Globalna prehrambena kriza mogla bi nastupiti za deset godina

Sara Menker napustila je karijeru u trgovinskom sektoru kako bi pokušala dokučiti način na koji funkcionira globalni vrijednosni lanac u poljoprivredi. Njezina saznanja dovode do iznenađujućih prognoza: "Moglo bi doći do prijelazne točke u globalnoj opskrbi prehrambenim i poljoprivrednim proizvodima ako rastuća potražnja premaši strukturnu sposobnost poljoprivrednog sustava da proizvede hranu," izjavila je. "Ljudi bi mogli umirati od gladi, a vlade bi mogle pasti." Model Sare Menker predviđa da bi takvo stanje moglo nastupiti za deset godina, da bi svijetu do 2027. godine moglo nedostajati 214 bilijuna kalorija godišnje. Nudi uvid u takvu viziju svijeta, ali i korake koje možemo poduzeti već danas kako bismo to stanje izbjegli.

Od 2009. u svijetu se ponavlja

jedna te ista priča o nadolazećoj
globalnoj prehrambenoj krizi

i o tome što učiniti
kako bi se ona izbjegla.

Kako nahraniti
devet milijardi ljudi do 2050.?

Svaka konferencija, podcast i razgovor
o globalnoj sigurnosti opskrbe hranom

počinje tim pitanjem

i nastavlja se odgovorom

da je potrebno proizvoditi
70% više hrane.

Priča o 2050. počela se razvijati

ubrzo nakon što su globalne cijene hrane
dosegle rekordne visine 2008. godine.

Ljudi su patili i borili se,

a vlade i svjetski čelnici

trebali su nam pokazati
da prate što se događa

i rade na pronalasku rješenja.

Stvar je u tome da je 2050. toliko daleko

da je ne možemo ni zamisliti,

a još je važnije da će nas,

ako nastavimo kao dosad,

sustići i mnogo ranije.

Mislim da si moramo postaviti
drukčije pitanje.

Odgovor na to pitanje

mora se drukčije formulirati.

Ako staru priču drukčije formuliramo

i zamijenimo je novim brojkama,

koje nam daju puniju sliku,

brojkama koje svi mogu razumijeti

i predočiti si,

onda krizu možemo posve izbjeći.

U prošlosti sam se bavila trgovinom

i pritom sam naučila i to

da svako tržište ima svoju
prijelomnu točku,

točku pri kojoj do promjene
dolazi toliko brzo

da ona utječe na cijeli svijet

te se stvari zauvijek promijene.

Sjetite se zadnje financijske krize,

ili "dot-com" kraha.

Evo što me brine.

Do prijelomne točke moglo bi doći

u globalnoj prehrambenoj i
poljoprivrednoj industriji

ako naglo rastuća potražnja premaši

sposobnost poljoprivrednog sustava
da proizvede hranu.

To znači da ponuda više
ne može pratiti potražnju

unatoč sve većim cijenama,

osim ako se ne posvetimo
nekakvoj strukturnoj promjeni.

Ovoga puta

neće se raditi o burzama i novcu,

već o ljudima.

Ljudi bi mogli umirati od gladi,
a vlade bi se mogle rušiti.

Pitanje do kada će ponuda uspijevati

zadovoljavati rastuću potražnju

zainteresiralo me dok sam se
bavila trgovinom

i postalo je prava opsesija.

Iz interesa je preraslo u opsjednutost

kada sam, istraživanjem, shvatila
da sustav ne funkcionira

i da se jako malo podataka koristi
za donošenje tako važnih odluka.

Tada sam odlučila napustiti
karijeru na Wall Streetu

i krenuti u poduzetničke vode

te pokrenuti Gro Intelligence.

Tu smo usredotočeni
na prikupljanje podataka

i rad koji omogućuje

osnažiti one koji donose odluke
na svim razinama.

No, pritom smo

također shvatili da svijetu,

i to ne samo svjetskim čelnicima,

već i poduzetnicima te građanima
poput svih nas ovdje prisutnih,

nedostaju izvedive smjernice

o tome kako izbjeći nadolazeću
globalnu krizu sigurnosti opskrbe hranom.

