Susan Cain: Snaga introverta

U kulturi gdje se društvenost i druželjubivost cijene iznad svega može biti teško, ponekad čak i sramotno biti introvertom. Ali, kako se i Susan Cain zalaže u ovom strastvenom govoru, introverti pridonose svijetu iznimnim talentima i mogućnostima te bi ih trebalo ohrabrivati i vrednovati.

Kada sam imala devet godina

po prvi puta sam otišla u ljetni kamp.

Moja majka mi je spakirala kovčeg

pun knjiga

što je meni bilo nešto sasvim normalno,

jer u mojoj obitelji,

čitanje je glavna grupna djelatnost.

To bi vam možda moglo zvučati nedruštveno,

ali za nas to je bio drugi način kako biti društven.

Imate uz sebe toplinu članova obitelji

koji sjede pored vas,

a istodobno ste slobodni lutati zemljama čudesa

svojeg uma.

Imala sam predodžbu

da će kamp biti poput toga, samo još bolje.

(Smijeh)

Zamišljala sam deset cura kako udobno sjede

u kolibi i čitaju u uparenim spavaćicama.

(Smijeh)

Kamp je bio više poput studentske zabave, ali bez alkohola.

Odmah prvoga dana,

naša nas je savjetnica okupila

i naučila nas poklik za koji je rekla da ćemo raditi

svaki dan do kraja ljeta,

kako bismo bolje osjetili duh kampa.

Ide ovako:

„R-O-W-D-I-E

tako pišemo ROWDIE,

postanimo ROWDIE“ (eng.rowdy - glasni, buntovni).

Da..

Nikako nisam mogla shvatiti

zašto moramo biti tako buntovni

ili zašto smo ovu riječ morali netočno slovkati?

(Smijeh)

Ali recitirala sam navijačku pjesmu, recitirala sam zajedno s ostalima,

dala sam sve od sebe.

I samo sam čekala vrijeme

kada bih mogla otići i čitati svoje knjige.

Ali prvom prilikom kada sam izvadila knjige iz kovčega,

najpopularnija cura mi je prišla

i pitala me, „Zašto se ponašaš tako zrelo?“

Naravno, zrelo je bila sušta suprotnost

buntovnosti.

Drugom prilikom kada sam to pokušala,

savjetnica mi je prišla sa zabrinutim izrazom na licu,

ponavljala mi što je duh kampa

i rekla kako se svi trebamo truditi

biti društveni.

I tako sam sklonila svoje knjige

natrag u kovčeg

i stavila ih pod krevet,

i tamo su ostale ostatak ljeta.

Osjećala sam se krivom zbog toga.

Osjećala sam kako me knjige na neki način trebaju

i kako me zovu, a ja sam ih napustila.

Ali i jesam ih napustila jer taj kovčeg nisam ponovno otvorila

sve dok se nisam krajem ljeta

vratila kući svojoj obitelji.

Ispričala sam vam ovu priču o ljetnom kampu,

ali mogla sam vam ispričati još pedeset drugih poput nje.

Svaki put kada sam dobila poruku

kako moj tihi i introvertirani način postojanja

nije nužno ispravni način,

kako bismo se trebali truditi biti ekstrovertni.

I oduvijek sam duboko u sebi osjećala da je to pogrešno,

kako su i introverti izvrsni baš takvi kakvi jesu.

Godinama sam nijekala tu intuiciju

i tako sam od svih stvari postala odvjetnik na Wall Streetu,

umjesto pisca, što sam oduvijek željela postati.

Dijelom zbog toga jer sam morala dokazati samoj sebi

kako i ja mogu biti odvažna i puna samopouzdanja.

I tako sam odlazila u prenapučene barove,

iako sam radije htjela otići na finu večeru s prijateljima.

Donosila sam te izbore koji su se kosili sa mnom

tako refleksno,

da čak nisam bila ni svjesna da ih činim.

To je ono što mnogi introverti čine,

i zasigurno je to naš gubitak,

ali i gubitak naših kolega,

naše zajednice.

I uz rizik da ću zvučati grandiozno, gubitak svijeta.

Jer, kada se radi o kreativnosti, o vodstvu,

potrebno nam je da introverti rade ono u čemu su najbolji.

