskih resursa;

hrane, vazduha i vode, istinski smo povezani sa Zemljom.

I tako dalje.

Dakle, kao što priroda predlaže, uzećemo sve te zalihe

i podatke praćenja i stvoriti "sistem" da njima upravlja.

"Sistem za upravljanje globalnim resursima", koji

će pratiti svaki važan resurs na planetu.

Jednostavno ne postoji logička alternativa tome,
ako nam je kao vrsti cilj

dugoročno preživljavanje. Moramo pratiti cjelinu.

Nakon toga možemo razmatrati proizvodnju.

Kako ćemo sve to koristiti?

Kakav će biti naš proces proizvodnje i šta trebamo

uzeti u obzir kako bismo ga optimizirali

i povećali kapacitete svoje održivosti?

Prvo ćemo uočiti

kako je neophodno štedjeti.

Resursi planeta su u osnovi ograničeni.

Stoga je važno da radimo "strateški".

"Strateško očuvanje" je ključno.

Nakon toga uočićemo kako određeni resursi,

s obzirom na svoje karakteristike,
nisu upotrebljivi kao neki drugi.

Ustvari, upotreba određenih stvari

pogubno utiče na okruženje,

time neizbježno stvarajući smetnje našem zdravlju.

Na primjer: nafta i fosilna goriva, kako god se obradili

otpuštaju neke prilično razorne tvari u okruženje.

Stoga, presudno je dati sve od sebe da koristimo takve stvari

samo kada stvarno moramo - ili nikada.

Srećom za nas, imamo mnoštvo solarnih,
vjetrovnih, plimnih, talasnih,

toplinsko-diferencijalnih i
geotermalnih mogućnosti za proizvodnju energije

tako da možemo objektivno planirati što ćemo koristiti i gdje

da izbjegnemo ono što se može
nazvati "negativno nazadovanje"

ili nešto što proizlazi iz proizvodnje ili korištenja

koje šteti okolišu, a stoga i nama samima.

Ovo ćemo nazvati "Strateška sigurnost"

koja se uparuje s našim "Strateškim očuvanjem".

Ali strategije proizvodnje ne staju ovdje.

Trebat će nam "Strategija efikasnosti"

za samu mehaniku proizvodnje.

Ono što uviđamo je da postoje otprilike

tri određena protokola kojih se mora pridržavati:

Prvo: svaka roba koja se proizvodi mora biti

osmišljena da traje što je duže moguće.

Naravno, što se stvari više kvare

trebaće više resursa da ih se zamijeni

i proizvodi se više otpada.

Drugo: Kada se stvari pokvare

ili iz bilo kojeg razloga više nisu upotrebljive,

presudno je da iskoristimo, ili recikliramo što više možemo.

Dakle osmišljavanje proizvodnje mora ovo uzeti u

obzir izravno u najranijim fazama.

Treće: Tehnologije koje brzo napreduju, kao elektronika,

koje su podložne najbržim stopama tehnološkog zastarijevanja

morale bi biti osmišljene tako da

predviđaju i podržavaju fizičke nadogradnje.

Zadnja stvar koju želimo učiniti je baciti čitav računarski

sistem samo zato jer ima jedan pokvareni dio ili je zastario.

Zato ćemo jednostavno osmisliti
dijelove koji su lako nadogradivi,

dio po dio, standardizirani i univerzalno izmjenjivi

predviđeni trenutnim trendom tehnološke promjene.

I kada shvatimo da su mehanizmi "Strateškog očuvanja",

"Strateške sigurnosti" i "Strateške efikasnosti"

potpuno tehnička razmatranja,

lišena svakog ljudskog mišljenja ili sklonosti,

mi ćemo jednostavno uprogramirati ove strategije u kompjuter

koji može mjeriti i računati relevantne varijable,

i omogućiti nam da uvijek stignemo do

apsolutno najboljeg metoda za održivu proizvodnju,

zasnovanu na važećim razumijevanjima.

I dok ovo može zvučati kompleksno,

sve što on jeste je slavan kalkulator,

da ne spominjemo da su tako raznoliki

sistemi za donošenje odluka i nadgledanje

već u upotrebi u svijetu danas

za izolirane svrhe. Ovo je jednostavno proces skaliranja.

Tako da...

Sada, ne samo da imamo naš Sistem
upravljanja zasnovan na resursima,

nego i sistem upravljanja proizvodnjom,

koji su oba lako kompjuterski automatizovana

kako bi dali maksimum efikasnosti, očuvanja i sigurnosti.

Informativna stvarnost je da je ljudski um,

ili čak grupa ljudi, ne može pratiti sve što treba pratiti.

To mora biti rađeno putem kompjutera, a i može.

Ovo nas dovodi do sljedećeg nivoa: Raspodjela.

Kakvog smisla strategije očuvanja ovdje imaju?

Pa, pošto znamo da je najkraći

put između dvije tačke prava linija,

a pošto energija treba da bi napajala transportne mašine,

što je manja razdaljina potrebna za transport,
to je veća efikasnost.

Proizvodnja dobara na jednom
kontinentu i njihova pošiljka na drugi

samo stvara smisla vezano za
dobra koja se jednostavno ne mogu

proizvesti u određenom području.

Uraditi to drugačije bi bilo rasipno.

Moramo lokalizirati proizvodnju, pa je distribucija jednostavna,

brza i treba najmanje moguće količine energije.

Ovo ćemo nazvati "Strategijom neposredne blizine"

koja govori da ćemo smanjiti

prevoz dobara što je više moguće,

bilo da su to sirovine ili gotovi
proizvodi spremni za konzumiranje.

Naravno, može biti također važno da

znamo šta su dobra koja transportiramo i zašto...

Ovo spada pod kategoriju Potražnje.

A potražnja je jednostavno ono što ljudi trebaju

kako bi bili zdravi i imali visok standard života.

Spektar materijalnih ljudskih potreba

ide od osnovnih životnih potrepština,

kao što su: hrana, čista voda i krov nad glavom,

do socijalnih i rekreativnih
proizvoda koji omogućavaju opuštanje

i lično, kao i društveno uživanje.

Oba faktora su važna za zdravlje ljudi i drušva u potpunosti.

Tako, veoma jednostavno,
napravićemo još jedno istraživanje.

Ljudi opišu svoje potrebe, potražnja

se procijeni i proizvodnja zasnovana na potražnji otpočinje.

A pošto će nivo potražnje različitih dobara

prirodno biti različit i mijenjati se u različitim regijama,

moramo napraviti "Sistem praćenja potražnje i distribucije"

kako bismo izbjegli viškove i manjkove.

Naravno, ova ideja ne predstavlja novinu,

ona se koristi u svakom većem lancu prodavnica danas,

kako bi se osiguralo da dobro vode svoje popise dobara.

Samo sada, mi ćemo ovo praćenje raditi na globalnom nivou.

Stani malo. Ne možemo potpuno razumjeti potražnju

ako ne uzmemo u obzir iskorištenost nekog proizvoda.

Da li je logično i održivo da svako ljudsko biće kaže

da želi od svega po jedno? Bez obzira na stvarno korištenje?

Ne. To bi bilo rasipno i neefikasno.

Ako osoba ima potrebu za proizvodom,
ali ta potreba će trajati recimo

oko 45 minuta po danu, u prosjeku,

biti će puno efikasnije ako

bi se taj proizvod stavio na raspolaganje njima,

ali i drugima po potrebi.

Mnogi zaboravljaju da u suštini ne žele neki proizvod

nego njegovu svrhu.

Kada shvatimo da je sam proizvod

samo važan koliko njegova korisnost,

vidimo da je "eksterna restrikcija",

ili ono što danas nazivamo "vlasništvo",

u stvari jako rasipno i nelogično u pogledu okruženja,

u fundamentalnom ekonomskom smislu.

