Jesu li igre bolje od života?

Dizajner igrica David Perry, kaže kako će buduće videoigrice biti više od obične zabave za iduću generaciju igrača. To će biti sočna, kompleksna i emocionalna iskustva -- za neke, te igrice će biti obuhvatnije i značajnije od stvarnog života.

Odrastao sam u Sjevernoj Irskoj, upravo

na ovom vrlo, vrlo sjevernom vrhu,

gdje je strašno hladno.

Ovo sam ja kako trčim po dvorištu tijekom
ljeta.

(Smijeh)

Nisam mogao odabrati karijeru.

Očit izbor u Irskoj je vojska,

ali, ako sam iskren, zapravo ne valja.

(Smijeh)

Moja majka je željela da budem zubar.

Ali problem je bio da su ljudi dizali
sve u zrak.

Dakle, ja sam zapravo pohađao školu u
Belfastu,

i to mjesto je bilo centar radnje.

A ovo je bio uobičajen prizor.

Škola koju sam pohađao je bila dosadna.

Prisilili su nas da učimo Latinski jezik.

Učiteljima nije bilo zabavno,

sportovi su bili ili jako prljavi ili
jako bolni.

Stoga sam pametno izabrao veslanje
gdje sam postao jako dobar.

I ovdje sam veslao za školu

sve do tog sudbonosnog dana, kada sam
se prevrnuo

ispred cijele škole.

A ovo je bio cilj.

(Smijeh)

Dakle, to je bilo strašno neugodno.

A u to vrijeme je naša škola dobila zajam
od vlade

i dobili su nevjerojatan kompjuter --
3DZ istraživački stroj --

a priručnici za programiranje su ležali
okolo.

I stoga su učenici poput mene, koji nisu
imali ništa za raditi,

naučili programirati.

U to vrijeme, ovo je kompjuter

koji su ljudi kupovali za kod kuće,

Sinclair ZX80. To je bio kompjuter
od 1K memorije

i programi bi se kupovali na kasetnoj
traci.

Zapravo, pauzirat ću na sekundu,

jer sam čuo kako postoji preduvjet
za držanje govora ovdje na TED-u --

morate imati staru sliku sebe sa
bujnom kosom.

Stoga sam donio sliku sa bujnom kosom.

(Smijeh)

Samo sam se želio riješiti toga.

Dakle, nakon Sinclair-a ZX80 je došao
pametno prozvani

Sinclair ZX81.

(Smijeh)

I -- vidite sliku pri dnu?

To je slika čovjeka koji pomaže svom
sinu sa zadaćom.

Mislili su kako su ga proizveli u tu
svrhu.

Stvarnost je kako smo imali priručnike za
programiranje

i počeli smo izrađivati igrice.

Programirali smo u BASIC-u,

a to je prilično grozan jezik za igrice,

pa smo stoga počeli učiti Assembly jezik

kako bismo mogli kontrolirati hardver.

Ovo je čovjek koji je izumio Sinclair,
Sir Clive Sinclair,

i pokazuje svoj stroj.

Imali ste istu stvar u Americi,

zvao se Timex Sinclair 1000.

Prilikom igranja igrica u to vrijeme,
morali biste imati maštu

da vjerujete kako stvarno igrate
"Battlestar Galactica."

Grafika je bila užasna.

Morali ste imati još bolju maštu da
igrate ovu igru,

"Death Rider."

Ali, naravno, znanstvenici si nisu mogli
pomoći.

Počeli su izrađivati svoje videoigrice.

Ovo je jedna od meni najdražih, gdje
se zečevi pare,

i mužjak odluči koja je sretnica.

A u to vrijeme smo prešli sa 1 kilobajt
na 16 kilobajta,

što je bio priličan skok.

A ako se pitate koliko je 16 kilobajta,

ovaj eBay logo je 16 kilobajta.

I u toj količini memorije, netko je
isprogramirao

cijeli simulator letenja.

I izgledao je ovako.

Godinama sam letio u tom simulatoru,

i na kraju sam doista vjerovao kako mogu
upravljati avionom.

Ovdje Clive Sinclair predstavlja svoj
kompjuter u boji.

U Europi je poznat kao otac videoigrica.

On je multi-milijunaš i zato mislim

kako se smiješi na ovoj fotografiji.

I stoga sam proveo idućih 20 i nešto
godina

izrađujući različite igrice.