Trećina do polovina populacije su introverti.

Trećina do polovina!

To je svaka druga ili treća osoba koju poznajete.

Pa čak i ako ste vi sami ekstroverti,

govorim o vašim kolegama,

o vašim supružnicima,

vašoj djeci, o osobi koja u ovom trenutku sjedi do vas.

Svi su oni podvrgnuti toj pristranosti

koja je duboko u našem društvu.

I svi je usvajamo u vrlo ranom razdoblju

dok još ni ne poznajemo jezik kojim bismo opisali ono što radimo.

Kako bi ta pristranost bila jasnija

nužno je najprije razumjeti što je to sama introvertiranost.

Drugačija je od stidljivosti.

Stidljivost je strah od društvenog osuđivanja.

Introvertiranost je više način

kako odgovarate na podražaje,

uključujući društvene podražaje.

Ekstroverti zapravo žude za velikim količinama podražaja,

ali introverti se osjećaju najviše živima,

najviše pobuđenima, najviše sposobnima

kada su u tišim, mirnijim okruženjima.

Ali ne cijelo vrijeme, ove stvari nisu konačne,

ali većinu vremena.

Ključno je dakle

naći se u zoni podražavanja

koja je ispravna za nas

kako bismo najviše ostvarili svoje talente.

Ovo je dio gdje dolazi do pristranosti.

Naše najvažnije ustanove,

naše škole i radna mjesta,

prilagođene su mahom ekstrovertima

i potrebama ekstroverta za mnoštvom podražaja.

Također trenutno imamo sustav vjerovanja

koji nazivam novim grupnim razmišljanjem,

koji drži da sva kreativnost i sva produktivnost

dolaze iz neuobičajeno društvenih mjesta.

Ako zamislite uobičajenu učionicu danas:

Kada sam ja išla u školu

sjedili smo u redovima.

Sjedili smo u redovima klupa

i većinu posla smo radili neovisno.

Ali u današnje vrijeme uobičajena učionica

ima polukružno složene stolove,

gdje je četvero, petoro, šestoro, sedmoro djece međusobno suočeno.

Djeca rade u nebrojenim grupnim zadacima.

Čak i kod predmeta kao što su matematika i kreativno pisanje,

za koje biste mislili da ovise o samostalnom tijeku misli.

Od djece se danas očekuje da se ponašaju poput članova odbora.

Djeca koja bi radije

sama pokušala ili radila samostalno,

viđena su kao izopćenici

ili još gore, problematični slučajevi.

I velika većina nastavnika vjeruje

da je idealni učenik ekstrovert,

što se protivi introvertima,

iako, prema istraživanjima,

introverti zapravo dobivaju

bolje ocjene i znaju više.

(Smijeh)

Isto vrijedi i za naša radna mjesta.

Većina nas radi u uredima otvorenog tipa,

bez zidova,

gdje smo podvrgnuti

konstantnoj buci i vrevi naših kolega.

Kada se radi o pitanju vodstva,

introverti se rutinski odbijaju na tim pozicijama,

iako su introverti oprezniji,

manje skloni pretjeranim rizicima -

stvari koje svi cijenimo u današnje vrijeme.

Zanimljivo, istraživanje Adama Granta na Whartonu

pokazalo je kako introvertirane vođe

češće ostvaruju uspjehe od ekstrovertiranih

jer, kada se susretnu s poduzetnim zaposlenicima,

češće puštaju zaposlenicima da idu prema svojim zamislima.

Dok se ekstroverti, krajnje nenamjerno,

uzbuđuju činjenicom

što ostavljaju svoj trag na nešto

te tako zamisli drugih ljudi

ne dolaze lako do izražaja.

Zapravo, neki od naših najutjecajnijih vođa u povijesti su bili introverti.

Navest ću vam nekoliko primjera:

Eleanor Roosevelt, Rosa Parks, Gandhi,

svi ti ljudi opisuju sebe

tihima, čak i stidljivima.

I svi su oni stali u središte pozornosti,

iako im je svaka kost u tijelu

govorila da to ne učine.

To je još dopridonijelo dodatnu snagu

jer su ljudi mogli osjetiti kako te vođe nisu na čelu

jer uživaju upravljati drugima,

i ne zbog užitka što ih se gleda.

