Zeitgeist: Moving Forward - ENG MultiSub [FULL MOVIE]

Umjetnost u društvu koje se raspada,

ako je iskrena, mora odražavati i raspadanje.

A ako ne želi iznevjeriti svoju ulogu u društvu,

umjetnost mora prikazati promjenjivost svijeta.

I pomoći mu da se promijeni.

-Ernst Fischer

Smrtonosni nemiri zbog vladinih

planova da izbjegne plaćanje svojih zajmova...

očituje se u neprestanom porastu nezaposlenosti

i neophodnom nastavku tog porasta

samo zato što postoji višak zalihe dobara...

sve je ovo pozajmljen novac...

a taj dug je u vlasništvu banaka iz drugih država...

N-O-V-A-C u obliku povoljnog osobnog zajma...

...cigareta koja pruža pravi okus...

45 malt liquor... Je li vam vruće?!...

planira li SAD bombardiranje Irana?...

...Amerika sponzorira terorističke napade u Iranu...

Moja je baka bila divna osoba.

Naučila me igrati igru Monopol.

Shvaćala je kako je cilj igre stjecanje bogatstva.

Kupovala bi sve što je mogla i

naposljetku bi pobijedila.

Nakon toga bi mi svaki put rekla istu stvar.

Pogledala bi me i rekla bi:

"Jednog ćeš dana naučiti kako se igra".

Jednog sam ljeta gotovo svakodnevno igrao Monopol

i tog sam ljeta naučio kako igrati igru.

Shvatio sam kako pobijediti možeš jedino

ako se u potpunosti posvetiš stjecanju bogatstva.

Shvatio sam vrijednost novca i imovine...

i da o njoj ovisi vaš rezultat.

Po završetku ljeta

bio sam nemilosrdniji od svoje bake.

Bio sam spreman i zaobilaziti pravila,
a sve to ne bih li pobijedio...

Najesen smo ponovno sjeli i zaigrali.

Uzeo sam sve što je imala. Gledao sam

kako daje svoj posljednji dolar i naposljetku kapitulira.

Zatim je uslijedila još jedna stvar koju me morala naučiti.

Tad je rekla:

"Sada to sve ide natrag u kutiju.

Sve te kuće i hoteli.

Sve željeznice i javna poduzeća...

Sva imovina i sav taj čudesan novac...

sve to skupa sada se vraća u kutiju.

Ništa od toga nije bilo stvarno tvoje.

Grijalo te je neko vrijeme.

No to je bilo ovdje mnogo prije
nego što si ti zasjeo za ploču,

a bit ce ovdje i kad te više ne
bude - igrači dolaze - igrači odlaze.

Kuće i automobili...

Zvanja i odjeća...

čak i tvoje tijelo."

Jer, činjenica je, sve što grabim, trošim i gomilam

vratit će se natrag u kutiju i sve cu izgubiti.

Stoga se morate zapitati:

kad napokon dobijete unaprjeđenje koje ste oduvijek željeli,

kad obavite svoju najveću kupnju,

kad si priuštite dom o kojemu ste sanjali,

kad ostvarite financijsku sigurnost

i uspnete se stubištem uspjeha do

najviše stube do koje se uopće možete uspeti,

kad uzbudenje izblijedi,

a izblijedjet će...

što tada?

Koliko daleko morate proći tom stazom

prije no što shvatite kamo vodi?

Zasigurno shvaćate kako

vam nikad neće biti dosta.

Zbog toga morate sami sebe upitati:

Što je važno?

Uzbudljivi su!

Bogati su!

I razmaženi su!

Vraća se najgledanija američka emisija!

Gentle Machine Productions predstavlja

film Petera Josepha

Kad sam bio mladić

i odrastao u New Yorku,

odbio sam prisegnuti na zastavu.

Naravno, poslan sam u ured ravnatelja.

On me pitao: "Zašto ne želiš
prisegnuti na odanost domovini?

Svi ostali to čine!"

Rekao sam kako su nekoć svi vjerovali da je Zemlja ravna,

ali to ne znači da i jest.

Objasnio sam kako Amerika sve što ima duguje

drugim kulturama

i drugim nacijama

te kako bih radije prisegnuo na odanost

Zemlji

i svima na njoj.

Očekivano, nedugo nakon toga

u potpunosti sam napustio školu

i napravio laboratorij u svojoj spavaćoj sobi.

Ondje sam počeo učiti o znanosti

i prirodi.

Tada sam shvatio

kako Svemirom upravljaju zakoni

te da čovjek

i društvo

nisu izuzeti od tih zakona.

Onda se 1929. dogodio slom

čime je započelo ono što danas nazivamo

Velikom depresijom.

Nikako nisam mogao shvatiti zašto su milijuni ljudi

ostali bez posla, bez krova nad glavom i hrane na stolu,

a tvornice su ostale zjapiti prazne.

Resursi su ostali nepromijenjeni.

Tada sam shvatio

kako su pravila ekonomske igre

sama po sebi pogrešno postavljena.

Ubrzo nakon toga došao je Drugi svjetski rat

u kojemu su se izmjenjivale razne nacije

sustavno uništavajući jedna drugu.

Kasnije sam izračunao kako su sva razaranja i

izgubljeni resursi

potrošeni u tom ratu

lako mogli zadovoljiti potrebe

svih ljudi na planeti.

Otada sam promatrao čovječanstvo

kako priprema pozornicu za vlastito izumiranje.

Gledao sam kako neprestano iscrpljujemo i uništavamo

dragocjene ograničene resurse

u ime profita i slobodnog tržišta.

Gledao sam kako se društvene vrijednosti reduciraju

na osnovnu razinu izvještačenog materijalizma

i bezumne potrošnje.

Gledao sam i kako monetarne sile

kontroliraju političke strukture

prividno slobodnih društava.

Imam 94 godine.

Bojim se kako mi je duševno raspoloženje

isto kakvo je bilo i

prije 75 godina.

Trebamo se riješiti tog sranja.

[ZEITGEIST]

[ZEITGEIST: KORAK NAPRIJED]

[Nikada nemojte sumnjati da malena skupina predanih i

odlučnih gradana može promijeniti svijet.

Na takav se način svijet dosada jedino i mijenjao.

-Margaret Mead]

[1. dio: Ljudska priroda]

Dakle, znanstvenik si

i u jednom trenutku suočen si s

neizbježnim pitanjem - "priroda ili odgoj",

po svojoj važnosti u rangu s pitanjem Coca-Cola ili Pepsi,

Grci ili Trojanci.

Dakle, priroda ili odgoj, postavlja se kao

pretjerano pojednostavljen pogled na

izvor utjecaja.

Od utjecaja na način na koji se stanica nosi

s energetskom krizom, pa sve do

utjecaja koji nas čine onakvima kakvi jesmo na najsuptilnijim

razinama osobnosti.

Rezultat koji dobivamo je potpuno lažna dihotomija

sazdana oko prirode koja je deterministička

i nalazi se u samim temeljima uzročnosti.

Život je DNK i kôd kodova

i sveti gral i upravlja svime...

a s druge strane,

iz znanstvene perspektive koja je društveno orijentirana

mi smo "društveni organizmi",

a biologija neka proučava plijesan.

Ljude ne određuje biologija

i očigledno je kako su oba stajališta besmislena.

Umjesto toga možete vidjeti

kako je praktički nemoguće razumjeti

na koji način biologija funkcionira

izvan konteksta okruženja.

[Stvar je u genima]

Ovo je jedna od najluđih,

a unatoč tome široko rasprostranjenih i

potencijalno opasnih predodžbi:

"Takvo ponašanje uzrokuju geni".

Što bi to trebalo značiti?

To podrazumijeva razne suptilne nijanse ukoliko

poznajete modernu biologiju, ali za većinu ljudi

oko nas to podrazumijeva:

deterministički pogled na život;

pogled ukorijenjen u biologiji i genetici;

geni se poistovjećuju s nepromjenjivim stanjem stvari;

geni se poistovjećuju sa stvarima koje su

neizbježne, zbog čega nema smisla

trošiti resurse pokušavajući ih ispraviti;

osim toga, nema smisla ulagati
društvene napore pokušavajući

ih poboljšati zato što su neizbježne i nepromjenjive...

a to je čista besmislica.

[Bolest]

Općenito se smatra kako su stanja poput hiperaktivnog

poremećaja deficita pažnje genetski programirana;

kako su stanja poput shizofrenije genetski programirana.

Istina je suprotna.

Ništa nije genetski programirano.

Postoje vrlo rijetke bolesti,

tek šačica bolesti

iznimno rijetko zastupljenih unutar populacije,

a koje su doista genetski predodređene.

Većina složenih stanja

može imati predispoziciju koja ima genetsku komponentu,

ali predispozicija nije isto što i predodređenost.

Cijela potraga za izvorom bolesti unutar genoma

bila je osuđena na propast prije negoli je to itko i pomislio

zbog toga što većina bolesti nije genetski predodređena.

Bolesti srca, rak, moždani udari,

reumatske bolesti, poremećaji
imunološkog sustava općenito,

poremećaji mentalnog zdravlja, ovisnosti...

ništa od toga nije genetski predodređeno.

Kod raka dojke, npr., od 100 žena koje boluju od njega

samo je njih sedam nosioca gena za rak dojke,

dok ih 93 nisu nosioci.

S druge strane, od 100 žena koje su nosioci tih gena,

neće sve dobiti rak.

[Ponašanje]

Geni nam nisu tek odrednice određenog

ponašanja neovisnog o okruženju.

Geni usmjeravaju našu reakciju s obzirom na okruženje.

U stvari, izgleda kako određeni utjecaji u

ranom djetinjstvu i način odgoja djeteta

utječu na ispoljavanje gena,

doslovce uključujući ili isključujući različite gene

te usmjeravaju osobu na određeni razvojni put

koji će biti prilagođen svijetu s kojim se treba suočiti.

Razmotrimo primjer.

U istraživanju koje je provedeno u
Montrealu na žrtvama samoubojstva

autopsijom su proučeni mozgovi tih ljudi

i pokazalo se sljedeće: ako su žrtve samoubojstva

(obično mlađi punoljetnici)

u dječjoj dobi bile žrtve zlostavljanja, zlostavljanje je zapravo

uzrokovalo genetsku promjenu u mozgu

koje nije bilo u mozgovima onih koji nisu bili zlostavljani.

To je epigenetski utjecaj,

a "epi" znaci "povrh", dakle

epigenetski utjecaj podrazumijeva događaje

u okruženju koji aktiviraju ili deaktiviraju određene gene.

Na Novom Zelandu, u gradu Dunedin,

provedeno je istraživanje

u kojemu je nekoliko tisuća pojedinaca

promatrano od rođenja pa sve do svojih dvadesetih.

Otkrili su kako mogu prepoznati

genetsku mutaciju, abnormalan gen

koji je na određeni način povezan sa

sklonošću prema nasilnom ponašanju,

ali samo ako je pojedinac bio

izložen teškom zlostavljanju u djetinjstvu.

Drugim riječima, djeca s ovim abnormalnim genom

ne bi bila sklonija nasilju od bilo koga drugog

već su u stvarnosti pokazivala i manju stopu agresivnosti

od ljudi s normalnim genima,

pod uvjetom da nisu bila zlostavljana u djetinjstvu.

Još jedan odličan primjer koji pokazuje kako

geni nisu jedini i odlučujući čimbenik.

Sada postoji tehnika kojom možemo

izolirati određeni mišji gen

tako da ga taj miš i njegovo potomstvo neće imati.

"Izbacili" smo taj gen.

Postoji gen koji kodira

protein koji je povezan

s učenjem i pamćenjem;
pomoću ove nevjerojatne demonstracije

možemo "izbaciti" taj gen i

dobiti miša koji slabije uči.

"Aha! Genetska osnova inteligencije!".

Ono što je dobilo znatno manju pažnju
u ovom iznimno značajnom istraživanju

koje su mediji prenosili naveliko

bilo je to da, kada te genetski oštećene miševe

odgojite u mnogo raznovrsnijem i

poticajnijem okruženju od normalnih
miševa u laboratorijskim kavezima,

oni u potpunosti prebrode taj nedostatak.

Dakle, kad netko u suvremenom kontekstu kaže kako je

"takvo ponašanje genetski uvjetovano",

u onoj mjeri u kojoj je to uopće prihvatljiva fraza,

ono što se želi reći jest da postoji

genetski doprinos načinu na koji određeni

organizam reagira na okruženje.

Geni mogu utjecati na

spremnost kojom će organizam

reagirati na određeni izazov iz okruženja.

Znate, to nije ono što većina ljudi ima na umu

i ne želim propovijedati,

ali ako i dalje nastavimo razmišljati u okvirima

starog načina shvaćanja genetske uvjetovanosti,

to znači kako se nismo mnogo udaljili od eugenike

i srodnih koncepata.

Radi se o široko rasprostranjenoj

i potencijalno vrlo opasnoj zabludi.

Jedan razlog zbog kojega je

biološko objašnjenje nasilja...

jedan razlog zbog kojega je ta pretpostavka

potencijalno opasna, ne samo varljiva,

vec istinski štetna...

jer kada biste u nju povjerovali,

vrlo lako biste mogli reći:

"dakle, ne možemo učiniti ništa"

kako bismo promijenili sklonosti

ljudi ka nasilju;

možemo ih jedino kazniti - zatvoriti ih

ili ih pogubiti,

ali ne moramo razmišljati o pokušaju promjene

društvenog okruženja ili društvenih preduvjeta

koji bi ljude mogli navesti na nasilje jer

"to nije relevantno".

Genetski argument dopušta nam luksuz zanemarivanja

prošlih i sadašnjih povijesnih i društvenih čimbenika.

Poslužit cu se riječima Louisa Menanda

koji je pisao za New Yorker.

Vrlo pronicljivo rekao je sljedeće:

"Sve je u genima... time objašnjavaju zašto je stanje takvo,

ne dovodeći to stanje u opasnost.

Zašto bi se netko osjećao nesretno

ili se upuštao u antisocijalno

ponašanje ako je dio

najslobodnije i najbogatije nacije svijeta?

Ne može biti stvar u sustavu.

Pogreška zacijelo mora biti negdje u sklopovlju."

Iznio je poantu na dobar način.

Dakle, genetski argument jednostavno je izgovor

koji nam omogućava ignoriranje

društvenih, ekonomskih i političkih čimbenika

koji su zapravo uzrok

mnogih problematičnih ponašanja.

[Proučavanje slučaja: Ovisnost]

Obično se smatra kako su

ovisnosti problem vezan uz droge,

ali gledano iz šire perspektive,

ovisnosti definiram kao svako ponašanje

koje je povezano sa žudnjom

koja donosi kratkotrajno olakšanje

i dugotrajne negativne posljedice,

a u kombinaciji s nemogućnošću kontrole, tako da se osoba

želi ostaviti svoje ovisnosti ili obećava kako će to učiniti,

ali u tome ne može uspjeti.

Kada ovo shvatite, vidjet ćete

kako postoji mnogo više ovisnosti

osim ovisnosti o drogama.

Tako imamo radoholičarstvo, ovisnost o kupovini,

internetu, video igrama...

Imamo i ovisnost o moći. Postoje ljudi koji imaju moć i

neprestano je žele više; nikada im nije dovoljno.

Kupovina - imamo korporacije koje
moraju posjedovati sve više i više.

Ovisnost o nafti

ili barem o bogatstvu i proizvodima koji su nam

dostupni zbog nafte.

Pogledajte negativne posljedice za okoliš.

Uništavamo ovu istu zemlju koju

nastanjujemo kako bismo zadovoljili svoju ovisnost.

Te ovisnosti imaju mnogo

razornije društvene posljedice

od kokainskih ili heroinskih navika mojih
pacijenata iz četvrti Downtown Eastside.

Ipak, njih se nagrađuje i uvažava.

Direktor tvornice duhana koja ima veći profit

dobit će mnogo veću nagradu.

On se ne suočava s nikakvim
negativnim pravnim ili drugim posljedicama.

Dapače, ugledan je član u

upravnim odborima nekoliko drugih korporacija.

Međutim, bolesti uzrokovane duhanskim dimom

godišnje uzrokuju smrt 5,5 milijuna ljudi diljem svijeta.

U SAD-u od tih bolesti umire 400 000 ljudi godišnje.

A o čemu su ti ljudi ovisni? O profitu.

Do te su mjere ovisni

da zapravo poriču

posljedice svojih radnji,

a upravo je takvo nijekanje tipično za ovisnike.

A tu se ovisnost cijeni. Poštuje se

ovisnost o profitu pod bilo koju cijenu.

Dakle, ono što je prihvatljivo, što se cijeni,

u našemu je društvu vrlo proizvoljno

i čini se kako je ovisnost tim cjenjenija

što je njena štetnost veća.

[Mit]

Postoji uvriježeni mit kako
droga sama po sebi stvara ovisnost.

Zapravo, borba protiv droge temelji se na

pretpostavci kako se ovisnosti možete riješiti

presiječete li izvor iz kojega dotječe.

No ako ovisnost shvaćate u širem smislu,

vidjet ćete kako ništa samo po sebi ne stvara ovisnost.

Nijedna tvar, nijedna droga
sama po sebi ne stvara ovisnost,

kao što nijedno ponašanje samo po sebi ne stvara ovisnost.

Mnogi ljudi mogu otići u kupovinu
bez da postanu ovisnici o kupovini.

Ne postaje svatko ovisnik o hrani.

Ne postaje svatko tko popije čašu vina alkoholičar.

Pravo je pitanje što ljude čini podložnima ovisnosti,

jer je kombinacija podložnog pojedinca

i supstance ili ponašanja, koje potencijalno stvara ovisnost,

katalizator punog procvata ovisnosti.

Ukratko, ovisnost ne stvara droga,

već je podložnost pojedinca ono što određuje

hoće li on postati ovisan o
određenoj supstanci ili ponašanju.

[Okruženje]

Želimo li shvatiti što

neke osobe čini podložnima,

moramo sagledati njihovo životno iskustvo.

Stara teorija, koja je unatoč svojoj starosti i dalje

široko prihvaćena, a prema kojoj
je uzrok ovisnosti genetske prirode,

jednostavno je znanstveno neodrživa.

Pravi razlog leži u tome što

ljude podložnima čine određena životna iskustva.

To su životna iskustva koja ne oblikuju samo

osobnost i psihološke potrebe pojedinca,

već na određeni način oblikuju i njegov mozak.

Taj proces počinje vec unutar maternice.

[Prije rođenja]

Poznato je, npr., da ako

majke izlažete stresu tijekom trudnoće,

postoji veća vjerojatnost kako će im djeca razviti

osobine koje će ih učiniti podložnijima ovisnosti,

a to je zbog toga što razvoj oblikuju

psihološka i društvena okolina.

Prema tome, na biologiju ljudskih bića uvelike utječu,

i programiraju je, životna
iskustva koja započinju već u maternici.

Utjecaj okruženja ne započinje nakon rođenja.

Utjecaj okruženja započinje onog
trenutka otkad postoji okruženje.

Od trenutka u kojemu se razvijete u fetus, izloženi ste svim

informacijama koje do vas dolaze iz majčinog krvotoka:

hormonima, razinama hranjivih tvari...

Odličan ogledni primjer ovoga je

pojava prozvana nizozemskom "Gladnom zimom".