I tako smo izgradili model

koji se oslanja na petabajtove
podataka kojima raspolažemo

i riješili smo sve do prijelomne točke.

Nitko ne zna da smo radili
na rješavanju ovog problema

i prvi put otkrivam naša saznanja.

Otkrili smo da će do prijelomne točke
doći za deset godina.

Otkrili smo da će svijetu

nedostajati 214 bilijuna kalorija

do 2027.

Svijet nije u mogućnosti
popuniti tu prazninu.

Uviđate

da sad stvari postavljam na drugi način,

i to činim namjerno, jer dosad se

ovaj problem kvantificirao
koristeći se masom:

razmišljate u kilogramima,
tonama, hektogramima,

ovisno o vašoj mjernoj jedinici mase.

Zašto hranu izražavamo u jedinicama mase?

Jer je jednostavno.

Gledajući fotografiju,
možemo odrediti tonažu broda

uz pomoć malog džepnog kalkulatora.

U stanju smo izvagati kamione,
zrakoplove i zaprežna kola.

Ali, u hrani nam je važna
nutritivna vrijednost.

Nije sva hrana jednaka,

čak i ako ima istu masu.

To sam naučila iz prve ruke

kada sam iz Etiopije
otišla studirati u SAD.

Po povratku kući,

moj me otac, sav uzbuđen što me vidi,

dočekao pitanjem zašto sam debela.

Izgleda da sam se, jedući

otprilike istu količinu hrane u
Americi kao i u Etiopiji,

malo zaokružila.

Zato se trebamo oslanjati na kalorije,

a ne na masu.

Kalorije su te koje nas održavaju.

Dakle, 214 bilijuna kalorija
ogromna je brojka,

a ni oni najpredaniji među nama

ne razmišljaju u stotinama
bilijuna kalorija.

Stoga ću podatke predstaviti drukčije.

O tome možemo razmišljati
i na drugi način,

odnosno u Big Mac-ovima.

214 bilijuna kalorija.

Jedan Big Mac ima 563 kalorije.

To znači da će svijetu nedostajati
379 milijardi Big Mac-ova 2027.g.

To je više Big Mac-ova no što ih je
McDonald's ikad proizveo.

Kako smo uopće došli do tih brojki?

Nismo ih izmislili.

Ova karta prikazuje svijet
prije 40 godina.

Pokazuje neto manjak kalorija
svake države u svijetu.

Jednostavno rečeno,

to su samo utrošene kalorije

minus proizvedene kalorije u toj zemlji.

Ovo nije prikaz neishranjenosti
ili bilo čega drugog.

Samo ukazuje na to koliko se kalorija
troši u jednoj godini

umanjeno za količinu koja se proizvede.

Plave zemlje su izvoznici neto kalorija,

ili oni samodostatni.

Imaju zalihe hrane.

Crvene zemlje su uvoznici neto kalorija.

Što je crvena bolja tamnija,

više se uvozi.

Prije 40 godina samo neke zemlje
bile su neto izvoznici kalorija,

mogla sam ih nabrojati
na prste jedne ruke.

Većina afričkog kontinenta,

Europa, veći dio Azije,

Južna Amerika osim Argentine,

bile su neto uvoznici kalorija.

A iznenađujuće je da je Kina nekad
imala dovoljno hrane za svoje potrebe.

Indija je bila veliki
neto uvoznik kalorija.

40 godina kasnije, ovo je stanje danas.

Vidite drastičnu promjenu u svijetu.

Brazil je postao nova poljoprivredna sila.

Europa dominira u svjetskoj poljoprivredi.

Indija je iz crvenog prešla u plavo.

Postala je samodostatna u pogledu hrane.

A Kina je iz svjetlo plave

prešla na najjaču crvenu na cijeloj karti.

Kako smo do toga došli? Što se dogodilo?

Ovaj grafikon prikazuje Indiju i Afriku.

Plava linija je Indija, crvena Afrika.

