Priča o dva politička sustava

Standardna je zapadnjačka pretpostavka: kako društvo napreduje, konačno postaje kapitalistička višestranačka demokracija. Točno? Eric X. Li, kineski ulagač i politolog, tvrdi da nije.U ovom provokativnom govoru, on ruši granice i moli publiku da razmotri kako postoji više od jednog načina kako voditi uspješnu modernu državu.

Dobro jutro.

Moje je ime Eric Li, i rođen sam ovdje.

Ali ne, nisam rođen ondje.

Ovo je gdje sam rođen:

Šangaj, na vrhuncu Kulturne revolucije.

Baka mi priča kako je čula

zvuke pucnjave iz oružja
zajedno sa mojim prvim plačem.

Tijekom odrastanja, ispričana mi je priča

koja je objasnila sve što sam
ikad trebao znati o čovječanstvu.

išla je ovako:

Sva se ljudska društva razvijaju u linearnom slijedu,

počevši od primitivnog društva,
preko robovlasničkog društva,

feudalizma, kapitalizma, socijalizma,

te konačno, pogodite gdje završavamo?

Komunizam!

Prije ili kasnije, cijelo će čovječanstvo,

bez obzira na kulturu, jezik, nacionalnost,

doći do ove završne faze

političkog i društvenog razvoja.

Svi će ljudi na svijetu biti ujedinjeni

u ovom raju na zemlji

i zauvijek će živjeti sretno.

Ali prije nego stignemo tamo, uključeni smo

u borbu dobra i zla,

dobra socijalizma protiv zla kapitalizma,

a dobro će trijumfirati.

to je, naravno, meta-pripovijest

izvedena iz teorija Karla Marxa.

I Kinezi su je prihvatili.

Učili su nas tu veličanstvenu priču
svaki bogovetni dan,

Postala je dio nas, i mi smo u nju vjerovali.

Priča je bila hit.

Oko trećina sve svjetske populacije

je živjelo pod tom meta-pripovjesti.

Tada se svijet promijenio preko noći.

Za mene, bez iluzija spram
posrnule religije moje mladosti,

pošao sam u Ameriku i postao hipi sa Berkeleya.

(Smijeh)

Sada, kako sam postajao odrasli čovjek,
nešto se drugo desilo.

Kao da jedna velika priča nije dovoljna,

ispričana mi je još jedna.

Ta je bila jednako veličanstvena.

Također tvrdi da se sva ljudska društva

razvijaju u linearnom slijedu
prema jedinstvenom kraju.

Ova je išla ovako:

Sva društva, bez obzira na kulturu,

bila ona kršćanska, muslimanska, konfucijanska,

se moraju razviti od tradicionalnih društava

u kojima su grupe temeljne jedinice

u moderna društva u kojima su atomizirani pojedinci

glavne jedinice,

a ti su pojedinci, po definiciji, razumni,

i svi žele jednu stvar:

glas.

Stoga što su racionalni, jednom kad im je dan glas,

stvoriti će dobru vlast

i zauvijek živjeti sretno.

Raj na Zemlji, ponovo.

Prije ili kasnije, izborna će demokracija biti

jedini politički sustav za sve zemlje i sve ljude,

sa slobodnim tržištem da ih sve učini bogatim.

Ali prije nego stignemo tamo, uključeni smo u borbu

dobra i zla

(Smijeh)

Dobro pripada onima koji su demokracije

i koji su dužni vršiti misiju njenog širenja

oko svijeta, ponekad i silom,

protiv zla onih koji ne održavaju izbore.

(Video) George H.W. Bush: Novi svjetski poredak ...

(Video) George W. Bush:
... okončati tiraniju u našem svijetu ...

(Video) Barack Obama:
... jedinstveno mjerilo za sve

koji bi posjedovali moć.

Eric X. Li: Sad--

(Smijeh) (Aplauz)

I ova je priča postala hit.

Prema Freedom House-u,

broj je demokracija otišao sa 45 u 1970

na 115 u 2010.

U zadnjih 20 godina, Zapadne su elite neumorno

putovale oko svijeta prodajući ovu brošuru:

Višestranačka borba za političku moć

i opće sudjelovanje u glasanju

je jedini put do spasenja

dugo napaćenom svijetu zemalja u razvoju.

Oni koji kupe brošuru su predodređeni za uspjeh.

Oni koji ne, osuđeni su na propast.

Ali ovaj put, Kinezi je nisu prihvatili.

Prevari me jednom ...

(Smijeh)

Ostatak je povijest.

U samo 30 godina, Kina je prešla put od

jedne od najsiromašnijih
poljoprivrednih zemalja na svijetu

do drugog najvećeg gospodarstva.

Šest stotina i pedeset milijuna ljudi

izdignuto je iz siromaštva

osamdeset posto svjetskog uklanjanja siromaštva

tijekom tog razdoblja dogodilo se u Kini.