Tako da moramo napraviti strategiju
koja se zove "Strategija pristupa".

To bi bila osnova našeg

"Sistema praćenja potražnje i raspodjele"

koji osigurava da možemo zadovoljiti

potražnju prema potrabama građanstva,

kako bi imali pristup bilo čemu što trebaju, i kada to trebaju.

Što se tiče fizičkog preuzimanja robe,

centralizirani i regionalni pristupni

centri imaju smisla većinom,

smješteni u neposrednoj blizini stanovništva

i osoba bi jednostavno ušla, uzela predmet,

upotrijebila ga i nakon toga, vratila kad joj više ne bi trebao...

Slično radu današnjih biblioteka.

Ustvari, ti centri ne bi samo postojali

u zajednici na način kako danas vidimo lokalne trgovine,

nego bi specijalizovani pristupni
centri postojali u određenim područjma

gdje se često koristi određena roba,

štedeći više energije radi manje ponavljajućeg transporta.

I jednom kada je uspostavljen Sistem praćenja potražnje,

vezan je u naš Sistem upravljanja proizvodnjom

i naravno, u naš Sistem upravljanja resursima,

time stvarajući unificiranu mašinu koja dinamički ažurira

upravljanje globalnom ekonomijom,

i jednostavno se brine o tome da ostanemo održivi,

počevši s osiguravanjem
integriteta naših ograničenih resursa

kako bi bili sigurni da stvaramo samo najbolju

robu kroz strategiju,

dok se sve distribuira na

najinteligentniji i najučinkovitiji način.

Jedinstveni rezultat ovog pristupa zasnovanog na očuvanju,

koji je intuitivno mnogima neshvatljiv,

je da taj logičan, prizeman,

iskustveni proces očuvanja i efikasnosti

koji jedino može definirati pravu ljudsku održivost na planetu

vjerojatno bi omogućio nešto što
nikad nije viđeno u ljudskoj istoriji.

Dostupnost izobilju...

ne samo za postotak svjetskog stanovništva...

nego za čitavu civilizaciju.

Ovaj ekonomski model, kako je upravo izrečen...

Ovaj odgovorni, sistemski pristup cjelokupnim upravljanjem

Zemljinim resursima i procesima,

a koji je napravljen da radi upravo na

brizi za čovječanstvo u cjelini,

na najefikasniji i na održiv način,

se može nazvati:

"EKONOMIJA ZASNOVANA NA RESURSIMA".

Ideju je definisao tokom 1970-tih

Inžinjer društva, Jacque Fresco.

On je još tada uvidio da se društvo nalazi pred sudarom

sa prirodom i samim sobom - nesvjesno na svakom nivou,

i da ako se stvari ne promjene,

mi ćemo uništiti sebe, na jedan ili drugi način.

Jacque, da li su sve ove stvari koje ti govoriš...

da li bi one mogle biti
izgrađene sa znanjima koja imamo danas?

Ili ti nagađaš... zasnovano na onome što znamo danas.

Ne, sve te stvari se mogu napraviti sa onim što danas znamo.

Trebalo bi deset godina da se površina Zemlje promijeni.

Da se svijet izgradi i postane drugi rajski vrt.

Odluka leži na vama.

Glupost trke u izradi nuklearnog oružja...

razvoj oružja...

rješavanje problema na političkom nivou,

biranjem ove političke stranke ili one političke stranke...

a sva politika je duboko u korupciji.

Dopustite da ponovim:

Komunizam, socijalizam, fašizam... demokrate,

liberali - mi žellimo da pridobijemo ljudska bića.

Sve organizacije koje vjeruju u bolji život za čovjeka:

nema problema crnaca ili problema poljaka,

ili jevrejskih problema ili grčkih problema,

ili problema žena - postoje ljudski problemi!

Ja se ne bojim nikoga. Ne radim za nikoga,

niko me ne može otpustiti.

Nemam šefa.

Bojim se živjeti u društvu u kojem živimo danas.

Naše društvo ne može biti
očuvano ovom vrstom nesposobnosti.

Bio je odličan - sistem slobodnih preduzeća

prije nekih 35 godina. I jedino tada je koristio.

Sada moramo promijeniti naš način razmišljanja ili nestati.

Futuristički horor filmovi će biti naše društvo...

onako kako neće funkcionisati,

a i politika...

će biti dio horor filma.

Pa, mnogo se ljudi danas koristi terminom "hladna nauka"

zato jer je analitična,

dok oni ni ne znaju šta analitično znači.

Nauka znači: tačnije odrediti približne vrijednosti

načinu na koji svijet zapravo funkcioniše.

Zato, ona daje istinu - to je ono što jeste.

Naučnik se ne trudi slagati sa ljudima.

Oni im govore o onome što otkrivaju.

Oni moraju sve preispitati,

a ako neki naučnik osmisli eksperiment koji dokazuje

da određeni materijali imaju određene kvalitete,

drugi naučnici moraju biti u mogućnosti da ponove

taj eksperiment i dođu do istih rezultata.

Čak i ako naučnik smatra da avionsko krilo,

zbog matematike ili kalkulacija,

može izdržati zadatu količinu tereta,

oni će ga svejedno opteretiti vrećama pijeska

da vide kad će se slomiti, te će reći:

"Znate, moje kalkulacije su bile tačne", ili: "Nisu bile tačne".

Volim takav sistem zato što je nepristrasan

i oslobođen mišljenja da
matematika može riješiti sve probleme.

Morate na ispit staviti i svoje proračune.

Smatram da bi svaki sistem koji može

biti testiran to i bude.

I da bi sve odluke trebale biti bazirane na istraživanju.

Ekonomija zasnovana na resursima je jednostavno

naučna metoda primijenjena na probleme društva;

pristup u potpunosti odsutan u današnjem svijetu.

Društvo je tehnički izum.

A najefikasnije metode za poboljšanje ljudskog zdravlja,

fizičke proizvodnje, distribucije,
gradske infrastrukture i tome slično,

pripadaju polju nauke i

tehnologije - ne politike i monetarne ekonomije.

Ona funkcionira po istom sistemu kao, recimo avion,

a za izgradnju aviona ne postoji
republikanski ili liberalan način.

Na isti je način sama priroda

fizički referent koji koristimo da bi potvrdili našu nauku

a to je utvrđeni sistem -

sistem koji proizlazi iz našeg boljeg razumijevanja istoga.

U stvari, ona ne uzima u obzir što ti

subjektivno misliš ili vjeruješ da je istina.

Ona ti radije pruža opciju:

možeš učiti i pridružiti se njenim

prirodnim zakonima i ponašati se u skladu s njima -

neprestano stvarati dobro zdravlje i održivost...

ili možeš ići protiv bujice - bez koristi.

Nebitno je koliko vjeruješ, ti možeš

u ovom momentu ustati i hodati
po zidu koji se prostire kraj tebe

zakon gravitacije to neće dopustiti.

Ako ne jedeš - umrijeti ćeš.

Ako nisi osjetio dodir kao dijete - umrijeti ćeš.

Koliko god okrutno zvučalo, priroda je diktatura

i mi možemo ili je slušati i živjeti u skladu s njom

ili podnositi neizbježne, štetne posljedice.

Stoga, ekonomija zasnovana na resursima je ništa više

nego skup dokazanih razumijevanja koja podržavaju život

gdje su sve odluke utemeljene na

optimiziranoj održivosti ljudi i okruženja.

Ona uzima u obzir empirijski "Temelj života"

koji svako ljudsko biće dijeli kao potrebu

neovisno, opet, o njegovoj političkoj ili religioznoj filozofiji.