Neki od vrhunaca su bile stvari poput
"Terminatora,"

"Aladdin-a,"
Teenage Mutant Hero Turtles."

Jer potječem iz Velike Britanije,

smatrali su kako je riječ ninđa loša
za djecu,

i sotga su je zamijenili sa herojima.

Osobno mi se sviđala Španjolska verzija,

"Tortugas Ninja."

To je bilo puno bolje.

(Smijeh)

Posljednja igrica na kojoj sam radio je
trebala pomoći da industrija videoigrica

i Hollywood zapravo rade na nečemu
zajedno --

umjesto licenciranja jedni od drugih,
da zapravo rade.

Sada, Chris me zamolio da iznesem neku
statistiku sa sobom,

i stoga sam to i učinio.

2005. godine, industrija videoigrica
je vrijedila 29 milijardi dolara.

Raste iz godine u godinu.

Prošla godina je bila najbolja godina.

Do 2008. godine, biti ćemo veći od
glazbene industrije.

Do 2010., vrijedit ćemo 42 milijarde.

43 posto igrača su žene.

Dakle, ima puno više igračica nego
što ljudi misle.

Proječna dob igrača?

Pa, očito je za djecu, jel'da?

Pa i ne, zapravo, prosječna dob
je 30 godina.

I zanimljivo, dob ljudi koji najviše
kupuju igrice je 37.

Dakle, 37 je naša ciljana dob.

Sve videoigrice su nasilne.

Naravno, novine vole pričati loše o tome.

Ali, 83 posto igrica nema odrasli sadržaj,

tako da to nije istina.

Statistika o igricama na Internetu.

Donio sam neke stvari vezane uz
"World of Warcraft." Ima 5.5 milijuna
igrača.

Zaradi oko 80 milijuna mjesečno
od pretplata.

Košta 50 dolara samo da se instalira na
kompjuter,

što donosi dodatnih 275 milijuna
proivođaču igrice.

Igrica košta oko 80 milijuna da se
izradi,

i to znači da se otplati u mjesec dana.

Igrač u toj igri, pod nazivom
"Project Entropia"

je kupio vlastiti otok za 26,500 dolara.

Morate upamtiti kako to nije pravi otok.

Zapravo nije kupio ništa, osim
nekih podataka.

Ali kupnjom je dobio odlična prava.

To uključuje prava na rudarenje i lov,

vlasništvo nad cijelom zemljom na otoku,
kao i dvorac

bez namještaja.

(Smijeh)

Prema procjeni, to tržište sada vrijedi
preko 800 milijuna dolara godišnje.

A zanimljivo je kako su to tržište
stvorili

sami igrači.

Pronašli su pametan način da trguju
stvarima

i prodaju račune jedni drugima

kako bi zaradili novac prilikom igranja.

Uronio sam na eBay prije par dana

da vidim što se događa, utipkao
World of Warcraft, i dobio 6,000 rezultata.

Najviše mi se sviđao ovaj:

Warlock, 60 nivo, sa puno epic itema
za 174,000 dolara.

Čini se kako je taj tip imao bolno
iskustvo dok je igrao.

Što se tiče popularnosti igrica,

što mislite što ovi ljudi ovdje rade?

Oni su, zapravo, u Los Angeles-u, u
Hollywod Bowl dvorani,

slušajući kako filharmonijski orkestar
L.A.-a svira glazbu iz videoigrica.

Ovako izgleda koncert.

Očekivali biste da bude loš, ali nije.

Koncert je jako grandiozan i lijep.

I ljudi koji su bili tamo su ga voljeli.

Što mislite što ovi ljudi rade?

Donose svoje kompjutere kako bi mogli
igrati igrice

jedni protiv drugih.

I to se događa u svakom gradu na svijetu.

To se isto događa i u vašim gradovima,

samo što vjerojatno niste svjesni toga.

Sada, Chris mi je rekao kako ste
ovdje imali video sa vremenskom lentom

koji je prikazivao kako je grafika u
video igricama postajala bolja i bolja.

Želio sam vam donijeti modernu verziju
da vidite.

Ali ono što želim je da ga probate
shvatiti.

Mi se nalazimo na ovoj krivulji, a
grafika

postaje smiješno bolja.

I pokzati ću vam možda do 2007. godine.

Ali želim da pokušate zamislite kako će
igrice izgledati

za 10 godina.

