Ali Carr-Chellman: Igre koje će poticati dječake na učenje

Na TEDxPSU(Sveučilište Penn State), Ali Carr-Chellman identificira tri razloga zašto se dječaci u velikom broju odmiču od škole, i predstavlja svoj smion plan da ih ponovno angažira: donijeti njihovu kulturu u učionice, s novim pravilima koja dozvoljavaju dječacima da budu dječaci, i video igrama koje podučavaju i zabavljaju.

Dakle, ovdje sam kako bih vam rekla

da imamo problem s dječacima

i to je ozbiljan problem s dječacima.

Njihova kultura ne funkcionira u školama.

I podijelit ću s vama

načine na koje možemo prevladati taj problem.

Prvo, želim reći kako je ovo dječak,

a ovo je djevojčica.

I ovo je vjerojatno stereotip

koji imate o izgledu dječaka i djevojčice.

Ako danas stavim naglasak na spol,

onda možete zanemariti to što imam za reći.

To neću učiniti, to me ne zanima.

Ovo je drugačija vrsta dječaka i drugačija vrsta djevojčice.

Dakle, poanta ovdje je da svi dječaci

ne žive unutar ovih krutih ograničenja

onoga što mi smatramo karakterističnim da su dječaci i djevojčice.

I sve djevojčice ne postoje unutar onih krutih granica

onoga što mi smatramo karakterističnim za djevojčice.

Ali, zapravo, većina dječaka naginje određenom načinu postojanja,

i većina djevojčica naginje određenom načinu postojanja.

I poanta je da, za dječake,

način na koji postoje i kultura koju su prigrlili

sada ne funkcionira dobro u školama.

Kako to znamo?

Projekt 100 djevojčica

nam prikazuje neke stvarno dobre statistike.

Na primjer: Za svakih 100 djevojčica koje budu suspendirane iz škole,

tu je 250 dječaka koji su suspendirani.

Za svakih 100 djevojčica koje su izbačene iz škole,

tu je 335 dječaka koji su izbačeni iz škole.

Za svakih 100 djevojčica koje pohađaju poseban program,

tu je 217 dječaka.

Za svakih 100 djevojčica koje imaju poteškoće u učenju,

tu je 276 dječaka.

Za svakih 100 djevojčica

s dijagnosticiranim emocionalnim poremećajem,

imamo 324 dječaka.

I usput, svi ovi brojevi su znatno viši

ako ste crne boje kože,

ako ste siromašni,

ako boravite u prenapučenoj školi.

A ako ste dječak,

četiri puta ste skloniji

da vam se dijagnosticira ADHD --

poremećaj hiperaktivnosti i deficita pažnje.

Ali postoji druga strana svega ovoga.

I važno je prepoznati

da žene i dalje trebaju pomoć u školi,

da su plaće još uvijek znatno niže,

čak i kada se prate vrste poslova,

i da djevojčice i dalje imaju problema

već godinama s matematikom i znanošću.

To je sve točno.

Ništa vezano uz to ne sprječava nas

da obratimo pozornost na potrebe za opismenjivanjem

naših dječaka starih između tri i 13 godina.

Što bismo i trebali.

Zapravo, ono što bismo trebali činiti je uzeti stranicu iz njihove knjige strategija,

jer inicijativa i programi

koji su pokrenuti

za žene u znanosti, tehnici i matematici

su fantastični.

Učinili su puno dobra

za djevojčice u tim situacijama.

I morali bismo razmišljati

kako istu stvar učiniti za dječake

u njihovim ranijim godinama.

Čak i kada su stariji,

mi i dalje nalazimo probleme.

Kada pogledamo sveučilišta,

60 posto prvostupnika su žene,

što je značajan pomak.

Zapravo, sveučilišni upravitelji

se teško suočavaju s idejom

da se bližimo tome da je 70 posto

ženske populacije na sveučilištima.

Ovo sveučilišne upravitelje čini vrlo nervoznima,

jer djevojke ne žele ići u škole u kojima nema momaka.

I počinjemo primjećivati osnivanje

muških centara i muških studija

kako bismo promislili kako angažirati muškarce

u njihovim iskustvima na sveučilištu.

Ako pričate sa profesorima, oni bi mogli reći,

"O da, pa oni igraju video igre,

i oni se kockaju na internetu čitavu noć,

i igraju World of Warcraft.

I to utječe

na njihova akademska postignuća."

Znate što?

Video igre nisu uzrok.

Video igre su simptom.

Bili su isključeni puno prije

nego su došli tu.

Dakle, pričajmo o tome zašto su isključeni

kada su imali između tri i 13 godina.

Postoje tri razloga zbog kojih vjerujem

da su dječaci neusklađeni

s kulturom današnjih školskih ustanova.

Prva je nulta tolerancija.