Bili su tamo jer nisu imali izbora,

jer su bili nagnani da učine ono što su smatrali ispravnim.

Mislim da je u ovom trenutku važno reći

kako ja zapravo volim ekstroverte.

Volim reći da su neki od mojih najboljih prijatelja ekstroverti,

uključujući i mog voljenog muža.

I naravno, svi se nalazimo na različitim točkama

u spektru introvertiranosti i ekstrovertiranosti.

Čak je i Carl Jung, psiholog koji je prvi popularizirao ove izraze, rekao

kako ne postoji nešto kao što je čisti introvert

ili čisti ekstrovert.

Rekao je kako bi takav čovjek bio u ludnici,

ako bi uopće postojao.

Neki se ljudi nalaze u sredini

između introvertiranosti i ekstrovertiranosti,

nazivamo ih ambivertima.

I često mislim kako oni dobivaju najbolje od oba svijeta.

Ali većina se nas ipak prepoznaje u jednom ili drugom tipu.

Ono što želim reći je da kulturološki trebamo puno bolju ravnotežu.

Trebamo snažniji Jin i Jang

između ova dva tipa.

Ovo je osobito važno

kada se radi o kreativnosti i produktivnosti

jer kada psiholozi pogledaju

živote nekih od najkreativnijih ljudi,

pronalaze ljude

koji su vrlo dobri u izmjenjivanju ideja,

i unaprijeđenju ideja,

ali koji također imaju ozbiljnu crtu introvertiranosti u sebi.

To je stoga što je često samoća ključan sastojak

kreativnosti.

Tako je i Darwin

odlazio sam na duge šetnje šumom,

i odlučno odbijao pozive na večere.

Theodor Geisel poznatiji kao Dr. Seuss

odsanjario je većinu svojih nevjerojatnih ostvarenja

u svom osamljenom uredu u tornju zvonika,

iza svoje kuće u La Jollai u Kaliforniji.

Bojao se susresti

s malom djecom koja su čitala njegove knjige

jer je mislio kako očekuju od njega

da bude onaj radostan i veseo lik,

te da će biti razočarani njegovom suzdržanom osobom.

Steve Wozniak izumio je prvo Apple računalo

sjedeći sam u svom odjeljku

u Hewlett-Packardu gdje je tada radio.

Rekao je kako nikada ne bi postao takvim stručnjakom

da nije bio previše introvertiran kako bi izašao iz kuće

dok je odrastao.

Naravno da to

ne znači da svi trebamo prestati surađivati -

ključni dio je da se Steve Wozniak našao sa Steveom Jobsom

kako bi pokrenuo slavni Apple -

ali znači da je samoća važna

i da je za neke ljude

ona neophodna poput zraka koji dišu.

I zapravo nam je stoljećima poznata

transcendentalna moć samoće.

Tek smo ju odnedavno nekim čudom počeli zaboravljati.

Ukoliko pogledate većinu velikih religija u svijetu,

pronaći ćete tragatelje -

Mojsije, Isus, Buda, Muhamed -

tragatelje koji odlaze

sami u divljinu

gdje potom imaju duboka prosvjetljenja i otkrivenja

koja potom donose u ostatak zajednice.

Dakle, nema divljine, nema otkrivenja.

To ne iznenađuje

ukoliko pogledamo spoznaje suvremene psihologije.

Ispada kako ne možemo biti među grupom ljudi,

a da instinktivno ne zrcalimo ili oponašamo njihova mišljenja.

Čak i u iznimno osobnim stvarima,

kao primjerice tko nam je privlačan,

počinjemo oponašati mišljenje ljudi oko nas

bez da smo svjesni da to činimo.

Grupe najčešće slijede mišljenje

najdominantnije ili najkarizmatičnije osobe u prostoriji,

iako ne postoji korelacija

između toga da je netko dobar govornik i da ima dobre ideje.

Nula korelacije!

Dakle,

(Smijeh)

možda slijedite osobu sa najboljim idejama,

a možda i ne.

Želite li to zaista prepustiti slučaju?