Dakle, počet ćemo sa tim videom.

Video: Kroz povijest čovječanstva, ljudi
su igrali igre.

S razvitkom ljudskog intelekta i
tehnologije,

igre koje čovjek igra su se razvile.

(Glazba)

(Pljesak)

David Perry: Ono o čemu želim da
razmišljate

nije da gledate grafiku i mislite kako je
to to.

Razmišljajte o tome kao mjestu gdje smo
sada,

a krivulja na kojoj se nalazimo znači kako

ćemo postajati bolji.

Ovo je primjer grafike koju morate biti
sposobni nacrtati

ako danas želite posao u industriji
videoigrica.

Stvarno morate biti nevjerojatna
umjetnica.

I jednom kada imamo dovoljno takvih ljudi,
trebati ćemo

više umjetnica da stvore mjesta iz
fantazije,

u kojima nikada nismo bili, ili likova

koje nikada prije nismo vidjeli.

Dakle, očita stvar o kojoj ću pričati
danas je grafika i zvuk.

Ali kada biste išli na konferenciju
o razvoju igrica,

ono o čemu oni pričaju su emocije,
smisao,

značenje, razumijevanje i osjećaji.

Čuti ćete govore kao, može li vas
videoigrica rasplakati?

I to su teme do kojih nam je zapravo
stalo.

Naletio sam na studenta koji je naprosto
odličan

u izražavanju sebe, i taj student se
složio

kako neće nikome pokazti svoj video sve

dok ga vi na TED-u ne vidite.

Stoga bih vam volio pokazati taj video.

Dakle, to je mišljenje studenta o njegovom
iskustvu sa igricama.

Video: Ja, poput mnogih od vas, živim
negdje između

stvarnosti i videoigrice.

Jedan dio mene -- istinska živa osoba --

je postao programiran, elektronski i
virtualni.

Granica mog mozga koja razdvaja stvarno
od fantazije

je konačno počela nestajati.

Ja sam ovisnik o videogricama i ovo je
moja priča.

(Glazba)

Godine kada sam rođen,

Nintendo Entertainment System je
krenuo u razvoj.

Igrao sam se u dvorištu, naučio čitati,

i čak jeo povrće.

Većinu djetinjstva proveo sam igrajući
se LEGO kockicama.

Ali, kao što je to bio slučaj sa većinom
moje generacije,

proveo sam puno vremena pred TV-om.

Gospodin Rogers, Walt Disney, Nick Junior,

i otprilike pola mijuna reklama su,
bez sumnje,

ostavili traga na meni.

Kada su roditelji kupili
naš prvi Nintendo,

koju god inherentno ovisnu karakteristiku
ta rana interaktivna

eletronička zabava da je posjedovala,
brzo me je spopala.

U jednom trenutku nešto se poklopilo.

(Glazba)

Uz kombinaciju jednostavnih, interaktivnih
priča

i topline TV-a, moj 16-bitni NIntendo

je postao više od izlaza.

Postao je alternativan način života,
moja virtualna stvarnost.

(Glazba)

Ja sam ovisnik o videogiricama, a to nije
zbog

određenog broja sati provedenog igrajući,

ili besanih noći kako bi došao na idući
nivo.

To je zato jer sam imao iskustva u
virtualnom prostoru koja mijenjaju život,

i videoigrice su počele uništavati moje
poimanje

što je stvarno a što nije.

Ovisan sam, jer, iako znam da gubim dodir
sa stvarnošću,

želim još.

(Glazba)

Od rane dobi naučio sam kako se
emocionalno posvetiti

onome što se prikazalo preda mnom na
ekranu.

Danas, nakon 20 godina gledanja TV-a, s
namjerom da me učini emocionalnim,

čak i relativno dobra reklama za
osiguranje me može rasplakati.

Ja sam samo jedna od novih generacija
koje odrastaju.

Generacija koja iskusi više značenja

kroz video igre nego kroz stvarni svijet.

Videoigrice se prbližavaju revolucionarnom
skoku,

točki gdje svjetovi u igricama izgledaju
i doimaju se stvarnima

poput filmova koje vidimo u kinima, ili
vijestima koje gledamo na TV-u.

I, iako je moja slobodna volja u tim
virtualnim svijetovima

ograničena, ono što naučim, primjenjuje
se na moj stvarni život.