Učiteljica iz vrtića koju poznajem,

njen sin donirao joj je sve igračke,

i kada je to učinio, ona je morala pregledati sve igračke

i ukloniti sve male plastične puške.

Ne možemo imati plastične noževe i mačeve i sjekire

i sve te stvari

u vrtiću.

Što točno mislimo da će malo dijete učiniti s tom puškom?

Mislim, stvarno.

Ali ovdje je on kao svjedok

činjenice da danas više nema grubosti na igralištu.

Ja ne zagovaram nasilnike.

Ne predlažem

da trebamo dopustiti oružje i noževe u škole.

Ali kada kažemo

da izviđač u srednjoškolskoj učionici

koji ima zaključan auto na parkiralištu

i džepni nožić u njemu

treba biti suspendiran iz škole,

onda mislim da smo malo pretjerali s nultom tolerancijom.

Još jedan način na koji postoji nulta tolerancija je kroz pisane sastave dječaka.

U puno današnjih učionica

nije dozvoljeno pisati o ničemu nasilnom.

Nije dozvoljeno pisati o ničemu

što je povezano s video igrama -- ove teme su zabranjene.

Dječaci dođu kući iz škole i kažu:

"Mrzim pisanje."

"Zašto mrziš pisanje sine? Što nije u redu s pisanjem?"

"Moram pisati o onome što mi ona kaže."

"Dobro, što ti ona govori da pišeš?"

"Pjesme. Ja moram pisati pjesme.

I male trenutke u mom životu.

Ne želim o tome pisati."

"U redu. Što želiš pisati? O čemu želiš pisati?"

"Želim pisati o video igrama. Želim pisati o napretku u igri.

Želim pisati o tom zaista zanimljivom svijetu.

Želim pisati o uraganu koji uđe u našu kuću

i razbije sve prozore

i uništi svo pokućstvo i ubije sve."

"U redu."

Kažete to učitelju ili profesoru,

i oni će vas pitati, potpuno ozbiljno,

"Hoćemo li ovo dijete poslati psihologu?"

I odgovor je ne, on je samo dječak.

On je samo mali dječak.

Nije u redu pisati takve stvari

u današnjim učionicama.

Dakle, to je prvi razlog:

politika nulte tolerancije i način na koji ih provodimo.

Sljedeći razlog zašto kultura dječaka nije prilagođena kulturi škola:

manje je muških profesora, učitelja.

Svatko tko je stariji od 15 godina ne zna što ovo znači,

jer u posljednjih 10 godina,

broj učitelja u osnovnim školama

je smanjen za pola.

Od 14 posto

došli smo na samo sedam posto.

To znači da su 93 posto učitelja

koje naši mladi muškarci dobiju u osnovnoj školi

žene.

Zašto je ovo problem?

Žene su super. Da, apsolutno.

Ali muški uzori za dječake

koji kažu u redu je biti pametan --

imaju očeve, svećenike,

vođe izviđača,

ali na kraju krajeva, šest sati na dan, pet dana tjedno,

oni provode u učionici.

I većina ovih učionica

nisu mjesto na kojem postoje muškarci.

I onda dolaze do zaključka da ovo ipak nije mjesto za dječake.

Ovo je mjesto za djevojčice.

I ja nisam jako dobar u ovome,

pa ću bolje

igrati video igre ili se baviti sportom, ili nešto slično tome,

jer ja očito ne pripadam ovdje.

Muškarci ne pripadaju tu, to je poprilično očito.

Ovo je jedan od izravnijih načina

gdje vidimo da se to događa.

Ali manje izravno,

manjak muške prisutnosti u kulturi --

imate zbornicu,

i vodi se razgovor

o Joeyu i Johnnyu koji su se potukli na igralištu.

"Što ćemo učiniti s tim dječacima?"

Odgovor na ovo pitanje mijenja se ovisno o tome tko sjedi oko stola.

Ima li muškaraca za tim stolom?

Ima li majki koje su odgojile sinove za tim stolom?

Vidjet ćete, razgovor se mjenja

ovisno o tome tko sjedi za stolom.

Treći razlog zašto dječaci nisu usklađeni s današnjim školama:

vrtić je stari drugi razred ljudi.

Imamo ozbiljno sažimanje gradiva.

Kad imaš tri godine, bolje ti je da znaš čitko napisati svoje ime,

ili ćemo to smatrati zastojem u razvoju.

Kad si u prvom razredu,

morao bi moći čitati odlomke teksta

možda sa slikom, možda ne,

u knjizi od 25 ili 30 stranica.

Ako to ne možeš, vjerojatno će te smjestiti

u program za djecu koja imaju poteškoća sa čitanjem.

I ako učitelje koji se bave tom djecom pitate, reći će vam

da imaju četvoro ili petoro dječaka za svaku djevojčicu koja je u tom programu,

u prvim razredima.