1944. godine, nacisti su okupirali Nizozemsku

te su zbog mnogobrojnih razloga odlučili

oduzeti im svu hranu i usmjeriti je prema Njemačkoj;

tri su mjeseca svi gladovali,

na desetke tisuća ljudi umrlo je od gladi.

Koji je bio učinak nizozemske Gladne zime?

Ako ste tijekom gladovanja bili fetus
u svom drugom ili trećem tromjesečju,

vaše je tijelo tijekom tog vremena
"naučilo" nešto veoma jedinstveno.

Ispostavilo se kako je drugo i treće tromjesečje vrijeme

u kojemu tijelo pokušava upoznati svoje okruženje:

U kojoj mjeri vani vlada oskudica?

Koliko ima hrane? Koliko hranjivih tvari dobivam

kroz majčin krvotok?

Da ste bili fetus koji je gladovao
tijekom tog vremena, vaše bi tijelo

bilo programirano da zauvijek bude

vrlo, vrlo štedljivo prema šećerima i mastima unesenima

u organizam te bi ih u cijelosti pohranjivalo.

Da ste bili fetus tijekom nizozemske Gladne zime i da je

nakon pola stoljeća sve drugo bilo isto,

postojala bi veća vjerojatnost
oboljenja od povišenoga krvnog tlaka,

pretilosti i metaboličkog sindroma.

Time je prikazan utjecaj
okruženja na krajnje neočekivanome mjestu.

Ako laboratorijske životinje
podvrgnete stresu tijekom trudnoće, vjerojatnije

je da će njihovi potomci biti skloniji ovisnostima;

za ljude to može značiti ovisnost o
kokainu i alkoholu u odrasloj dobi.

Majke su podložne stresu; u primjeru
kojim se bavila jedna britanska studija,

majke koje su u trudnoći bile izložene zlostavljanju

u posteljici su prilikom rađanja imale

višu razinu hormona stresa, kortizola,

što je kod njihove djece povećalo vjerojatnost stanja

koja ih čine podložnima
ovisnostima do njihove 7. ili 8. godine.

Dakle, već u maternici stres priprema uvjete

za razne vrste poremećaja mentalnog zdravlja.

Jedna izraelska studija provedena je na djeci

koja su bila začeta

prije početka rata 1967...

Te su žene, naravno, bile pod velikim stresom

i kod njihovih je potomaka povećana pojava shizofrenije

u usporedbi s prosječnom skupinom ljudi.

Dakle, imamo dovoljno dokaza
da možemo reći kako okolnosti

prije rođenja imaju snažan utjecaj na razvoj ljudskog bića.

[Rano djetinjstvo]

Bit ljudskog razvoja,

a naročito razvoja ljudskog mozga,

je u tome što se većim dijelom
odvija pod utjecajem okruženja

i većim dijelom nakon rođenja.

Usporedimo li se s konjem

koji može trčati od prvog dana života,

uočit cemo kako smo vrlo nerazvijeni.

Neurološka koordinacija, ravnoteža,

mišicna snaga i oštrina vida kod nas se

u potpunosti ne razvijaju sve do godine i pol,
dvije godine starosti.

Razlog je u tomu što se razvoj mozga kod konja

odvija u sigurnosti utrobe,

a kod ljudskog bića započinje nakon poroda,

što je povezano s jednostavnom evolucijskom logikom

i povećanjem glave, što nas i čini ljudskim bićima.

Bujanje čeonog režnja mozga

je ono što u biti određuje ljudsku vrstu.

Osim toga, hodamo na dvije noge te se naša zdjelica suzila

kako bi se tome prilagodila. Dakle, imamo

užu zdjelicu, veću glavu i

posljedično: moramo biti rođeni ranije.

To znači kako se razvoj mozga koji se kod drugih životinja

odvija u maternici

kod nas odvija nakon rođenja

i to u velikoj mjeri pod utjecajima iz okruženja.

Koncept neuronskog darvinizma jednostavno govori

kako će se sklopovi koji
dobiju odgovarajuće unose iz okoline

optimalno razviti, a oni koji ih ne dobiju,

neće se razviti optimalno ili uopće.

Ako uzmete tek rođeno dijete sa savršeno dobrim očima

i stavite ga u mračnu sobu na pet godina,

ono će nakon toga ostati slijepo do kraja života

zbog toga što vizualni sklop za svoj
razvoj zahtijeva svjetlosne valove;

u suprotnom će čak i rudimentarni

sklop prisutan i aktivan pri rođenju

atrofirati i propasti, a novi se neće razviti.

[Pamćenje]

Rana iskustva oblikuju ponašanje

odrasle osobe na značajan nacin,

čak i posebno rana iskustva

za koja u pamćenju nema dostupnih sjećanja.

Čini se kako postoje dvije vrste pamćenja:

postoji eksplicitno pamćenje, tj. sjećanje;

pomoću njega možete se prisjetiti činjenica,

pojedinosti, epizoda, okolnosti.

Medutim, moždana struktura koja šifrira sjećanja,

poznata kao hipokampus,

čak se ni ne počinje potpuno razvijati do 18 mjeseci starosti,

a svoj puni razvoj ne doseže sve do mnogo kasnije.

Zbog toga gotovo nitko nema

sjećanja prije 18 mjeseci starosti.

Međutim, postoji i druga vrsta

pamćenja, tzv. implicitno pamćenje,

a u biti se radi o emocionalnom pamćenju

zahvaljujući kojemu se emotivni
utjecaji i djetetovo tumačenje

tih emotivnih iskustava ukorjenjuju u mozgu

u obliku živčanih sklopova koji su spremni okinuti

bez obzira na izostanak specifičnog sjećanja.

Kako bih vam dao jasan primjer;

ljudi koji su posvojeni vrlo često imaju

doživotan osjećaj odbačenosti.

Ne mogu se sjetiti posvojenja.

Ne mogu se sjetiti odvajanja od biološke majke

jer se nemaju čime sjetiti.

Međutim, emocionalno pamćenje odvajanja i odbijanja

ostaje im duboko usađeno u mozak.

Stoga je vjerojatnije kako će

iskusiti osjećaj odbačenosti

i veliku emocionalnu uznemirenost

kada se osjete odbačenima,

u većoj mjeri
nego drugi ljudi.

To nije svojstveno samo ljudima koji su

usvojeni, ali je kod njih posebno snažno izraženo

zbog ovog djelovanja implicitnog pamćenja.

Ljudi koji su ovisni, a govorim imajući u vidu

objavljena istraživanja i iz vlastitog iskustva,

teški ovisnici su gotovo mahom bili

teško zlostavljani kao djeca

ili su pretrpjeli ozbiljne emocionalne gubitke.

Njihova emocionalna ili implicitna sjećanja

proizlaze iz svijeta koji nije siguran

i koji im nije od pomoći;
od skrbnika kojima nisu mogli vjerovati

i veza koje nisu bile

dovoljno sigurne da bi si mogli dopustiti ranjivost

te je u osnovi njihovih reakcija tendencija

prema kojoj si ne dopuštaju

prisne odnose;

ne vjeruju skrbnicima,

liječnicima i drugim ljudima koji im pokušavaju pomoći

i općenito svijet doživljavaju kao nesigurno mjesto...

Upravo je to funkcija implicitnog pamćenja

koja je ponekad povezana sa
slučajevima kojih se čak i ne sjećaju.

[Dodir]

Dojenčad koja je rođena prerano ili se tjednima,

možda i mjesecima nalazi u inkubatorima

i različitim uređajima i strojevima;

sada je poznato kako, ukoliko tu djecu netko

dodiruje i miluje po leđima

samo 10 minuta dnevno, time potiče razvoj njihovog mozga.

Dakle, ljudski dodir je neophodan za razvoj,

a dojenčad koju nitko nikad ne primi u naručje, umrijet će;

toliko je ljudskim bićima

potreban dodir.

U našem društvu postoji jedna nesretna sklonost

da roditeljima govorimo kako djecu ne treba podizati i grliti,

da bebe koje plaču ne treba podizati kako ih ne bi razmazili

ili kako ih treba poticati da prospavaju čitavu noć

i ne uzimati ih u naručje...

a to je upravo suprotno od onoga što dijete treba

i ta bi se djeca mogla vratiti na spavanje jer su odustala

i mozak im se jednostavno isključio,

što je način obrane od ranjivosti

zbog toga što ih roditelji u biti napuštaju,

ali ostat će im implicitna sjećanja

o svijetu kojemu jednostavno nije stalo do njih.

[Djetinjstvo]

Velik dio ovih razlika strukturirano je vrlo rano u životu.

Na neki način, nesretni doživljaji roditelja

i stavovi o tome koliko je život težak ili lak

prenose se na djecu,

bilo kroz majčinu depresiju

ili roditelje koji su otresiti prema

svojoj djeci jer su imali težak dan

ili su na kraju dana jednostavno preumorni...

a to sve na vrlo snažan način programira

razvoj djece, o čemu sada puno znamo.

Ta rana osjetljivost nije evolucijska pogreška.

Ona postoji kod mnogih različitih vrsta.

Čak i kod sadnica postoji proces početne prilagodbe

s obzirom na okruženje u kojemu rastu,

dok se ljudi prilagođavaju s
obzirom na kvalitetu društvenih odnosa.

Dakle, u ranom životu:

količina njege, sukoba, pažnje kojima ste izloženi

predokus je svijeta u kojemu biste mogli odrastati.

Odrastate li u svijetu u kojemu

se za sve morate izboriti sami; čuvati leđa;

brinuti se za sebe; naučiti ne vjerovati drugima...

ili odrastate u društvu u kojemu ovisite o

uzajamnosti, obostranosti,
suradnji, u kojemu je suosjećanje važno,

a vaša sigurnost ovisi o
dobrim odnosima s drugim ljudima...

za to je potreban puno drugačiji

emocionalni i spoznajni razvoj

i zbog toga je rana osjetljivost toliko bitna,

a roditeljstvo je gotovo pa sustav

u kojemu se vrlo nesvjesno djeci prenose ta iskustva...

o svijetu u kakvome se nalaze.

Poznati britanski dječji psihijatar, DW Winnicott, rekao je

kako u djetinjstvu u osnovi dvije stvari mogu poći po zlu.

Prva je kad se dogode stvari koje se nisu trebale dogoditi,

a druga je kad se ne dogode one
stvari koje su se trebale dogoditi.

U prvu kategoriju ulaze dramaticna iskustva zlostavljanja i

napuštanja koja su doživjeli moji pacijenti iz sirotinjske četvrti

Downtown Eastside, kao i mnogi ovisnici.

To je ono što se nije trebalo dogoditi, ali jest.

No postoji i opuštena,

prilagođena, nepodijeljena pažnja

roditelja koja je potrebna svakom djetetu,

a koju djeca vrlo često ne dobivaju.

Ta djeca nisu zlostavljana. Ona nisu zanemarena

i nisu traumatizirana,

ali ono što se trebalo dogoditi,

prisutnost emocionalno dostupnog brižnog roditelja,

jednostavno im nije omogućeno zbog

stresa u našem društvu i roditeljskom okruženju.

Psiholog Allan Schore to
naziva "emocionalnim napuštanjem";

radi se o stanju kada je roditelj fizički prisutan,

ali emocionalno odsutan.

Proveo sam...

otprilike posljednjih 40 godina svog života

radeći s najnasilnijim ljudima koje naše društvo proizvodi:

ubojicama, silovateljima itd.

Pokušavajući shvatiti što uzrokuje to nasilje,

otkrio sam kako su najnasilniji kriminalci u našim zatvorima

i sami bili žrtve

tolikog zlostavljanja u djetinjstvu da to izlazi izvan svih okvira

onoga što bih okarakterizirao kao dječje zlostavljanje.

Nisam ni izbliza imao predodžbu o dubini

izopačenosti s kojom se djeca u našem društvu

prečesto susreću.

Najnasilniji ljudi koje sam vidio i sami su preživjeli

pokušaj ubojstva, često od ruke vlastitog roditelja

ili drugih ljudi u njihovom društvenom okruženju

ili su doživjeli da im netko drugi ubije

najbližeg člana obitelji.

Buda je tvrdio da sve ovisi o svemu drugome.

Rekao je kako se "pojedinačno sastoji od mnoštva,
a mnoštvo od pojedinačnog".

Ništa se ne može shvatiti u izolaciji od svog okruženja.

List sadrži sunce, nebo i zemlju.

Taj se princip pokazao pouzdanim

u raznim segmentima, a posebno
kada je u pitanju ljudski razvoj.

Moderan znanstveni izraz za to

je "biopsihosocijalna" priroda ljudskog razvoja

prema kojoj ljudska biologija

uvelike ovisi o interakciji ljudi

s društvenim i psihološkim okruženjem.

Konkretno, Daniel Siegel, psihijatar i

istraživač s Kalifornijskog
sveucilišta u Los Angelesu (UCLA)

osmislio je izraz "međuljudska neurobiologija"

kojim želi reći kako način

na koji naš živčani sustav funkcionira

uvelike ovisi o našim osobnim vezama.

Na prvo mjesto stavlja naš
odnos s roditeljima/odgajateljima,

na drugo odnos s ostalim bitnim osobama u našim životima,

a na treće mjesto odnos s čitavom našom kulturom.

Dakle, ne možete odvojiti

neurološke funkcije ljudskog bića

od okruženja u kojemu je odrastao

i unutar kojega postoji;

i to je tako kroz čitav naš životni ciklus.

To je naročito tako

dok vam se razvija mozak, dok ste ovisni i bespomoćni,

ali isto vrijedi i kod odraslih ljudi, pa čak i pri kraju života.

[Kultura]

Ljudska bića su živjela u gotovo svakoj vrsti društva.

Od onih najravnopravnijih... čini se kako su

društva lovaca i skupljača bila vrlo ravnopravna,

primjerice u pogledu raspodjele hrane, razmjene darova...

Male skupine ljudi koje su živjele pretežito od

potrage za hranom, u određenoj mjeri i od lova,

pretežito među ljudima koje su

u najmanju ruku poznavali čitavog života,

a često se radilo o rođacima
u trećem koljenu ili bližima;

u svijetu u kojemu je postojala velika količina

protočnosti među različitim skupinama;

u svijetu u kojemu nije bila

izražena materijalna kultura...

na takav su način ljudi proveli
najveći dio svoje hominidne povijesti.

Ne iznenađuje kažemo li kako je to
put prema sasvim drugačijem svijetu.

Jedan od rezultata je puno manja količina nasilja.

Organizirano grupno nasilje nije

se događalo u to vrijeme

ljudske povijesti i to se čini prilično jasnim.

Gdje smo pogriješili?

Nasilje nije univerzalno.

Nije ravnomjerno raspoređeno u svijetu.

Postoje velike razlike s obzirom na
količinu nasilja u različitim društvima.

Postoje određena društva u
kojima gotovo da i nema nasilja,

a postoje i ona druga koja se sama uništavaju.

Neke od anabaptističkih vjerskih

skupina su u potpunosti i strogo pacifistički nastrojene,

npr. Amiši, Menoniti, Huteriti...

među nekima od ovih skupina, kao što su Huteriti,

nema zabilježenih slučajeva ubojstva.

Tijekom većih ratova, poput Drugog svjetskog rata,

dok se vršilo novačenje,

oni bi odbijali služiti vojsku.

Radije su odlazili u zatvor, nego služili vojsku.

U kibucima u Izraelu,

razina nasilja toliko je niska da tamošnji kazneni sudovi

često nasilnim prijestupnicima,

počiniteljima zločina,

određuju mjeru provođenja vremena u kibucu kako bi

naučili živjeti nenasilnim životom...

jer tako ljudi ondje žive.

Dakle, društvo nas uvelike oblikuje.

Društva u kojima živimo u širem smislu određuju naše

teološke, metafizičke, jezične i ostale utjecaje.

Naša nam društva pomažu oblikovati stavove u vezi

toga hoćemo li život gledati kroz prizmu grešnosti ili ljepote;

hoće li naše životne odluke u zagrobnom životu imati cijenu

ili neće biti važne.

U širem smislu, različita bismo velika društva mogli

okarakterizirati kao individualistička ili

kolektivistička, a ona rezultiraju vrlo različitim ljudima

s različitim načinima razmišljanja, a pretpostavljam kako

se i mozgovi tih ljudi razlikuju.

Naše, američko, jedno je od najviše
individualistički nastrojenih društava,

a kapitalistički nam sustav dopušta

stalni uspon uz tu potencijalnu piramidu,

međutim, sve je manje i manje sigurnosnih mreža.

Prema definiciji, što je društvo raslojenije

imamo manje onih ravnih sebi, manje ljudi s kojima

imamo simetrične, uzajamne odnose,

a umjesto toga ostaju nam tek točke
razdvajanja i beskrajne hijerarhije...

svijet u kojemu imamo malo uzajamnih partnera

svijet je s puno manje altruizma.

[Ljudska priroda]

To nas dovodi u potpuno nemoguć položaj

u kojemu iz znanstvene perspektive...

pokušavamo shvatiti prirodu ljudske prirode.

Znate, na određenoj razini

priroda naše prirode takva je da

njome nismo suviše ograničeni.

Pokazujemo više društvene

raznovrsnosti od bilo koje druge vrste.

Više sustava vjerovanja, oblika obiteljskih zajednica

i načina odgoja djece. Kapacitet

za raznovrsnost koji posjedujemo je izvanredan.

U društvu koje je zasnovano na konkurenciji

i zaista, vrlo često, nemilosrdnom iskorištavanju

jednog ljudskog bića od strane drugog,

profitiranju zahvaljujući problemima drugih ljudi,

a vrlo često i stvaranju

problema u svrhu profitiranja,

vladajuća će ideologija vrlo
često takvo ponašanje opravdavati

pozivajući se na neku temeljnu
i nepromjenjivu ljudsku prirodu.

Dakle, mit našeg društva je

da su ljudi prema prirodi kompetitivni,

i da su individualistički nastrojeni i sebični.

Prava stvarnost je sasvim suprotna.

Mi imamo određene ljudske potrebe.

O ljudskoj prirodi možemo konkretno govoriti tek

kada prepoznamo kako postoje određene ljudske potrebe.

Imamo ljudsku potrebu za druženjem i bliskim kontaktom,

za ljubavlju, privrženošću i prihvaćanjem.

Želimo da nas drugi vide i prihvate onakvima kakvi jesmo.

Ako su te potrebe ispunjene, razvijamo se

u suosjećajne ljude spremne

na suradnju, koji imaju osjećaj za one oko sebe.

Dakle...

suprotnost, kakvu često vidamo u svom

društvu u biti je iskrivljena ljudska priroda,

upravo zbog toga što su
zadovoljene potrebe tek malog broja ljudi.

Dakle, možete govoriti o ljudskoj prirodi,

no jedino u smislu temeljnih ljudskih potreba

koje se pobuđuju instinktivno,

odnosno, određenih ljudskih potreba

koje vode do određenih osobina ako su zadovoljene,

a drugačijih osobina ukoliko su uskraćene.

Dakle...

kad prepoznamo kako je ljudski organizam,

koji nam svojom iznimnom prilagodljivošću

omogućuje preživljavanje u raznim uvjetima,

s druge strane strogo programiran s
obzirom na određene zahtjeve okruženja

ili ljudske potrebe,

počinje se rađati društveni imperativ.

