"Mrtav" je "mrtav": Eufemizam i moć riječi | Phyllis Sommer | TEDxACU

Phyllis Sommer dijeli s vama kako su je bolest i smrt sina Sama natjerali na razmišljanje i propitkivanje načina na koji govori, pritom davajući iz vlastitog iskustva primjere kako je naučila da riječ "mrtav" ima različita značenja kad se odnosi na iscrpljenu bateriju mobitela ili na nečijeg mrtvog brata koji se više neće vratiti.
Phyllis redovito piše blogove (i tweetove) o svemu i svačemu u njezinom životu kao rabina, žene i majke četvero djece zbog čega ju je Huffington Post imenovao jednom od njihovih "Utjecajnih židovskih korisnika Twittera" 2011. godine. U zadnje vrijeme bavila se zapisivanjem svega kroz što joj je obitelj prolazila nakon što joj je sin Sam bio dijagnosticiran s rakom te tijekom njegovog liječenja i smrti.

Ovaj se govor odvio na TEDx događaju i koristio je format TED konferencije, ali ga je samostalno organizirala lokalna zajednica. Saznajte više na http://ted.com/tedx

Jezik je važan.
Riječi koje govorim su važne.

Važne su za istinu,
važne su za iskrenost,

i važne su za stvarnost.

"Eufemizam" se određuje kao
blaga ili neizravna riječ ili izraz

koja se koristi kao zamjena za onu
koja bi se smatrala preoštrom ili izravnom

kad se odnosi na nešto
neugodno ili sramotno.

Hajde da se vratim vama.
Vi znate što je eufemizam.

To je ljepša riječ,
bolja riječ, nježnija riječ,

koju koristimo kad
govorimo o nečemu

što bi vam moglo biti
nelagodno ili neugodno.

Dozvolite da vam kažem,
ne postoji mnogo toga u ovom svijetu

što je nelagodno kao imati
dijete dijagnosticirano s rakom,

a tek nema toga u svijetu

što je toliko nelagodno kao
imati dijete koje je umrlo od tog raka.

Ipak, to je ono s čim sam
bila suočena 2012. godine,

kad je moj tada šestogodišnji
sin Sam bio dijagnosticiran s leukemijom.

Odmah od početka, našla sam
se zatrpana eufemističkim frazama,

riječima poput "ratnik" i "heroj";
riječima zbog kojih se činilo kao da

je on bio nešto više od djeteta
čije tijelo se pobunilo protiv njega.

Riječima kojima se činilo kao da
on ima nešto za reći u svemu tome,

kao da će baš njegova volja

voditi ga na put
ozdravljenja ili propasti.

I tako, riječi su postale
moje izabrano oružje protiv raka.

Pokušala sam izabirati svoje riječi
pažljivo, govoriti jasno i jednostavno,

tako da bi on mogao
razumijeti da ono što se događa

i tako da ja ne bi morala koristiti riječi
koje će zakomplicirati stvari poslije.

U konačnici, Samova
leukemija je bila vrlo snažna

i nadjačala je tretmane poznate medicini.

Kad je umro,

bila sam suočna s cijelim
novim popisom eufemizama,

frazama poput "izdahnuo je",
"dobio je krila",

ili čak "izgubila dijete".

Nemojte me krivo shvatiti, postoje
problemi religijskog identiteta ovdje,

ali bez obzira na
vaša religijska uvjerenja,

bez obzira na to što mislili
o životu poslije smrti,

teško je ne priznati da su
to sve eufemizmi za "mrtav",

poprilično uljepšane fraze umjesto:

"Život mu je završio
i tome nema povratka."

Neke od ovih fraza postale
su dosta frustrirajuće za mene.

Kad netko govori o meni kao
o majci koja je "izgubila svoje dijete",

ja promrmljam tiho: "On nije
izgubljen, ja znam točno gdje je".

Moja je prijateljica Rebecca pisala
o tome nakon Samove smrti.

Zapisala je to ovako, rekla je:

"Njegovi roditelji nisu izgubili dijete,

ne bi to nikad napravili, nikad
ne bi mogli bili toliko neoprezni".

Kad netko kaže da je Sammy
"izdahnuo", podjednako sam frustrirana.

Zvuči toliko bezbolno,
tako jednostavno i lako,

ali nije tako bilo.

Izdahnuti je nešto što
radimo kad auto ispred nas

presporo vozi.

Izdišemo duboko kod liječnika
i izdišemo na vježbama disanja.

Izdišemo cijeli život.

Ali Sam nam nije samo izdahnuo.

Obavila sam malo istraživanje
i prema stranici Legacy.com,

na kojoj ima više od
6,5 milijuna osmrtnica,

više od 5 milijuna tih
osmrtnica koriste izraz "izdahnuti".

