Spasite oceane, prehranite svijet!

Zašto jedan morski biolog govori o svjetskoj gladi? Pa, kaže Jackie Savitz, poboljšanje situacije svjetskih oceana moglo bi pomoći u prehranjivanju najgladnijih milijuardu stanovnika na planetu. U ovom zapanjujućem govoru, Savitz nam govori o onome što se dogaša u svjetskom ribarstvu upravo sada. Stanje je loše. I predlaže kako im možemo pomoći u obnavljanju dok dobivamo više hrane.

Možda se pitate

zašto bi morski biolog iz Oceane

danas stao pred vas da vam govori

o svjetskoj gladi.

Danas sam ovdje jer je

spašavanje oceana više od ekološke želje.

VIše je od obične stvari kojom se bavimo

jer želimo stvoriti radna mjesta za ribare

ili održati radna mjesta ribara.

Više je od gospodarske težnje.

Očuvanje oceana može prehraniti svijet.

Dopustite mi da vam pokažem kako.

Kao što znate, već postoji

više od milijarde gladnih ljudi na svijetu.

Očekujemo da će se problem pogoršati

kako svjetsko stanovništvo
dostiže devet milijardi

ili deset milijardi do sredine stoljeća,

i možemo očekivati da će
doći do većeg pritiska

na naše izvore hrane.

I to je velik problem,

posebice ako uzmemo u
obzir trenutačnu situaciju.

Znamo da je obradivo
zemljište po glavi stanovnika

već u padu

u razvijenim i državama u razvoju.

Znamo da idemo ususret
klimatskim promjenama

koje će promijeniti obrazac padalina,

zbog čega će neka područja biti suša,
označeno narančastom bojom

a druga vlažnija, označeno plavom bojom,

prouzrokujući suše na našim žitnicama,

u mjestima poput Zapadne i Središnje Europe

i poplave u drugima.

Zemlji će biti teže

pomoći nam u rješavanju problema gladi.

I zbog toga oceani trebaju ostati bogati,

kako bi nam osigurali

najveću moguću količinu hrane.

I to je nešto što oceani rade

za nas već dulje vrijeme.

Koliko god da možemo otići
u prošlost, vidjet ćemo porast

u količini hrane koju dobivamo

iz naših oceana.

Činilo se kao da će nastaviti rasti

do oko 1980-ih,

kada smo počeli uočavati pad.

Čuli smo za vrhunac u području nafte.

Možda je ovo vrhunac u ribarstvu.

Nadam se da ne. Vratit ću se ovome.

Ali možete vidjeti pad od oko 18 posto

u količini ribe koju smo dobili
iz našeg globalnog ulova.

od 1980.

I to je veliki problem. I nastavlja se.

Crvena linija nastavlja opadati.

Ali sada znamo kako ju preusmjeriti,

i o tome ću vam govoriti danas.

Znamo kako izokrenuti smjer krivulje.

Ovo ne mora biti vrhunac u području ribe.

Ako učinimo nekoliko jednostavnih
stvari na ciljanim mjestima,

možemo ponovno pridobiti
naše ribe i iskoristiti ih

da prehranimo ljude.

Prvo želimo znati gdje su ribe,

pa pogledajmo gdje su.

Čini se da ribe, vrlo zgodno,

provode većinu vremena

u obalnim područjima naših zemalja.

U obalnim područjima

a to je područje u nadležnosti države.

Država ga kontrolira

i upravlja svojim ribarstvom

u obalnim područjima.

U obalnim državama obično zakon dopušta

plovidbu do 200 nautičkih milja od obale

u području koje se naziva
ekskluzivna gospodarska zona,

i dobro je da mogu kontrolirati

svoje ribarske brodove u tom području,

jer na otvorenom moru,

koje je zacrnjeno na karti,

na otvorenom moru, puno
je teže kontrolirati situaciju,

jer se radi o međunarodnom prostoru.

Dođe do međunarodnih sporazuma

i ako tko od vas prati sporazum
o klimatskim promjenama,

znate da to može biti vrlo spor,

frustrirajuć i zamoran proces.

Pa je državna kontrola

nešto izvrsno.

Koliko ribe se zapravo
nalazi u obalnim područjima

u usporedbi s otvorenim morem?

Pa, možete ovdje vidjeti oko

sedam puta više ribe u obalnom području

nego na otvorenom moru.

Ovo je savršeno mjesto na
koje se možemo koncentrirati

jer zapravo možemo puno postići.

Možemo obnoviti velik broj ribljih vrsta

ako se koncentriramo na obalna područja.

Ali u koliko država je
potrebno nešto učiniti?

Postoji oko 80 obalnih država.

Moramo li ispraviti način
upravljanja ribarstvom

u svim tim državama?