Baš kao što našem tijelu trebaju hranjive tvari,

ljudski mozak zahtijeva pozitivne poticaje iz okruženja,

u svim fazama svog razvoja,

a istovremeno ima potrebu i za zaštitom

od negativnih poticaja.

Ako se stvari koje bi se trebale dogoditi ne dogode...

ili se pak dogode stvari koje se ne bi smjele dogoditi...

tada postaje očito kako bi se
mogla otvoriti vrata, ne samo za

čitav niz psihičkih i fizičkih bolesti,

već i za mnogobrojna štetna ponašanja.

Dakle, kako sada okrećemo svoj pogled prema van

i u obzir uzimamo trenutno stanje stvari,

moramo postaviti pitanje:

Podržavaju li uvjeti koje smo stvorili u modernome svijetu

naše zdravlje?

Djeluju li temelji našeg društveno-ekonomskog

sustava kao pozitivna sila

za ljudski i društveni razvoj i napredak?

Ili je pak temeljna privlačna sila našeg društva

zapravo suprotstavljena osnovnim evolucijskim zahtjevima

koji su potrebni za postizanje i održavanje

našeg osobnog i društvenog blagostanja?

[2. dio: Društvena patologija]

Netko bi se mogao zapitati kako je ovo započelo?

Ovo što danas imamo... svijet je u stanju

općeg rasula.

[Tržište]

Sve je započeo John Locke.

John Locke uspostavio je koncept imovine.

Postavio je tri uvjeta koja određuju privatno pravo i imovinu.

Ta tri uvjeta su:

Mora ostati dovoljno imovine i za druge ljude,

ne smijete dopustiti njeno propadanje

i - najvažnije od svega - u nju morate uložiti svoj rad.

Čini se opravdano - svojim radom u svijetu

stekli ste pravo na plodove svojega rada;

i sve dok je ostaje dovoljno za druge,

i ne dopuštate njeno propadanje

i ne dopuštate stvaranje gubitka, sve je u redu.

Proveo je mnogo vremena
usavršavajući svoju poznatu raspravu o vladi

i otad je ona kanonski tekst

za ekonomsko i politicko i pravno razumijevanje

te je još uvijek klasik koji se proučava.

Nakon izlaganja svojih uvjeta,

uhvatit ćete se u razmišljanju o tome jeste li

za privatno vlasništvo ili ne,

jer iznio je iznimno prihvatljive i moćne argumente

u korist privatnog vlasništva...

Nakon čega ih sam pobija!

Pobija ih samo tako. U jednoj jedinoj rečenici.

Kaže: "...nakon što su ljudi

prešutno pristali na uvođenje novca..."

tada je to postalo...

ne kaže kako se svi ti uvjeti poništavaju ili brišu,

ali upravo to se događa.

Dakle, više nema

plodova i imovine stečenih vlastitim radom -

nikako - danas novac kupuje rad.

Više se ne uzima u obzir

ostaje li dovoljno za druge;

više se ni ne pomišlja na to propada li imovina,

jer, kako on kaže, novac je poput

srebra i zlata, a zlato se ne može pokvariti,

zbog čega novac ne možemo
smatrati odgovornim za gubitke...

to je smiješno; ne govorimo o novcu

i srebru, govorimo o posljedicama novca.

Jedan non sequitur za drugim.

Ovo je primjer zapanjujućeg

logičkog opsjenarstva kojim se koristi,

no ono je u skladu s interesima vlasnika kapitala.

Tada nastupa Adam Smith i ovome

pridodaje religiju...

Locke je započeo s tim kako je Bog sve tako uredio

i kako je to Božje pravo,

a sada se na to nadovezuje i Smith

govoreći: "Nije samo božje..."

istini za volju, ne govori baš to, ali

se u filozofskom smislu svodi na to, u načelu

govori kako "se ne radi samo o
pitanju privatnog vlasništva...";

to je sve sada "pretpostavljeno" - zadano!

I "investitori novca koji kupuju rad" takoder su - zadani!

Nije ograničeno koliko tuđeg rada mogu kupiti,

koliko mogu gomilati, količina nejednakosti -

sve je to zadano.

Tako on nastupa, a njegova velika ideja opet

je predstavljena samo u zagradama - usputno...

Vidite, ljudi stavljaju proizvode na prodaju - stvaraju ponudu,

a drugi ljudi te proizvode kupuju
- stvaraju potražnju i tako ukrug,

pa kako onda postići ujednačavanje ponude s potražnjom

ili potražnje s ponudom?

Kako one mogu doći u ravnotežu?

Jedna od središnjih zamisli ekonomije

uspostavljanje je te ravnoteže...

A on kaže: "nevidljiva ruka tržišta"

dovodi ih u ravnotežu.

Time je "Bog" postao iminentan.

Ne samo da je ustupio prava na imovinu,

sva svoja sredstva i "prirodna prava",

a o čemu je Locke govorio...

Sada je sam sustav postao "Bog".

U stvari, to kaže Smith,

a morate pročitati čitavo

"Bogatstvo naroda" kako biste pronašli ovaj citat.

Kaže: "Oskudnost sredstava za život

postavlja granice razmnožavanju siromašnih,

a priroda to ne može riješiti na drugi način

nego da im ukloni djecu."

Dakle, predvidio je teoriju
evolucije u najgorem mogućem smislu...

to je bilo puno prije Darwina.

Nazivao ih je "Rasom težaka".

Možete uočiti sljedeće: ovdje imamo ugrađen rasizam,

životu svojstvenu sljepoću za ubijanje

nebrojenog broja djece,

zbog čega je pomislio: "to je
nevidljiva ruka koja čini da ponuda

odgovara potražnji, a potražnja ponudi".

Vidite li koliko je "Bog" mudar?

Iz toga možete vidjeti kako je mnogo stvarno pakosnih,

za život razornih, ekološki genocidnih nedjela

kojima danas svjedočimo, na neki način začeto

"misaonim genom" koji je pokrenuo Smith.

Kada se prisjetimo izvornog koncepta

tzv. slobodnog tržišta - kapitalističkog sustava

koji su osmislili rani filozofi ekonomije,

poput Adama Smitha,

vidimo kako se izvorna zamisao "tržišta"

bazirala na trgovanju stvarnim,
opipljivim i za život potrebnim dobrima.

Adam Smith nije mogao ni zamisliti kako bi

najprofitabilniji gospodarski sektor na planeti

na koncu mogao postati arena financijskog trgovanja,

tzv. ulaganje,

gdje se novac stječe

kretanjima drugog novca

u proizvoljnoj igri koja nema

nikakvu produktivnu vrijednost za društvo.

Ipak, bez obzira na Smithovu namjeru,

vrata za takve naizgled nepravilne pojave

ostavljena su širom otvorenima kroz
jedno temeljno načelo ove teorije:

novac je okarakteriziran kao roba,
kao da ima vrijednost sam po sebi.

Danas se u svim ekonomijama svijeta,

neovisno o njihovom deklarativnom društvenom sustavu,

za novcem juri samo zbog novca i ničega drugog.

Osnovna ideja, kojoj je tajanstvenu notu dao

Adam Smith svojim vjerskim proglasom

o "nevidljivoj ruci",

pretpostavlja kako će se uskogrudnom,
koristoljubivom potjerom

za tom fiktivnom robom

na neki način čarolijom ostvariti

ljudsko i društveno blagostanje i napredak.

U stvarnosti, interes motiviran novcem

ili ono što neki nazivaju "novčanim tokom vrijednosti"

sada je u potpunosti odvojen od temeljnog

životnog interesa, koji bismo mogli nazvati

"životnim tokom vrijednosti".

Događa se da imamo potpunu zbrku

u ekonomskoj doktrini

između ta dva toka.

Smatra se kako novčani tok vrijednosti

rezultira životnim tokom vrijednosti

i zbog toga se kaže kako će
uslijed povećanja u prodaji robe,

rasta BDP-a itd...

doći do porasta blagostanja

i kako BDP možemo smatrati osnovnim pokazateljem

društvenog zdravlja...

Možete vidjeti zbog čega nastaje zbrka.

Govori se o novčanim tokovima vrijednosti,

dakle o svim primicima i prihodima koji

proizlaze iz prodaje dobara

i to se brka s proizvodnjom onoga
što poboljšava kvalitetu života.

Dakle, od samog je početka popločen put za

potpuno stapanje novca

i životnog toka vrijednosti.

Dakle, suočeni smo s nekom vrstom strukturirane obmane

koja postaje tim više smrtonosna

što se više novčani tok razdvaja od proizvodnje

bilo čega.

Dakle, radi se o poremećaju sustava

i to poremećaju koji je, po svemu sudeći, fatalan.

[Dobrodošli u stroj]

U današnjem društvu, rijetko
možemo čuti nekoga tko govori

o napretku svoje zemlje ili društva

u smislu fizičke blagodati, stanja sreće,

povjerenja ili društvene stabilnosti.

Umjesto toga, mjere nam se predstavljaju

kroz ekonomske apstrakcije.

Imamo bruto domaći proizvod, indeks potrošačkih cijena,

vrijednost tržišta dionica, stope inflacije...

itd.

No, govori li nam to išta o stvarnoj vrijednosti

u pogledu kvalitete života ljudi?

Ne. Sve ove mjere povezane su sa

samim tokom novca i ničim drugim.

Npr., bruto domaći proizvod (BDP) države

mjerilo je vrijednosti prodanih roba i usluga.

Smatra se kako njegova veličina korelira sa

"životnim standardom" ljudi neke države.

U SAD-u je za zdravstvo izdvojeno više

od 17% BDP-a u 2009. godini,

što predstavlja iznos veci od 2,5 bilijuna dolara;

tom je ekonomskom mjerom stvoren pozitivan učinak.

Prema toj logici,

bilo bi još bolje za privredu SAD-a

kada bi se zdravstvene usluge povećale...

možda na 3... ili 5 bilijuna dolara,

jer bi to rezultiralo višim rastom,

većim brojem radnih mjesta i blagonaklonošću ekonomista

s obzirom na porast životnog standarda u njihovoj državi.

Ali, stanimo malo.

Što zdravstvene usluge ustvari predstavljaju?

Pa... LJUDE KOJI SU BOLESNI ILI UMIRU.

Točno - što je više nezdravih ljudi u Americi,

tim bolje za privredu.

Ne radi se o pretjerivanju ili cinizmu.

U stvari, ako se dovoljno udaljimo,

shvatit ćete kako BDP

ne samo da ne odražava stvarno javno ili društveno zdravlje

na bilo kakvoj opipljivoj razini,

već je to poglavito mjera

industrijske neučinkovitosti

i propadanja društva.

Što više raste, tim stvari postaju gore

u pogledu osobnog, društvenog

i ekološkog integriteta.

Za stvaranje profita potrebno je stvoriti probleme.

Prema postojećem obrascu nema profita

u spašavanju života, vraćanju ravnoteže na planet,

uspostavljanju pravde i mira ili bilo čega drugog.

U tome jednostavno nema zarade.

Postoji jedna stara izreka -

donesi zakon i stvorio si posao.

Stvorio si posao odvjetniku ili već nekome.

Dakle, zločin doista stvara

poslove kao što je i razaranje stvorilo

poslove na Haitiju.

U ovom trenutku imamo otprilike 2.000.000 zatvorenika

u državi (SAD),

a velik dio ih je u zatvorima

koje vode privatne korporacije:

Corrections Corporation of America i Wackenhut

trguju svojim dionicama na Wall Streetu,

a njihova vrijednost ovisi o tome koliko je ljudi u zatvoru.

To je bolesno.

Ali to je odraz onoga

što ovaj ekonomski obrazac zahtijeva.

Što točno ovaj ekonomski obrazac zahtijeva?

Što to omogućava opstojnost našeg ekonomskog sustava?

Potrošnja.

Još preciznije - Kružna potrošnja.

Kada analiziramo

temelje klasične tržišne ekonomije,

ostaje nam model novčane razmjene

koji se jednostavno ne smije zaustaviti

ili značajno usporiti

želimo li da društvo kakvo poznajemo

ostane funkcionalno.

Na ekonomskoj pozornici postoje tri glavna glumca:

zaposlenik, poslodavac

i potrošač.

Zaposlenik prodaje poslodavcu
svoj rad u zamjenu za dohodak.

Poslodavac prodaje svoje proizvodne usluge, dakle robu,

potrošaču u zamjenu za dohodak,

a potrošač je, naravno, jednostavno druga uloga

zaposlenika i poslodavca

koji troše unutar sustava

kako bi omogućili nastavak kružne potrošnje.

Drugim riječima, globalni tržišni sustav temelji se na

pretpostavci kako će uvijek biti dovoljno

potražnje za proizvodima u društvu

koja će omogućavati dovoljnu stopu cirkulacije novca

za održavanje procesa potrošnje.

Što je veća stopa potrošnje,

više je pretpostavljenog tzv. ekonomskog rasta

i stroj ide dalje...

Ali, samo malo -

mislio sam da bi ekonomija trebala biti, ne znam...

"ekonomična"?

Nije li sam pojam povezan s očuvanjem

i učinkovitošću te smanjenjem gubitaka?

Kako onda naš sustav, koji zahtijeva što veću

potrošnju, može biti učinkovit u očuvanju

ili "ekonomičan"?

Pa... ne može.

Cilj tržišnog sustava upravo je suprotan

onome što bi stvarna ekonomija trebala raditi -

učinkovito i konzervativno usmjeravati

materijale za proizvodnju i raspodjelu

dobara nužnih za život.

Živimo na ograničenom planetu s ograničenim resursima

na kojemu su, primjerice, nafti koju koristimo

za nastanak trebali milijuni godina...

a mineralima koje koristimo milijarde godina.

Dakle... sustav koji namjerno promiče

ubrzanje potrošnje

zbog tzv. "ekonomskog rasta"

odraz je čistog ekocidnog ludila.

Učinkovitost bi se ogledala u odsutnosti otpada.

Odsutnost otpada?

Ovaj sustav rasipniji je od svih drugih

postojećih sustava u povijesti planete.

Svaka razina organizacije života i sustava života

u stanju je krize, izazova

i propadanja ili kolapsa.

U nijednom recenziranom časopisu u posljednjih 30 godina

nećete pročitati ništa drugo:

svi životni sustavi su u opadanju.

Isto vrijedi za društvene programe...

i količinu raspoložive vode.

Pokušajte navesti neku vrijednost od životne važnosti koja

nije ugrožena i pod prijetnjom...

Ne možete.

Takve vrijednosti nema, a to navodi na očajanje.

Čak nismo ni otkrili uzročni mehanizam.

Ne želimo se suočiti s uzročnim mehanizmom.

Samo želimo ići dalje. Znate, u tome je ludilo -

neprestano ponavljati jednu te istu stvar

premda ona očigledno ne funkcionira.

Dakle,

nismo suočeni s ekonomskim sustavom

već, usudit ću se reći, s anti-ekonomskim sustavom.

[Anti-ekonomija]

Postoji stara izreka koja kaže da

model tržišnog natjecanja nastoji

"stvoriti najbolju moguću robu
po najnižim mogućim cijenama".

Ova izreka je u osnovi stimulacijski koncept

koji opravdava tržišno natjecanje

na temelju pretpostavke kako će ishod biti

proizvodnja robe više kvalitete.

Kada bih odlučio napraviti stol,

za očekivati je da bih odabrao najbolje

i najizdržljivije dostupne materijale, zar ne?

Želio bih da stol traje što je duže moguće.

Zašto bih napravio nešto loše,

znajući da ću to morati napraviti ponovno

te potrošiti još više materijala i energije?

Iako se to u fizičkom svijetu čini razumnim,

u tržišnom svijetu

to ne samo da je sasvim nerazumno,

već nije ni moguće.

Tehnički je nemoguće proizvesti

najbolji mogući proizvod

ako tvrtka želi zadržati svoju konkurentnost

i time ostati cijenom pristupačna potrošaču.

Doslovno sve što je stvoreno i spremno za prodaju

u globalnoj ekonomiji postaje manje vrijedno

istog trenutka kad je proizvedeno,

jer matematički je nemoguće

napraviti znanstveno najnaprednije, najefikasnije

i strateški održive proizvode.

Tako je zbog toga što tržišni sustav

zahtijeva određenu "cjenovnu efikasnost",

odnosno, potrebu za smanjenjem troškova

u svakoj od faza proizvodnje.

Od cijene radne snage do cijene

sirovina, ambalaže itd.

Naravno, ta natjecateljska strategija

postoji kako bi kupci kupili njihove proizvode,

a ne proizvode konkurentnog proizvodača

...koji radi potpuno istu stvar:

nastoji učiniti svoje proizvode
istovremeno konkurentnima i pristupačnima.

Tu nepromjenjivo rasipnu posljedicu sustava

mogli bismo nazvati "neminovna zastarjelost".

Međutim, to je tek dio većeg problema:

Temeljni prevladavajući princip tržišnog gospodarstva

koji, naravno, nećete pronaći niti u jednom udžbeniku,

je sljedeći:

"Ničemu proizvedenome nije
dopušteno održavati životni vijek

duljim od onoga koji se može podnijeti

kako bi se nastavila kružna potrošnja."

Drugim riječima, nužno je da se stvari pokvare,

propadnu i istekne im valjanost
unutar određenog vremenskog razdoblja.

To nazivamo "planirana zastarjelost".

Planirana zastarjelost okosnica je temeljne tržišne

strategije svake proizvodačke korporacije koja postoji.

Naravno, tek bi manjina proizvodača

spremno priznala takvu strategiju;

umjesto toga, prikrivaju je pomoću

prethodno spomenute "neminovne zastarjelosti",

često ignorirajući ili čak potiskujući

nove tehnološke iskorake

pomoću kojih bismo mogli stvoriti održiviji,
dugotrajniji proizvod.

Kao da nije dovoljno rasipan sustav

koji sam po sebi ne može omogućiti

proizvodnju najtrajnijih i najučinkovitijih artikala;

tu je i "planirana zastarjelost" koja

prepoznaje kako je dugotrajnost proizvoda

u negativnoj korelaciji s održavanjem kružne potrošnje,

a time i samog tržišta.

Drugim riječima, održivost proizvoda

obrnuto je proporcionalna ekonomskom rastu

i zato postoji izravna, snažna stimulacija

u smjeru skraćivanja vijeka trajanja

svih proizvedenih artikala.

Zapravo, sustav ne može funkcionirati nikako drugačije.

Jedan pogled na beskrajna odlagališta koja se trenutno šire

cijelim svijetom ukazuje na stvarnost zastarjelosti.

Postoje milijarde jeftino izrađenih mobitela,

računala i drugih tehnoloških naprava

punih dragocjenih, teško dostupnih sirovina

poput zlata, koltana, bakra...

a sada trunu u ogromnim hrpama,

obično zbog pukog kvara ili zastarjelosti

malih dijelova koji bi u društvu orijentiranom na konzerviranje

mogli biti lako popravljeni ili nadograđeni

čime bi vijek trajanja proizvoda bio produljen.

Nažalost, koliko god to učinkovito moglo izgledati

u našoj fizičkoj stvarnosti života na

ograničenom planetu s ograničenim resursima,

smatra se izrazito neučinkovitim s obzirom na tržište.

Parafrazirat ću:

„Učinkovitost, održivost i

očuvanje neprijatelji su našega ekonomskog sustava“.