U ovom pristupu nema mjesta kulturalnom realtivizmu.

Ovo nije stvar mišljenja.

Ljudske potrebe su ljudske potrebe

i imati pristup životnim potrebama, kao što su čist zrak,

zdrava hrana i čista voda

zajedno s pozitivno pojačanom, stabilno

njegovanom, nenasilnom okolinom, je neophodno

za naše mentalno i fizičko zdravlje,

našu evolucijsku kondiciju

i potom, preživljavanje same vrste.

Ekonomija zasnovana na resursima

bila bi temeljena na raspoloživim resursima.

Ne možete samo tako staviti velik broj ljudi na otok

ili sagraditi grad od 50.
000 stanovnika bez mogućnosti pristupa

životnim potrebama.

Stoga, kada koristim izraz "razumljivog sistemskog pristupa",

govorim o obavljanju inventure područja prvo

i određivanju onoga s čime nas to područje može opskrbiti -

ne samo arhitektonski pristup -

ne samo dizajnerski pristup -

dizajn mora biti temeljen na svim potrebama

kako bi se obogatio ljudski život,

i to je ono što podrazumijevam pod
integrisanim načinom razmišljanja.

Hrana, odjeća, sklonište, toplina, ljubav.

Sve te stvari su neophodne

i ako ljudima ne omogućite pristup nekoj od njih,

dobijete ljudsko biće manjeg značaja,
manje sposobno za funkcionisanje.

Kao što smo i prije naglasili,
temelji Ekonomije zasnovane na resursima

u globalnom, sistematskom pristupu korištenju,
proizvodnji i distribuciji,

su zasnovani na kompletu istinitih
ekonomskih mehanizama ili "strategija"

koje garantuju efikasnost i

održivost u svakom području ekonomije.

Nastavljajući istom mišlju što se tiče logičkog dizajna,

koja je naša sljedeća jednačina?

Gdje se ovo sve materijalizira?

Gradovi.

Pojava grada je određujuća odlika moderne civilizacije.

Njegova uloga je da omogući
efikasan pristup životnim potrebama

zajedno sa povećanom društvenom
podrškom i interakcijom zajednice.

Pa kako bismo mi dizajnirali idealan grad?

Kakvog bi oblika bio?

Kvadratnog? Trapezoidnog?

Budući da ćemo se morat kretati po njemu,

trebali bismo ga napraviti sa što više
jednakih razdaljina od centra, radi jednostavnosti...

dakle kružnog oblika.

Šta bi sve taj grad trebao sadržavati?

Naravno, trebamo stambeno područje,
područje za proizvodnju dobara,

energetsko postrojenje; poljoprivredno područje.

Također, odgajani kao ljudska bića, trebamo kulturu,

prirodu, rekreaciju i obrazovanje.

Pa ubrojimo i lijepi, otvoreni park,

prostor za kulturne svrhe - zabavu i dešavanja, kao i druženje,

i obrazovne i istraživačke ustanove.

I s obzirom da radimo unutar kruga,

čini se racionalno da postavimo ove funkcije u Pojaseve,

zasnovano na količini zemljišta potrebnog za svaki cilj

uključujući i lak pristup.

Vrlo dobro.

A sada, trebamo razmotriti pojedinosti:

Prvo trebamo uzeti u obzir infrastrukturu

jezgre, koja je utroba gradskog organizma.

To bi bila voda, roba

otpad i kanali za prenos energije.

Kao što danas imamo vodovodne i
kanalizacijske mreže ispod naših gradova,

proširili bismo ovu ideju kanaliziranja da

upotpunimo recikliranje otpada, kao i dostavu.

Nema više poštara ili smetljara.

Sve je ugrađeno. Mogli bismo čak koristiti

automatizirane pneumatske cijevi i slične tehnologije.

Isto vrijedi i za prevoz.

Mora biti integrisan i strateški dizajniran da smanji

ili čak otkloni potrebu za rasipničkim,
samostalnim automobilima.

Električni tramvaji, transporteri, dizala i

maglev vozovi koji vas doslovno mogu odvesti na

bilo koje mjesto u gradu, čak i gore - dolje,

i također, povezujući vas sa drugim gradovima.

I naravno, u slučaju potrebe za automobilom,

bio bi automatiziran putem
satelita za sigurnost i integrisanost.

Zapravo, ova automatizacijska
tehnologija je upotrijebljiva i danas.

Saobraćajne nesreće ubiju oko 1.2 miliona ljudi godišnje;

a ozlijede oko 50 miliona.

Ovo je besmisleno i ne mora se događati.

Između efikasnog gradskog dizajna
i automatiziranih auta bez vozača

ovaj broj žrtava se doslovno može eliminisati.

Poljoprivreda.

Danas, kroz naše nasumične
industrijske metode rezanja troškova

korištenjem pesticida, prekomjernih
količina gnojiva i ostalih sredstava,

uspješno smo uništili velik dio

obradivog zemljišta na ovom planetu,

a da ne spominjemo i znatno trovanje naših tijela.

Ustvari, industrijski i poljoprivredni hemijski otrovi

sada se pojavljuju u doslovno svakom
testiranom ljudskom biću, uključujući novorođenčad.

Srećom, postoji sjajna alternativa -

medijumi bez zemlje u obliku hidroponičkih i aeroponičkih farmi

koje uz to smanjuju i potrebu za hranjivim tvarima i vodom,

do 75% u odnosu na sadašnju potrošnju.

Hrana se sada može organski uzgajati, industrijski,

u ograđenim vertikalnim farmama.

Poput parcela od 1 jutra na 50 spratova -

doslovno eliminišući potrebu za

pesticidima i ugljikohidratima u globalu.

Ovo je budućnost industrijskog uzgoja hrane.

Efikasna, čista i obilna.

Stoga, tako napredni sistemi bili bi, dijelom,

ono što čini naš poljoprivredni pojas,

proizvodeći svu hranu neophodnu
za stanovništvo cijelog grada,

bez potrebe za uvozom bilo čega izvana,

štedeći vrijeme, energiju i smanjujući otpad.

Govoreći o Energiji -

Energetski pojas bi radio po sistematskom pristupu,

crpeći električnu energiju iz naših obilnih obnovljivih medija,

posebno iz vjetrenih, sunčevih,
geotermalnih i toplinskih diferencijala,

a u blizini vode - iz energije plime i oseke, te energije valova.

Da bi izbjegli povremene prekide opskrbe i bili sigurni

kako će doći do pozitivnog povrata energije,

ovi bi mediji radili u integriranom sistemu,

napajajući se međusobno prema potrebi

kako bi pohranili višak energije u velike

super kondenzatore ispod zemlje,

čime bi iskoristivost energije bila potpuna.

Ne samo da grad napaja sam sebe,

već bi se i pojedine strukture također napajale samostalno,

te stvarale električnu energiju kroz fotonaponske premaze,

strukturne pretvarače pritiska, efekt termoeletrične baterije

i druge postojeće, ali slabo korištene tehnologije.

Ali, naravno, ovo dovodi do pitanja:

kako će se ova tehnologija, i proizvodi

u globalu, uopšte izraditi?

Time dolazimo do Proizvodnje:

Industrijski pojas, osim što bi sadržavao bolnice i slično,

bio bi i centar fabričke proizvodnje.

U potpunosti lokalizovan po cijelom području

on bi se, naravno, opskrbljivao sirovinama putem

upravo pomenutog globalnog
sistema za upravljanje resursima -

uz potražnju od strane stanovništva samoga grada.

Što se tiče same mehanike proizvodnje,

moramo razgovarati o novom, moćnom fenomenu

koji se tek nedavno pojavio u ljudskoj istoriji,

a na putu je da izmijeni sve.