Pa smo se zato zapitali, na koliko država

se trebamo usredotočiti,

uzimajući u obzir da Europska Unija

vrlo prikladno upravlja svojim ribarstvom

preko Zajedničke Ribarske Politike?

Znači ako postignemo
dobro upravljanje ribarstvom

u Europskoj Uniji i, recimo,
još devet država,

koliko ribe bi pridobili?

Ispostavlja se da Europska Unija,
plus onih devet država,

pokrivaju oko dvije trećine
svjetskog ulova ribe.

Ako bi uzeli 24 države plus Europska Unija,

pokrivali bi 90 posto,

skoro ukupan globalni ulov.

Smatramo da možemo raditi u
ograničenom broju mjesta

kako bi ponovno pridobili ribu.

Ali što trebamo učiniti u tim mjestima?

Bazirajući se on našem radu
u Sjedinjenim Državama

i drugdje, znamo da postoje

tri ključne stvari koje moramo učiniti

kako bi obnovili riblje vrste i one su:

moramo uspostaviti kvote ili ograničenja

na količinu ulova;

moramo smanjiti usputni ulov,
to jest slučajan

ulov i ubijanje krive vrste ribe

i to je vrlo rasipno;

i na trećem mjestu, moramo zaštiti staništa,

rastilišta, mrijestilišta

i te ribe trebaju narasti i
uspješno se reproducirati

kako bi se njihove vrste obnovile.

Ako učinimo te tri stvari,
znamo da će se riblje vrste obnoviti.

Kako to znamo?

Znamo jer smo već tome svjedočili

u velikom broju drugih mjesta.

Ovaj dijapozitiv prikazuje

populaciju haringe u Norveškoj

čiji broj opada od 1950-ih.

Bilo ih je sve manje i kada
je Norveška uspostavila ograničenja,

ili kvote na ribe u svom području,
što se dogodilo?

Riblje su vrste obnovljene.

Ovo je još jedan primjer, također iz Norveške,

i to norveškog arktičkog bakalara.

Ista stvar. Primjeraka je bilo sve manje.

Ograničili su količinu ribe
koja je proglašena otpadom.

Pod ribljim otpadom smatraju
se ribe koje nisu ciljane

i koje su bezobzirno bačene s broda.

Kada su uspostavljena
ograničenja za riblji otpad,

vrsta se obnovila.

I ne samo u Norveškoj.

Vidjeli smo istu situaciju u državama

na cijelom svijetu, uvijek iznova.

Kada takve države krenu u akciju i

uspostave politike održivog
upravljanja ribolovom,

riblje vrste, kojih je , čini se,
uvijek sve manje,

počnu se obnavljati.

Ovo je obećavajuće.

Što to znači za globalni ulov ribe?

Znači da ako uzmemo riblju vrstu

koje je sve manje

i ako situaciju izokrenemo,
mogli bi doći do povećanja

za do 100 milijuna metričkih tona godišnje.

Nismo još doživjeli vrhunac u ribarstvu.

Još uvijek imamo mogućnost

ne samo da obnovimo riblje vrste

nego da zapravo dobijemo više ribe

kojom možemo prehraniti ljude

koji sada žive na planetu.

Koliko još? Trenutačno

možemo prehraniti oko 450 milijuna ljudi

jednim ribljim jelom dnevno

bazirajući se na trenutačnom
globalnom ulovu ribe,

koji, se naravno, smanjuje

i smanjivati će se s vremenom

ako to ne ispravimo,

ali ako uspostavimo prakse
upravljanja ribarstvom

kao one koje sam vam opisala

u 10 do 25 zemalja

mogli bismo povećati taj broj

i prehraniti do čak 700 milijuna ljudi godišnje

zdravim ribljim jelom.

Očito je da bismo to trebali učiniti jer

je dobro suočiti se s problemom gladi,

ali je također i isplativo.

Čini se da je riba
najisplativija bjelančevina

na našem planetu.

Ako pogledate količinu
bjelančevine koju dobijete iz ribe

po jednom uloženom dolaru

uspoređenom sa svim drugim
životinjskim bjelančevinama,

očito je da je riba dobra poslovna odluka.

Također ne zahtjeva veliku
količinu zemljišta,

nešto čega imamo u malim zalihama,

u usporedbi s ostalim izvorima bjelančevina.

I ne treba puno svježe vode.

Koristi puno manje svježe vode nego

na primjer, stoka,

za koju trebate navodnjavati zemljište

kako biste proizveli hranu za ispašu stoke.

Također ima vrlo malen ugljični otisak.

Ima malen ugljični otisak

jer moramo izaći i uloviti ribu.

Potrebna je mala količina goriva,

ali kao što znate, poljoprivreda
može imati ugljični otisak,

a ribarstvo ima puno manji,

i zbog toga manje zagađuje.