Igrajte dovoljan broj igrica i, s vremenom

ćete stvarno vjerovati kako možete
snowboardati, upravljati avionom,

voziti četvrtinu milje za devet sekundi,
ili ubiti čovjeka.

Znam da mogu.

Za razliku od svih prijašnjih
kultoroloških fenomena prije njih,

videoigrice nam doista dozvoljavaju da
postanemo dio stroja.

Dozvoljavaju nam da se integriramo u
kulturu interaktivnosti,

skidanja, gledanja na Internetu,
HD stvarnosti.

U interakciji smo sa našom okolinom.

Očekujem tu razinu interakcije.

Bez toga, problemi u stvarnom svijetu --

siromaštvo, rat, bolesti i genocid --
nemaju poštovanje koje zaslužuju.

Njihova važnost se pretvara u
senzacionalizam

u udarnom terminu na TV-u.

Ali ljepota današnjih videoigrica nije
u realističnoj grafici,

vibrirajućim joysticima ili virtualnim
surround zvukom.

Leži u tome da me te igrice čine
emocionalnim.

Borio sam se u ratovima, bojao se za
vlastito preživljavanje,

gledao sam kako moji kolege umiru na
plažama i u šumama koje izgledaju

stvarnije nego bilo koji udžbenik ili
priča na vijestima.

Ljudi koji kreairaju te igrice su pametni.

Znaju što me plaši, uzbuđuje, tjera na
paniku, što me čini ponosnim ili tužnim.

Zatim koriste te emocije kako bi
dimenzionirali svijetove koje stvaraju.

Dobro osmišljena igrica će neprimjetno

uplesti korisnika u tkaninu virtualne
stvarnosti.

Kako postajete iskusniji,

svijest o fizičkoj kontroli se istopi.

Znam što želim i to i uradim.

Nema gumbova za pritisnuti, nema okidača
za potegnuti, samo ja i igrica.

Moja i sudbina svijeta oko mene su u mojim
rukama.

Znam da nasilne videoigrice zabrinjavaju
moju mamu.

Ono što me muči nije da nasilje u
videoigricama

postaje sve više i više nalik stvarnom
nasilju,

već da nasilje u stvarnom životu izgleda
sve više i više

poput videoigrice.

(Glazba)

To su sve problemi izvan mene.

Ja imam problem vrlo blizak meni.

Nešto se dogodilo mom mozgu.

(Glazba)

Možda postoji jedan dio mozga koji

sadrži sve naše instinkte, stvari koje
znamo kako raditi

prije nego znamo misliti.

Dok neki od tih instinkata su prirođeni,
većina ih je naučena,

i svi su oni povezani u našim mozgovima.

Ti instinkti su suštinski za preživljavanje
u stvarnom i virtualnom svijetu.

Samo u posljednjih nekoliko godina je
tehnologija iza tih igrica

omogućila preklapanje tih stimulansa.

Kao igrači, živimo po istim zakonima
fizike

u istim gradovima i radimo više manje
iste stvari

koje smo nekada radili u stvarom životu,
no sada virtualno.

Razmislite o ovome --

moj auto u stvarnom životu ima
prijeđenih 40.230 kilometara.

U svim svojim igricama vožnje, prevalio
sam 50.628 kilometara.

Do neke mjere, voziti sam naučio preko
igrice.

Osjetilni znakovi su vrlo slični.

Čudan je osjećaj kada ste proveli više
vremena

radeći nešto na TV-u nego u stvarnom
životu.

Kada vozim po cesti za vrijeme zalaska
sunca, jedino o čemu razmišljam je

kako je to skoro lijepo kao što je u
mojim igricama.

Jer moji virtualni svijetovi su savršeni.

Ljepši i bogatiji od stvarnog svijeta oko
nas.

Ne znam koje su posljedice mog iskustva,

ali potencijal za korištenje realističnih
podražaja iz videoigara i ponavljanjem

na velikom broju vjernih korisnika
me plaši.

Vjerujem kako bi u današnje vrijeme
Veliki Brat bio uspješniji

u pranju mozga preko videoigrica

umjesto preko TV-a.

Videoigrice su zabavne, privlačne i
ostavljaju mozak

potpuno ranjivim za ponovno programiranje.

Ali možda ispiranje mozga nije uvijek
loše.