Jesmo li toliko uplašeni fraze "mrtav"

da je ne možemo reći ni u osmrtnici?

Mislim da to potječe dosta davno,

kad smo držali do magičnog razmišljanja

da razgovor o nečemu može
to nešto primaknuti bliže nama.

Dobro, čekaj malo!
Ne vjerujemo još uvijek u to, zar ne?

Jeste li ikad učinili ovo?

"Jesi li čuo što se dogodilo? On je...

(Šapćući) ...umro".

O da, mi uopće više ne vjerujemo
u tu neku magiju, zar ne?

Od smrti nam je neugodno.

Našim znanstvenim i logičkim bićima
je teško pohvatati ovu ideju,

objasniti ju, racionalizirati
ju, razumijeti ju.

Kako je moguće da je netko ovdje
i onda u sekundi više nije?

Kako je moguće da im je tijelo
još uvijek ovdje, ali oni nisu živi?

Da, zato smo se okrenuli
eufemizmima i frazama

koje nam pomažu
razgovarati i možda razumijeti

ovu veliku zagonetku.

Sve eufemističke fraze,
sigurna sam da ste čuli puno njih:

"voljeni preminuli", "izgubio bitku s",

"napustio nas je",

"otišao je na onaj svijet",

"otišao je na bolje mjesto",

"izdahnuo je".

Naravno, postoje i
manje ljepše fraze:

"otegnuo je papke",

"krepao je",

"riknuo je",

"otišao offline",

"crknuo je".

Postoji vrlo poznati
Montyjev Pythonov skeč,

u kojem čovjek uđe
u trgovinu kućnim ljubimcima.

Nosi krletku i ulazi jer se želi požaliti.

Izgleda su mu prodali mrtvu papigu.

Prodavač se svađa s njim i kaže:

"Ne, ne, ne. Papiga je samo omamljena".

I onda nešto što je postalo
poznatim trabunjanjem,

John Cleese kaže nešto poput ovog:

"Ova papiga je istekla.

Pošla je na svoje konačno počivalište.
Izdahnula je svoj posljednji dah.

Da ju niste zakucali za
prečku, bila bi hrana crvima.

Otegnula je papke. Metabolizam
joj je sad dio povijesti.

Otišla je, odrekla se ovog smrtničkog
vrtloga, otišla na vječna lovišta

i pridružila se prokletom anđeoskom
zboru. Ova papiga je bivša".

(Smijeh)

Dobro, smješnije je
s engleskim naglaskom,

ali shvatili ste.

Sve ove fraze, jedna za drugom,
zvuče pomalo apsurdno,

jer nas sve uistinu samo
podsjećaju da je "mrtvo" "mrtvo".

E sad, ja sam rabin već
gotovo 12 godina.

Za to vrijeme, služila
sam misu za bezbroj pogreba

i misa zadušnica.

I tijekom tog svega, stvarno, stvarno sam
se trudila promisliti o odabiru riječima

i o načinu na koji sam
spominjala preminulog,

načinu na koji sam koristila
fraze poput "izdahnuo" ili "izgubljen",

ali nisam nikad uistinu razumijela
kako su te riječi primljene

kroz uši djeteta

dok nisam bila suočena
s tim u vlastitoj kući.

Znate, nakon što je Sam umro,

mom mužu i meni je
ostalo da pokupimo djeliće,

ne samo naše žalosti nego i
od preostalo troje djece.

Osobito sam morala paziti

što sam govorila u blizini
Solomona, mog najmlađeg,

kojemu je bilo samo
bezbrižnih tri godine tada.

Otkrili smo da Solomonovo
prvotno shvaćanje smrti

dolazi iz "Kralja lavova".

U slučaju da niste vidjeli
"Kralja lavova" skoro ili uopće,

znajte da Simbin otac Mufasa
umre vrlo rano u filmu.

To bi trebala biti vrlo korisna referenca
za učenje djeteta o smrti, zar ne?

Osim što, ispričavam se
ako nikad niste vidjeli film,

osim što se pri kraju filma

Mufasa prikaže Simbi u
obliku vizije poput duha na nebu

i vizija čak progovori.

Pa ako se Mufasa može vratiti,
zašto Sammy ne može?

Točnije, mislim da su
Solomonove prave riječi bile:

"Kad ću vidjeti Sammyja
na nebu poput Mufase?"

Otkrili smo da je
Solomonova druga smjernica

u vezi sa smrću bila videoigra.

Da, čak i najjednostavnije,
dobrohotnije videoigre,

kad vam avatar ne uspije,
kad on ne uspije završiti nivo,

što vam kaže? "Umro je".

Zatim, kad pritisnete
gumb za restartiranje,

za početi ispočetka,

on je opet tamo, potpuno živ.

