Pustolovina Bertranda Piccarda na solarni pogon

U zoru nove dekade, pustolovac Bertrand Piccard nudi nam izazov: Pronaći motivaciju u nečemu što se čini nemogućim. Podijelio je sa nama svoje planove o nečemu što mnogi kažu da je nemoguće -- besprekidno letjeti oko svijeta u avionu na solarni pogon.

Naučio sam mnogo stvari o balonaštvu,

posebno na posljednjim letovima balonom

oko svijeta sa Brianom Jonesom.

Kada sam napravio ovu forografiju,

prozor je bio zaleđen zbog vlage po noći.

A na drugoj je strani bilo izlazeće sunce.

Vidite da na drugoj strani leda

imate nepoznato,

imate neočigledno,

imate neviđeno,

za ljude koji se ne usude

ići kroz led.

Ima mnogo ljudi koji

radije pate u ledu kojeg poznaju

umjesto da riskiraju proći kroz led

i vidjeti što je s druge strane.

Smatram da je to jedan od glavnih problema našeg društva.

Mi učimo, možda ne poznata TED publika,

ali mnogo drugih ljudi uči

da su nepoznato, sumnje

i "upitnici" opasni.

Moramo se oduprijeti promjenama.

Moramo sve držati pod kontrolom.

Međutim, nepoznato je dio života.

I u tom smislu, balonaštvo je lijepa metafora.

Zato što sa balonom, kao i u životu,

idemo jako dobro u nepredviđenim smjerovima.

Želimo ići jednim smjerom,

ali nas vjetar gura u drugi, baš kao i u životu.

I dok god se mi borimo horizontalno,

protiv života, protiv vjetrova,

protiv onoga što nam se događa,

život je noćna mora.

Kako se upravlja balonom?

Zahvaljujući spoznaji da je atmosfera

sačinjena od nekoliko različitih slojeva vjetra

od kojih svaki ima različiti smjer.

I tada shvatimo da ako želimo izmijeniti našu putanju,

u životu ili u balonu,

moramo promijeniti visinu.

Minjenjati visinu u životu

znači podizanje na durgu psihološku, filozofsku,

duhovnu razinu.

Ali kako to činimo?

U balonaštvu ili u životu,

kako mijenjamo visinu?

Kako dolazimo od metafore

do nečeg više praktičnog što bi mogli

koristiti svakoga dana?

Dakle, u balonu je lako, za to postoji balast.

I kada odbacimo balast, uspinjemo se.

Pijesak, vodu, svu opremu koja nam više nije potrebna.

I smatram da bi u životu trebalo biti upravo tako.

Znate, kada ljudi govore o pionirskom duhu,

vrlo često vjeruju da su pioniri

ti koji imaju nove ideje.

To nije istina.

Nisu pioniri ti koji imaju nove ideje,

jer lako je imati nove ideje.

Zatvorimo oči na minutu i vratimo se

sa mnogo novih ideja.

Ne, pionir je onaj tko

sebi dopušta da odbaci mnogo balasta.

Navike, sigurnosti,

uvjerenja, usklike,

paradigme, dogme.

I kada smo sposobni to učiniti

što se dogodi?

Život više nije

samo jedna linija koja se proteže u jednom smjeru

u jednoj dimenziji. Ne.

Život počinju sačinjavati sve moguće linije

koje idu u svim mogućim smjerovima

u tri dimenzije.

Pionirski duh prisutan je svaki puta kada si dozvolimo

istraživanje vertikalne osi.

Naravno ne samo atmosfere dok smo u balonu,

već i u samom životu.

Istražiti tu vertikalnu os znači

istražiti sve različite načine djelovanja,

sve različite načine ponašanja, sve različite načine razmišljanja,

prije nego što pronađemo onaj koji ide u smjeru koji želimo.

Ovo je vrlo praktično.

Ovo može biti i u politici.

Može biti u duhovnosti.

Može biti u okolišu,

u financijama, u obrazovanju djece.

Duboko sam uvjeren

da je život mnogo veća pustolovina

ako uspijemo voditi politiku

bez razdjela između lijevog i desnog krila.

Zato što ćemo odbaciti političke dogme.

Duboko vjerujem da možemo znatno više zaštititi okoliš

ako se rješimo - ako odbacimo

ovaj fundamentalizam kojeg su neki zeleni pokazali u prošlosti.