Kako je moguće da dvije regije
koje su toliko slično započele,

sličnim putanjama,

krenu toliko različitim putevima?

Indija je doživjela zelenu revoluciju.

Nijedna afrička zemlja nije ju doživjela.

Rezultat?

Indija je samodostatna u pogledu hrane

te je u posljednjem desetljeću
čak i izvozila kalorije.

Afrički kontinent sada uvozi više od
300 bilijuna kalorija godišnje.

Zatim dodamo Kinu, zelena linija.

Sjećate se prijelaza
iz plave u žarku crvenu?

Što se dogodilo i kada?

Čini se da je Kina bila
na sličnoj putanji kao i Indija

sve do početka 21. stoljeća,

kada se odjednom promijenila.

Mlado i rastuće stanovništvo

te značajan gospodarski rast

doveli su do prekretnice,

koju nitko na tržištima nije naslutio.

Taj je pomak sve promijenio
na svjetskim poljoprivrednim tržištima.

Srećom, Južna Amerika

počela je cvasti istovremeno
s porastom u Kini

pa su ponuda i potražnja
još uvijek bile uglavnom uravnotežene.

I sad se postavlja pitanje,

kamo dalje?

Neobično,

ali to nije ništa novo,

osim što se ovoga puta
ne radi samo o Kini.

U Kini se priča nastavlja,

u Africi proširuje,

dok u Indiji dolazi do promjene obrasca.

Do 2023.,

predviđa se da će stanovništvo Afrike
premašiti ono Indije i Kine.

Do 2023., ove tri regije zajedno

činit će više od polovine
svjetskog stanovništva.

Ta prijelazna točka donosi
zaista zanimljive izazove

za svjetsku sigurnost opskrbe hranom.

I nekoliko godina kasnije,
ta nas stvarnost sustiže.

Kako će svijet izgledati za 10 godina?

Dosad je Indija bila
samodostatna u pogledu hrane.

Većina predviđa da će tako biti i dalje.

Mi se ne slažemo.

Indija će uskoro postati
neto uvoznik kalorija.

I to stoga što

raste potražnja, zbog
porasta stanovništva

te gospodarskog rasta.

Oba su faktora uzrok tome.

Čak i ako ste optimistični

oko rasta proizvodnje,

doći će do laganog pomaka.

A taj lagani pomak
može imati ogromne posljedice.

Zatim, Afrika će i dalje uvoziti kalorije,

opet zbog rasta stanovništva
i gospodarskog rasta.

I opet uzimajući u obzir optimistične
pretpostavke rasta proizvodnje.

Zatim Kina,

u kojoj broj stanovništva stagnira,

potrošnja kalorija će drastično porasti,

jer će se sve više trošiti

hrana bogata kalorijama.

Stoga,

ove tri regije zajedno

postaju zanimljiv izazov svijetu.

Dosad su zemlje s manjkom kalorija

taj manjak mogle nadoknaditi

uvozom iz regija s viškom.

Pod regijama s viškom mislim na

Sjevernu i Južnu Ameriku te Europu.

Ovaj grafikon prikazuje

rast i predviđeni rast za
naredno desetljeće u proizvodnji

u Sjevernoj i Južnoj Americi te Europi.

No, ne pokazuje

da će najveći dio tog rasta,
zapravo, doći iz Južne Amerike.

I većina tog rasta

ostvarit će se nauštrb krčenja šuma.

Kad gledamo svu veću potražnju

iz Indije, Kine i Afrike

i usporedimo je
sa sve većom proizvodnjom

u Indiji, Kini i Africi,

Sjevernoj i Južnoj Americi te Europi,

ostaje nam manjak od 214 bilijuna kalorija

koje ne možemo proizvesti.

I to ako pretpostavimo
da sav višak kalorija,

proizveden u Sjevernoj
i Južnoj Americi te Europi

izvezemo samo u Indiju, Kinu i Afriku.

Upravo sam vam iznijela
viziju nemogućeg svijeta.

Možemo nešto učiniti da to promijenimo.