I tek počinjem s ovim.

Stvarno razmislite o svim frazama koje
ste koristili kad ste govorili o smrti

i onda ih čujte ponovno kroz dječje uši.

"-On nije ovdje.

-O.K., ali kad se vrati,
možemo li ići u park?"

"-Nema ga.

-O.K., ali možemo li pričati s njim?
Nazvati ga? Zvati ga videopozivom?"

"-Kad smo izgubili Sammyja...

-Ah, idemo ga pronaći!"

"-On je uvijek s tobom.

-Gdje? Gdje? Ne vidim ga nigdje."

Čini se kao da nam je ponestalo isprika,

pokušavajući objasniti
Solomonu gdje je Sammy.

Dovoljno je teško objasniti smrt uopće,

a još teže kad čuješ koje
sve izraze koristimo.

Budimo iskreni sada.

Političari stalno koriste
eufemizme kad govore o stvarima

o kojima ne žele razgovarati.

Mogli bismo rekli da je netko "otpušten",
kad želimo reći da je "dobio otkaz".

"Žrtve rata" mogle bi
postati "usputna šteta".

Popis je dugačak i pun
stvari o kojima ne želimo pričati,

a smrt je na vrhu tog popisa.

Smrt nije nešto o čemu
se priča u pristojnom društvu.

Pričamo okolo nje umjesto o njoj.

Ideja smrti nas toliko zbunjuje

da jednostavno ne znamo što učiniti.

Dakle, što je to?

Jesmo li toliko preplašeni
riječi "mrtav, smrt, umirati"

da ih ne možemo izgovoriti naglas?

Čini se tako.

Provodimo strašno puno
vremena pokušavajući izbjeći ju.

No s druge strane,

pričamo o smrti cijelo vrijeme.

"Umro sam od smijeha" mogli ste reći

da sam upotrijebila engleski
naglasak za skeč Montyja Pythona.

Ili "umro sam od straha".

Ili "Ovaj čokoladni ekler je tako dobar,

mislim da sam umrla i otišla u raj".

I postoji još: "Mobitel mi je riknuo".

Zatim naravno, napravimo to još gorim.

Kažemo: "Je li baš baš riknuo?"
i što to uopće znači?

Naravno, to znači: "Je li ti
mobitel stvarno prestao raditi?

Moraš li stvarno ići i kupiti novi?"

Ili, ono što vjerojatno želite reći:

"Trebaš li mu napuniti bateriju

i onda ćeš ga moći
ponovo koristiti za par sati,

a on će biti kao nov,
svjež iz trgovine?"

Kladim se da ste to već danas rekli.

I onda kad čujete frazu poput ove
počnete stvarno razmišljati o tome.

Vratimo se na mog
sina Solomona na trenutak.

On zna sve o tim riknulim mobitelima.

On zna kako uključiti te stvari
u struju i onda raditi s njima,

tako da može igrati
Subway Surfera na mom mobitelu.

Stvarno te natjera da
promisliš o stvarima koje govoriš,

jer nam je nakon toga rekao:

"ako možemo mobitel ponovno napuniti,
ne možemo li Sammyja isto tako?"

Zbog tog sam počela razmišljati
i misliti o riječima koje koristim,

načinu na koji govorim,
podučavam i ponašam se;

svom cjelokupnom govoru tijela.

"Mrtav" je "mrtav".

"Mom mobitelu je baterija ispražnjena".

Teško je izabrati te riječi,

podjednako teško kao
reći da je moj osmogodišnji sin "umro".

On nije "izdahnuo"
i ja ga nisam "izgubila".

On je umro.

Kad to kažem, promotrim ljude;
oni se ukoče i pokušaju okrenuti.

Ne mogu vjerovati da sam to upravo rekla,

da sam upotrijebila te riječi.

No istina je stvarna

i nikakvi eufemizmi
to ne mogu promijeniti.

Nikakvo eufemističko
razmišljanje ni magične ideje

ne mogu mi ga vratiti,

ne mogu povratiti
gotovu stvar koja je smrt.

"Mrtav" je "mrtav".

I ne želim biti oštra.
Stvarno ne želim.

Uistinu vjerujem

da korištenje izravnog i
uljudnog načina razgovora o smrti

može pomoći izbrisati
neke tabue o toj temi.

Izgovaranje riječi smrt ne daje joj moć.

Točnije, vjerujem da
prikrivanje i zamagljivanje smrti

u uljepšane fraze

zapravo povećava strah i tajnovitost,

i stoga nekad otežava zacjelivanje.

"Mrtav" je "mrtav"

i riječi koje koristimo su važne

u svakom aspektu života i smrti.

Hvala vam.

(Pljesak)