Također, baš poput fizičkih
dobara koje je potrebno neprestano

iznova proizvoditi

bez obzira na njihov učinak na okoliš,

uslužne djelatnosti temelje se na istim principima.

Činjenica je kako nema novčane koristi

od trajnog rješavanja bilo kojeg problema

koji se danas servisira.

Na kraju krajeva,

zadnja stvar koju zdravstvene organizacije uistinu žele

je liječenje bolesti kao što je rak,

jer bi se time odrekle brojnih
radnih mjesta i bilijuna dolara prihoda.

Kad smo već na toj temi...

Kriminal i terorizam u ovom su sustavu poželjni!

Barem s ekonomskog stajališta...

Zapošljavaju policiju,

stvaraju visoko vrijednu robu za zaštitu,

da ne spominjemo vrijednost zatvora

koji su u profitabilnom, privatnom vlasništvu.

Što je s ratom?

Ratna industrija u Americi
iznimno je snažan pokretač BDP-a -

jedna od najprofitabilnijih industrija -

a proizvodi oružja smrti i razaranja.

Omiljena igra ove industrije je uništavanje,

nakon čega se hvata obnove uništenog, za profit.

Vidjeli smo ovo u milijardama dolara vrijednim

ugovorima sklopljenima zahvaljujući ratu u Iraku.

Zaključak je kako su socijalno negativna

svojstva društva

postala pozitivno nagrađeni pothvati za industriju

i bilo kakav interes za rješavanje problema

ili održivost i očuvanje okoliša

suštinski se protivi ekonomskoj održivosti.

I zato

svaki put kada BDP u nekoj državi raste,

svjedočite porastu oskudice,

stvarne ili izmišljene,

a uzrok oskudice po definiciji je ukorijenjen u neučinkovitosti.

Dakle, povećanje oskudice
podrazumijeva povećanje neučinkovitosti.

[Poremećaj sustava vrijednosti]

Američki san temelji se na

neobuzdanoj potrošnji.

Temelji se na činjenici da su

državni mediji,

a posebno tržišno oglašavanje

- sve korporacije kojima treba beskonačan rast -

uvjerili, odnosno isprali mozgove

većini ljudi u Americi i svijetu

kako moraju imati X materijalne imovine

i mogućnost stjecanja beskonačno veće količine

materijalne imovine da bi bili sretni.

To jednostavno nije istina.

Zašto onda ljudi nastavljaju kupovati na ovaj način

koji je prema svojim kumulativnim sustavnim učincima

krajnje ekološki genocidan?

To je samo klasično i operantno uvjetovanje.

Jednostavno, kao "ulaz", uvjetujete organizam

kako biste, kao "izlaz", postigli željena ponašanja,

ostvarili svrhu ili ciljeve.

Imaju sve tehnološke resurse

te se hvale kako

utječu na umove dojenčadi

jer ono što čuju već ih

uvjetuje na određene robne marke.

Tada shvatite, zbog toga su

ljudi tolike ovce.

Uče ih da budu ovce.

Radi se o poremećaju sustava vrijednosti.

Naime, ako postoji bilo kakvo svjedočanstvo o plastičnosti

ljudskog uma;

ako postoji bilo kakav dokaz o povodljivosti

ljudske misli i kako je lako

na temelju poticaja iz okoline

ljude uvjetovati i voditi

te kome to ustvari koristi:

svijet tržišnog oglašavanja taj je dokaz.

Jednostavno se morate diviti

razini na kojoj se odvija ispiranje mozga

zbog koje ovi programirani
roboti koje nazivamo "potrošačima"

lutaju pejsažom

samo kako bi ušetali u trgovinu i potrošili

4000$ na torbicu

koja u izradi vjerojatno košta 10 dolara

u prekomorskim tvornicama s jeftinom radnom snagom.

Isključiva motivacija je prividni status koji ta robna marka

predstavlja u ovoj kulturi.

Možemo pomisliti i na stare društvene tradicije

koje povećavaju razinu povjerenja i zajedništva u društvu -

a koje sada nestaju zbog gramzivih

materijalističkih vrijednosti zbog kojih si mi danas nekoliko

puta godišnje međusobno poklanjamo beskorisno smeće.

Možda se pitamo zašto u današnje vrijeme toliko ljudi ima

kompulzivne porive za kupovanjem i posjedovanjem,

a jasno je kako su od djetinjstva uvjetovani

da očekuju materijalna dobra

koja će biti znak njihovog statusa u očima prijatelja i rodbine.

Činjenica je kako su u temeljima svakog društva

vrijednosti koje podržavaju njegovo funkcioniranje,

a naše društvo, takvo kakvo jest,

može funkcionirati samo ako naše vrijednosti podržavaju

upadljivu potrošnju koja

je potrebna za opstanak tržišnog sustava.

Prije 75 godina, potrošnja u Americi

i u većini zemalja Prvog svijeta bila je upola manja

od današnje, po osobi.

Današnja nova potrošačka kultura

osmišljena je i nametnuta

radi vrlo stvarne potrebe za sve

većim razmjerima potrošnje.

Upravo zbog toga većina korporacija troši

više novca na promidžbu nego na postupak

proizvodnje samog proizvoda.

Marljivo rade na stvaranju lažne
potrebe koju trebate zadovoljiti.

I to u stvari funkcionira.

["Ekonomisti"]

Vidite, ekonomisti ustvari uopće nisu ekonomisti.

Oni su promotori vrijednosti novca

i možete vidjeti kako se svi njihovi

modeli u osnovi svode na razmjenu

papira koji odgovaraju profitu

jedne strane ili obiju strana ili kako god,

ali su potpuno odvojeni od stvarnog svijeta proizvodnje

onoga što je uistinu potrebno za život.

U Ohiu jedan stariji čovjek nije platio račun za struju,

možda vam je slučaj poznat, i u tvrtki

za distribuciju električne energije
isključili su mu struju pa je umro.

Razlog iz kojeg su je isključili

je taj što ne bi bilo isplativo

držati je uključenom jer nije platio svoj račun.

Smatrate li kako je to bilo u redu?

Stvarna odgovornost ne leži na

tvrtki za distribuciju električne energije koja ju je isključila

nego na susjedima, prijateljima i poznanicima

tog čovjeka

koji nisu bili dovoljno darežljivi

da bi njemu kao pojedincu omogućili

plaćanje računa za struju.

HMMMMMM...

Jesam li dobro čuo?

Je li on upravo rekao kako je smrt čovjeka

uzrokovana nedostatkom novca

bila odgovornost...

drugih ljudi...

govori li o milosrđu?

U tom slučaju trebat će nam

čitav niz reklamnih kampanja, malih otužnih

posuda s prorezom za kovanice na šalterima

i gomila staklenki za prikupljanje donacija

za milijardu ljudi na planetu

koji sada umiru od gladi...

zbog sustava koji je promovirao Milton Friedman.

Kad god imamo posla s filozofima kao što su

Milton Friedman, F. A. Hayek,

John Maynard Keynes, Ludwig von Mises

ili bilo koji drugi veći tržišni ekonomist,

temelj njihove racionalnosti

rijetko kad izlazi iz okvira novčanog toka.

Time podsjećaju na religiju.

Analize potrošnje, stabilizacijski propisi,

deficit potrošnje, agregirana potražnja...

postoje u obliku beskrajne, kružne

rasprave koja racionalizira samu sebe,

u kojoj se prema zadanim postavkama isključuju

univerzalne ljudske potrebe, prirodni resursi i bilo koji drugi

oblik fizičkog života koji podržava učinkovitost,

a zamjenjuje ih jedinstvena predodžba prema kojoj ljudi

nastoje postići prednost u
odnosu na druge isključivo zbog novca,

motivirani vlastitim, ograničenim interesom

koji bi na čaroban način trebao stvoriti održivo,
zdravo i uravnoteženo društvo.

U čitavoj toj teoriji, u čitavoj doktrini

nema poveznice sa životom.

Što oni rade?

Oni prate novčane tokove.

To je sve što rade, prate novčane tokove,

unaprijed pretpostavljajući one bitne stvari.

Prvo: U tome nema poveznica sa životom...

Što... nema kakvih poveznica?

Drugo: Svi agenti razmišljaju

isključivo o povećanju vlastitog profita.

To znači kako misle samo na sebe

i na ono što mogu izvući za sebe.

To je osnovno stanovište racionalnosti:

odabir vlastitog povećanja,

a jedino što žele povećati je količina

novca ili robe.

A kako se u to uklapaju društveni odnosi?

Ne uklapaju se, osim u obliku razmjene radi povećanja.

Kako se uklapaju naši prirodni resursi?

Ne uklapaju se, osim u vidu iskorištavanja.

Kako se uklapa obitelj i mogućnost njenog preživljavanja?

Ne uklapa se. Moraju posjedovati

novac kako bi mogli kupiti robu.

Ne bi li se ekonomija između ostalog

trebala baviti ljudskim potrebama?

Nije li to osnovno pitanje?

Aha, riječ "potreba" niti ne postoji u vašem rječniku.

Pretočili ste je u "želje"...

a što je želja? To je

novčana potražnja koja želi kupiti.

Pa, ako je to novčana potražnja koja želi kupiti,

onda to nema veze s potrebom,

jer kod određene osobe možda
ne postoji novčana potražnja,

ali zato postoji očajnicka potreba za,
primjerice, zalihama vode.

S druge strane, novčana
potražnja može poželjeti zlatnu WC dasku.

Dakle, kamo sve to vodi?

Na zlatnu WC dasku.

I to se naziva ekonomijom?

Kada malo bolje razmislite o tome,

prepoznat ćete jednu od najbizarnijih

obmana u povijesti ljudske misli.

[Monetarni sustav]

Dakle - do sada smo bili usredotočeni na tržišni sustav.

No, ovaj je sustav zapravo tek

polovica globalnog ekonomskog obrasca.

Druga polovica je "monetarni sustav".

Dok se tržišni sustav bavi interakcijom ljudi

koji se natječu za profit kroz spektar

proizvodnje i raspodjele rada,

monetarni sustav predstavlja temeljni skup pravila

koji su odredile financijske institucije,

a kojima se između ostalog

stvaraju uvjeti za tržišni sustav.

Kad se govori o monetarnom sustavu, često se spominju

i kamatne stope, pozajmice, dug, zaliha novca,

inflacija itd.

Premda biste si mogli poželjeli iščupati kosu dok slušate

blebetanja monetarnih ekonomista:

"Skromne preventivne mjere mogle bi spriječiti potrebu

za drastičnijim mjerama kasnije…",

priroda i učinak ovog

sustava zapravo su prilično jednostavni:

Našom ekonomijom...

odnosno, globalnom ekonomijom

upravljaju tri osnovne stvari.

Jedna od njih je bankarstvo frakcijskih rezervi

putem kojega banke tiskaju novac ni iz čega.

Izmedu ostalog, temelji se i na kamatama na kamatu.

Kada posudite novac, morate vratiti više

nego što ste posudili, što znači kako se ustvari

ponovo stvara novac ni iz čega,

a koji se opet mora održavati stvaranjem još više novca.

Živimo unutar obrasca beskonačnog rasta.

Ekonomski obrazac u kojemu živimo je piramidalna shema.

Ništa ne raste vječno.

To nije moguće.

Kao što je veliki psiholog James Hillman napisao:

"Jedino što raste u ljudskom tijelu nakon

određene dobi je rak".

Nije samo količina novca ta koja mora nastaviti rasti,

isto vrijedi i za količinu potrošača.

Potrošači trebaju posuđivati novac uz kamate

kako bi stvarali što više novca, a to očito nije moguće

na ograničenom planetu.

Ljudi su u osnovi sredstvo za stvaranje novca

koje mora stvoriti još novca

kako se cijela stvar ne bi raspala,

a upravo to se sada događa.

U osnovi postoje samo dvije
stvari koje bi svatko trebao znati

u vezi monetarnog sustava:

Prvo: Sav novac nastaje iz duga.

Novac je dug uobličen u monetu,

bilo da je materijaliziran iz državnih obveznica,

ugovora o stambenom kreditu ili kreditnih kartica.

Drugim riječima, kad bi se sav nepodmireni dug

otplatio upravo sad,

u optjecaju ne bi ostao niti jedan dolar.

Drugo: Kamata se naplaćuje na
gotovo sve odobrene zajmove,

a novac potreban za otplaćivanje ove kamate

još ne postoji u novčanim zalihama.

Kroz zajmove je stvorena jedino glavnica

i glavnica je novčana zaliha.

Dakle, kad bi se sav ovaj dug vratio upravo sada,

ne samo da u optjecaju ne bi ostao nijedan dolar,

već bi se stvorila ogromna količina dužničkog novca

koju bi bilo doslovce nemoguće otplatiti jer ne postoji.

Sve to neizbježnima čini dvije stvari:

Inflaciju

i Stečaj.

Što se inflacije tiče, nju možemo shvatiti kao povijesni trend

u gotovo svakoj današnjoj državi

i lako ju je povezati s njenim uzrokom,

a to je trajno povećanje novčanih zaliha

koje je neophodno

radi pokrivanja kamatnih dugova i održavanja sustava.

Što se tiče stečaja,

on dolazi u obliku dužničkog sloma.

Ovaj slom će se neminovno dogoditi osobi,

poduzeću ili državi,

a obično se događa u trenutku u kojemu postane

nemoguće otplaćivati kamate.

No postoji svijetla strana ove priče...

barem za tržišni sustav.

Naime, dug stvara pritisak.

Dug stvara robove koji rade za plaću.

Puno je vjerojatnije da osoba u
dugovima prihvati posao s nižim primanjima

od osobe koja nije u dugovima,

čime postaje jeftin radnik,

a to je sjajno za korporacije jer dobivaju skupinu ljudi

koji nemaju financijsku neovisnost.

No - isto se može primijeniti i na čitave države...

Svjetska banka i Međunarodni monetarni fond

koji uglavnom služe kao posrednici za

transnacionalne korporativne interese

daju ogromne pozajmice državama u nevolji

uz vrlo visoke kamatne stope

i onda, kada se države

duboko ukopaju i više im ne mogu isplaćivati rate,

uvode oštre mjere -

ulijeću korporacije,

pokreču izrabljivačke pogone i
uzimaju si njihove prirodne resurse.

To se smatra tržišnom učinkovitošću.

Ali pričekajte - ima toga još:

imamo jedinstveni

hibrid monetarnog i tržišnog sustava

po nazivu burza

na kojoj se umjesto, recimo, proizvodnje stvarnih vrijednosti,

kupuje i prodaje sâm novac.

Pogodite što čine s dugom?

U pravu ste - trguju njime.

Doslovce kupuju i prodaju dug za profit.

Od zamjena kreditnih rizika

i obaveza kolateralnog duga za potrošački dug

sve do kompleksnih derivativnih spekulacija kojima

mogu maskirati dug čitave države,

a kao primjer imamo tajni dogovor između

investicijske banke Goldman Sachs i Grčke

koji je gotovo potkopao cijelu europsku ekonomiju.

Dakle, kada je riječ o tržištu dionica i Wall Streetu,

imamo potpuno novu razinu ludila

koja je proistekla iz novčanog toka vrijednosti.

Sve što trebate znati o tržištima

napisano je u uvodniku časopisa Wall Street Journal

prije par godina

pod nazivom "Lekcije investitora oštećenog mozga".

U tom su članku objasnili zašto su

osobe s blagim oštećenjem mozga

bolji ulagači

od osoba čiji mozak normalno funkcionira.

Zašto? Zato što osoba

s blagim oštećenjem mozga nema suosjećanja.

U tome je stvar. Ako nemate nimalo suosjećanja,

bit ćete dobar ulagač

te stoga Wall Street uzgaja ljude koji nemaju suosjećanja.

Oni odlaze tamo, donose odluke

i trguju bez grižnje savjesti,

uopće ne razmišljajući o tome kako bi svojim postupcima

mogli utjecati na ostale ljude, svoje bližnje.

Dakle, oni uzgajaju te robote,

ljude bez duše.

Sada više ne žele plaćati ni te ljude,

već uzgajaju robote – prave robote –

prave algoritamske trgovce.

Goldman Sachs u velikom trgovačkom skandalu:

postavili su računalo pored Njujorške burze.

To računalo, to "kolocirano" računalo, kako ga nazivaju,

unaprijed simulira sve transakcije na burzi i

napada burzu s velikim brojem naloga

tako da ju "odere"

izvlačeći novac malo po malo.

To je kao da cijeli dan ispumpavaju novac.

U jednom su kvartalu prošle godine tako radili 30

ili 60 dana zaredom, bez dana u minusu,

pritom svakodnevno zaradivši milijune dolara.

To je statistički nemoguće!

Kad sam ja radio na Wall Streetu, služili smo se

podmićivanjem nadležnih.

Brokeri bi podmićivali upravitelja,

upravitelj bi podmićivao područnog upravitelja prodaje.

Područni upravitelj prodaje

podmićivao bi državnog upravitelja prodaje.

Takav je bio prešutni dogovor.

Za Božić, koji bi broker za
Božić obično dobio najveću božićnicu

za odrađen posao? Nadzorni službenik.

Nadzorni službenik sjedi tamo cijeli dan;

on bi trebao osigurati da

ne povrijedite nijedan propis

i da se "ravnate" prema zakonu.

Naravno, da, do mjere do koje

možete podmititi nadzornog službenika,

do te se mjere ravnate prema zakonu!

Kako je prevara postala sustav?

Ona više nije nusproizvod.

Ona je sustav.

To je kao u onom starom vicu Woddy Allena:

"Doktore, moj brat misli da je kokoš."

A doktor će mu na to: "Neka uzme tabletu

i time će riješiti problem".

On odvrati: "Ne, doktore, ne shvaćate,

trebaju nam jaja".

Shvaćate?

Dakle, neprestano trgovanje lažnim potraživanjima

između banaka

radi generiranja pristojbi

radi generiranja bonusa

postalo je pokretač rasta BDP-a

i time ekonomije SAD-a

premda one u suštini trguju lažnim potraživanjima

za koja nema nade da će ikada povratiti novac.

Banke ne obrađuju, ne stvaraju i ne re-sekuritiziraju ništa.

Ako napišem 20 milijardi dolara na ubrusu

i prodam ga J. P. Morganu, a i J. P. Morgan napiše

20 milijardi dolara na ubrusu

i zatim razmijenimo ova dva ubrusa u baru

te ako si svaki isplati četvrtinu od 1% kao naknadu,

zaradit ćemo popriličnu božićnicu.

Obojica smo proknjižili ubrus od 20 milijardi dolara

koji nema stvarnu vrijednost i tako sve do trenutka

u kojemu sustav više neće biti u stanju upijati lažne

ubruse, a u tom slučaju zatražit ćemo od vlade

da nas izvuče.

Zbog Wall Streeta i globalnog tržišta dionica,

danas prema konzervativnoj
procjeni postoji oko 700 bilijuna dolara

nepodmirenih lažnih potraživanja -

poznatih kao derivati -

koja tek trebaju propasti.

To je vrijednost 10 puta veća

od vrijednosti domaćeg bruto proizvoda

cijelog planeta.

Već smo svjedočili vladinom spašavanju

korporacija i banaka...

dok istovremeno svoj novac posuduju

od banaka, što priču čini smiješnom.

Sada svjedočimo tome kako više država udruženim

snagama nastoji spasiti pojedine države

posredstvom međunarodnih banaka.