I da možemo ciljati na znatno višu duhovnost

ako se rješimo vjerskih dogmi.

Odbacujući ih kao balast, kako bismo promijenili naš smjer.

Dakle, ovo su uglavnom stvari u koje vjerujem jako dugo.

Ali, morao sam obići svijet balonom

da bih bio pozvan o tome pričati.

(smijeh)

(pljesak)

Jasno da nije lako znati koji balast odbaciti

i koju visinu dostići. Ponekad trebamo

prijatelje, članove obitelji ili psihijatra.

U balonaštvu trebamo prognostičara,

onoga koji izračunava smjer svakog sloja vjetra,

na svakoj visini, kako bi pomogao balonašu.

No ponekad je to vrlo paradoksalno.

Kada smo Brian Jones i ja putovali oko svijeta,

prognostičar nas je jednog dana tražio da letimo

prilično nisko i sporo.

Nakon što smo izračunali pomislili smo da nikada nećemo uspjeti

obići svijet uz tu brzinu.

Zato ga nismo poslušali. Letjeli smo mnogo više i dvostruko brže.

Bio sam toliko ponosan što sam pronašao tu zračnu struju

da sam nazvao prognostičara

i rekao mu, "Hej čovječe, misliš li da ovdje gore nema dobrih pilota?"

"Letimo dvostruko brže od one koju si ti predvidjeo."

Rekao mi je, "Nemoj to raditi. Odmah se spusti

da usporite."

Počeo sam raspravljati. Rekao sam "Neću to učiniti.

Nemamo dovoljno plina da tako sporo letimo."

On mi na to odgovori, "Da, ali sa niskim tlakom sa vaše lijeve strane

ako letite prebrzo, za nekoliko sati

skrenuti ćete ulijevo i završiti na Sjevernom polu."

(smijeh)

Onda me upitao --

i to je nešto što neću nikada zaboraviti --

samo me pitao, "Ti si dobar pilot tamo gore.

Što zapravo želiš? Ići jako brzo

u pogrešnom smjeru, ili sporije u dobrom smjeru?"

(smijeh)

(pljesak)

I upravo zato vam treba prognostičar.

To je zašto su potrebni ljudi s dugoročnom vizijom.

I to je upravo ono što podbacuje

u političkim vizijama koje imamo danas,

u političkim vladama.

Mi sagorijevamo, kao što ste čuli,

toliko puno energije,

nerazumijevajući da takav neodrživi

način života ne može dugo trajati.

I tako smo se ipak spustili.

Usporili smo. I prošli smo kroz trenutke straha,

jer nismo imali pojma kako će nam tako mala količina plina

koju smo imali u balonu

omogućiti da putujemo 45,000 kilometara.

Ali, očekivalo se da ćemo imati sumnje, očekivalo se da ćemo strahovati.

I zapravo, tu je pustolovina tek stvarno započela.

Kada smo letjeli iznad Sahare i Indije

bili su to lijepi praznici.

Mogli smo bilo gdje sletjeti i odletjeti natrag kući sa avionom.

Na sredini Tihog oceana,

kada nema dobih vjetrova ne možete sletjeti,

ne možete se vratiti.

To je kriza.

To je trenutak kada se trebate probuditi

od automatiziranog načina razmišljanja.

To je trenutak kada morate motivirati

svoj unutarnji potencijal,

svoju kreativnost.

Tada odbacujete sav balast,

sve sigurnosti,

kako biste se prilagodili novoj situaciji.

I zapravo smo potpuno promijenili plan našeg leta.

Potpuno smo promijenili našu strategiju.

I nakon 20 dana smo se uspješno prizemljili u Egiptu.

Ali ako vam pokažem ovu fotografiju

nije zato da vam kažem koliko smo sretni bili.

To je zato da vidite koliko je plina ostalo

u posljednjim bocama.

Krenuli smo sa 3.7 tona tekućeg propana.

Sletjeli smo sa 40 kilograma.

Kada sam to vidio, obećao sam si.

Obećao sam da će moj slijedeći let oko svijeta

bit bez goriva,

neovisan o fosilnom gorivu,

iz razloga da budem siguran,

a ne pod prijetnjom mjerača za gorivo.

Nisam znao kako je to moguće.

Samo sam pomislio da je to san i da to želim učiniti.