To se zove se Mehanizacija

ili automatizacija rada.

Ako pogledate oko sebe, primjetit ćete da skoro

sve što danas koristimo

napravljeno je automatikom.

Vaše cipele, vaša odjeća, vaši kućni aparati, vaš auto, itd...

napravljeno je od mašina automatiziranim načinom.

Možemo li reći da društvo nije bilo

zahvaćeno ovim velikim tehnološkim napretcima?

Naravno da ne.

Ti sistemi ustvari nalažu nove strukture

i nove potrebe, te čine puno drugih stvari zastarjelima.

Dakle, napredovali smo u razvoju

i korištenju tehnologije na eksponencijalan način.

Dakle, automatizacija će se
zasigurno nastaviti. Ne možete spriječiti

tehnologije koje jednostavno imaju smisla.

Automatizacija rada kroz tehnologiju je uzrok

vrlo velike društvene promjene u ljudskoj istoriji.

Od poljoprivredne revolucije i izuma pluga,

do industrijske revolucije i izuma mašina na pogon,

do informacijskog doba u kojem sada živimo

u osnovi pomoću izuma napredne elektronike i kompjutera.

I s obzirom na današnje napredne metode proizvodnje

mehanizacija se sada razvija samostalno.

Odmičući se dalje od tradicionalne metode

sastavljanja dijelova u cjelinu -

u naprednu metodu stvaranja

cijelih proizvoda u jedinstvenom procesu.

Kao većina inženjera, ja sam očaran biologijom jer je

puna primjera izvanrednog inženjerstva.

Ono što je biologija - to je
proučavanje stvari koje se same umnožavaju.

Najbolja je definicija života koju uopšte možemo dobiti.

Opet, kao inženjer, uvijek sam bio

opčinjen idejom o mašinama koje se same umnožavaju.

Rep-Rap je trodimenzionalni štampač -

to znači da je to štampač kojeg spojite na svoj kompjuter i

umjesto stvaranja dvodimenzionalnih
listova papira sa uzorcima,

on stvara prave, fizičke, trodimenzionalne predmete.

Ovo nije neka novina.

3D štampači postoje već oko 30 godina.

Glavna stvar kod RepRap-a je da
izrađuje većinu svojih dijelova.

Tako da, ako imate jedan, ne samo da možete

napraviti još jedan i pokloniti ga prijatelju,

nego i izraditi dosta korisnih stvari.

Od jednostavne izrade osnovnih
kućanskih potrepština u svom domu,

sve do izrade cijelokupne
karoserije automobila u jednom potezu -

napredna, automatizirana 3D izrada sada ima

potencijal da transformiše skoro svaku granu proizvodnje.

Uključujući izgradnju kuće.

Contour Crafting je

zapravo tehnologija proizvodnje -

takozvano 3D štampanje - kada
direktno iz kompjuterskih modela

gradite 3D objekte.

Koristeći Contour Crafting, izgradnja građevine

od 2.000 kvadrata će biti moguća

u potpunosti pomoću mašina, u jednom danu.

Razlog zbog kojeg su ljudi
zainteresirani za automatsku izgradnju

je ta da ona doista donosi mnoge koristi.

Naprimjer, građevinarstvo je poprilično radno-intenzivno,

te iako pruža zapošljavanje određenom dijelu društva,

isto tako sadrži probleme i komplikacije.

Naprimjer, građevinarstvo je najopasniji posao koji postoji.

Gori je od rudarstva i zemljoradnje.

Ima najviši stepen smrtnosti u skoro svakoj zemlji.

Sljedeći problem je otpad.

Prosječna kuća u SAD-u sadrži između 3 do 7 tona otpada.

To je ogromna količina ako pogledamo utjecaj građevinarstva

znajući da se oko 40% svih materijala

u svijetu koristi u izgradnji.

To je velik trošak energije i resursa,

te također velika šteta za okoliš.

Izgradnja kuća pomoću čekića, eksera i drveta

uz današnju tehnologiju, je zaista apsurdna

i kreće putem radničke klase

u odnosu na proizvodnju u SAD-u.

Nedavno se pojavila studija
ekonomiste Davida Autora s MIT-a

koji tvrdi je naša srednja klasa zastarjela

i zamjenjuje se automatizacijom.

Vrlo jednostavno, mehanizacija je puno produktivnija,

djelotvornija i održivija od ljudske radne snage

u gotovo svakoj grani ekonomije danas.

Mašine nemaju potrebu za odmorom,
pauzama, osiguranjem, penzijama

i mogu raditi 24 sata dnevno, svaki dan.

Proizvodni potencijal i preciznost su

u poređenju s ljudskom radnom snagom, bez premca.

Konačan ishod: zamorni ljudski rad postaje suvišan

i nepraktičan diljem svijeta

i nezaposlenost koju vidite danas

je zapravo rezultat ove

evolucije u efikasnosti tehnologije.

Tržišni ekonomisti godinama su odbacivali ovaj rastući uzorak

koji bi se mogao nazvati "Tehnološka nezaposlenost",

zbog činjenice da će se novi sektori uvijek

pojaviti kako bi ponovo prihvatili istisnute radnike.

Danas je uslužni sektor jedino, stvarno, preostalo čvorište

i trenutno zapošljava više od 80% američke radne snage

s većinom industrijalizovanih
zemalja koje održavaju sličan omjer.

Ipak, ovaj sektor danas biva

sve više pod prijetnjom automatiziranih kioska -

automatiziranih restorana,
pa čak i automatiziranih prodavnica.

Danas, ekonomisti napokon

potvrđuju ono što su osporavali godinama:

ne samo da tehnološka zaposlenost pogoršava trenutnu

radnu krizu koju vidimo širom

svijeta usred globalnog ekonomskog pada,

nego što se više recesija produbljuje,

to se industrija sve brže mehanizira.

Ono što nije shvaćeno

je što se brže oni mehaniziraju kako bi sačuvali novac,

tim više istiskuju ljude -

tim više smanjuju javnu platežnu moć.

Što znači da, dok korporacije

mogu proizvesti sve po manjim cijenama

sve manje i manje ljudi će u
stvarnosti imati novac za kupovinu bilo čega,

bez obzira koliko jeftino to bilo.

Konačna bilansa je da se igra "rad za

prihod" polako bliži kraju.

U stvari, ako uzmete trenutak kako biste razmislili

o poslovima koji danas postoje

koje bi automatizacija mogla
preuzeti odmah sada, te ako je primijenimo,

75% svjetske radne snage bi moglo

biti zamijenjeno mehanizacijom već sutra.

I to je zbog toga što, u Ekonomiji zasnovanoj na resursima

nema Novčanog tržišnog sistema.

Nema novca uopšte...

jer on nije potreban.

Ekonomija zasnovana na resursima

prepoznaje korist od mehanizacije

i prihvata je onakvu kakva jeste.

Ne bori se, kao mi danas.

Zašto? Zato što je neodgovorno to raditi

u odnosu na svaki interes u efikasnosti i održivosti.

A to nas vraća u naš gradski sistem.

U centru je Centralna kupola

u kojoj nisu smješteni samo

edukativni sadržaji i transportno čvorište,

već i lokacija glavnih računara koji

pokreću sve vitalne gradske tehničke operacije.

Grad je, u osnovi, jedna velika automatizovana mašina.

On ima senzore u svim tehničkim pojasevima

za praćenje napredovanja izgradnje objekata,

za prikupljanje energije, proizvodnju, distribuciju i slično.

Sad, da li će ljudi biti potrebni za nadgledanje ovih

operacija u slučaju kvara i slično?

Najvjerovatnije: DA.

Ali taj broj će se smanjivati

tokom vremena i stalnog napretka.