Drugim riječima, sve nove i stare demokracije

stavljene zajedno su iznosile tek dio

onog što je jedna
jednostranačka država učinila bez glasanja.

Vidite, odrastao sam na ovim stvarima:
bonovima za hranu.

Mjerica mesa je bila nekoliko stotina grama

po osobi po mjesecu u jedno doba.

Ne treba ni reći, pojeo sam sve bakine mjerice.

Pa sam se pitao, što je krivo s tom slikom?

Eto me u mom rodnom gradu,

moj posao raste u neograničenim skokovima.

Poduzetnici osnivaju tvrtke svaki dan.

Srednji sloj se širi brzinom i razmjerom

neviđenim u ljudskoj povijesti.

Ipak, prema veličanstvenoj priči,

ništa se od toga ne bi smjelo događati.

Pa sam krenuo učiniti jedinu stvar
koju sam mogao. Proučio sam to.

Da, Kina je jednostranačka država

koju vodi Kineska komunistička stranka, Partija,

i ne održavaju izbore.

Tri su pretpostavke postavljene

dominantnih političkih teorija našeg doba.

Takav je sustav krut za rukovanje,

politički zatvoren, i moralno neopravdan.

Pa, te su pretpostavke krive.

Točno je obrnuto.

Prilagodljivost, vladavina zaslužnih te opravdanost

su tri definitivne karakteristike

Kineskog jednostranačkog sustava.

Sad, politolozi će nam uglavnom reći

da je jednostranački sustav inherentno nesposoban

ispraviti sam sebe.

Neće trajati dugo stoga što se ne može prilagoditi.

No tu su činjenice.

U 64 godine vođenja najveće države na svijetu,

širina Partijskih usmjerenja je bila šira

od bilo koje druge države u novijem pamćenju,

od korjenite kolektivizacije zemlje
preko Velikog skoka naprijed,

potom privatizacije obrađene zemlje,

potom Kulturne revolucije,

potom Deng Xiaopingove reforme tržišta,

potom je Jiang Zemin nastavio
i napravio ogroman politički korak

otvaranja Partijskog članstva
privatnim poslovnim ljudima,

nešto nezamislivo tijekom Maove vladavine.

Tako da partija ispravlja samu sebe
na poprilčno dramatične načine.

Institucionalno, nova pravila bivaju donesena

kako bi se ispravile prijašnje disfunkcionalnosti.

Na primjer, ograničenje roka službe.

Politički vođe su običavali
zadržavati položaje doživotno,

te su to koristili kako bi prikupili moć

i ovjekovječili svoju vladavinu.

Mao je otac moderne Kine,

pa ipak je njegova duga vladavina
dovela do katastrofalnih pogrešaka.

Pa je Partija uspostavila ograničenje roka službe

sa obaveznim umirovljenjem
u dobi od 68 do 70 godina.

Stvar koju često čujemo je:

"političke reforme su daleko
zaostale za gospodarskim reformama,"

te "Kini je očajnički potrebna politička reforma."

Ali ova je tvrdnja retorička zamka

sakrivena iza političke pristranosti.

Vidite, netko unaprijed odluči

kakve vrste promjena želi vidjeti,

i onda se samo takve promjene
mogu zvati političkom reformom.

Istina je, političke reforme nikad nisu prestale.

U usporedbi sa slikom od prije
30 godina, 20 godina,čak i 10 godina

svaki vid kineskoga društva.

kako se zemljom upravlja,

od najlokalnije razine do najvišeg centra,

danas je neprepoznatljiv.

Sad, takve promjene jednostavno nisu moguće

bez političkih reformi najtemeljnije vrste.

Usudio bih se sugerirati da je Partija

vodeći svjetski stručnjak glede političke reforme.

Druga je pretpostavka da u jednostranačkoj državi

moć biva koncentrirana u rukama nekolicine,

iz čega slijede loše upravljanje i korupcija.

Zaista, korupcija je velik problem,

ali pogledajmo prvo širi kontekst.

Sad, ovo bi vam moglo biti suprotno intuiciji.

Ispada da je Partija jedna od najmeritokratskijih

političkih ustanova u današnjem svijetu.

Kinesko najviše vladajuće tijelo,
Politbiro, ima 25 članova.

U posljednjem, samo ih je pet

koji su došli iz povlaštene sredine,
takozvani prinčevići.

Ostalih 20, uključujući predsjednika i premijera,

su došli iz posve običnih sredina.

U većem centralnom komitetu od 300 ili više,

postotak onih koji su rođeni

u moć i bogatstvo je bio još i manji.

Velika većina viših kineskih rukovoditelja

se samo probilo do vrha kroz rad i natjecanje.

Usporedite to s vladajućim elitama.

i u razvijenim zemljama i zemljama u razvoju,

mislim da ćete otkriti da je Partija blizu vrha

u vertikalnoj mobilnosti.

Onda je pitanje, kako to može biti moguće

u sustavu koji vodi jedna stranka?

Tu dolazimo do moćne političke ustanove,

slabo poznate zapadnjacima:

Partijino ministarstvo organizacije.

