Od odlaska katoličkom svećeniku do Isusa Krista, mog velikoga Velikog svećenika

Diego svjedoči kako se pokušavao preobraziti i kako je shvatio da je sav njegov trud uzaludan. Što se više trudio preobraziti, više je uvidio koliko je kriv i koliko više zaslužuje Božji gnjev. Nakon što je shvatio da je nema druge nade, okrenuo se Kristu i pronašao mir.

Dobro jutro.

Moje ime je Diego Medina.

Odrastao sam u Porto Ricu.

I odrastajući, ne sjećam se da je moj otac

ikad pričao o duhovnim stvarima

ili išao u crkvu.

Kao dijete, sjećam se da smo išli u crkvu

Katoličku crkvu - 4 ili 5 puta godišnje.

Sjećam se kako sam tako morao ići

i na svoju prvu pričest.

Zbog toga sam morao ići i na vjeronauk.

U toj dobi moja sjećanja

na duhovni život

su se svodila na odlazak u crkvu

za vrijeme blagdana.

I kako sam se pripremao za prvu pričest

učio sam da imati dobar odnos s Bogom

znači priznati svoje grijehe,

izmoliti nekoliko "Zdravo Marija" i "Oče naš"

i oprošteno ti je.

I tako u krug.

Sagriješiš opet, ponovo priznaš grijehe.

I tako u dobi od 14 godina

shvatio sam da ako je to slučaj,

svaki puta kada sam izmolio Oče naš,

osuđivao sam sebe sve više

jer na kraju molitve kaže,

"Oče, otpusti nam duge naše,

kako i mi otpuštamo dužnicima našim."

Došao sam do toga da je pametno

izmijeniti "Oče naš".

I promijenio sam na način:

"Oče, otpusti mi moje duge

i nauči me da otpuštam duge drugima."

Mislio sam tada

da me to stavlja u bolju poziciju.

Nešto se međutim tada dogodilo

s mojim svećenikom

u Katoličkoj crkvi u koju sam išao.

Pristupio mi je i imali smo odnos

koji nije bio dostojan Boga.

I tada sam shvatio,

zašto idem čovjeku

koji je grešan kao i ja

da bi imao dobar odnos s Bogom.

I tako, ne znajući zapravo ništa

o Kristu i onome što je On učinio za mene,

počeo sam priznavati grijehe sam sebi

pokušavajući se pomiriti s Bogom.

Kada sam odrastao, priključio sam se vojsci

i potpuno zaboravio na crkvu

i Boga.

Tijekom te četiri godine

u vojsci

mislio sam da sam bio vrlo moralan.

Sjećam se da sam bio ponosan

i kako je moja majka bila ponosna na mene.

Ne znam da li vam to ima smisla.

Kada sam izašao iz tog okruženja

gdje je moja majka bila glavna

i moja obitelj

živjela pokušavajući ispuniti svoje standarde

i svoja očekivanja -

kada sam otišao od svega toga

u Okinawu

gdje me nitko ne poznaje

i gdje nitko nema nikakva očekivanja,

Gospodin je iskoristio te četiri godine

da bi mi pokazao grijeh koji je u meni.

Nisam mogao prepoznati u što sam se pretvorio

tijekom toga vremena.

Sav seksualni blud

i sve stvari koje sam činio

bile su toliko grešne.

I da je moja majka ili moja obitelj to saznala

bio bi toliko posramljen.

Ali u isto vrijeme, bilo mi je drago

što nikad neće saznati.

I zbog toga, mislio sam, problem ne postoji.

U svemu tome, nisam se brinuo

što Bog misli o meni

i kako sam skupljao Božji gnjev

u načinu na koji sam živio svojim izborom.

Vratio sam se u SAD,

izgubio posao.

Kada sam izašao iz vojske,

dobio sam civilni posao.

Taj posao sam izgubio.

S Božjom providnošću, došao sam u San Antonio

zbog posla.

Imao sam samo jednog člana obitelji tu.

Ona je bila kršćanin.

Kako nisam imao prijatelja u San Antoniju,

počeo sam dolaziti kod nje.

Hrana je bila dobra.

Kao neženji, to mi je odgovaralo.

Budući da je ona organizirala

proučavanje Biblije, pridružio sam se.

Ali nastavio sam s opijanjima

seksualnim bludom,

kriminalom,

pokušavajući zaraditi novac

i steći financijsku neovisnost.

Kako sam krenuo s proučavanjem Biblije

sjećam se da sam imao Bibliju,

i počeo sam je čitati.

Počeo sam od Knjige Postanka

i došao do Božjih zapovjedi.

Nešto se dogodilo kada sam počeo čitati Zakon

i 10 Božjih zapovijedi,

Vidio sam u svojem životu

da ne živim po njima.

Počeo sam se mijenjati.

Htio sam biti pravedan.

Počeo sam mijenjati svoje ponašanje,

opijanja - prestao sam s tim.