A kada je kapsula mog balona bila službeno uvrštena

u "Air and Space" muzeju u Washingtonu,

zajedno sa avionom Charlesa Lindbergha,

Apollom 11, letjelicom braće Wright,

Chuck Yeagerovim 61.

Tada mi je pala na pamet misao.

Pomislio sam, dvadeseto stoljeće, koje je bilo sjajno

omogućilo je sve ove stvari.

Ali to više neće biti moguće u budućnosti.

Troši previše energije. Bit će preskupo.

Bit će zabranjeno

jer ćemo morati sačuvati naše prirodne resurse

u predstojećim desetljećima.

Kako možemo ovjekovječiti

ovaj pionirski duh

sa nečim što če biti neovisno o fosilnoj energiji?

I tada se projekt Solarni Impuls

zapravo počeo

vrtjeti po mojoj glavi.

Mislim da je to također i lijepa metafora

za 21. stoljeće.

Pionirski duh trebao bi se nastaviti, ali na drugoj razini.

Ne da bi se osvojio planet ili svemir,

ne više, to je već učinjeno,

nego rađe za unaprijeđenje kvalitete života.

Kako da probijemo kroz led sigurnosti

kako bismo od nećeg nemogućeg napravili moguće?

Što je danas gotovo nemoguće -

rješiti se ovisnosti o fosilnoj energiji.

Ako kažete ljudima, da želimo biti neovisni

od fosilne energije u našem svijetu,

ljudi će vam se smijati. Osim ovdje,

gdje su luđaci pozvani da govore.

(smijeh)

Dakle, ideja je da ako obletimo svijet

u avionu na solarni pogon,

uopće ne koristeći gorivo,

nitko neće moći reći u budućnosti

da je to nemoguće učiniti

sa automobilima, sustavima grijanja,

računalima, itd.

Dakle, avioni na solarni pogon nisu novost.

Letjele su u prošlosti, ali bez

sposobnosti pohranjivanja energije, bez baterija.

Što znači da su više pokazale

granice obnovljivih energija

nego njihov potencijala.

Ako želimo pokazati potencijal,

moramo letjeti dan i noć.

To znači puniti baterije tijekom dnevnog leta,

kako bi noć proveli leteći na beterije,

i letjeli opet slijedeći dan.

To je već učinjeno na daljinski upravljanim

malim modelima aviona, bez pilota.

Ali to je ostala samo anegdota

jer se javnost nije mogla s time identificirati.

Smatram da je potreban pilot u letjelici

koji može govoriti na sveučilištima,

koji može govoriti studentima,

političarima tijekom leta

i učiniti od toga pusolovinu čovječanstva.

Za to, nažalost,

raspon krila od četiri metra nije dovoljan.

Treba vam raspon krila od 64 metra.

64 metara raspona krila za nositi jednog pilota i baterije

te letjeti dovoljno sporo uz aerodinamičnu efikasnost.

Kako to? Jer gorivo nije lako nadomjestiti.

To je sigurno.

Sa 200 kvadratnih metara solarne snage na letjelici,

možemo proizvesti isto energije

kao 200 malih žarulja.

To znači božićno drvce, veliko božićno drvce.

Pitanje je, kako možete prenijeti pilota oko svijeta

sa avionom koji koristi

istu količinu energije kao veliko božićno drvce?

Ljudi će vam reći da je to nemoguće,

i to je upravo zašto mi to pokušavamo napraviti.

Pokrenuli smo projekt sa mojim kolegom Andre Borchbergom

prije šest godina.

Sada imamo 70 ljudi u timu koji na tome radi.

Prošli smo kroz faze simulacije, dizajna,

računanja, pripreme za izradu

prvog prototipa.

To je postignuto nakon dvije godine rada.

Pilotska kabina, propeler, motor.

Samo trup aviona toliko je lagan.

Nije ga dizajnirao umjetnik, ali kao da jest.

50 kilograma za cijeli trup.

Nekoliko dodatnih kilograma za nosače krila.

Ovo je kompletna struktura aviona.

I prije mjesec dana otkrili smo ju javnosti.

Ne možete zamisliti kako je timu

koji je radio 6 godina na tome

pokazati da to nije samo san i vizija,

nego pravi avion.

Pravi avion koji smo napokon mogli prezentirati.

I koji je sada cilj?