Ali kako novcem spasiti cijeli planet?

Više nema države koja nije prezadužena.

Izolirani slomovi u kojima se dug više nije mogao otplaćivati

jedino mogu biti tek početak domino-efekta,
uzmemo li u obzir cijelu računicu.

Procijenjeno je kako bi samo u SAD-u

porez na dohodak morao biti podignut na 65%

po osobi samo kako bi se
pokrile kamate u bliskoj budućnosti.

Ekonomisti predviđaju kako će unutar nekoliko desetljeća

60% zemalja na planeti biti u stečaju.

Pričekajte malo - samo da vidim jesam li dobro razumio.

Svijet je pred stečajem,

kojeg god to vraga značilo,

zbog ideje koju smo nazvali "dug",

a koja u fizičkoj stvarnosti niti ne postoji.

To je tek dio igre koju smo izmislili...

a opet, blagostanje milijardi ljudi

trenutno je ugroženo.

Ekstremne stope otkaza -
gradovi od šatora - porast siromaštva

oštre mjere štednje - škole se zatvaraju -

djeca gladuju... i neimaština
unutar obitelji na različitim razinama,

sve zbog te pomno osmišljene izmišljotine...

Jesmo li toliko jebeno glupi?!

Ej! Ej! Mars - stari moj.

Daj pomogni sestrici, ha?

Odrasti, mala.

Saturn! Što ima, stari?

Sjećaš li se one zgodne maglice s kojom sam te spojila

nedavno?

Uh - slušaj Zemljo.

Postaješ nam stvarno naporna.

Sve si dobila i sve si to potrošila.

Imaš obilje resursa i svjesna si toga.

Odrasti i prihvati

odgovornost, zaboga.

Rastužuješ svoju majku.

Prepuštena si sebi, mala.

Da, kakogod.

[Javno zdravlje]

Dakle, sa svim ovim na umu...

Od stroja za pustošenje koji nazivamo tržišnim sustavom -

do stroja za zaduživanje koji
nazivamo monetarnim sustavom -

koji tvore monetarno-tržišni obrazac

koji definira današnju globalnu ekonomiju...

uviđamo jednu posljedicu koja proizlazi

iz cjelokupnog stroja:

Nejednakost.

Bilo da uzmemo tržišni sustav koji stvara prirodnu

gravitaciju ka monopolu i jačanju moći,

istovremeno stvarajući ograničene zone bogatih industrija

koje dominiraju nad ostalima,

bez obzira na svoju korisnost -

poput činjenice da top menadžeri

spekulativnih fondova na Wall Streetu

trenutno odnose kućama preko 300 milijuna dolara godišnje,

ne doprinoseći doslovno ničemu.

Dok znanstvenik koji traži lijek za bolest,

pokušavajući pomoći čovječanstvu,

možda zaradi 60 tisuća dolara godišnje, ako mu se posreći.

Ili uzmemo li u obzir monetarni sustav

u čiju je samu strukturu ugrađena klasna podijeljenost.

Na primjer:

Ako imam milijun dolara viška i odlučim ih oročiti

uz kamatu od 4% -

zaradit ću 40 000 dolara godišnje.

Nisam pridonio društvu - nisam učinio ništa.

Međutim, ako sam iz niže klase i prisiljen sam dizati kredite

kako bih kupio automobil ili kuću,

plaćam kamatu iz koje će se,

u teoriji,

isplatiti milijunaševih 4% kamata na oročenu štednju.

Ta krađa od siromašnih kako bi se platilo bogatima

temeljni je aspekt koji je ugrađen u monetarni sustav.

To bismo mogli nazvati
"strukturalnom klasnom diskriminacijom".

Naravno, povijesno gledajući, socijalna raslojavanja

oduvijek su smatrana nepoštenima,

ali očito su globalno prihvaćena

s obzirom da sada 1% populacije
posjeduje 40% bogatstva planeta.

Ostavimo li materijalnu pravednost po strani,

postoji još nešto što se događa

ispod površine nejednakosti

i uzrokuje nevjerojatno pogoršanje u javnom zdravlju u cjelini.

Dakle, mislim da ljude često buni kontrast

između materijalnih uspjeha naših društava

- besprimjerne razine bogatstva -

i mnogih društvenih neuspjeha.

Ako pogledate stopu

drogiranja, nasilja ili samoozljedivanja

među djecom ili stopu mentalnih bolesti,

očigledno je kako je u našim društvima nešto ozbiljno

krenulo po zlu.

Podaci koje sam iznosio

jednostavno ukazuju na tu intuiciju koju su ljudi

imali stotinama godina, kako je nejednakost razorna

te nagriza društvo.

Međutim, ta je intuicija
istinitija nego što bismo mogli pomisliti.

Postoje vrlo snažni psihološki i društveni učinci

nejednakosti. Pretpostavljam
kako su više povezani s osjećajima

superiornosti i inferiornosti.

Ta vrsta podjele...

a možemo govoriti i o poštovanju, odnosno nepoštovanju

koje osjećaju ljudi na koje se gleda svisoka.

Upravo je to razlog zašto je nasilje

učestalije u manje ravnopravnim društvima.

Okidač za nasilje često je u tome što ljudi osjećaju

kako ih se omalovažava i ne poštuje.

Ukoliko postoji jedno načelo koje bih mogao izdvojiti,

odnosno, najvažnije načelo na kojemu se temelji

prevencija nasilja,

bila bi to "Jednakost".

Daleko najznačajniji faktor

koji utječe na stopu nasilja

je stupanj jednakosti, odnosno nejednakosti

u društvu.

Dakle, suočeni smo s nekom vrstom

opće društvene disfunkcije.

Ne radi se samo o jednoj ili dvije stvari koje se

s porastom nejednakosti pogoršavaju;

čini se kako se radi o svemu, bez obzira govorimo li o

kriminalu, zdravlju, mentalnim bolestima ili nečemu drugom.

Ono što uistinu uznemiruje u vezi javnog zdravlja

je to kako si ni pod koju cijenu
ne smijete dopustiti siromaštvo.

Ili biti rođen u siromaštvu.

To ćete platiti svojim zdravljem na bezbroj načina,

a pojavu nazivamo "društveno-ekonomski
gradijent zdravlja".

Kako se spuštamo od najvišeg društvenog sloja

prema dolje, silazeći zamišljenim društveno-ekonomskim

stubištem, zdravstveno stanje se pogoršava

i pojavljuju se brojne nove bolesti.

Očekivani životni vijek se skraćuje.

Stopa smrtnosti novorođenčadi se povećava -

ma što god pogledate, pogoršava se.

Dakle, veliko pitanje je

zašto taj gradijent postoji.

Jednostavan, očigledan odgovor bio bi sljedeći:

ako ste kronično bolesni, nećete

biti vrlo produktivni, dakle

zdravstveni problemi uzrokuju društveno-ekonomske razlike.

Međutim, tomu nije tako -

na vrlo jednostavnoj razini

možete pogledati

društveno-ekonomski status jednog desetogodišnjaka

i zatim predvidjeti kakvog će biti zdravlja

nakon nekoliko desetljeća.

To je pravi smjer uzročnosti.

Sljedeći "savršeno očigledan" zaključak bio bi -

siromašni si ljudi ne mogu priuštiti odlazak kod liječnika...

Je li problem u dostupnosti zdravstvene skrbi?

Nikako,

jer isti gradijenti prisutni su i u

državama s univerzalnom zdravstvenom skrbi i

socijalnim zdravstvenim sustavima.

Na redu je sljedeće "jednostavno objašnjenje":

U prosjeku, što ste siromašniji,

veća je vjerojatnost kako ćete pušiti,

piti i život općenito začiniti rizičnim faktorima.

Istina, to pridonosi, ali pažljiva su istraživanja pokazala

kako time možete objasniti možda trećinu varijabilnosti.

A što je s ostatkom?

Ostatak je u ogromnoj mjeri povezan

sa STRESOM siromaštva.

Dakle, što ste siromašniji, počevši od osobe

koja jedan dolar zaostaje za dohotkom Billa Gatesa...

što ste u ovoj zemlji siromašniji,

tim će vam zdravlje u prosjeku biti gore.

To nam govori nešto vrlo važno:

povezanost zdravlja sa siromaštvom

ne leži u siromaštvu, već u osjećaju siromaštva.

Sve više prepoznajemo kako kronični stres

ima bitan utjecaj na zdravlje,

ali najznačajniji izvor stresa

je kvaliteta društvenih odnosa.

A ako nešto možemo okriviti za

smanjenje kvalitete društvenih odnosa,

to je onda društveno-ekonomsko raslojavanje društva.

Znanost nam je pokazala kako

bez obzira na materijalnu imućnost,

stres samog života u raslojenom društvu

vodi ka golemom rasponu problema javnog zdravlja

koji povećanjem nejednakosti postaju tim gori.

Očekivani životni vijek: dulji u ravnopravnijim državama.

Zlouporaba droge: manja u ravnopravnijim državama.

Mentalne bolesti: manje ih je u ravnopravnijim državama.

Društveni kapital - u smislu

većeg uzajamnog povjerenja među ljudima:

naravno, veći u ravnopravnijim državama.

Razina obrazovanja: viša u ravnopravnijim državama.

Stope ubojstava: niže u ravnopravnijim državama.

Kriminal i stopa uhićenja:

niži u ravnopravnijim državama.

Niz se nastavlja:

Smrtnost novorođenčadi - pretilost
- učestalost tinejdžerskih trudnoća:

niži su u ravnopravnijim državama.

Možda najzanimljivije od svega:

Inovacije: zastupljenije su u ravnopravnijim državama.

To dovodi u pitanje uvriježenu
predodžbu prema kojoj je kompetitivno

raslojeno društvo na neki način kreativnije i inventivnije.

Štoviše, istraživanje provedeno u Velikoj Britaniji,

tzv. studija WhiteHall,

potvrdilo je kako postoji društvena raspodjela bolesti

promatramo li društveno-ekonomsku ljestvicu od vrha

prema dnu.

Primjerice, otkriveno je kako onima na najnižim razinama

hijerarhije prijeti četverostruko viši postotak

smrtnosti uzrokovane srčanim bolestima

usporedimo li ih s onima na najvišim razinama.

Ovaj obrazac postoji neovisno o pristupu zdravstvenoj skrbi.

Dakle - što je financijsko stanje pojedinca gore,

u toj će mjeri i njegovo zdravlje u prosjeku biti lošije.

Taj je obrazac ukorijenjen u pojavi koju bismo mogli nazvati

"psihosocijalnim stresom",

a nalazi se u osnovi najvećih društvenih deformacija

koje muče današnje društvo.

Što ju uzrokuje?

Monetarno-tržišni sustav.

Ne dajte se prevariti:

Najveći uništavač ekologije...

najveći izvor otpada, iscrpljivanja resursa i zagađenja...

najveći mecena nasilja -

ratova - kriminala - siromaštva -
zlostavljanja životinja i nehumanosti...

najveći generator društvenih i osobnih neuroza...

mentalnih poremećaja - depresije i tjeskobe...

I da ne spominjemo, najveći izvor društvene paralize

koja nas sprečava u tome da
počnemo koristiti nove metode

za poboljšanje osobnog zdravlja, globalne održivosti

i napretka na ovom planetu -

nije neka korumpirana vlada ili pravosuđe...

ni neka mutna korporacija ili bankarski kartel...

niti neka mana u ljudskoj prirodi...

i nije neko skriveno, tajno udruženje koje kontrolira svijet.

To je u biti:

Sâm društveno-ekonomski sustav

u svojoj srži.

[3. dio: Projekt Zemlja]

Zamislimo na trenutak da imamo mogućnost

od temelja redizajnirati ljudsku civilizaciju.

Što kada bismo, hipotetski govoreći,

otkrili savršenu kopiju planeta Zemlje,

a jedina razlika između

tog novog planeta i našeg trenutnog

je u tome da ljudi nikada nisu evoluirali.

Planet je prazan list papira.

Bez država, bez gradova,
bez zagađenja, bez republikanaca...

samo iskonsko, slobodno okruženje.

Što bismo prvo učinili?

Prvo nam treba "cilj", zar ne?

Taj bi cilj zasigurno bilo preživljavanje.

Ne puko preživljavanje,
već preživljavanje na optimalan, zdrav

i prosperitetan način.

Većina ljudi, dakako, želi živjeti i

to po mogućnosti bez patnje.

Prema tome, temelj ove civilizacije

treba što više podržavati ljudski život, a time

stvarati i što veću moguću održivost -

uzimajući u obzir materijalne potrebe

svih ljudi na svijetu,

a istovremeno pokušavajući ukloniti sve ono

što bi dugoročno gledano moglo biti štetno.

Nakon što smo shvatili osnovni cilj "maksimalne održivosti",

na redu je sljedeće pitanje koje se odnosi na našu "metodu".

Koji ćemo pristup odabrati?

Razmislimo - prema posljednjim saznanjima,

na Zemlji društvenim djelovanjem upravlja politika...

Što nam doktrine republikanaca, liberala,

konzervativaca ili socijalista
imaju za reći o društvenom dizajnu?

Hmmm... apsolutno ništa.

Dobro onda - a što je s religijom?

Nesumnjivo je veliki tvorac negdje ostavio nekakve nacrte...

Ne... nisam pronašao ništa takvoga.

Dobro onda - što nam je preostalo?

Jedna stvar zvana "znanost".

Znanost je jedinstvena po tome
što njene metode ne zahtijevaju samo

testiranje i repliciranje predloženih ideja...

nego je svakom znanstvenom otkriću
svojstvena i mogućnost opovrgavanja.

Drugim riječima, za razliku od religije i politike

znanost nema ego

i za sve što predlaže prihvaća mogućnost

da se s vremenom može pokazati kao pogrešno.

Ničega se ne drži čvrsto i neprestano se razvija.

Meni to zvuči sasvim prirodno.

Dakle - temeljem trenutne razine znanstvenih spoznaja,

na početku 21. stoljeća,

uz cilj "maksimalne održivosti"

za cjelokupno stanovništvo,

kako možemo započeti stvarni proces izgradnje?

Pa, prvo pitanje koje treba postaviti jest:

Što nam je potrebno kako bismo preživjeli?

Naravno, odgovor je: planetarni resursi.

Bez obzira je li to voda koju pijemo,
energija kojom se koristimo

ili sirovine koje upotrebljavamo
kako bismo načinili oruđa i zaklone,

planet pruža niz resursa,

od kojih su mnogi neophodni za naš opstanak.

Dakle, nakon što uzmemo to u obzir,

od presudne je važnosti saznati
što sve postoji i gdje se nalazi.

To podrazumijeva potrebu za ispitivanjem.

Jednostavno na planetu lociramo i
identificiramo sve fizičke resurse

koje možemo, uz određivanje
količina dostupnih na pojedinoj lokaciji,

od ležišta bakra, preko najpotentnijih lokacija za

vjetrovne farme za proizvodnju energije,

prirodnih izvora pitke vode i

procjena količine ribe u oceanima,

pa do najplodnijeg zemljišta za uzgoj hrane itd.

Međutim, pošto ćemo te resurse

trošiti tijekom vremena,

uviđamo kako ih nije dovoljno tek locirati i identificirati -

potrebno ih je i pratiti.

Moramo se pobrinuti da nam nečega ne ponestane...

to bi bilo loše.

To ne ukljucčuje samo praćenje brzine iskorištavanja,

već i brzinu obnavljanja zemlje,

npr. koliko je vremena potrebno kako bi, recimo,

izraslo stablo ili se obnovio izvor.

To nazivamo "dinamička ravnoteža".

Drugim riječima, ako siječemo stabla
brže nego što mogu ponovno izrasti -

imamo ozbiljan problem, jer to je neodrživo stanje.

Postavlja se pitanje kako pratiti stanje zaliha,

pogotovo kada znamo

kako su rasute posvuda.

U Africi postoje velika nalazišta minerala,

na Bliskom Istoku velike koncentracije energenata,

veliki plimni potencijal na Atlanskoj obali Sjeverne Amerike,

najveće zalihe pitke vode u Brazilu, itd.

Dobra stara znanost ponovno nudi prijedlog:

zove se teorija sustava.

Teorija sustava prepoznaje kako je građa prirodnog svijeta

od ljudske biologije do zemaljske biosfere,

pa sve do gravitacijskog
privlačenja samog sunčevog sustava

jedan sinergijski povezan sustav - potpuno umrežen.

Baš kao što se stanice povezuju kako bi oblikovale organe,

a organi kako bi oblikovali tijelo,

a pošto naša tijela ne mogu živjeti bez zemaljskih resursa;

hrane, zraka i vode, istinski smo povezani sa Zemljom.

I tako dalje.

Dakle, kao što priroda predlaže, uzet ćemo sve te zalihe

i podatke praćenja i stvoriti "sustav" da njima upravlja.

"Sustav za upravljanje globalnim resursima" koji

će pratiti svaki važan resurs na planetu.

Tome jednostavno nema logičke
alternative ako nam je kao vrsti cilj

dugoročno preživljavanje. Moramo pratiti cjelinu.

Nakon toga možemo razmatrati proizvodnju.

Kako ćemo sve to koristiti?

Kakav će biti naš proces proizvodnje i što trebamo

uzeti u obzir kako bismo osigurali da bude optimiziran

za maksimalan porast održivosti?

Prva stvar koja upada u oči je stalna

potreba za očuvanjem.

Resursi planeta su u osnovi ograničeni.

Stoga je važno igrati "strateški".

"Strateško očuvanje" je ključno.

Nakon toga uočit ćemo kako određeni resursi

s obzirom na svoje karakteristike
nisu upotrebljivi kao neki drugi.

U biti, upotrebom određenih stvari

možemo pogubno utjecati na okoliš,

time neizbježno utječući i na vlastito zdravlje.

Na primjer: nafta i fosilna goriva, kako god okrenemo,

u okoliš ispuštaju neke prilično štetne tvari.

Stoga je ključno da damo sve od
sebe kako bismo takve stvari koristili

samo onda kad je to neizbježno - ako uopće.

Srećom po nas, imamo mnoštvo
solarnih - vjetrovnih - plimnih - valnih -

toplinsko diferencijalnih i
geotermalnih mogućnosti za proizvodnju energije,

tako da možemo objektivno planirati što ćemo koristiti i gdje

te izbjeći ono što bismo mogli
nazvati "negativna retroaktivnost"

ili bilo što što bi proizlazilo iz proizvodnje ili upotrebe,

a što je štetno za okoliš, a time i za nas.

Ovo ćemo nazvati "strateškom sigurnošću"

i povezati sa "strateškim očuvanjem".

No što se tiče strategije proizvodnje, to nije sve.

Trebat će nam "strategija učinkovitosti"

za samu mehaniku proizvodnje.

Uviđamo kako postoje otprilike

tri specifična protokola kojih se moramo pridržavati:

Prvo: svaka roba koja se proizvodi mora biti

osmišljena tako da traje što je duže moguće.

Naravno, što se stvari više kvare

trebat će više resursa da ih se zamijeni,

a time se proizvodi i više otpada.

Drugo: kad se stvari pokvare

ili iz bilo kojeg drugog razloga prestanu biti upotrebljive,

svakako ih je potrebno iskoristiti ili
reciklirati u najvećoj mogućoj mjeri.