Ipak, kao što je to i danas, možda će tek 3%

gradskog stanovništva biti potrebno

za ove poslove kada dođe do zastoja.

A ja vas uvjeravam:

to je privredni sistem koji je

zapravo dizajniran da preuzme brigu o vama

i osigura vaše blagostanje

bez potrebe da svakodnevno trpite

privatnu diktaturu...

najčešće se radi posao koji je

tehnički nepotreban i društveno besmislen

dok se bori s dugovima koji ne postoje

samo da bi se sastavio kraj sa krajem...

Ja vam garantujem: ljudi će volontirati na sve strane

za održavanje i napredak sistema

koji zapravo brine o njima.

Ali povezano sa ovim pitanjem "Inicijative" -

dolazi uobičajena pretpostavka da

ako ne postoji neki pritisak iz vana

da bi neko "radio za život",

ljudi bi samo sjedili okolo, ne radeći ništa

i pretvorili se u gomilu masti.

To je glupost.

Današnji sistem rada

zapravo je generator lijenosti

i nije rješenje problema.

Ako se prisjetite vremena kada ste bili dijete -

puni života, zainteresovani da razumijete nove stvari -

nalik stvaranju i istraživanju...

ali, kako je vrijeme prolazilo, sistem vas je gurao

i u fokus vam nametnuo razmišljanje kako da zaradite novac.

I od rane edukacije

do fakultetskih studija, vi ste suzbijani i usmjeravani.

Postali ste samo stvorenje koje služi

kao najmanji zub zupčanika u modelu

koji šalje sve plodove do gornjih 1% ljudi.

Naučna istraživanja danas pokazuju da ljudi, u stvari

nisu motivisani monetarnom nagradom

kada su u pitanju genijalnost i stvaralaštvo.

Stvaralaštvo je samo po sebi nagrada.

Novac se, u stvari, javlja samo kao sredstvo podsticaja

ponavljajućih, svakodnevnih aktivnosti -

uloge koje, kako smo upravo pokazali,
mogu biti zamjenjene radom mašina.

Kada govorimo o inovaciji,

stvarnu upotrebu ljudskog uma,

monetarni podsticaj se pokazuje kao smetnja

jer nipodaštava i umanjuje značaj kreativne misli.

Ovim se može objasniti zašto Nikola Tesla, braća Wright

i drugi inovatori koji su najviše doprinijeli

našem današnjem svijetu,

nikada nisu pokazali da je novac ono
što im daje inicijativu za njihov rad.

Novac je, u suštini, lažni podsticaj

i uzrokuje 100 puta više izobličenja

nego što stvara doprinos.

Dobro jutro razrede. Primirite se molim vas.

Prvo što bih želila učiniti je proći učionicom

i pitati vas šta biste svi voljeli biti kada odrastete.

Ko bi želio prvi?

U redu, želiš li ti prva Sarah?

Kada odrastem želim raditi u McDonald's-u kao i moja mama!

O, porodična tradicija, ne?

A ti Linda?

Kada odrastem ja ću biti

prostitutka na ulicama grada New York-a!

O, glamurozna djevojka, ne?

Veoma ambiciozno.

A ti Tommy?

Kada odrastem ja ću biti

bogataš, član poslovne elite koja radi

na Wall Street-u i profitira na

kolapsu ekonomije stranih država.

Poduzetno...

i divno je vidjeti da postoji interes za multikulturu!

[Žrtve kulture]

Kao što je i ranije rečeno, Ekonomija zasnovana na

resursima primjenjuje Naučni
metod u pristupu društvenim pitanjima,

a koji nije ograničen na puku tehničku efikasnost.

Već direktno uzima u razmatranje i

ljudsku i socijalnu dobrobit kao i sve što je time obuhvaćeno.

Od kakve koristi je društveni sistem ako njegov krajnji

prizvod ne obezbjeđuje sreću i miroljubiv suživot.

Dakle, značajno je ukazati da

sa ukidanjem sistema zasnovanog na novcu

i sa obezbjeđenim životnim potrepštinama

doživjeli bi trenutačni globalni pad

stope kriminala za oko 95%,

jer nema potrebe za krađom, pronevjerom, prevarom, i slično.

95% od ukupnog broja ljudi u zatvorima danas su tamo

radi nekog novčano motivisanog
prekršaja ili korištenja narkotika,

a zloupotreba narkotika je poremećaj - ne zločin.

Šta je sa preostalih 5%?

onih istinski nasilnih...

koji nekima često djeluju kao

nasilni samo da bi radili nasilje...

da li su oni jednostavno "zli" ljudi?

Razlog zbog kojeg iskreno smatram da je uzaludno

upuštati se u osuđivanje moralnih vrijednosti

kada se radi o ljudskoj nasilnosti je

zbog toga što nas to uopšte ne približava

boljem shvatanju niti uzroka

niti prevencije nasilničkog ponašanja.

Ljudi ponekad upitaju vjerujem li u "opraštanje" kriminalcima.

Moj odgovor na to je:

"Ne, ne vjerujem u opraštanje

ništa više nego što vjerujem u osuđivanje".

Jedino ako mi, kao društvo

uspijemo zauzeti zajednički stav da nasilje treba tretirati kao

problematiku javnog zdravstva i preventivne medicine

radije nego kao moralno "zlo"...

Tek kada promjenimo naše sopstvene

svjetonazore, pretpostavke i vrijednosti

ostvarićemo uspijeh u smanjenju

stepena nasilja umjesto da ga stimulišemo

kao što to trenutno radimo.

Što više pravičnosti zahtjevamo, sve više bivamo povrijeđeni

jer pravda nikada nije ni postojala.

Postoji samo ono što je već
prisutno šta god da to bilo. I to je to.

Drugim riječima, ukoliko su ljudi
uslovljeni da budu rasistički fanatici -

ukoliko su odgojeni u okruženju koje to zagovara

zašto kriviti te osobe za to?

Oni su žrtve kvazi-kulture.

Stoga je njima neophodno pomoći.

Suština je da moramo iznova dizajnirati okruženje

koje uzrokuje neprihvatljivo ponašanje.

U tome je problem.

A ne da ljude lišavamo slobode.

Upravo zbog toga sudska -pravnička-

"sloboda izbora" - i slični koncepti

predstavljaju opasnost, jer vas krivo informišu.

Da je neka osoba "loša"... ili da je osoba "serijski ubica".

Serijske ubice su proizvod.

Baš kao što vojnici postanu serijske ubice sa mitraljezom.

Oni se pretvore u mašine za oduzimanje života, ali niko

ih ne doživljava kao krvoloke ili ubice.

zato što se to prihvata kao "prirodno".

I onda krivimo ljude.

Kažemo: "Pa, ovaj tip je bio nacist - mučio je Židove".

Ne, odgojen je da muči Židove.

Jednom kad prihvatite činjenicu da ljudi

imaju individualni izbor i da su slobodni

da donose te odluke... slobodni da donose

odluke znači da nisu pod utjecajem drugih i

ja to uopšte ne mogu razumjeti.

Svi smo u svojim odlukama pod uticajem

kulture u kojoj živimo, naših roditelja

i dominantnih vrijednosti.

Dakle, pod utjecajem smo - što znači
da ne može biti "slobodnih" odluka.

"Koja je najbolja zemlja na svijetu?" - pravi odgovor:

"Nisam bio po cijelom svijetu i ne znam

dovoljno o raznim kulturama da bih odgovorio na to pitanje."

Ne znam nikoga tko govori na taj način.

Oni kažu: "To je dobri, stari SAD!

Najbolja zemlja na svijetu!"

Nema ankete... "Jesi li bio u Indiji?" - "Ne."

"Jesi li bio u Engleskoj?" - "Ne."