Možemo promijeniti obrasce potrošnje,

smanjiti rasipanje hrane,

ili se hrabro obvezati

da ćemo znatno povećati prinose.

Neću sada govoriti

o promjeni obrazaca potrošnje,
smanjenju bacanja hrane,

jer se o tome raspravlja već neko vrijeme.

Ništa se nije dogodilo.

Ništa se nije dogodilo zato
što se u tim raspravama

od regija s viškom traži
da promijene ponašanje

u ime deficitarnih regija.

Čekati da drugi promjene ponašanje,

zbog vas i radi vašeg opstanka,

grozna je ideja.

To nije produktivno.

Stoga bih predložila drugo rješenje
koje dolazi iz crvenih regija.

Iz Kine, Indije i Afrike.

Kina je ograničena u pogledu površina

raspoloživih za obradu zemlje,

a ima i ogromne probleme s
dostupnošću vodenih resursa.

Stoga odgovor leži u Indiji i Africi.

Indija ima potencijal za porast prinosa.

To je jaz između trenutačnog prinosa

i teoretskog najvećeg prinosa
koji može postići.

Preostalo je još nešto malo
neobrađenih oranica,

ali Indija je tu prilično ograničena.

Afrički kontinent, s druge strane,

raspolaže ogromnim obradivim površinama

i ima znatni potencijal rasta prinosa.

Nešto pojednostavljena slika,

no, ako pogledate kakav je danas
prinos kukuruza u supsaharskoj Africi,

vidjet ćete da je isti onome
u Sjevernoj Americi 1940.

Nemamo 70 i više godina da to riješimo,

znači moramo pokušati nešto novo

i nešto drugačije.

Rješenje kreće s reformama.

Moramo uvesti reforme i komercijalizirati

poljoprivredne industrije u Africi

i Indiji.

Pod komercijalizacijom

ne mislim samo na komercijalne
poljoprivredne djelatnosti,

već i na upotrebu podataka

u cilju izrade boljih politika,

poboljšanja infrastrukture,

smanjenja troškova prijevoza

i provođenja potpune reforme
industrija bankarstva i osiguranja.

Komercijalizacija znači i
usmjeravanje poljoprivrede

s prerizičnih pothvata na one
koji donose ogromnu dobit.

Komercijalizacija se ne odnosi
samo na poljoprivrednike.

Odnosi se na cijeli poljoprivredni sustav.

Ali ona znači i da se moramo
suočiti s činjenicom

da više ne možemo teret rasta prepustiti

samo malim poljoprivrednicima

te prihvatiti da komercijalne farme
i njihovo uvođenje

mogu dovesti do određenih
ekonomskih razmjera,

čime mogu profitirati
čak i mali poljoprivrednici.

Ne radi se o malim poljoprivrednicima,
ni o komercijalnoj poljoprivredi,

ili o velikim poljoprivrednicima.

Možemo stvoriti prve uspješne modele
suživota i uspjeha

između malih poljoprivrednika
i komercijalne poljoprivrede.

I to stoga što, po prvi puta u povijesti,

najvažnije sredstvo
za uspjeh u industriji,

podaci i znanje,

postaju svakim danom sve jeftiniji.

I uskoro pitanje koliko novca imate

ili koliko ste veliki

neće biti presudno za donošenje
optimalnih odluka i poboljšanje izgleda

za uspješno ostvarivanje cilja.

Društva poput Gro-a naporno rade
na ostvarenju toga.

Ako se možemo posvetiti toj novoj,
smjeloj inicijativi,

toj novoj i smjeloj promjeni,

ne samo da možemo riješiti
manjak od 214 bilijuna kalorija,

već možemo svijet usmjeriti
u potpuno novom pravcu.

Indija može i dalje zadovoljavati
svoje potrebe za hranom,

a Afrika može postati sljedeća
tamno plava regija.

Novo je pitanje,

kako proizvesti 214 bilijuna kalorija

da nahranimo 8,3 milijardi ljudi do 2027.?

Imamo rješenje.

Samo moramo djelovati.

Hvala.

(Pljesak)