Dakle, ovo je potrebno uzeti u obzir

u najranijim fazama dizajniranja proizvoda.

Treće: tehnologije koje brzo napreduju,
kao što je elektronika,

koje su podložne najbržem tehnološkom zastarijevanju,

trebaju biti dizajnirane na način koji

predviđa i omogućava buduću fizičku nadogradnju.

Zadnje što želimo učiniti je baciti čitav računalni

sustav samo zato jer mu se pokvario ili zastario jedan dio.

Stoga ćemo jednostavno dizajnirati
komponente tako da se mogu lako

nadograđivati standardiziranim i
univerzalno izmjenjivim dijelovima

koji će biti najavljeni
trenutnim trendom tehnoloških promjena.

Nakon što shvatimo kako su
mehanizmi "strateškog očuvanja",

"strateške sigurnosti" i "strateške učinkovitosti"

čisto tehnicke prirode,

bez primjesa ljudskog mišljenja ili pristranosti,

možemo jednostavno programirati te strategije u računalo

koje može odmjeriti i izračunati sve bitne varijable,

omogučavajući nam time da uvijek dođemo do

apsolutno najbolje metode za održivu proizvodnju

na temelju trenutnih spoznaja.

I dok to možda zvuči složeno,

u biti se radi o malo moćnijem kalkulatoru;

takvi se kombinirani

sustavi za donošenje odluka i nadgledanje

već danas koriste diljem svijeta

za specifične namjene. Potrebno
ih je samo globalno ukomponirati.

Dakle...

Sada imamo sustav za upravljanje resursima

i sustav za upravljanje proizvodnjom,

a oba se mogu lako računalno automatizirati

kako bismo učinkovitost, očuvanje
resursa i sigurnost doveli na najvišu razinu.

Realno, informacijski kapacitet ljudskog uma,

ili čak umova više ljudi, nije
dovoljan za praćenje svega što je potrebno.

To mogu i moraju činiti računala.

To nas dovodi do slijedeće razine: distribucije.

Koje strategije održivosti ovdje imaju smisla?

Pošto znamo kako je najkraća

udaljenost izmedu dvije točke pravac

te kako je za pokretanje
transportnih strojeva potrebna energija,

manja udaljenost znači i veću učinkovitost.

Proizvodnja dobara na jednom
kontinentu i njihov transport na drugi

imaju smisla jedino ako se ta dobra naprosto ne mogu

proizvesti na ciljanom području.

U suprotnom je to obična rasipnost.

Potrebno je lokalizirati
proizvodnju kako bismo distribuciju učinili

jednostavnom, brzom i ne previše energetski zahtjevnom.

To možemo nazvati "strategijom udaljenosti",

a ona jednostavno podrazumijeva maksimalno

skraćivanje puta koji dobra moraju prijeći,

bez obzira na to radi li se o
sirovinama ili gotovim proizvodima.

Naravno, bilo bi važno znati

koja dobra prevozimo i zašto...

a to ulazi pod kategoriju "potražnje".

Potražnja je, naprosto, ono što je ljudima potrebno za

održavanje zdravlja i visoke kvalitete života.

Raspon materijalnih potreba ljudi

kreće od osnovnih životnih potreba

kao što su hrana, čista voda i sklonište...

do društvenih i rekreacijskih
dobara koja omogućavaju opuštanje

i osobni - društveni užitak -

oba bitna čimbenika osobnog i društvenog zdravlja uopće.

Dakle - vrlo jednostavno - napravimo još jedno istraživanje.

Ljudi opisuju svoje potrebe, procjenjuje se

potražnja i na temelju toga počinje proizvodnja.

S obzirom da će se razina potražnje različitih roba

prirodno kolebati i mijenjati u različitim područjima,

potrebno je stvoriti "sustav praćenja potražnje / raspodjele"

kako bi se izbjegli viškovi i pomanjkanja.

Naravno, ova ideja je već poznata

i koristi se u svakom većem trgovinskom lancu

s ciljem osiguranja praćenja zaliha.

Samo što bi ovaj put to praćenje bilo na globalnoj razini.

Ali stanite malo. Ne možemo u
potpunosti razumjeti potražnju

ako ne uzmemo u obzir stvarnu upotrebu same robe.

Je li logično i održivo za svakog pojedinog čovjeka, recimo,

napraviti po jedan primjerak od svega?
Bez obzira na upotrebu?

Ne. To bi jednostavno bilo rasipno i neučinkovito.

Ako osoba ima potrebu za nekom robom, ali joj je potrebna

u prosjeku samo 45 minuta dnevno,

bilo bi puno učinkovitije kada

bi taj proizvod bio dostupan njoj

i drugima prema potrebi.

Mnogi zaboravljaju kako ono što uistinu žele nije proizvod,

vec svrha tog proizvoda.

Kada shvatimo kako je sam proizvod

bitan koliko i njegova korisnost,

uviđamo kako je njegovo "zadržavanje"

ili ono što danas nazivamo "vlasništvo"

u osnovnom, ekonomskom smislu

ekstremno rasipno i ekološki nerazborito.

Dakle, trebamo razviti strategiju
po nazivu "strateška dostupnost".

To bi bio temelj našeg

"sustava praćenja potražnje / raspodjele"

koji osigurava da možemo zadovoljiti

potražnji građanskih potreba

za dostupnost bilo čega što trebaju, kada to trebaju.

Što se tiče fizičkog preuzimanja robe,

centralizirani i regionalni pristupni

centri čine se razumnim, a većinom bi bili

smješteni u neposrednoj blizini stanovništva

i osoba bi jednostavno ušla, uzela predmet,

upotrijebila ga i kad bi završila,
vratila ga ako joj više ne bi trebao...

slično kao što danas rade knjižnice.

Ustvari, ti centri ne bi postojali

u zajednici na način kako danas vidimo lokalne trgovine

nego bi specijalizirani pristupni
centri postojali u određenim područjima

gdje se često koristi određena roba

štedeći više energije zbog manje učestalog transporta.

I jednom kada je uspostavljen sustav praćenja potražnje

veže se uz naš sustav upravljanja proizvodnjom

i, naravno, uz naš sustav upravljanja resursima

time stvarajući ujedinjeni, globalni ekonomski

upravljački stroj koji se dinamički nadograđuje,

a jednostavno osigurava da ostanemo održivi,

počevši s osiguravanjem
integriteta naših ograničenih resursa

kako bi bili sigurni da stvaramo samo strateški

najbolju moguću robu

dok se sve distribuira na

najinteligentniji i najučinkovitiji način.

Jedinstveni rezultat ovog pristupa zasnovanog na očuvanju,

koji je intuitivno mnogima neshvatljiv,

je taj da bi logičan, temeljni

empirijski proces očuvanja i učinkovitosti,

koji može samo definirati pravu ljudsku održivost na planetu,

vjerojatno omogućio nešto neviđeno u ljudskoj povijesti.

Obilje dostupnosti...

ne samo za mali dio globalnog stanovništva...

nego za čitavu civilizaciju.

Ovaj ekonomski model, kako je upravo poopćen...

Ovaj odgovorni, sustavni pristup raspolaganju cjelokupnim

Zemljinim resursima te postupcima

osmišljenim da ne rade ništa drugo nego

da se brinu o čovječanstvu kao cjelini

na najučinkovitiji i najodrživiji način

mogao bi se nazvati:

„EKONOMIJA BAZIRANA NA RESURSIMA“.

Ideju je 1970-ih definirao

društveni inženjer - Jacque Fresco.

On je već tada shvatio da je društvo u sukobu

sa prirodom i sobom - neodrživo na svakom nivou

i ako se stvari ne promijene,

da ćemo uništiti sami sebe, na ovaj ili onaj način.

Sve ove stvari koje govorite, Jacque...

mogu li biti napravljene s ovim što znamo danas?

Ili nagađate... na temelju onoga što znamo danas.

Ne, sve te stvari mogu biti
napravljene s onim što znamo danas.

Trebalo bi 10 godina da se promijeni površina Zemlje.

Da pretvorimo svijet u drugi rajski vrt.

Odluka leži na vama.

Glupost utrke u nuklearnom naoružanju...

razvoja oružja...

pokušaja rješavanja vaših problema kroz politiku,

birajući ovu političku stranku ili onu političku stranku...

sva politika je uronjena u korupciju.

Dopustite mi da kažem opet:

Komunizam, socijalizam, fašizam... Demokrati,

liberali - oni žele uvući ljudska bića.

Sve organizacije koje vjeruju u bolji život čovjeka:

ne postoje problemi crnaca ili problemi Poljaka

ili problemi Židova ili problemi Grka

ili žena - to su ljudski problemi!

Ne bojim se nikoga; ne radim ni za koga;

nitko me ne može otpustiti.

Nemam šefa.

Bojim se živjeti u društvu u kojem živimo danas.

Naše društvo ne može se
održati uz ovakav tip nesposobnosti.

Bio je odličan - sustav slobodnog poduzetništva -

prije oko 35 godina. Tad je posljednji put bio koristan.

Sada, moramo promijeniti naš način razmišljanja ili iščeznuti.

U budućnosti će filmovi strave prikazivati naše društvo...

način na koji nije funkcioniralo

i politika...

bili bi dijelovi filma strave.

Znate, mnogo se ljudi danas koristi terminom "hladna znanost"

zbog toga što je ona analitička,

no oni uopće niti ne znaju što analitički znači.

Znanost znači: točnija procjena

načina na koji svijet uistinu funkcionira.

Stoga, priopćavanje istine je ono što ona jest.

Znanstvenik se ne nastoji slagati sa ljudima.

On im prenosi svoja saznanja.

On mora preispitati sve što se može zamisliti,

pa ako jedan znanstvenik osmisli eksperiment koji dokazuje

kako određeni materijali imaju određene kvalitete,

drugi znanstvenici moraju biti u mogućnosti ponoviti

taj eksperiment i doći do istih rezultata.

Čak i ako znanstvenik nakon matematike ili kalkulacija

smatra da krilo zrakoplova

može izdržati zadanu količinu tereta,

on će ga svejedno opteretiti vrećama pijeska

kako bi vidio kad će se slomiti, pa će reći:

"Znate, moje kalkulacije su bile točne ili, one nisu bile točne".

Volim takav sustav zato što je nepristran

i osloboden mišljenja da
matematika može riješiti sve probleme.

Morate i svoju matematiku testirati.

Smatram da bi se svaki sustav koji se može

testirati trebao testirati.

I da bi sve odluke trebale biti temeljene na istraživanju.

Ekonomija bazirana na resursima je naprosto

znanstvena metoda primijenjena na probleme društva -

pristup u potpunosti izostavljen u današnjem svijetu.

Društvo je tehnički izum.

A najučinkovitije metode za optimiziranje ljudskog zdravlja,

fizičke proizvodnje, raspodjele,
gradske infrastrukture i tome slično

pripadaju području znanosti i

tehnologije - a ne politike i monetarne ekonomije.

Ona funkcionira na isti sustavan
način kao primjerice zrakoplov,

a ne postoji liberalni ili
republikanski način izgradnje zrakoplova.

Isto tako, sama je priroda

fizička referenca pomoću koje
potvrđujemo svoju znanost,

a radi se o utvrđenom sustavu -

koji proizlazi isključivo iz našeg
boljeg razumijevanja same prirode.

U stvari, nju se ne tiče što ti

subjektivno misliš ili vjeruješ da je istina.

Ona ti radije daje izbor:

možeš učiti i početi prihvaćati njezine

prirodne zakone i ponašati se u skladu s njima -

neprestano stvarajući dobro zdravlje i održivost...

ili možeš ići protiv struje - bez koristi.

Nije važno koliko vjeruješ kako možeš ovog trena

ustati i hodati po zidu pored sebe;

zakon gravitacije to neće dopustiti.

Ukoliko ne jedeš - umrijet ćeš

Ukoliko nisi dodirivan kao dijete - umrijet ćeš.

Koliko god okrutno zvučalo, priroda je diktatura

i mi je možemo ili slušati i živjeti u skladu s njom

ili podnositi neizbježne, štetne posljedice.

Stoga, ekonomija bazirana na resursima nije ništa više

nego skup dokazanih spoznaja o održavanju života,

u kojoj su sve odluke utemeljene na

optimiziranoj ljudskoj i okolišnoj održivosti.

Ona uzima u obzir empirijski "Životni temelj"

kojeg svako ljudsko biće dijeli kao potrebu

neovisno, opet, o njegovoj političkoj ili vjerskoj filozofiji.

U ovom pristupu nema mjesta kulturnom relativizmu.

Ovdje nije stvar mišljenja.

Ljudske potrebe su ljudske potrebe

i imati pristup životnim potrebama, kao što su čist zrak,

zdrava hrana i čista voda

zajedno sa stabilnom, nenasilnom okolinom

koja pozitivno potkrepljuje i njeguje, neophodno je

za naše mentalno i fizičko zdravlje,

našu evolucijsku kondiciju

pa stoga i za preživljavanje same vrste.

Ekonomija bazirana na resursima

bila bi temeljena na raspoloživim resursima.

Ne možete samo tako dovesti velik broj ljudi na otok

ili sagraditi grad od 50,000 stanovnika
bez mogućnosti pristupa

životnim potrebama.

Stoga, kada koristim izraz "sveobuhvatan sustavni pristup",

govorim kako prvo treba obaviti inventuru područja

i odrediti što taj prostor može opskrbljivati -

ne samo arhitektonski pristup -

ne samo planerski pristup -

planiranje se mora temeljiti na svim potrebama

koje unaprijeđuju ljudski život

i to je ono što podrazumijevam pod
integriranim načinom razmišljanja.

Hrana, odjeca, sklonište, toplina, ljubav -

sve su te stvari neophodne

i ako zakinete ljude za ijednu od njih,

dobijete manje ispunjeno ljudsko biće,
manje sposobno za funkcioniranje.

Kako je prije naglašeno,
od temelja građena ekonomija bazirana na

resursima koristi globalni,
sustavni pristup ekstrakciji, produkciji i

distribuciji koji se bazira na grupi
istinskih ekonomskih mehanizama ili

"strategija" koje garantiraju učinkovitost i

održivost u svakom području ekonomije.

Nastavljajući istim slijedom
misli što se tiče logičkog planiranja,

koja je naša sljedeća jednadžba?

Gdje se ovo sve materijalizira?

Gradovi.

Pojava grada definira značajke moderne civilizacije.

Njegova uloga je omogućiti
učinkoviti pristup životnim potrebama

zajedno s povećanom društvenom
potporom i interakcijom zajednice.

Pa kako bismo mi pristupili planiranju idealnog grada?

Kakvog bi oblika bio?

Kvadratnog? Trapezoidnog?

Budući da ćemo se morati kretati po njemu,

trebali bismo ga napraviti što više
jednakostraničnim, zbog lakoće kretanja...

dakle, kružnog oblika.

Što bi grad trebao sadržavati?

Naravno, trebamo stambenu zonu,
robno-proizvodni kompleks,

zonu energetskih postrojenja; poljoprivrednu zonu.

Također, kao ljudima, potreban
nam je i odgoj - stoga, kultura,

priroda, rekreacija i obrazovanje.

Pa ubrojimo i lijepi otvoreni park,

zabavno-priredbenu zonu za kulturne svrhe i druženja

te obrazovne i istraživačke ustanove.

A s obzirom da radimo unutar kruga,

čini se racionalno da stavimo ove funkcije u Pojaseve,

vodeći računa o tome koliko
površine je potrebno za pojedine ciljeve,

uključujući i lakoću uporabe.

Vrlo dobro.

A sada, da se osvrnemo na pojedinosti:

Prvo trebamo uzeti u obzir jezgru

infrastrukture, tj. utrobu gradskog organizma.

To bi bili kanali za prijenos vode,

dobara, otpada i energije.

Kao što danas imamo vodovodne i
kanalizacijske sustave ispod naših gradova,

proširili bismo ovu ideju kanaliziranja i

upotpunili je recikliranjem otpada i dostavom kao takvom.

Nema više poštara ili smetlara.

Sve je ugrađeno. Mogli bismo čak koristiti

automatizirane pneumatske cijevi i slične tehnologije.

Isto vrijedi i za prijevoz.

Mora biti uklopljen i strateški planiran da smanji

ili čak i ukloni potrebu za rasipničkim,
samostalnim automobilima.

Električni tramvaji, prijenosnici, transporteri i

maglev vlakovi koji vas doslovno mogu odvesti na

bilo koje mjesto u gradu, čak i gore - dolje,

a pored toga vas povezivati i sa drugim gradovima.

I naravno, u slučaju potrebe za automobilom,

bio bi automatiziran putem
satelita zbog sigurnosti i ispravnosti.

Zapravo, ova se automatizacijska
tehnologija može upotrijebiti upravo sada.

Prometne nesreće ubiju oko 1.2 milijuna ljudi godišnje;

a ozlijedi ih se oko 50 milijuna.

Ovo je besmisleno i ne mora se događati.

Kombinacijom učinkovitog gradskog
dizajna i automatiziranih auta bez vozača

ovaj broj žrtava se doslovno može eliminirati.

Poljoprivreda.

Danas, kroz naše nasumične
industrijske metode rezanja troškova

korištenjem pesticida, prekomjernih
količina gnojiva i ostalih sredstava,

uspješno smo uništili velik dio

obradivog tla na ovom planetu,

a da ne spominjemo i značajno trovanje naših tijela.

Ustvari, industrijski i poljoprivredni kemijski otrovi

sada se pojavljuju u doslovno svakom
testiranom ljudskom biću, uključujući novorođenčad.

Srećom, postoji sjajna alternativa -

mediji bez zemlje u obliku hidroponičkih i aeroponičkih farmi

koje uz to smanjuju i potrebu za hranjivim tvarima i vodom,

do 75 % u odnosu na sadašnju potrošnju.

Hrana se sada može organski uzgajati na veliko,

u ograđenim vertikalnim farmama.

Poput parcela od pola hektra na 50 katova -

doslovno eliminirajući potrebu za

pesticidima i ugljikovodicima općenito.

Ovo je budućnost industrijskog uzgoja hrane.

Efikasna, čista i obilna.

Stoga, takvi napredni sustavi bili bi, dijelom,

ono što čini naš poljoprivredni pojas

proizvodeći svu hranu za stanovništvo čitavog grada,

bez potrebe za uvozom bilo čega izvana

štedeći vrijeme, otpad i energiju.

A što se Energije tiče -

Energetski bi pojas radio sustavnim pristupom

crpeći električnu energiju iz naših obilnih obnovljivih medija

- posebice iz vjetra, sunca,
geotermalnih izvora i toplinskih diferencijala,

a u blizini vode - iz energije plime i oseke, te energije valova.

Kako bi izbjegli povremene prekide opskrbe i bili sigurni

kako će doći do pozitivnog povrata energije,

ovi bi mediji radili u integriranom sustavu

napajajući se međusobno prema potrebi,

dok bi pohranjivali višak energije u velike

super kondenzatore ispod zemlje

čime bi iskoristivost energije bila potpuna.

Ne samo da bi grad napajao sam sebe,

već bi se i pojedine konstrukcije
također napajale samostalno,

te stvarale električnu energiju kroz fotonaponske premaze,

strukturne pretvarače tlaka, efekt termoelemenata

i druge postojeće, ali slabo korištene tehnologije.