Već je veliki dio naše prehrane,

ali može biti još veći dio naše prehrane,

što je vrlo dobro, jer znamo

da je dobro za nas.

Može smanjiti rizik od raka,

srčanih bolesti i pretilosti.

U stvari, naš direktor Andy Sharpless,

koji je osmislio ovaj koncept, zapravo,

on voli govoriti da je riba
savršena bjelančevina.

Andy također govori o činjenici da

je naš pokret za očuvanje
oceana stvarno porastao

iz pokreta za očuvanje zemljišta,

i u očuvanju zemljišta,

postoji problem u kojem je bioraznolikost

u ratu sa proizvodnjom hrane.

Morate srušiti šumu koja
predstavlja bioraznolikost

ako želite doći do zemljišta

da uzgojite kukuruz kako
biste njime nahranili ljude

i zbog toga dolazi do
stalnog efekta gubitak i dobitka.

Postoji stalna teška odluka

koja se mora donijeti između

dvije vrlo važne stvari:

održavanje bioraznolikost i
prehranjivanje ljudi.

Ali u oceanima, ne postoji takav rat.

U oceanima, bioraznolikost nije rat

sa izobiljem.

Zapravo, oni su usklađeni.

Kada postižemo bioraznolikost,

dobivamo na izobilju,

i to je važno kako bi prehranili ljude.

I o tome se radi.

Netko to nije shvatio? (Smijeh)

Nezakonit ribolov.

Nezakonit ribolov potkopava tip

održivog upravljanja ribolovom
o kojem vam govorim.

Kada ulovite ribu koristeći opremu

koja je bila zabranjena,

kada lovite u mjestima gdje niste smjeli loviti,

ulovite ribu koja je krive
veličine ili krive vrste.

Nezakonitim ribolovom se vara potrošač

i također se varaju pošteni ribari,

i to moramo zaustaviti.

Način na koji ta riba dospije na tržište
je preko prijevara.

Možda ste čuli o ovome.

To je kada su ribe označene
kao nešto što nisu.

Razmislite o posljednjem
putu kada ste jeli ribu.

Što se jeli?

Jeste li sigurni da je to točno bilo to?

Jer mi smo testirali 1300
različitih primjerka ribe

i oko trećina

nije pripadala vrsti kojom je označena.

Zubatac, devet od deset
zubataca nije bilo te vrste.

Pedeset i devet posto
tune koju smo testirali

bila je krivo označena.

I crveni zubatac, testirali smo 120 primjeraka

i samo njih sedam su zapravo i bili zubaci,

pa sretno u pronalaženju zubataca.

Morski plodovi imaju vrlo
kompleksan opskrbni lanac,

i na svakom dijelu u ovom lancu,

postoji mogućnost za
prijevaru kod morskih plodova

osim ako postignemo sljedivost.

Sljedivost je način na
koji indistrija morskih plodova

može slijediti morske plodove
od broda do tanjura

kako bi se osigurala da potrošač može saznati

otkuda proizlaze ti morski plodovi.

To je vrlo važna stvar.

To već čine neki u industriji,
ali nije ih dovoljno,

pa zbog toga zagovaramo
zakon u Kongresu

koji se naziva Zakon o Morskim proizvodima,

i sa zadovoljstvom vam danas
najavljujem podnošenje

peticije glavnih kuhara, u kojoj
je 450 glavnih kuhara

potpisalo peticiju kojom poziva Kongres

da podrži Zakon o Morskim proizvodima.

Sudjeluje velik broj slavnih glavnih
kuhara za koje možda znate

Anthony Bourdain, Mario Batali,

Barton Seaver i drugi,

i oni su je potpisali jer vjeruju

da ljudi imaju pravo znati

što jedu.

(Pljesak)

I ribarima se također sviđa,
pa postoji dobra vjerojatnost

da ćemo dobiti podršku koja nam je potrebna

kako bi se ovaj zakon proveo,

i došlo je do njega u ključnom trenutku

jer je ovo način da zaustavimo
prijevaru morskim proizovidma,

ovo je ograničavanje
nezakonitog ribolova,

i ovo je način na koji ćemo osigurati

kvote, zaštitu staništa,

i smanjenje usputnog ulova i

ono što se time može postići.

Znamo da našim ribarstvom
upravljamo na održiv način.

Znamo da možemo proizvesti

zdrave obroke za stotine milijuna ljudi

koji ne upotrebljavaju zemljišta,
ne troše puno vode,

imaju malen ugljični otisak,

i isplativi su.

Znamo da spašavanje oceana

može prehraniti svijet,

i moramo započeti sada.

(Pljesak)

Hvala vam. (Pljesak)