Puno je bolje za sve da pokušaju sami,

stvore vlastite ideje,

oslobođeni izobličenja djelovanjem grupe,

i onda zajedno kao tim

porazgovaraju o tim zamislima u dobrom okruženju

te od tuda nastave dalje.

Ako je sve ovo istinito

zašto onda i dalje griješimo?

Zašto postavljamo naše škole i naša radna mjesta na taj način?

Zašto činimo da se introverti osjećaju krivima

što ponekad žele pokušati sami?

Jedan odgovor leži duboko u našoj kulturološkoj povijesti.

Zapadnjačka društva

i osobito SAD,

uvijek su više vrednovali čovjeka od akcije

od čovjeka koji promatra

i čovjeka koji „promatra.“

Ali u ranim danima SAD-a,

živjeli smo u, kako to povjesničari nazivaju, kulturi karaktera,

gdje smo još uvijek cijenili ljude

zbog njihove nutrine i moralnosti.

Ukoliko pogledamo knjige samopomoći iz tog doba,

sve su nosile naslove poput:

„Karakter – najveća stvar na svijetu“.

Isticale su ljude kao što je Abraham Lincoln

koji je bio hvaljen zbog svoje skromnosti.

Ralph Waldo Emerson naziva ga

čovjekom koga nadmoć ne vrijeđa.

Ali onda smo s dvadesetim stoljećem

ušli u novu kulturu

koju povjesničari nazivaju kulturom osobnosti.

Dogodilo se to da smo napredovali iz poljoprivredne ekonomije.

u svijet velikih poslovanja.

Odjednom se ljudi sele

iz malih mjesta u gradove.

Umjesto da rade uz ljude koje su poznavali cijelog života,

sada se moraju dokazati

među gomilom stranaca.

I sasvim razumljivo,

osobine kao što su privlačnost i karizmatičnost

odjednom postaju iznimno važne.

Sigurno da su se knjige samopomoći promijenile kako bi ispunile ove nove potrebe

i sada nose naslove poput:

„Kako osvojiti prijatelje i ostaviti utjecaj na ljude“.

Kao svoje uzore ističu

vrlo dobre prodavatelje.

To je svijet u kojem živimo danas,

to je naše kulturološko nasljeđe.

Ništa od ovoga ne dopušta nam reći

kako društvene vještine nisu važne

i također, ne zagovaram

ukidanje timskog rada.

Iste religije koje su slale svoje mudrace na vrhove planina

također nas uče ljubavi i povjerenju.

Problemi s kojima smo suočeni danas

u područjima kao što su znanost ili ekonomija

toliko su opširni i složeni

da nam je potrebna vojska ljudi koja surađuje

kako bismo ih riješili.

Ali želim reći kako će s više slobode koja je dana introvertima da budu ono što jesu,

vjerojatnije doći i više

njihovih jedinstvenih rješenja za te probleme.

Sada bih htjela podijeliti s vama

što se nalazi u mom kovčegu danas.

Pogodite što?

Knjige.

Imam kovčeg pun knjiga,

ovo je „Mačje oko“ od Margaret Atwood,

roman Milana Kundere,

ovo je „Vodič za one što dvoje“

od Maimonidesa.

Ali zapravo, to nisu moje knjige.

Ponijela sam ih sa sobom

jer su ih napisali najdraži pisci mog djeda.

Moj je djed bio rabin,

bio je udovac

koji je živio sam u malom stanu u Brooklynu.

Dok sam odrastala to je bilo moje najdraže mjesto na svijetu,

dijelom zbog toga što je bilo ispunjeno njegovom nježnom prisutnošću

i dijelom jer je bilo ispunjeno knjigama.

Doslovno, svaki stol, svaka stolica u njegovom stanu

nije više ispunjavala svoju prvobitnu namjenu

i služila je kao površina za odlaganje hrpe knjiga.

Kao i u ostatku moje obitelji,

mom djedu najdraža stvar na svijetu bilo je čitanje.

Ali također je volio svoju kongregaciju.

Mogla se osjetiti njegova ljubav u propovijedima koje je održavao

svaki tjedan 62 godine koliko je bio rabin.

Uzeo bi najbolje iz tjednih čitanja

i tkao zapetljane tapiserije drevnih humanističkih misli.