Ali, naravno, ovo dovodi do pitanja:

kako će se ova tehnologija, te proizvodi

općenito, uopće izrađivati?

Time dolazimo do Proizvodnje:

Industrijski pojas, osim što bi sadržavao bolnice i slično,

bio bi i centar tvorničke proizvodnje.

U cijelosti lokaliziran,

on bi se, naravno, opskrbljivao sirovinama putem

upravo spomenutog globalnog
sustava za gospodarenje resursima -

na način da potražnju određuje stanovništvo samoga grada.

Što se tiče same mehanike proizvodnje,

moramo razgovarati o novom, moćnom fenomenu

koji se tek nedavno pojavio u ljudskoj povijesti,

a na putu je da izmijeni sve.

Zove se Mehanizacija

ili automatizacija rada.

Ako pogledate oko sebe, primjetit ćete da je skoro

sve što danas koristimo

napravljeno automatizirano.

Vaše cipele, vaša odjeća,
vaši kućanski aparati, vaš auto, itd...

napravljeni su strojno automatiziranim načinom.

Možemo li reći kako na društvo nisu

utjecali ovi veliki tehnološki napretci?

Naravno da ne.

Ti sustavi zaista diktiraju nove strukture

i nove potrebe te čine i mnoge druge stvari zastarjelima.

Dakle, napredovali smo u razvoju

i korištenju tehnologije na eksponencijalan način.

Dakle, automatizacija će se
zasigurno nastaviti. Ne možete spriječiti

tehnologije koje jednostavno imaju smisla.

Automatizacija rada kroz tehnologiju je uzrok

svake velike društvene promjene u ljudskoj povijesti.

Od poljoprivredne revolucije i izuma pluga

do industrijske revolucije i izuma pogonskog stroja

do informacijskog doba u kojem sada živimo

u osnovi pomoću izuma napredne elektronike i računala.

I s obzirom na današnje napredne metode proizvodnje,

mehanizacija se sada razvija samostalno.

Odmičuči se dalje od tradicionalne metode

sastavljanja dijelova u cjelinu -

u naprednu metodu stvaranja

cijelih proizvoda u jedinstvenom procesu.

Kao većina inženjera, očaran sam biologijom jer

obiluje primjerima izvanrednog inženjerstva.

Biologija je - to je proučavanje
stvari koje se same umnožavaju.

To je najbolja definicija života koju imamo.

No, kao inženjer, uvijek sam bio

opčinjen idejom o strojevima koji se sami umnožavaju.

Rep-Rap je trodimenzionalni pisač -

to znači da je to pisač kojeg spojite na svoje računalo i

umjesto stvaranja dvodimenzionalnih
uzoraka na listovima papira,

on stvara prave, fizičke, trodimenzionalne predmete.

No, u tome nema ništa novoga.

3D pisači postoje već oko 30 godina.

Glavna stvar kod Rep-Rap-a je da
tiska većinu svojih dijelova.

Stoga, ako imate jedan, ne samo da možete

napraviti još jedan i pokloniti ga prijatelju,

nego i tiskati mnoštvo korisnih stvari.

Od jednostavnog tiskanja osnovnih
kućanskih potrepština u svojem domu

sve do tiskanja cijelokupne
karoserije automobila u jednom potezu

napredno, automatizirano 3D tiskanje sada ima

potencijal preobraziti skoro svaku granu proizvodnje.

Uključujući izgradnju kuće.

Contour Crafting je

zapravo tehnologija proizvodnje -

takozvano 3D tiskanje - kada direktno iz računalnih modela

gradite 3D objekte.

Koristeći Contour Crafting, izgradnja kuće

od 200 kvadratnih metara bit će moguća

u cijelosti pomoću strojeva, u jednome danu.

Razlog zbog kojeg su ljudi
zainteresirani za automatsku izgradnju

je taj što ona doista donosi mnogo koristi.

Na primjer, izgradnja je poprilično težak fizički rad

te iako zapošljava određeni sektor društva,

isto tako sadrži probleme i komplikacije.

Na primjer, izgradnja je najopasniji posao koji postoji.

Gora je od rudarstva i poljoprivrede.

Izgradnja ima najviši stupanj smrtnosti u skoro svakoj zemlji.

Sljedeći problem je otpad.

Izgradnjom prosječne kuće u SAD-u
nastaje izmedu 3 i 7 tona otpada.

To je ogromna količina ako pogledamo utjecaj izgradnje

znajući da se oko 40% svih materijala

u svijetu koristi u izgradnji.

Dakle, velik gubitak energije i resursa

te takoder velika šteta za okoliš.

Izgradnja kuća pomocu čekića, čavala i drveta

uz današnju tehnologiju je zaista apsurdna

i kretat će se nizbrdo kao i radnička klasa

u odnosu na proizvodnju u SAD-u.

Nedavno se pojavila studija
ekonomista Davida Autora s MIT-a

koja tvrdi je naša srednja klasa zastarjela

i zamjenjuje se automatizacijom.

Vrlo jednostavno, mehanizacija je danas puno produktivnija,

djelotvornija i održivija od ljudske radne snage

u gotovo svakoj grani ekonomije.

Strojevi nemaju potrebu za odmorom,
pauzama, osiguranjem, mirovinama

i mogu raditi 24 sata dnevno, svaki dan.

Proizvodni potencijal i preciznost su,

u odnosu na ljudsku radnu snagu, neusporedivi.

Bit je u ovome: ponavljajući ljudski rad polagano zastarijeva

i postaje nepraktičan diljem svijeta,

a nezaposlenost koju vidite danas

je zapravo rezultat ove

evolucije u učinkovitosti tehnologije.

Tržišni ekonomisti godinama su
odbacivali ovaj rastući uzorak

koji bi se mogao nazvati "Tehnološka nezaposlenost",

zbog činjenice da su se novi sektori uvijek nekako

pojavljivali kako bi ponovo prihvatili istisnute radnike.

Danas je uslužni sektor jedino, stvarno, preostalo čvorište

i trenutačno zapošljava više od 80% američke radne snage

i većina industrijaliziranih zemalja prate sličan omjer.

Ipak, ovaj je sektor danas

sve više pod prijetnjom automatiziranih kioska -

automatiziranih restorana pa čak i automatiziranih trgovina.

Danas, ekonomisti napokon

potvrđuju ono što su osporavali godinama:

ne samo da tehnološka
nezaposlenost pogoršava trenutačnu

radnu krizu koju vidimo diljem

svijeta usred globalnog ekonomskog pada,

nego što se više recesija produbljuje

to se industrija sve brže mehanizira.

Kvaka, koja nije shvaćena,

je u tome da što se oni brže
mehaniziraju kako bi sačuvali novac,

to više istiskuju ljude -

to više smanjuju javnu platežnu moć.

Što znači da, dok korporacije

mogu proizvesti sve po manjim cijenama,

sve manje i manje ljudi će u
stvarnosti imati novac za kupovinu bilo čega,

bez obzira koliko to jeftino bilo.

Bit je u tome kako se igra "rad za

prihod" polako bliži kraju.

U stvari, ako uzmete trenutak kako biste razmislili

o poslovima koji danas postoje i koje bi

automatizacija mogla preuzeti odmah sada,
ako bi je primijenili,

75% svjetske radne snage bi već sutra moglo

biti zamijenjeno mehanizacijom.

Iz tog razloga u ekonomiji baziranoj na resursima

ne postoji novčano-tržišni sustav.

Uopće nema novca...

jer za njim nema ni potrebe.

Ekonomija bazirana na resursima

prepoznaje učinkovitost mehanizacije

i prihvaća ju zbog onoga što nudi.

Ne bori se s njom kao što mi radimo danas.

Zašto? Zato jer je neodgovorno ne pokazati

nikakvo zanimanje za efikasnost i održivost.

A to nas vraća do našeg gradskog sustava.

U središtu je centralna kupola

koja ne udomljuje samo

odgojno-obrazovne ustanove i prijevozno čvorište -

već je takoder domaćin središnjeg računala koji

vodi tehničke operacije grada.

Grad je, ustvari, jedan veliki automatizirani stroj.

Ima senzore u svim tehničkim pojasevima

koji prate razvoj arhitekture -

prikupljanje energije, proizvodnju, distribuciju i slično.

Onda, hoće li biti potrebni ljudi da nadgledaju ove

operacije u slučaju kvara ili nečega sličnog?

Najvjerojatnije: da.

Ali taj broj bi se smanjivao tijekom

vremena kako bi se nastavljao napredak.

Međutim, kako danas stvari stoje,

možda bi 3% gradskog stanovništva

bilo potrebno za ovaj posao.

I mogu vam zajamčiti:

kako u ekonomskom sustavu koji

je stvarno osmišljen da se brine o vama

i osigurava vaše blagostanje

bez da se morate potčinjavati

svakodnevnoj privatnoj diktaturi...

obično prema poslu koji je ili

tehnički nepotreban ili društveno besmislen

dok se često mučite s dugom koji ne postoji

samo kako bi mogli spojiti kraj s krajem...

Jamčim vam: ljudi će rado volontirati na sve strane

kako bi održavali i poboljšavali sustav

koji se stvarno brine o njima.

A povezano s ovim problemom "poticaja" -

dolazi opća pretpostavka da

ako ne postoji vanjski pritisak na čovjeka

da mora "raditi za život",

on će samo sjediti, ne raditi ništa

i postati debela ljenčuga.

To je besmislica.

Radni sustav kojeg danas imamo je

ustvari generator lijenosti -

a ne njezin rješavatelj.

Kad se prisjetite vremena kada ste bili dijete -

puni života, zainteresirani za razumijevanje novih stvari -

vjerojatno stvarali i istraživali...

ali kako je vrijeme prolazilo, sustav vas je gurao

u žarište pronalaženja načina kako zaraditi novac.

I od ranog obrazovanja

do studija na fakultetu, ograničavaju vas.

Samo da bi postali stvorenje koje služi

kao zubac na zupčaniku u modelu koji

prosljeđuje plodove gornjim 1%.

Znanstvene studije su pokazale da ljudi, ustvari,

nisu motivirani novčanom nagradom

kada se radi o domišljatosti i stvaranju.

Stvaranje je samo po sebi nagrada.

Novac, ustvari, izgleda da samo služi kao poticaj

za ponavljajuće, zemaljske radnje -

uloga za koju smo upravo pokazali
da može biti zamjenjena strojem.

Kada se radi o inovaciji,

stvarnoj upotrebi ljudskog uma,

novčani poticaj je dokazan kao prepreka

koja ometa i odvlači od kreativnog razmišljanja.

A to može objasniti zašto Nikola Tesla, braća Wright

i drugi izumitelji koji su silno pridonijeli

našem suvremenom svijetu

nikad nisu tražili novčani poticaj da to čine.

Novac je, ustvari, lažan poticaj

i uzrokuje 100 puta više poremećaja

nego što pridonosi.

Dobro jutro razrede. Sjednite, molim.

Prva stvar koju bih željela učiniti je proći učionicom

i sve vas pitati što biste voljeli biti kada odrastete.

Tko želi prvi krenuti?

U redu, što bi ti željela raditi, Sarah?

Kad odrastem, želim raditi u
McDonald'su poput moje mame!

Aha, obiteljska tradicija, znači?

Što bi ti željela raditi, Linda?

Kad ja odrastem, bit ću

prostitutka na ulicama New Yorka!

Oh! Glamurozna cura, ha?

Veoma ambiciozno.

Što bi ti želio raditi, Tommy?

Kad odrastem, postat ću

bogati elitistički biznismen koji radi

na Wall Streetu i zarađuje na

slomovima stranih ekonomija.

Poduzetništvo...

I lijepo je vidjeti ponešto interesa za multikulturalnost!

[Žrtve kulture]

Kao što je već rečeno, ekonomija bazirana

na resursima primjenjuje
znanstvenu metodu na društvena pitanja

i to nije ograničeno samo na tehničku učinkovitost.

Također izravno uzima u obzir i

ljudsku i društvenu dobrobit i sve ono što ju sačinjava.

Koliko vrijedi društveni sustav ako u svojoj konačnici

ne stvara sreću i miroljubiv suživot?

Dakle, važno je istaknuti da bismo

uklanjanjem monetarnog sustava

i osiguranim životnim potrebama

vidjeli globalno smanjenje

zločina za otprilike 95%, gotovo odmah,

jer ne bi bilo ničega za ukrasti, pronevjeriti, smuljati i slično.

95% svih ljudi danas u zatvorima, završilo je tamo

zbog nekog zločina vezanog za novac ili zlouporabu droga,

a zlouporaba droga je poremećaj - nije zločin.

Dakle, što je s preostalih 5%?

Uistinu nasilnih...

Za koje se nekima često čini da su

nasilni samo da budu nasilni...

Jesu li oni naprosto "zli" ljudi?

Razlog zbog kojeg iskreno mislim da je gubitak vremena

uključiti se u osuđivanje moralnih vrijednosti

vezanih za nasilje među ljudima je

taj što to niti najmanje ne unaprjeđuje

naše shvaćanje niti povoda

niti prevencije nasilnog ponašanja.

Ljudi me ponekad pitaju vjerujem
li u "opraštanje" kriminalcima.

Moj odgovor je:

"Ne, ne vjerujem u oprost ništa više

no što vjerujem u osudu".

Samo ako kao društvo

možemo zauzeti isti stav prema tretiranju nasilja kao

da je problem javnog zdravstva i preventivne medicine,

a ne kao da je moralno "zlo"...

Tek kad na taj način promijenimo

vlastite stavove, pretpostavke i vrijednosti,

tek tada ćemo zaista uspjeti u smanjivanju

razine nasilja, umjesto da ju stimuliramo -

a to je ono što trenutno činimo.

Što više tražimo pravdu, to više stradavamo,

jer nešto poput pravde ne postoji.

Postoji što god se oko nas nalazi. I to je to.

Drugim riječima, ako su ljudi
uvjetovani da budu zadrti rasisti -

ako su odgajani u okruženju koje potiče takvo ponašanje,

kako možemo okriviti pojedinca za to?

Oni su žrtve subkulture.

Zato im se mora pomoći.

Ključ je u redizajniranju okoline

koja proizvodi devijantno ponašanje.

U tome je problem.

A ne trpati ljude u zatvor.

To je razlog zašto su koncepti sudaca,

odvjetnika ili "slobode izbora"

ustvari opasni - zato što nam daju pogrešne informacije.

Da je čovjek "loš"... ili da je čovjek "serijski ubojica".

Serijski ubojice su stvoreni,

baš kao što i vojnici postanu serijski ubojice sa strojnicom.

Oni postaju strojevi za ubijanje, ali nitko

na njih ne gleda kao na ubojice ili atentatore,

zbog toga što je to "prirodno".

A mi krivimo ljude.

Kažemo, "Pa, ovaj tip je bio nacist - mučio je Židove".

Ne, odgojen je da muči Židove.

Jednom kad prihvatite kako ljudi

donose osobne odluke i kako su slobodni

donositi odluke; a slobodno donositi

odluke znači ne biti pod utjecajem drugih;

ja to uopće ne mogu razumjeti.

Svi smo mi u svojim odlukama pod utjecajem

kulture u kojoj živimo, naših roditelja

i dominantnih vrijednosti.

Dakle, pod utjecajem smo - što znači
da ne može biti "slobodnih" odluka.

"Koja je najbolja zemlja na svijetu?" - pravi odgovor:

"Nisam bio po cijelom svijetu i ne znam

dovoljno o raznim kulturama da bih odgovorio na to pitanje."

Ne poznajem nikoga tko tako govori.

Kažu: "To je dobri stari SAD!

Najbolja zemlja na svijetu!"

Bez razmatranja... "Jesi li bio u Indiji?" - "Ne."

"Jesi li bio u Engleskoj?" - "Ne."

"Jesi li bio u Francuskoj?" - "Ne."

"Na čemu onda temeljiš svoje pretpostavke?"

Nemaju odgovor - naljute se na vas.

Kažu: "Prokletstvo! Tko si kvragu

ti da meni govoriš što da mislim?!"

Znate... Ne smijemo zaboraviti:
imamo posla s devijantnim ljudima.

Oni nisu odgovorni za svoje odgovore;

oni su žrtve kulture, a to znači

da su bili pod utjecajem svoje kulture.

[4. dio: Uspon]

Kada razmatramo ekonomiju baziranu na resursima

obično iskrsnu mnogi argumenti...

[EH!] (Prekinuto)

[Eh! Hej!]

[Čekaj malo!]

[Znam ja što je to. To se zove Marksizam, prijatelju.]

[Staljin je ubio 800 milijardi ljudi zbog ovakvih ideja...]

[Moj otac je umro u Gulagu!]

[Komunist! Fašist!]

[Ne voliš Ameriku, trebao bi otići odavde!]

U redu, smirite se...

[Smrt Novom svjetskom poretku!]

[Smrt Novom svjetskom poretku!]

I kako je iracionalnost

publike rasla, u šoku i zbunjen,

pripovjedač je iznenada doživio fatalni srčani udar.

A naizgled komunističkog propagandnog filma više nije bilo.

[Greška u sustavu]

[Sigurnosna kopija pokrenuta - Vraćeno]

Ali znate, govorio sam takve stvari ljudima

u okruženjima poput "think tankova",

znate one organizacije poput Rimskog kluba i sličnih...

Oni kažu: "Marksist!"

Što? Marksist? Otkud sad to?

Samo su prihvatili tu ikonu koje se čvrsto drže -

ona je njihov Sveti Gral,

i to jako jeftin, znate.

Kad me ljudi pitaju jesam li socijalist, komunist ili kapitalist

odgovaram da nisam ništa od navedenog. Zašto

misliti da su to jedine opcije?

Sve su te političke konstrukcije

stvorili pisci koji su pretpostavili da

živimo na planetu s neiscrpnim resursima.

Nijedna od tih političkih filozofija ni ne

razmišlja o tome kako bi moglo doći do nestašice ičega.

Vjerujem da su komunizam,
socijalizam, slobodno poduzetništvo, fašizam

dio društvene evolucije.

Ne možemo napraviti ogroman korak

iz jedne kulture u drugu -

postoje među-sustavi.

Prije ikakvog "-izma", imamo životni temelj,

a životni temelj obuhvaća, kao što sam upravo opisao,

najjednostavnije rečeno, sve uvjete

potrebne za novi udah,

koji uključuju zrak koji udišemo,

vodu koju dobivamo, sigurnost koju imamo,

obrazovanje koje nam je dostupno - sve

te stvari koje dijelimo i koristimo, i bez kojih

život u nijednoj kulturi ne može funkcionirati.

Dakle moramo se vratiti na životni temelj,

a životni temelj više nije nijedan "-izam".

On je "analiza životnih vrijednosti".

[Izvan ograđenog prostora]

Jednostavno, povijesna je činjenica

da dominantna intelektualna kultura

bilo kojeg promatranog društva odražava

interese dominantne skupine u tom društvu.

U robovlasničkom društvu,

uvjerenja o ljudskim bićima, ljudskim pravima

i slično, odražavat će potrebe robovlasnika.

I opet, u društvu koje se temelji na

moći određenih ljudi da kontroliraju i profitiraju od

života i rada milijuna drugih,

dominantna intelektualna kultura

odražavat će potrebe dominantne grupe.

Dakle, uzevši sve u obzir,

ideje koje prožimaju i psihologiju

i sociologiju i povijest

i političku ekonomiju i političku znanost

fundamentalno odražavaju određene interese elite.