"Jesi li bio u Francuskoj?" - "Ne."

"Na čemu onda zasnivaš svoje pretpostavke?"

Ne znaju odgovor - naljute se na vas.

Kažu: "Prokletstvo! Ko si ti dođavola

da meni govoriš šta da mislim?!"

Znate... Ne zaboravite: imate posla s nenormalnim ljudima.

Nisu odgovorni za svoje odgovore;

žrtve su kulture, a to znači

da su bili pod uticajem svoje kulture.

[4. dio: Uspon]

Kada uzmemo u obzir Ekonomiju zasnovanu na resursima

obično iskrsnu mnogi argumenti...

[EJ!] (Prekinuto)

[Ej! Hej!]

[Pričekaj trenutak!]

[Znam ja što je to. To se zove Marksizam, prijatelju.]

[Staljin je ubio 800 bilijardi ljudi zbog ovakvih ideja...]

[Moj otac je umro u Gulagu!]

[Komunist! Fašist!]

[Ako ne volite Ameriku idite odavde!]

U redu, smirite se...

[Smrt Novom svjetskom poretku!]

[Smrt Novom svjetskom poretku!]

I kako je iracionalnost

publike rasla, u šoku i zbunjen,

odjednom je pripovjedač doživio fatalni srčani udar.

I naizgled komunističkog propagandnog filma nije više bilo.

[Greška u sistemu]

[Sačuvana memorija pokrenuta - Vraćeno]

Ali znate, govorio sam takve stvari ljudima

u situacijama u kojim sam bio okružen ekspertima,

znate, s ljudima poput onih u Rimskom klubu i tako dalje...

oni kažu: "Marksist!"

Što? Marksist? Odakle je to došlo?

Upravo su dobili tu ikonu koje se čvrsto drže -

to im je Sveti Gral,

a vrlo je jednostavno, znate.

Kada me ljudi pitaju jesam li socijalist ili komunist ili kapitalist

kažem da nisam ništa od navedenog. Zašto

mislite da su to jedine opcije?

Sve su te političke konstrukcije

stvorili pisci pod pretpostavkom da

živimo na planetu s neograničenim resursima.

Niti jedna od tih političkih filozofija ni ne

razmišlja kako bismo mogli imati nestašicu ičega.

Vjerujem da su komunizam,
socijalizam, slobodna trgovina, fašizam,

dijelovi društvene evolucije.

Ne možete napraviti ogroman korak

iz jedne kulture u drugu -

postoje sistemi koji su između.

Prije nego što se pojavi bilo kakav "izam",
imamo životnu osnovu,

a ta životna osnova je, kao što sam upravo opisao,

najjednostavnije, poput svih uslova

potrebnih za vaš sljedeći udah,

a to uključuje vazduh koji udišete,

voda koju dobijete, sigurnost koju imate,

obrazovanje koje vam je dostupno - sve

te stvari koje dijelimo i koristimo i bez kojih

nikakav život, u bilo kojoj kulturi, ne može biti.

Dakle, moramo se vratiti na Životnu osnovu

i životna osnova više neće biti neki "izam".

To je "analiza životne vrijedosti".

[Preko granica]

Jednostavno, to je pitanje istorijskih činjenica

da dominantna intelektualna kultura

bilo kojeg društva odražava

interese dominantne grupe u društvu.

U robovlasničkom društvu,

vjerovanja vezana za ljudska bića i ljudska prava

i slično, će odavati potrebe robovlasnika.

U društvu koje se, opet, temelji na

mogućnosti nekih ljudi da kontrolišu i profitiraju od

života i rada miliona drugih ljudi,

dominantna intelektualna kultura će

odražavati potrebe ove dominantne grupe ljudi.

Dakle, ako pogledamo iza zavjese,

ideje koje prožimaju psihologiju i

sociologiju i istoriju

i političku ekonomiju i političku nauku,

fundamentalno odražavaju određene interese elitnih grupa.

Čak i naučnici koji ovo dovode u pitanje prečesto

su gurnuti u stranu ili

se na njih gleda kao na neku vrstu "radikala".

Dominantne vrijednosti kulture

teže da podrže i ovjekovječe

sve ono što ta kultura nagrađuje.

A u društvu u kojem se uspjeh i

status mjere materijalnim bogatstvom

- ne društvenim doprinosom -

se vidi zašto je stanje u svijetu danas takvo kakvo je.

Mi imamo posla sa poremećajem sistema vrijednosti

- koji je van kontakta s prirodom -

gdje je prioritet ličnog i društvenog zdravlja

postao sekundaran sve do štetnih

predstava vještačkog bogatstva i bezgraničnog rasta.

I kao virus, taj poremećaj sada

prožima svaki aspekt vlade,

informativnih medija, zabave, pa čak i obrazovanja.

U njegovu strukturu su ugrađeni

mehanizmi zaštite

od svega što bi se moglo umiješati.

Sljedbenici Monetarno-tržišne religije,

Samo-imenovani čuvari postojećeg stanja,

konstantno traže načine izbjegavanja svakog oblika misli

koji bi se mogao izmiješati sa njihovim vjerovanjima.

Od kojih je najčešći: Projektovane dualnosti.

Ako nisi republikanac, morao bi biti demokrata.

Ako nisi krišćanin, mogao bi biti satanista.

A ako osjećaš da bi se društvo u velikoj mjeri moglo popraviti

da se razmotri, možda - ne znam -

briga o svima?

onda si samo "utopista".

I najpodliji od svih:

ako nisi za "slobodno-tržište"

mora da si i protiv same slobode.

Ja sam vjernik slobode!

Svaki put kad čuješ riječ sloboda

izrečenu bilo gdje ili čuješ posredovanje vlade

izrečeno bilo gdje, to dekodirano znači:

zaustavljanje maksimizacije pretvaranja novca

u više novca za privatne vlasnike novca.

To je to. Svaka druga stvar koju će reći je:

"Ah, potrebno nam je više artikala za ljude",

"Ah, ovo je oslobađanje od tiranije!", i tako dalje.

Svaki put kada ovo primjetite, možete ga dekodirati

ovako i mislim da ćete naći jedan na jedan povezanost

svaki put kada to koriste.

U jednom smislu, ovo možemo nazvati:

Sintaksa. Upravljajuća sintaksa razumijevanja i vrijednosti.

Dakle, ona upravlja ispod njihove lične spoznaje

tako da oni mogu reći: "Ali ja to nisam uopšte mislio!",

ali, u stvari, tako oni to rade.

Baš kao što ti možeš govoriti gramatički

i imaš gramatička pravila koja pratiš

bez raspoznavanja šta su ta pravila...

i tako imamo ono što ja zovem
"Sintaksa vladajućih vrijednosti"

koja se nalazi ispod. Tako da,
svaki put kada upotrijebe ove riječi:

"posredovanje vlade", "nedostatak slobode" ili "sloboda"

ili "napredak" ili "razvoj"

možeš ih sve dekodirati tako da se značenje vrati na to.

Naravno, kada čuješ riječ "sloboda"

to je najčešće u istoj rečenici

s nečim što se naziva "demokratija".

Očaravajuće je kako ljudi danas, čini se, vjeruju

da oni zapravo imaju bitan

uticaj na ono što radi njihova vlada

zaboravljajući da upravo sama priroda

našeg sistema nudi sve na prodaju.

Jedini glas koji se računa je monetarni glas

i nema veze koliko ijedan

aktivista viče o etici i odgovornosti.

U tržišnom sistemu, svaki političar, svako zakonodavstvo

i prema tome, svaka vlada, je na prodaju.