Ljudi su dolazili sa raznih strana

kako bi ga čuli kako govori.

Ali postoji jedna stvar o mom djedu.

Ispod svoje svečane uloge,

bio je zaista skroman i introvertiran,

toliko da, kada je propovijedao,

imao je problem ostvariti kontakt očima

s tom istom kongregacijom

kojoj je govorio 62 godine.

I izvan govornice,

kada ste ga nazvali kako biste ga pozdravili

često bi preuranjeno prekinuo razgovor

iz straha da zauzima previše vašeg vremena.

Ali kada je umro u 94. godini

policija je morala zatvoriti ulice u njegovom susjedstvu

kako bi ih prilagodila masi ljudi

koja ga je došla oplakivati.

I tako ovih dana pokušavam učiti iz primjera svog djeda

na vlastiti način.

Objavila sam knjigu o introvertnosti,

trebalo mi je sedam godina da ju napišem.

Za mene je tih sedam godina bio pravi blagoslov

jer sam čitala, pisala,

razmišljala, istraživala.

Bila je to moja verzija

djedovog sata dnevno koji je provodio sam u knjižnici.

Ali sada odjednom, moj posao je puno drugačiji,

moj posao je biti ovdje i govoriti o tome.

Govoriti o introvertiranosti.

(Smijeh)

I to mi je puno teže

jer koliko god da sam počašćena

što sam ovdje s vama,

to nije moje prirodno okruženje.

Pripremala sam se za trenutke poput ovih

najbolje što sam mogla.

Provela sam prošlu godinu vježbajući javno govorništvo

u svakoj prilici kojoj sam mogla.

Zvala sam to svojom godinom opasnog govorništva.

(Smijeh)

I to je zapravo puno pomoglo.

Ali što mi pomaže još više

je moj osjećaj, moje vjerovanje, moja nada

da smo, kada se radi o našim stavovima,

našoj introvertiranosti, našoj samoći,

zaista spremni djelovati i na pragu dramatičnih promjena.

Hoću reći, zaista jesmo.

Stoga ću vas sada napustiti

uz tri poziva na djelovanje.

Za one koji dijele ovu viziju.

Pod jedan:

zaustavite ludilo za stalnim grupnim radom.

Samo prestanite!

(Smijeh)

Hvala vam.

(Pljesak)

Želim biti jasna u onome što govorim

jer zaista vjerujem da uredi

trebaju ohrabrivati

ležerne, razgovorljive vrste interakcija

poput one u kafićima, gdje ljudi mogu doći

i neusiljeno razmjenjivati ideje.

To je sjajno,

sjajno za introverte i sjajno za ekstroverte.

Ali na poslu trebamo puno više privatnosti, puno više slobode,

puno više samostalnosti.

Isto vrijedi i za škole.

Trebamo učiti djecu kako raditi zajedno,

ali moramo ih učiti i kako raditi samostalno.

Ovo je osobito važno i za ekstrovertiranu djecu,

moraju sama raditi

jer od tamo, dijelom, dolaze duboke misli.

Pod dva: idite u divljinu,

budite kao Buda, imajte vlastita otkrivenja.

Ne govorim

da sada trebamo otići i izgraditi kolibe u šumama

i ne razgovarati više jedni s drugima.

Ali govorim kako bismo se mogli isključiti

i biti u svojim glavama

malo češće.

Pod tri:

pogledajte dobro što se nalazi u vašim vlastitim kovčezima

i zašto ste to tamo spremili.

Ekstroverti,

možda su vaši kovčezi također puni knjiga,

ili čaša za šampanjac

ili opreme za skok padobranom.

Što god da je, nadam se da ove predmete koristite što češće možete

i darujete nas svojom energijom i radošću.

Ali introverti, pošto ste vi takvi kakvi ste,

vjerojatno imate nagon da pomno čuvate

ono što je u vašim kovčezima.

I to je u redu.

Ali povremeno, samo povremeno

nadam se da ćete otvoriti svoje kovčege drugim ljudima

jer vas svijet treba i treba stvari koje nosite.

Želim vam stoga sve najbolje od mogućih putovanja

i hrabrost da govorite tiho.

Hvala vam puno.

(Pljesak)

Hvala. Hvala.

(Pljesak)