Zamislite igricu koja nas uči da
poštujemo jedni druge,

ili koja nam pomaže razumijeti probleme
s kojima smo suočeni

u stvarnom svijetu.

Također postoji potencijal i za dobro.

Izuzetno je važno da, kako ti virtualni
svijetovi reflektiraju

stvarni svijet u kojem živimo, kreatori
igrica shvate

kako imaju veliku odgovornost pred sobom.

Ne znam što naša civilizacija može

očekivati od budućnosti videoigara.

Ali kako se iskustva u virtualnom i
stvarnom životu sve više preklapaju,

postoji sve veća šansa da se i drugi ljudi

osjećaju kao i ja.

Nedavno sam shvatio

kako, osim grafike, zvuka, igranja i
emocija,

postoji moć da se razbije stvarnost koja
je meni toliko fascinantna

i koja me čini ovisnim.

Znam da gubit doticaj sa svijetom.

Dio mene želi otpustiti.

Znam, isto tako da, bez obzira koliko
nevjerojatne videoigrice postanu,

ili koliko god nam se stvarni svijet čini
ravnim,

moramo ostati svjesni čemu nas naše
igre uče

i kako se osjećamo kada se isključimo.

(Pljesak)

DP: Wow.

(Pljesak)

Mislim kako ovaj video jako potiče na
razmišljanje

i zato sam želio da ga vidite.

I interesantno je da da je očit izbor

za mene bio da pričam o grafici i zvuku.

Ali, kako ste čuli, Michael je pričao o
svim tim drugim elementima.

Videoigrice pružaju jako puno drugi
stvari

i zato ljudi postanu ovisni.

Najvažnija od njih je zabava.

Ime ove skladbe je "Magija Koja Dolazi."

Od koga će ona doći?

Hoće li doći od najboljih režisera na
svijetu

kao što smo i mislili?

Ne bih rekao.

Mislim kako će doći od djece koja sada
odrastaju,

a koja nisu opterećena sa svim stvarima
iz prošlosti.

Oni će to učiniti na svoj način,
koristeći alate koje smo mi izradili.

Isto je sa studentima ili jako kreativnim
ljudima,

piscima i sličnim osobama.

Kada pričamo o fakultetima, na svijetu
ima oko 350 fakulteta

koji imaju predmete o videoigricama.

To znači kako postoji tisuće novih ideja.

Neke od tih ideja su užasne a neke od
njih su odlične.

Nema ništa goreg od slušanja nekog

tko vam prezentira jako lošu ideju za
videoigricu.

(Smijeh)

Chris Anderson: Gotov si. Gotov si.
To je to.

Potrošio je svo vrijeme.

DP: Imam još samo malo ako to nije
problem.

CA: Nastavi. Ali ja ću biti upravo
ovdje.

(Smijeh)

DP: Ovo je odličan prizor jer ovo su
studenti koji dolaze u školu nakon nastave.

Škola je zatvorena; dolaze natrag u
ponoć

jer žele prezentirati svoje ideje o
videoigricama.

Sjedim na čelu razreda,

i oni stvarno prezentiraju svoje ideje.

Dakle, teško je dovesti studente natrag
u razred,

ali je moguće.

Ovo je moja kći, zove se Emma, i ima
17 mjeseci.

I pitao sam se, što će Emma iskusiti

u svijetu videoigara?

I kao što sam pokazao ovdje, imamo
publiku.

Ona nikada neće znati za svijet gdje
ne možeš pritisnuti gumb

i milijuni ljudi su spremni za igru.

Znate, imamo tehnologiju.

Ona nikada neće znati za svijet gdje
grafika

nije jednostavno zadivljujuća i
sveobuhvatna.

I kao što je video studenta prikazao,
možemo imati utjecaj.

Ona nikada neće znati za svijet gdje
videoigre

nisu nevjerojatno emocionalne i vjerojatno
će je rasplakati.

Samo se nadam kako će voljeti
videoigrice.

(Smijeh)

Dakle, moja završna misao.

Igrice na površini izgledaju kao
jenodtavna zabava,

ali za one koji vole zaviriti malo dublje,

nova paradigma videoigrica bi mogla
otvoriti potpuno nove horizonte

za kreativne mislioce koji vole
razmišljati o velikim stvarima.

I najbolje mjesto da se predstavi izazov
za te umove je TED.

Hvala vam.

Chris Anderson: David Perry. To je bilo
izvanredno.