Razlog zašto je ovo problem

je taj da poruka koju dječaci dobivaju

glasi: "moraš činiti

ono što učiteljica od tebe traži cijelo vrijeme."

Plaća učitelja ovisi o

tome da nijedno dijete ne zaostane, i utrkivanju do vrha

i odgovornosti i testiranju

i o svemu ovome.

Učiteljica mora osmisliti način

da svi ovi dječaci prođu gradivo --

i djevojčice.

Sažeto gradivo loše je

za svu aktivnu djecu.

I događa se sljedeće,

ona kaže, "Molim te, sjedni,

budi tiho, čini što ti se kaže, slijedi pravila,

upravljaj svojim vremenom, usredotoči se,

budi djevojčica."

To je ono što im govori.

Indirektno, to im govori.

Dakle ovo je vrlo ozbiljan problem. Odakle to dolazi?

Dolazi od nas.

(Smijeh)

Želimo da naša djeca čitaju sa šest mjeseci.

Jeste li vidjeli oglase?

Želimo živjeti na Jezeru Wobegon

gdje je svako dijete iznad prosjeka.

Ali što takvi zahtjevi čine našoj djeci zaista nije zdravo.

Nije primjereno razvoju

i posebno je loše za dječake.

Što mi trebamo učiniti?

Trebamo ih sresti tamo gdje se nalaze.

Trebamo se staviti u kulturu dječaka.

Trebamo promjeniti način

prihvaćanja dječaka u osnovnim školama.

Da preciziramo, možemo učiniti određene stvari.

Možemo dizajnirati bolje igre.

Većina edukacijskih igara koje danas postoje

su u biti kartice za ponavljanje.

One su glorificirana vježba i ponavljanje.

Nemaju dubinu, bogatu priču

koju imaju zahtjevne video igre,

koje zanimaju dječake.

Tako da moramo dizajnirati bolje igre.

Moramo razgovarati s učiteljima i roditeljima

i članovima školskih odbora i političarima.

Moramo biti sigurni da ljudi vide kako trebamo više muškaraca u učionici.

Moramo pažljivo proučiti naše politike nulte tolerancije.

Imaju li one smisla?

Moramo razmisliti

kako dekomprimirati ovo gradivo ako možemo,

vraćajući dječake u prostor

koji je ugodan za njih.

Svi ti razgovori se moraju započeti.

Postoje odlični primjeri

škola --

New York Times je nedavno govorio o školi.

Dizajner igara iz Nove Škole

je sastavio predivnu školu s video igrama.

Ali ju pohađa tek nekoliko djece.

Tako da ovo nije prilagodljivo u većim razmjerima.

Moramo promijeniti kulturu i osjećaje

koje imaju političari, članovi školskih odbora i roditelji

vezano uz to kako prihvaćamo i što prihvaćamo

danas u našim školama.

Moramo naći više novca za dizajniranje igara.

Zato što dobre igre, stvarno dobre igre, koštaju,

I World of Warcraft ima popriličan budžet.

Većina edukacijskih igara ga nema.

Gdje smo počeli:

moji suradnici -- Mike Petner, Shawn Vashaw i ja --

mi smo počeli proučavati stavove drugih učitelja

u pokušaju da doznamo što stvarno misle o igrama i igranju,

što oni kažu o tome.

I otkrili smo

da oni razgovaraju o djeci u svojoj školi,

koja pričaju o igrama,

na poprilično omalovažavajući način.

Oni kažu, "O, da. Stalno pričaju o tim stvarima.

Pričaju o svojim malim akcijskim figurama

i svojim malim postignućima ili značkama za postignuća,

ili što već oni dobiju.

I oni uvijek govore o tome."

I oni o tome pričaju na ovaj način, kao da je to u redu.

Ali da je to vaša kultura,

zamislite kako bi se vi osjećali.

Zaista je neugodno biti taj o kojem se vode

takvi razgovori.

Nervozni su u svezi bilo čega

što ima bilo kakvu vezu s nasiljem

zbog politika nulte tolerancije.

Sigurni su da roditelji i upravitelji nikad neće ništa prihvatiti.

Zato moramo razmisliti o tome da promatramo stavove učitelja

i pokušaju pronalaženja načina da se ti stavovi promjene

kako bi učitelji bili otvoreniji

i lakše prihvaćali kulturu dječaka u svojim učionicama.

Jer na kraju krajeva, ako to ne budemo činili

imat ćemo dječake koji će napuštati osnovnu školu govoreći,

"Pa, čini mi se da je to bilo samo mjesto za djevojčice;

to nije bilo za mene.

Zato ću se ili baviti sportom ili igrati igre."

Ako promijenimo ove stvari, ako obratimo pozornost na te stvari,

i ponovno angažiramo dječake u njihovu učenju,

oni će napustiti osnovnu školu govoreći: "Ja sam pametan."

Hvala vam.

(Pljesak)