A članovi akademske zajednice
koji postavljaju previše pitanja

obično završe gurnuti u stranu ili

se na njih gleda kao na neku vrstu "radikala".

Dominantne vrijednosti kulture

obično podržavaju i ovjekovječuju

ono što se nagrađuje u toj kulturi.

A kako se u ovom društvu uspjeh i

status mjere materijalnim bogatstvom

umjesto društvenim doprinosom,

lako je uvidjeti zašto je svijet
u ovakvom stanju u kakvom jest.

Imamo posla s poremećajem sustava vrijednosti

- u potpunosti denaturiranan sustav -

u kojemu je prioritet osobnog i društvenog zdravlja

došao na drugo mjesto, iza ideja

umjetnog bogatstva i neograničenog rasta.

Poput virusa, ovaj poremećaj sada

prodire u svaki aspekt vlade,

medija za informiranje, zabave, pa čak i sveučilišta.

A u tu strukturu su ugrađeni

mehanizmi zaštite

od bilo čega što bi se izvana moglo umiješati.

Sljedbenici monetarno-tržišne religije,

samoprozvani čuvari statusa quo,

neprestano traže načine
izbjegavanja bilo kojih misaonih formi

koje bi mogle pomutiti njihova uvjerenja.

Najčešći način je: projicirani dualizam.

Ako niste republikanac, morate biti demokrat.

Ako niste kršćanin, mogli biste biti sotonist.

Što ako pak smatrate da se
društvo može uvelike unaprijediti

razmatranjem da se, možda - ne znam -

pobrinemo o svim ljudima?

Onda ste samo "utopist".

I možda najpodmukliji od svih:

ako niste za "slobodno tržište"

onda ste zasigurno protiv same slobode.

Ja vjerujem u slobodu!

Svaki put kad čujete bilo gdje izgovorene

riječi "sloboda" ili "uskakanje vlade"

to znači, dešifrirano:

ograničavanje investicija privatnih posjednika novca,

u kojima iz postojećeg stvaraju još novca.

I to je to. Svaka druga fraza koju će izreći:

"ah, trebamo više dobara za ljude",

"ah, ovo je sloboda protiv tiranije" i tako dalje,

svaki put kad čujete slično,
sebi to možete dešifrirati i svesti na rečeno,

i mislim da ćete pronaći uzajamnost - jedan-na-jedan,

svaki put kad takve fraze upotrijebe.

U ovom slučaju, ovo možemo nazvati

Sintaksom. Sintaksa koja
upravlja razumijevanjem i vrijednostima.

Dakle, ona upravlja ispod razine
njihove moći njenog prepoznavanja,

tako da bi oni mogli kazati: "Ma ne, to uopće nisam mislio!",

dok zapravo čine upravo to.

Upravo kao što možemo govoriti gramatički ispravno,

gdje postoje gramatička pravila koja slijedimo,

a bez da ta pravila prepoznajemo...

I tako dobijemo ono što nazivam
Sintaksom vladajuće vrijednosti,

koja je ovome temelj. Dakle, svaki put kad se koriste riječi:

"uskakanje vlade"; "nedostatak slobode"; "sloboda";

"napredak"; ili "razvoj";

one mogu biti dešifrirane tako
da znače ono prethodno rečeno.

Naravno, kad čujemo riječ "sloboda"

ona se često nalazi u istoj rečenici

s nečim što se zove "demokracija".

Fascinantno je kako ljudi danas stvarno vjeruju

da imaju bitan utjecaj

na ono što njihova vlada radi,

zaboravljajući kako je u prirodi našeg sustava

sve stavljati na prodaju.

Jedini glas koji vrijedi je glas novca

i nevažno je koliko bilo koji

aktivist prosvjeduje o etici i odgovornosti.

U tržišnom sustavu, na prodaju je svaki političar,

svaki zakon, a time i svaka vlada.

Čak i nakon pokušaja spašavanja
banaka sa 20 bilijuna dolara

koje je započelo 2007.,

a to je količina novca koja je mogla, recimo, izmijeniti

globalnu energetsku infrastrukturu

u potpuno obnovljive energetske metode

da nije bila usmjerena prema nizu institucija

koje doslovce ne rade ništa da pomognu društvu -

institucije koje bi sutra

mogli bespovratno ukloniti...

slijepa uvjetovanost ljudi kako politika i

političari postoje za dobrobit gradana i dalje se nastavlja.

Stvar je u tome da je politika biznis

- nimalo drugačiji od bilo kojeg
dugog biznisa u tržišnom sustavu,

a njihovi se osobni interesi nalaze ispred svega ostalog.

Iskreno, duboko u sebi ne vjerujem u političko djelovanje.

Smatram kako se sustav sužava i širi po volji.

I prilagođava se tim promjenama.

Na pokret civilnih prava gledam kao na prilagodbu

onih koji posjeduju ovu državu.

Mislim da oni vide gdje im leže osobni interesi;

vide kako je određena količina slobode dobra stvar

- iluzija slobode - svake godine daju ljudima dan za glasanje

tako da imaju iluziju izbora koji je, ustvari, beznačajan.

Beznačajan izbor - odemo poput robova i kažemo:

"Oh, glasao sam". Ograničenja
rasprave u ovoj su zemlji uspostavljena

i prije nego što rasprava uopće započne, a svi

ostali su marginalizirani i obilježeni da izgledaju

ili kao komunisti ili kao neka vrsta nelojalnih osoba

- "teoretičari zavjere" - to je pravi izraz...

I sada je to "zavjera". Vidite - oni su to izmislili.

Nešto što se ne smije niti na trenutak razmatrati:

kako bi se moćni ljudi mogli okupiti i imati plan!

To se ne događa! Ti si "čudak"! Ti si "ovisnik o zavjerama"!

Od svih obrambenih mehanizama ovog sustava

dva se stalno pojavljuju.

Prvi je ideja da je sustav bio "uzrok"

materijalnog napretka kojeg smo vidjeli na ovom planetu.

E pa... Nije.

U osnovi postoje dva temeljna uzroka koja

su stvorila povećanje takozvanog "bogatstva"

i rast broja stanovnika koji vidimo danas.

Prvi: eksponencijalni napredak proizvodne tehnologije;

dakle znanstvena domišljatost.

I drugi: polazno otkriće obilne ugljikovodične energije

- koja je danas temelj
cjelokupnog socio-ekonomskog sustava.

Slobodno tržište / kapitalistički / monetarni

tržišni sustav - kako ga god želite nazvati -

nije učinio ništa osim što je jahao na valovima ovih pojava

s iskrivljenim sustavom poticaja i nasumičnom,

odvratno nejednakom metodom
korištenja i raspodjele plodova.

Druga obrana je ratoborna društvena predrasuda

prouzročena godinama propagande

koja na bilo koji drugi društveni sustav gleda

kao na pravac prema takozvanoj "tiraniji",

razbacujući se raznim imenima
poput Staljina, Maoa, Hitlera...

i brojem smrti koje su prouzročili.

Pa, koliki god ovi ljudi bili despoti,

skupa s društvenim pristupima koje su održavali...

kada je riječ o igri smrti

- kada je riječ o sustavnom

svakodnevnom masovnom ubijanju ljudskih bića -

ništa se u povijesti ne može
usporediti s onim što imamo danas.

Gladovanja - u posljednjem
stoljeću naše povijesti, ako ne i ranije,

nisu bila uzrokovana nedostatkom hrane.

Bila su uzrokovana relativnim siromaštvom.

Ekonomska sredstva su bila
tako neravnopravno raspoređena

da siromašni jednostavno nisu imali dovoljno novca

za kupovinu hrane, koja bi pak bila

dostupna da su si ju mogli priuštiti.

To bi bio primjer strukturalnog nasilja.

Još jedan primjer: u Africi i drugim područjima -

posebno ću se usredotočiti na Afriku -

deseci miljuna ljudi umiru od AIDS-a.

Zašto umiru?

Ne zato što ne znamo kako liječiti AIDS.

Postoje milijuni ljudi u bogatim zemljama

koji se začudujuće dobro nose s njom jer

imaju lijekove kojima ga liječe.

Ljudi u Africi koji umiru od AIDS-a

ne umiru zbog virusa HIV-a,

oni umiru jer nemaju novac

kojim bi platili lijekove koji bi ih održali na životu.

Gandhi je uočio ovo; rekao je:

"Najsmrtonosniji oblik nasilja je siromaštvo".

I to je potpuno točno.

Siromaštvo ubija daleko više ljudi nego svi ratovi u povijesti;

više nego svi ubojice u povijesti;

više nego sva samoubojstva u povijesti...

Ne samo da strukturalno nasilje ubija više ljudi

od svih drugih oblika nasilničkog ponašanja zajedno,

strukturalno nasilje je i

glavni uzrok nasilnog ponašanja.

[Iza vrhunca]

Nafta utemeljuje i

prožima izgradnju ljudske civilizacije.

10 kalorija energije ugljikovodika
- nafte i prirodnog plina - uloži se

u svaku kaloriju hrane koju vi i ja
pojedemo u industrijaliziranom svijetu.

Gnojiva se proizvode od prirodnog plina.

Pesticidi se proizvode od nafte.

Vozite strojeve na naftni pogon da bi
sadili - orali - navodnjavali - žnjeli

prevozili - pakirali. Zamotavate hranu

u plastiku - ona je nafta. Sva plastika je nafta.

U svakoj gumi nalazi se 7 galona nafte.

Nafta je posvuda; sveprisutna je. Samo zbog

nafte danas živi 7 milijardi, odnosno,

gotovo 7 milijardi ljudi na ovom planetu.

Dolazak ove jeftine i lako dostupne energije,

koja, usput rečeno, može zamijeniti

milijarde robova koji rade dan i noć,

radikalno je promijenio svijet tijekom posljednjeg stoljeća,

a broj stanovnika se povećao 10 puta.

Međutim, do 2050., zalihe nafte mogu podržavati

manje od polovice sadašnjeg svjetskog

stanovništva uz njihov današnji način života.

Dakle, razmjer prilagođavanja
drugačijem načinu života naprosto je ogroman.

Svijet danas troši šest barela nafte na svaki pronađeni barel.

Prije pet godina trošila su se četiri

barela nafte na svaki pronađeni barel.

Sljedeće godine trošiti će se

osam barela nafte na svaki pronađeni barel.

Ono što je za mene uznemirujuće je

nedostatak bilo kakvog stvarnog napora vlada

i industrijskih lidera širom svijeta da poduzmu nešto drukčije.

Postoje nekakvi pokušaji da se izgradi više vjetroelektrana

i da se možda nešto učini s plimom...

imamo i pokušaje da automobili postanu nešto učinkovitiji,

ali nema ničeg što stvarno ukazuje

da započinje revolucija - sve su ovo sitnice,

a to je mislim prilično zastrašujuće.

Vlade pak kojima upravljaju ovi ekonomisti

koji zaista ne cijene ono o čemu govorimo,

pokušavaju poticati potrošnju ne bi
li povratili prijašnji prosperitet,

u nadi da mogu vratiti prošlo vrijeme.

Tiskaju još više novca bez ikakvog pokrića.

Tako da, ako se ekonomija poboljša i

oporavi i slavni rast se vrati,

bit će kratkoga vijeka jer će

u kratkom vremenskom periodu izraženom u mjesecima

a ne godinama, opet udariti u prepreku ponude;

bit će još jedan udar cijena -

i još dublja recesija. Dakle mislim

da se vrtimo u nizu začaranih krugova;

imamo ekonomski rast u usponu - zatim cijene

skaču - i sve se zatvara. A tu smo danas.

Sve opet počinje rasti, no ono što imamo je

zona u kojoj više nema
mogućnosti proizvodnje jeftine energije.

Na vrhuncu smo - s proizvodnjom
nafte sada idemo nizbrdo.

Nema šanse da ćemo išta više dobiti iz zemlje, niti išta brže

što znači da se stvari zatvaraju, cijena nafte pada

što se i dogodilo početkom 2009.;
ali onda, kad dođe do "oporavka",

cijena nafte počinje se vraćati.

U posljednje vrijeme lebdi na oko 80 dolara

po barelu, a vidimo da si ju čak i sa sadašnjih 80 dolara

po barelu, uz financijski i ekonomski slom,

ljudi teško mogu priuštiti.

Trenutna svjetska proizvodnja nafte
iznosi oko 86 milijuna barela po danu.

U periodu od 10 godina, suočeni smo s

približno 14 milijuna barela
dnevno koje moramo nadomjestiti.

Ne postoji ništa što bi moglo

zadovoljiti ni 1% takve vrste potražnje.

Ako nešto ne poduzmemo vrlo uskoro,

doći će do ogromnog pomanjkanja energije.

Smatram da je velika pogreška što se nije prije oko

desetljeća prepoznalo da treba uložiti

zajednički trud kako bi se razvili

ovi održivi oblici energije.

Mislim da je to nešto čega će se naši unuci prisjećati

u potpunoj nevjerici. "Vi ste znali

da imate posla s ograničenom potrošnom robom...

kako ste uopće mogli izgraditi svoju ekonomiju

oko nečega što će nestati?"

Sada, prvi put u ljudskoj povijesti

vrsta je suočena s pražnjenjem temeljnog resursa,

ključnog u sadašnjem sustavu za preživljavanje.

A neočekivana poanta cijele stvari je

da će čak i uz naftu koja postaje sve rjeđa

ekonomski sustav nastaviti slijepo gurati

svoj kancerogeni model rasta...

tako da ljudi mogu izaći van i
kupovati još automobila na naftu

te da bi se tako generirao BDP i radna mjesta...
raspirujući propadanje.

Postoje li rješenja za zamjenu

konstrukcije ekonomije bazirane na ugljikovodicima?

Naravno.

Ali put koji je potreban da bi se ostvarile ove promjene

neće se manifestirati kroz
potrebne protokole tržišnog sustava,

pošto u njemu nova rješenja mogu biti

provedena samo kroz mehanizam profita.

Ljudi ne ulažu u obnovljive izvore energije

zbog toga što u njima nema ni
dugoročne ni kratkoročne zarade.

A predanost koja je potrebna kako bi se to ostvarilo

može se dogoditi samo uz ozbiljne financijske gubitke.

Dakle, ne postoji novčana motivacija, a ako

u ovom sustavu ona izostane, stvari se ne odvijaju.

I povrh svega, vrhunac proizvodnje nafte je

samo jedna od mnogih posljedica koje isplivavaju

iz ove okolišno-društvene
olupine koja danas dobiva na brzini.

Ostala pogoršanja uključuju svježu vodu

- samo tkivo naše egzistencije -

kod koje se u ovom trenutku pokazuje

nedostatak za 2.8 milijardi ljudi,

a na putu je da dostigne 4 milijarde do 2030.

Proizvodnja hrane:

Uništavanje obradive zemlje za usjev, od koje

danas dolazi 99.7% ukupne ljudske hrane,

odvija se do 40 puta brže nego ponovno obogaćivanje,

te je u posljednjih 40 godina 30%

obradive zemlje postalo neproduktivno.

Da ne spominjemo kako su ugljikovodici oslonac

današnje poljoprivrede, a kako ona opada...

također će se smanjiti i opskrba hranom.

Što se tiče resursa općenito,

prema današnjem obrascu potrošnje, do 2030.

trebat će nam 2 planeta kako
bismo mogli nastaviti ovom brzinom.

Isto tako, neprestano uništavanje

biološke raznolikosti koja podržava život,

uzrokuje nalete izumiranja i

destabilizaciju okoliša širom svijeta.

A uz sva ova narušavanja,

imamo gotovo eksponencijalan rast populacije

i do 2030. moglo bi biti preko

8 milijardi ljudi na ovom planetu.

Proizvodnja energije sama za sebe treba se

povećati za 44% do 2030. da zadovolji toliku potražnju.

I opet, budući da je novac jedini pokretač djelovanja -

možemo li očekivati da će si ijedna

država na svijetu moći priuštiti

ogromne promjene potrebne za
revolucioniranje poljoprivrede,

preradu vode, proizvodnju energije i slično?

Dok piramidalna struktura globalnog zaduženja

polako gasi čitav svijet...

Na stranu to što će

nezaposlenost koju danas vidimo

postati normalnost zbog same

prirode tehnološke nezaposlenosti.

Radna mjesta se neće vratiti.

I konačno, šira društvena perspektiva.

Od 1970. do 2010., siromaštvo se na ovom

planetu udvostručilo zbog ovog sustava...

Uzmemo li u obzir trenutno stanje,

mislite li uistinu kako ćemo dobiti

išta manje od novih udvostručenja...

još više patnje i masovne gladi?

[Početak]

Neće biti nikakvog oporavka.

Ovo nije neka duga depresija

iz koje ćemo se jednog dana iščupati.

Mislim da će nakon idućeg kruga ekonomskih slomova

uslijediti faza građanskih nemira ogromnih proporcija.

Kad se naknade za nezaposlene prestanu

isplaćivati jer država više nema novca,

i kada stvari postanu tako loše da ljudi izgube povjerenje

u svoje izabrane vođe, ljudi će tražiti promjene,

osim ako se međusobno ne poubijamo u tom procesu

ili ne uništimo okoliš.

Bojim se da bismo mogli doći do
točke nakon koje nema povratka...

i to me neprestano muči.

Radimo sve što možemo ne bismo li izbjegli takvo stanje.

Očito je da se nalazimo na rubu
velike promjene u ljudskom životu...

Sada se suočavamo s temeljnom promjenom

života kakvog smo poznavali tijekom prošlog stoljeća.

Mora postojati poveznica izmedu ekonomije i

resursa na ovom planetu;

resursi su, naravno, sav životinjski i biljni svijet;

zdravlje oceana i sve ostalo.

Ovo je monetarni obrazac koji neće

popustiti sve dok ne ubije i posljednje ljudsko biće.

"Oni" će učiniti baš sve ne bi li ostali na poziciji moći

i to je ono što morate imati na umu.

Koristit će se i vojskom i mornaricom i lažima...

i što god morali koristiti kako bi zadržali tu moć.

Oni ju ne misle predati samo tako

jer ne poznaju niti jedan drugi
sustav koji bi održavao njihovu vrstu.

[Uživo iz New Yorka]

[Globalni protesti zaustavljaju svjetsku ekonomiju]

[London - uživo]

[Kina - uživo]

[Južna Afrika - uživo]

[Španjolska - uživo]

[Rusija - uživo]

[Kanada - uživo]

[Saudijska Arabija - uživo]

[Stopa kriminala na Zapadu strahovito raste]

[UN proglašava globalno izvanredno stanje]

[Globalna nezaposlenost dostiže 65%]

[Strah od Svjetskog rata se nastavlja]

[Dužnički slom uzrokuje nestašice hrane]

[Vratimo svoje]

[Dok još uvijek nije zabilježeno nasilje

i prosvjedi bez presedana se nastavljaju...

čini se kako se novac brojiv u bilijunima dolara

sustavno povlači s bankovnih računa

širom svijeta i zauzvrat...

sad se očigledno izbacuje

ispred svjetskih središnjih banaka.]

[OVO JE TVOJ SVIJET]

[OVO JE NAŠ SVIJET]

[REVOLUCIJA JE SADA]

[WWW.THEZEITGEISTMOVEMENT.COM]