Pa čak i sa bankovnim spašavanjima od 20 triliona dolara

počevši od 2007.,

što je količina novca koja je mogla promijeniti,

recimo, globalnu energetsku infrastrukturu

do potpuno obnovljivih metoda,

umjesto što je usmjerena na niz institucija

koje bukvalno ne rade ništa da bi pomogle društvu,

institucija koje bi sutra mogle biti

uklonjene bez štete...

a slijepo uslovljavanje po kome politika i

političari postoje radi dobrobiti javnosti, se i dalje nastavlja.

Činjenica je da je politika biznis -

ne razlikuje se od nekog drugog tržišnog sistema,

a oni se brinu o svom interesu prije nego o bilo čemu drugom.

Iskreno, duboko u sebi, ja ne vjerujem u političku akciju.

Mislim da se sistem skuplja i širi kako njemu odgovara.

On obezbjeđuje sebi ove promjene.

Mislim da pokret za ljudska prava čini uslugu

onima koji vode državu.

Mislim da oni vide gdje leži njihova korist;

oni vide da je određena količina slobode povoljna

-i iluzija slobode- daj ovim
ljudima dan za glasanje svake godine

da bi imali iluziju beznačajnog izbora.

Beznačajan izbor - idemo poput robova i kažemo:

"Ej, glasao sam". Pravila rasprave u ovoj zemlji su utvrđena

prije nego što rasprava započne, a svi

ostali su marginalizirani i obilježeni da izgledaju

ili kao komunisti ili neka vrsta nelojalne osobe

- "čudak"- to je prava riječ...

a sada je to "zavjera". Vidite - oni su to izmislili.

Nešto što se ne smije niti na trenutak razmatrati:

da se moćni ljudi mogu okupiti i imati plan!

To se ne događa! Ti si "čudak"! Ti si "ovisnik o urotama"!

Od svih defanzivnih mehanizama ovog sistema

dva se stalno ponavljaju.

Prvi je ideja da je sistem bio "uzrok"

materijalnog napretka koji smo vidjeli na ovom planetu.

Pa... Nije.

U osnovi postoje dva temeljna uzroka koji

su stvorili povećanje tzv. "obilja"

i rast broja stanovnika koji vidimo danas.

Prvi: eksponencijalni napredak proizvodne tehnologije;

dakle naučna domišljatost.

I drugi: početno otkriće obilne ugljikohidratne energije -

koja je trenutno osnova
cjelokupnog društveno-ekonomskog sistema.

Slobodno tržište / kapitalistički / novčani

tržišni sistem - kako god ga želite nazvati -

nije učinio ništa osim što je jahao na valovima ovih pojava

sa iskrivljenim sistemom poticaja i nasumičnom

odvratno nejednakom metodom
korištenja i raspodjele plodova.

Druga odbrana je ratoborna društvena predrasuda

prouzrokovana godinama propagande

koja svaki drugi društveni sistem vidi

kao pravac prema takozvanoj "tiraniji"

razbacujući se imenima kao Staljin, Mao, Hitler...

i brojem smrti koje su prouzrokovali.

Pa, koliki god despoti bili ovi ljudi

zajedno s društvenim pristupima koje su zastupali...

kada je riječ o igri smrti -

kada je riječ o sistematskim,

svakodnevnim masovnim ubistvima ljudskih bića -

ništa u istoriji se ne može uporediti s onim što imamo danas.

Gladovanja - u posljednjem
vijeku naše istorije, ako ne i ranije,

nisu bila uzrokovana nedostatkom hrane.

Bila su uzrokovana siromaštvom.

Ekonomski resursi su bili tako nejednako raspodijeljeni

da siromašni jednostavno nisu imali dovoljno novca

za hranu koja bi bila

raspoloživa, da su uopšte i imali novaca da je sebi priušte.

To bi bio primjer Strukturalnog nasilja.

Sljedeći primjer: u Africi i drugim regijama -

ja ću se konkretno fokusirati na Afriku -

deseci miliona ljudi umire od AIDS-a.

Zašto oni umiru?

Nije to zato što mi ne znamo kako liječiti AIDS.

Mi imamo milione ljudi u bogatim zemljama

koji prolaze izuzetno dobro jer

oni imaju lijekove za oporavak.

Ljudi u Africi koji umiru od AIDS-a

ne umiru zbog HIV virusa,

oni umiru jer nemaju novca kojim

bi platili lijekove koji bi ih održali u životu.

Gandi je to vidio. Rekao je:

"Najopasniji oblik nasilja je siromaštvo."

I to je potpuno tačno.

Siromaštvo ubija daleko više ljudi nego svi ratovi u istoriji;

više ljudi nego sve ubice u istoriji;

više od svih samoubistava u istoriji...

Ne samo da Strukturalno nasilje ubija više ljudi

nego sva nasilna ponašanja zajedno,

Strukturalno nasilje je isto tako

glavni uzrok nasilnog ponašanja.

(Preko vrha)

Nafta je temelj

ljudske civilizacije i prisutna je u njenoj građi.

Ima 10 kalorija hidrokarbonske energije - nafte i plina -

u svakoj kaloriji hrane koju ti i ja
pojedemo u industrijalizovanom svijetu.

Gnojiva se prave od prirodnog gasa.

Pesticidi se prave od nafte.

Voziš mašine na naftni pogon za sadnju,
oranje, navodnjavanje, žetvu,

prevoz, pakovanje. Pakuješ hranu

u plastiku - to je nafta. Sva plastika je nafta.

Ima 7 galona (26,5 litara) nafte u svakoj gumi.

Nafta je svuda; ona je sveprisutna. I samo zbog

nafte ima 7 milijardi ljudi ili

skoro 7 milijardi ljudi na ovoj planeti sada.

Dolazak ove jeftine i jednostavne energije

koja je ekvivalentna, usput rečeno,

milijardama robova koji rade dan i noć,

promijenio je svijet na
radikalan način tokom posljednjeg vijeka,

a stanovništvo se povećalo 10 puta.

Ali, do 2050., zalihe nafte mogu podržavati

manje od polovice današnjeg svjetskog

stanovništva s njihovim sadašnjim načinom života.

Dakle, razmjer prilagođavanja
drugačijem življenju je jednostavno ogroman.

Svijet danas koristi šest barela
nafte na svaki pronađeni barel.

Prije pet godina koristilo se četiri

barela nafte na svaki pronađeni barel.

Sljedeće godine koristit će

osam barela nafte na svaki pronađeni barel.

Ono što je za mene uznemiravajuće je

nedostatak bilo kakvog napora od vlada širom svijeta

i industrijskih vođa širom svijeta da učine nešto drugačije.

Postoje, recimo, pokušaji da se
izgradi više elektrana na pogon vjetra

i da se možda učini nešto s plimom...

postoje pokušaji da učinimo naše aute malo učinkovitijima,

ali nema ničeg što stvarno izgleda kao

da dolazi revolucija - ovo su sve sitnice

i mislim da je to prilično zastrašujuće.

A vlade kojima upravljaju ovi ekonomisti

koji zapravo ne cijene ovo o čemu pričamo,

pokušavaju poticati potrošnju kako bi vratili prošli uspjeh

u nadi da mogu obnoviti prošlost.

Štampaju još više novca u nedostatku ikakvog pokrića.

Dakle, ako se ekonomija poboljša i

oporavi i slavni rast se vrati,

biti će to kratkog vijeka jer će

u kratkom periodu vremena računatog u mjesecima,

a ne u godinama, opet udariti u barijeru ponude;

desiti će se još jedan skok cijena -

i još dublja recesija. Dakle mislim

da se vrtimo u nizu začaranih krugova.

Dakle imate ekonomski rast koji je u usponu - cijene

skoče - sve se zatvara. Tu smo danas.

Onda se sve opet počinje podizati, ali ono što sada imamo je

područje gdje nema više
mogućnosti proizvoditi jeftinu energiju.

