Shilo Shiv Suleman: Koristimo tehnologiju da bismo sanjali

Je li nas naša tehnologija – mobiteli, iPodi i kamere – spriječila da sanjamo? Mlada umjetnica Shilo Shiv Suleman kaže „ne” dok nam predstavlja Khoyu, svoju novu knjigu pripovijedaka za iPad, koja nas vodi kroz čarobni svijet čiste kreativnosti u sedam minuta.

Moja priča započinje zapravo upravo ovdje u Rajasthanu

prije oko dvije godine.

Bila sam u pustinji pod zvjezdanim nebom

sa sufijskim pjevačem Mukhtiarom Alijem.

Razgovarali smo o tome

kako se ništa nije promijenilo

još od drevnih vremena indijskog epa Mahabharata.

U tadašnje vrijeme, kad bismo mi Indijci poželjeli putovati,

uskočili bismo u kočiju i projurili nebom.

Sada činimo to isto avionima.

Tada,

kad je Arjuna, veliki indijski princ ratnik

bio žedan, uzeo bi luk,

odapeo strijelu u tlo i voda bi izašla.

Danas mi činimo to isto

bušilicama i strojevima.

Zaključak do kojeg smo došli

bio je da je čaroliju zamijenila

tehnologija.

I to me zaista rastužilo.

Postala sam pomalo tehnofob.

Užasnula me pomisao

da ću izgubiti sposobnost

uživati u zalasku sunca

ako nemam fotoaparat sa sobom, ako ne „tweetam“ fotografiju svojim prijateljima.

Osjećala sam da bi tehnologija

trebala omogućiti čaroliju, a ne ubiti je.

Kad sam bila djevojčica,

djed mi je dao svoj mali srebrni džepni sat.

Ovaj komad 50 godina stare tehnologije

postao je za mene najčudesnija stvar.

Postao je pozlaćena vrata

u svijet prepun gusara, brodoloma

i slika u mojoj mašti.

Zato mi se činilo da su nas naši mobiteli

i luksuzni satovi i kamere

spriječili da sanjarimo.

Spriječili su da budemo inspirirani.

Stoga sam skočila u taj svijet tehnologije

da bih vidjela kako ju mogu iskoristiti da bih omogućila maštanje,

a ne da bih ga ubila.

Ilustriram kniige od svoje šesnaeste godine.

Zato, kad sam vidjela iPad,

u njemu sam vidjela uređaj za pričanje priča

koji bi mogao spojiti čitatelje diljem svijeta.

Može znati kako ga držimo.

Može znati gdje smo.

Spaja sliku, tekst,

animaciju, zvuk i dodir.

Pričanje priča postaje

sve više i više multisenzorsko.

Ali što mi poduzimamo u vezi toga?

Sad ću pokrenuti Khoyu,

interaktivnu aplikaciju za iPad.

„Stavi prste

na svako svjetlo”.

I tako …

(glazba)

Kaže: „Ova kutija pripada…”

Sad utipkam svoje ime

i zapravo postanem lik u knjizi.

Na raznim mjestima dobijem malo pisamce,

a iPad zna gdje živim zbog GPS-a,

koji je adresiran na mene.

Dijete u meni je stvarno uzbuđeno

zbog ovakvih mogućnosti.

Često sam spominjala čaroliju.

Nisam pri tome mislila na čarobnjake i zmajeve.

Mislila sam na onu dječju čaroliju,

one ideje koje smo svi imali kao djeca.

Ideja krijesnica u staklenci iz nekog mi je razloga

uvijek bila uzbudljiva.

Ovdje trebate nagnuti iPad

da bi krijesnice izašle.

One zapravo osvjetljavaju vaš put sve do kraja knjige.

Još jedna ideja koja me je stvarno fascinirala dok sam bila dijete

jest da čitava galaksija može biti sadržana

u jednoj jedinoj pikuli.

Tako i ovdje

svaka knjiga i svaki svijet

postaje malena špekula

koju dovučem

u ovu čarobnu napravu unutar uređaja.

Tako se otvara karta.

Oduvijek su sve knjige fantastike imale karte,

ali one su bile statične.

Ovo je karta koja raste i svijetli

i postane vaša navigacija do kraja knjige.

Sama vam se otkriva na određenim mjestima.

Upravo ću sada ući.

Još jedna stvar koja mi je zaista važna

je kreiranje sadržaja koji je indijski,

a ipak suvremen.

Ovo ovdje su apsare.

Svi smo čuli za vile i nimfe,

ali koliko ljudi izvan Indije

zna za apsare?

Ove jadne apsare zatočene su u Indrijevoj odaji tisućama godinama

u jednoj staroj pljesnivoj knjizi.

Mi smo ih vratili natrag

u suvremenu priču za djecu.

U priču koja se bavi novim stvarima

kao što su problemi zagađenja okoliša.

(glazba)

Govoreći o okolišu,

mislim da je veliki problem taj što su djeca

zadnjih deset godina zaključana u svojim sobama,

„zalijepljena” za svoja računala i ne izlaze van.

Sada, s novom mobilnom tehnologijom,

možemo izvesti djecu van u prirodu

s njihovom tehnologijom.

Jedna od interakcija u knjizi

je da ste poslani na zadatak

koji morate obaviti vani:

uzeti fotoaparat na iPadu

i skupiti fotografije predmeta iz prirode.

Kad sam bila dijete, imala sam mnoge kolekcije

naljepnica, kamenčića i školjaka.

Nekako djeca danas to više ne rade.

Zato, da bismo vratili taj stari dječji običaj,

morate izaći van,

i u jednom poglavlju fotografirati cvijet

i označiti ga.

U drugom poglavlju trebate fotografirati koru drveta

i označiti.

Tako zapravo

stvorite digitalnu kolekciju fotografija

koje možete poslije objaviti na internetu.

Dijete iz Londona stavi fotografiju lisice

i kaže: „Vidio sam lisicu danas.”

Dijete iz Indije kaže: „Ja sam vidio majmuna danas.”

Stvara se društvena mreža

oko kolekcije digitalnih fotografija

koje ste vi snimili.

Mnoge su mogućnosti u povezivanju

čarolije, Zemlje

i tehnologije.

U sljedećoj knjizi planiramo napraviti interakciju

u kojoj uzmete svoj iPad i uključite videokameru

te kroz proširenu stvarnost

vidite sloj animiranih vila

koje se pojavljuju na sobnoj biljci koja je izvan kuće.

U jednome trenutku vaš je ekran prepun lišća.

Tada trebate načiniti zvuk vjetra i otpuhati ih

i čitati ostatak knjige.

Krećemo se, svi se krećemo

prema svijetu gdje se prirodne sile

zbližavaju s tehnologijom,

a tehnologija s čarolijom.

Iskorištavamo Sunčevu energiju.

Svoju djecu i sebe

približavamo prirodnome svijetu

i toj čaroliji i radosti

i djetinjoj ljubavi koje smo dobili

kroz jednostavan medij – priču.

Hvala.

(pljesak)