I pokušao sam se preobraziti.

Osjećao sam se dobro mjesec dana -

možda dva mjeseca,

i shvatio sam koliko sam nesposoban

držati se Božjeg zakona

i kako mi je moja savjest govorila

koliko sam kriv pred Bogom

i kako su uzaludni moji napori

da preobrazim sebe.

Sjećam se jednom

izlaska iz noćnog kluba.

Bilo je oko 2 sata ujutro.

Ušao sam u praznu kuću.

Osjećao sam se odlično jer sam upravo bio

s prijateljima i zabavaljao se.

U trenutku kada sam ušao u kuću

suočio sam se s činjenicom

da nisam pravedan pred Bogom.

A pokušavao sam biti pravedan pred Bogom

toliko mjeseci prije pouzdajući se u sebe

i znajući da što se više trudim,

to sam više kriv pred Njim;

više grešan

i da više zaslužujem Njegov gnjev

i kaznu i pakao -

zasigurno, bio sam uvjeren

da je to jedino što zaslužujem u životu.

I bio sam umoran.

Sjećam se kako sam pao na koljena

zavapio i rekao Bogu

Ja ne mogu ovo sam.

I ako ne Ti ne spasiš, nema nade za mene.

Stvari su počele dobivati smisao slijedeći dan.

Mogao sam otići u krevet, ustati,

i osjećao sam olakšanje i nadu.

Nisam razumio što je to točno.

Vozio sam, ugledao crkvu

i osjetio da je slijedeći korak -

logični korak, ispravna stvar

otići u crkvu.

I tako sam otišao u crkvu

gdje sam sreo brata Richarda.

I moj petak se od uobičajnog opijanja

pretvorio u proučavanje Biblije u njegovoj kući.

I bilo je to tako prekrasno vrijeme

za čitanje Božje riječi i razumijevanje

prvi puta u životu, tko je Krist

i što je učinio za mene.

I kako se ne trebam truditi preobraziti sebe

i pokušavati svojom snagom

biti pravedan pred Bogom,

nego kako vjerom u Krista

i Njegovim obećanjima

da će promijeniti moje srce

i dati mi nove želje,

koje sam i mogao vidjeti

od početka

da mi ih je dao.

Provodio sam petak navečer

s drugim neženjama

proučavajući Božju riječ

do 3 ili 4 ujutro slijedećeg dana

i bilo je ugodno. Bilo je dobro.

Tjedan prije, mjesec prije

mislio bih da su ti ljudi ludi,

definitivno me Gospodin mijenjao.

I bio sam sve svjesniji

i sve više cijenio što je On učinio za mene.

Uvijek govorim kako sam na početku

mislio da su moji grijesi ovoliko veliki.

Zbog toga, Kristova smrt na križu

je bila velika toliko samo da pokrije moje grijehe.

I kao neženja

rastući u vjeri

vjerovao sam da sam pobijedio moje grijehe

i da sam pravedan.

I tada mi je Bog podario ženu

što je bilo veliki blagoslov

ali Bog ju je koristio

u našem odnosu

da mi pokaže koliko još posla

On ima u mojem životu.

I stvar za koju sam mislio da je pobijeđena

On je izložio.

On mi je pokazao kako sam sebičan bio;

kako razdražljiv;

kako grešan.

I sjećam se, gledajući unazad, rekao sam

čekaj malo -

ako moji grijesi nisu tako veliki,

nego su ovako veliki,

nema nada se mene.

Ali ipak, gledajući u Krista

cijenio sam Njegovu smrt na križu koja

nije ovoliko velika, nego beskonačno velika.

I kako učim živjeti kao kršćanin

otkrivam stvari, kako mi Gospodin pokazuje,

koje su u mom životu još uvijek grešne;

te stvari koje nisu Njemu ugodne,

vidim da je taj grijeh

toliko veći u mojem životu nego što sam mislio.

Dobro je što sam uspio vidjeti da je Kristova

smrt na križu toliko mnogo veća.

Njegova pravednost može

pokriti sve moje grijehe.

I od tada, ovo je bilo putovanje

borbe protiv grijeha

i otkrivanja koliko još toga

moram staviti na križ

i moliti Gospodina da ubijem taj grijeh.

Ali imam nadu i sigurnost

u obećanje da će završiti

dobro djelo koje je započeo u meni

i da je već odredio

dobra djela za mene.

I ja ih mogu napraviti

sve dok znam

da je Kristova pravednost dovoljna

za mir koji imam u Njemu.

I ne moram se brinuti,

kao kad sam bio mlađi,

da se moram vraćati, priznavati grijehe

i tražiti nadu u drugom čovjeku

i mojim djelima.

Moja nada je u Kristu

i njegovom dovršenom djelu na križu.

I mogu uživati mir s Gospodinom.

I kako rastem u hodu s Bogom,

to je moja nada i moje svjedočanstvo.

Amen.