Na vrhuncu smo - idemo nizbrdo sa proizvodnjom nafte.

Nema šanse da ćete dobiti više iz zemlje na brži način,

što znači da se stvari zatvaraju, cijena nafte pada

kao početkom 2009., ali onda kada završite sa "oporavkom"

cijena nafte se počinje vraćati.

U posljednje vrijeme levitira na oko 80 dolara

po barelu, a ono što vidimo je da čak i na 80 dolara po

barelu sada, sa finansijskim i ekonomskim kolapsom

ljudi to teško mogu priuštiti.

Danas je svjetska proizvodnja
nafte oko 86 miliona barela na dan.

Tokom 10 godina, gledate

približno 14 miliona barela na dan koji se moraju zamijeniti.

Ne postoji ništa što može doći čak ni

unutar 1% zadovoljavanja takve vrste potražnje.

Ako ne učinimo nešto prilično brzo

doći će do ogromnog manjka energije.

Mislim da je velika greška što se nije prepoznalo

prije nekoliko desetljeća da treba uložiti zajednički trud

kako bi se razvili

ovi održivi oblici energije.

Mislim da je to nešto na što će se naši unuci osvrnuti sa

potpunom nevjericom. "Vi ste ljudi znali

da imate posla s ograničenom potrošnom robom...

kako ste uopšte mogli izgraditi svoju ekonomiju

na nečemu što će nestati?"

Prvi put u ljudskoj istoriji

vrsta je sada suočena sa gubitkom osnovnog resursa

centralnog našem trenutnom sistemu preživljavanja.

A glavni vic u cijeloj stvari je

da čak i kako nafta postaje sve rjeđa

ekonomski sistem će nastaviti slijepo proguravati

svoj kancerogeni model rasta...

tako da ljudi mogu izaći van i kupovati više auta na naftu

kako bi se proizveo BDP i poslovi... ubrzavajući propadanje.

Postoje li rješenja za zamijenu

strukture same ugljikohidratne ekonomije?

Naravno.

Ali put koji je potreban za postizanje ovih promjena

neće se manifestirati kroz
neophodne Protokole tržišnog sistema

budući da nova rješenja jedino mogu biti

provedena kroz mehanizam profita.

Ljudi ne ulažu u obnovljive izvore energije

zato što tu nema zarade niti dugoročno niti kratkoročno.

A predanost koja je potrebna da bi se ovo ostvarilo

se može pojaviti samo uz ozbiljne finansijske gubitke.

Dakle, nema novčane motivacije, a u trenutnom

sistemu stvari se ne događaju ako nema novčanog poticaja.

I povrh svega, naftni vrhunac je

samo još jedna od mnogih površinskih posljedica

na okolišno-društvenu olupinu
voza koja danas dobija na brzini.

Drugo opadanje uključuje svježu vodu

-samo tkivo naše egzistencije-

koje trenutačno pokazuje

nestašicu vode za 2.8 milijardi ljudi

i ta nestašica je na putu da dostigne 4 milijarde ljudi do 2030.

Proizvodnja hrane:

Uništenje obradive zemlje za usjev, od koje

danas dolazi 99.7% sve hrane za ljude

troši se 40 puta brže nego što se nadomješta,

a tokom posljednjih 40 godina, 30%

obradive zemlje je postalo neproduktivno.

Da ne spominjem da su ugljikohidrati kičma

današnje poljoprivrede, a kako bude opadala...

smanjiće se i snadbijevalje hranom.

Što se tiče resursa uopšteno,

po našoj šablonskoj potrošnji, do 2030.

nastavivši ovom brzinom, trebat će nam dvije planete.

Da ne spominjem neprestano uništavanje

biološke raznolikosti koja podržava život

uzrokujući samrtne grčeve i

destabilizaciju okoliša širom globusa.

A uz sva ova opadanja,

imamo gotovo eksponencijalni porast populacije

gdje bi do 2030. moglo biti preko

8 milijardi ljudi na ovom planetu.

Sama proizvodnja energije trebala bi se

povećati za 44% do 2030. da zadovolji takvu potražnju.

I ponovno, budući da je novac jedini inicijator akcije -

da li možemo očekivati da će bilo koja država na

planetu biti u mogućnosti priuštiti sebi

masovne promjene koje će biti
potrebne za revoluciju poljoprivrede,

obradu vode, proizvodnju energije i slično?

Dok globalni dug piramidalne šeme

polako gasi cijeli svijet...

Da ne spominjemo činjenicu kako

će nezaposlenost koju trenutno vidite

postati normalna zbog

prirode tehnološke nezaposlenosti.

Radna mjesta se neće vratiti.

Neće ni šira društvena perspektiva.

Od 1970. do 2010., siromaštvo se na ovom

planetu udvostručilo zbog ovog sistema...

a pogledavši naše trenutno stanje -

da li iskreno mislite kako ćemo vidjeti

ništa manje nego još udvostručavanja...

još patnje i još masovnih izgladnjivanja?

[Početak]

Neće biti nikakvog oporavka.

Ovo nije neka duga depresija

iz koje ćemo se jednog dana izvući.

Mislim da će sljedeća faza koju ćemo vidjeti nakon

idućeg kruga ekonomskog sloma
biti masovni građanski nemir.

Kada se čekovi za nezaposlene prestanu

isplaćivati jer država više nema novca.

Kada stvari postanu tako loše da ljudi izgube povjerenje

u svoje izabrane vođe, oni će tražiti promjene,

osim ako ne ubijemo jedni druge u postupku

ili uništimo okolinu.

Bojim se da bi mogli doći do tačke bez povratka...

a to me beskrajno muči.

Mi radimo sve što možemo kako bi izbjegli takvo stanje.

Jasno je kako se nalazimo na rubu
velike promjene u ljudskim životima...

Ono sa čime se sada suočavamo je temeljna

promjena života kakvog smo
poznavali tokom posljednjeg vijeka.

Mora postojati poveznica između ekonomije i

resursa na ovom planetu

a resursi su, naravno, sav životinjski i biljni svijet,

zdravlje okeana i sve ostalo.

Ovo sada je monetarna stvarnost koja neće

popustiti dok ne ubije i posljednje ljudsko biće.

"Elitna" grupa će učiniti sve što može da ostane na vlasti

i to je ono što moraš imati na umu.

Koristiće vojsku i mornaricu i laži....

ili bilo šta što budu trebali da ostanu na vlasti....

Oni je se ne žele odreći

zato što ne znaju ni za jedan drugi
sistem koji bi održavao njima slične.

[Uživo iz New Yorka]

[Globalni Protest Zaustavio Svjetsku Ekonomiju]

[Uživo iz Londona]

[Uživo iz Kine]

[Uživo iz Južne Afrike]

[Uživo iz Španije]

[Uživo iz Rusije]

[Uživo iz Kanade]

[Uživo iz Saudijske Arabije]

[Rast stope kriminala na zapadu]

[UN proglašava stanje svjetske pripravnosti]

[Svjetska nezaposlenost dostiže 65%]

[Strahovanja od izbijanja Svjetskog rata se nastavljaju]

[Zaduženost se urušava uzrokujući nestašicu hrane]

[Vratimo se natrag]

[Iako nema izvještaja o nasilju

protesti se bez presedana i dalje nastavljaju

izgleda da se novac koji se broji u trilionima dolara

sistematski povlači sa bankovnih računa

širom svijeta i onda...

se očigledno odbacuje

ispred svijetskih centralnih banaka.]

[OVO JE TVOJ SVIJET]

[OVO JE NAŠ SVIJET]

[REVOLUCIJA JE SADA]

[WWW.THEZEITGEISTMOVEMENT.COM]