Cilj je poletjeti

krajem ove godine za prvi test,

ali uglavnom iduće godine, u proljeće ili ljeto,

poletjeti na našu vlastitu energiju,

bez dodatne pomoći, bez vuče,

popeti se na 9000 metara visine.

U isto vrijeme kada punimo baterije

pokrećemo motore, a kada se popnemo na maksimalnu visinu,

stižemo do početka noći.

I tamo će postojati samo jedan cilj. Samo jedan.

Izgurati do zore prije nego se baterije isprazne.

(smijeh)

A to je upravo simbol našeg svijeta,

ako je naš avion pretežak,

ako pilot uzalud troši energiju,

nećemo nikada izdržati kroz noć.

I u našem svijetu, ako nastavimo upropaštavati,

tratiti uzalud energiju i resurse,

ako nastavimo graditi stvari koje troše toliko puno energije

zbog čega većina kompanija danas bankrotira,

jasno je da nikada nećemo predati planet slijedećoj generaciji

bez velikog problema.

Dakle, vidite da je ovaj avion više simbol.

Ne mislim da će prevoziti 200 ljudi

u sljedećim godinama.

Ali kada je Lindbergh prešao Atlantik

nosivost je bila dovoljna

za jednu osobu i malo goriva.

A 20 godina kasnije bilo je 200 ljudi

u svakom avionu koji prelazi Atlantik.

Stoga, mi moramo početi,

i dati primjer.

Pomalo kao i na ovoj slici ovdje.

Ovo je slika od Magritte,

u muzeju u Nizozemskoj, koju jako volim.

To je lula, a piše, "Ovo nije lula".

Ovo nije avion.

Ovo je simbol onoga što možemo postići

kada vjerujemo u nemoguće,

kada imamo tim,

kada imamo pionirski duh,

i pogotovo kada razumijemo

da sve sigurnosti koje imamo

moraju bit odbačene.

Ono što me posebno raduje

je da sam u početku mislio da ćemo morati letjeti

oko svijeta bez goriva

kako bi naša poruka bila shvaćena.

Sve više i više, pozivaju nas po svijetu sa Andreom

da govorimo o projektu i njegovoj simboličnosti.

Pozivaju nas političari i enegetski forumi,

kako bi pokazali da više nije

potpuno glupo

razmišljati o oslobađanju od ovisnosti

o fosilnim energijama.

Dakle, kroz govore kao što je ovaj danas,

kroz intervjue, kroz sastanke,

naš je cilj da pridobijemo što više ljudi u naš tim.

Uspjeh neće doći,

ako "samo"

letimo oko svijeta u avionu na solarni pogon.

Ne, uspjeh će doći

ako je dovoljno ljudi motivirano

da čine isto to u svom svakodnevnom životu,

štede energiju, koriste obnovljive izvore.

A to je moguće. Znate, sa tehnologijama koje imamo danas

možemo uštedjeti između 30 i 50 posto

energije jedne europske zemlje

i možemo polovicu ostatka rješiti sa obnovljivim izvorima.

Ostaje 25 ili 30 posto za

naftu, plin, ugljen, nuklearnu ili sl.

To je prihvatljivo.

Stoga su svi ljudi koji vjeruju

u ovaj duh

dobrodošli da budu u tom timu.

Možete otići na solarimpulse.com i upisati se

da budete samo informirani o onome što radimo.

Ali i mnogo više. Da dobijete savjete,

da komentirate, širite riječ,

da ako je to moguće u zraku

sigurno je moguće i na tlu.

I svaki puta kada ćemo imati leda u budućnosti,

moramo znati da će život biti sjajan,

i da će upjeh biti briljantan

ako se usudimo prebroditi strah od leda,

proći kroz prepreku,

proći kroz problem, da bi vidjeli što je sa druge strane.

Vidite, to je ono što mi radimo sa naše strane.

Svatko ima svoj cilj, svoje snove,

svoje vizije.

Pitanje s kojim vas ostavljam

je koji je balast

koji biste vi odbacili?

Koja će biti visina kojom

biste željeli letjeti u svom životu,

da biste dosegli uspjeh koji želite,

da biste dosegli točku koja vam zaista pripada,

sa potencijalom koj imate

i onim koji možete doista ostvariti?

Jer najbolje obnovljivi izvor energije koji imamo

je naš vlastiti potencijal, i naša strast.

Stoga, krenimo i želim vam sjajnu pustolovinu

na krilima budućnosti. Hvala vam.

(pljesak)