Ministarstvo djeluje kao divovski

motor za upravljanje
ljudskim resursima kojem bi zavidjele

čak i neke od najuspješnijih korporacija.

Upravlja rotirajućom piramidom

sastavljenom od tri komponente:

državnih službi, poduzeća u državnom vlasništvu

te društvenih organizacija poput sveučilišta

ili javnih programa.

Ona čine odvojene no integrirane karijerne puteve

kineskih dužnosnika.

Novače diplomirane studente
u pozicijena početnim razinama

u sve tri staze, gdje počinju od dna,

kao "keyuan" [službenik].

Potom mogu biti unaprijeđeni

kroz četiri sve elitnija stupnja:

fuke [zamjenik voditelja odsjeka],
ke [voditelj odsjeka],
fuchu [zamjenik voditelja odjela],
te chu [voditelj odjela]

Ovo nisu potezi iz "Karate Kida", ok?

To je ozbiljan posao.

Ponuda položaja je široka,

od vođenja zdravstvene zaštite na selu

preko stranih ulaganja u gradskom okrugu

do vođenja tvrtke.

Jednom godišnje,
ministarstvo radi osvrt na njihovu izvedbu.

Razgovaraju sa nadređenima, kolegama,

podređenima. Pregledavaju osobno ponašanje.

Vrše ispitivanja javnog mnijenja.

Potom promoviraju pobjednike.

Tijekom svojih karijera, ti kadrovi

se mogu micati kroz i van iz sve tri staze.

S vremenom,
oni zbilja dobri se miču ponad četiri temeljne razine

do razine
fuju [zamjenik šefa uprave] i ju [šefa uprave].

Ovdje, ulaze u visoko službeništvo.

Do ove točke, tipični zadatak bi bio

upravljati okrugom s populacijom u milijunima

ili kompanijom sa stotinama milijuna dolara prihoda.

Samo da vam prikažem kolko je sustav natjecateljski,

u 2012, bilo je 900,000 razine fuke i ke,

600,000 razine fuchu i chu,

a samo 40,000 razine fuju i ju.

Nakon razine ju,

nekoliko najboljih se miče
još nekoliko stupnjeva iznad,

te konačno dospijeva do Centralnog komiteta.

Proces traje dva do tri desetljeća.

Igra li pokroviteljstvo ulogu? Da, naravno.

Ali zasluga ostaje temeljni pokretač.

U biti, ministarstvo organizacije vrši

moderniziranu verziju kineskoga stoljećima starog

sustava mentorstva.

Novi kineski predsjednik, Xi Jinping,

je sin bivšeg vođe, što je vrlo neobično,

prvi od svoje vrste koji je došao do samog vrha.

Čak i za njega, karijera je trajala 30 godina.

Počeo je kao seoski upravitelj,

a do vremena kad je ušao u Politbiro,

upravljao je sa područjima ukupne populacije

150 milijuna ljudi

i kombiniranim GDP-om od 1.5 trilijuna dolara.

Sad, nemojte me shvatiti krivo, ok?

Ovo nije spuštanje nikoga.
Samo je činjenična tvrdnja.

George W. Bush, sjećate ga se?

Ovo nije spuštanje.

(Smijeh)

Prije nego što je postao guverner Teksasa,

ili Barack Obama
prije nego što se kandidirao za predsjednika

ne bi mogli biti upravitelji čak ni malog okruga

u kineskom sustavu.

Winston Churchill je jednom rekao da je demokracija

najgori sustav osim svih ostalih.

Pa, očito da nije čuo za ministarstvo organizacije.

Sad, zapadnjaci uvijek pretpostavljaju da su

višestranački izbori sa općim sudjelovanjem

jedini izvor političke opravdanosti.

Jednom sam bio upitan:
"Partija nije izglasana na izborima.

Čime je njena vlast opravdana?"

Rekoh: "što je sa sposobnošću?"

Svi znamo činjenice.

1949, kad se Partija domogla moći,

Kina je bila okaljana građanskim ratovima,
rastrgana stranim napadima,

prosječan životni vijek u to doba, 41 godina.

Danas, ona je drugo najveće svjetsko gospodarstvo,

industrijski moćnik, a njeni ljudi žive

u rastućem blagostanju.

Pew Research anketira stavove kineske javnosti,

i eto brojki od posljednjih godina.

Zadovoljstvo upravljanjem državom: 85 posto.

Oni koji misle da im je bolje nego prije pet godina:

70 posto.

Oni koji očekuju da će budućnost biti bolja:

ogromnih 82 posto.

Financial Times anketira stavove globalne mladeži,

i te su brojke, posve nove, stigle baš prošli tjedan.

Devedeset tri posto kineske generacije Y

je optimistično glede budućnosti njihove države.

Sad, ako to nije opravdanje, nisam siguran što jest.

Nasuprot,
najveći dio izbornih demokracija oko svijeta

pate od sumorne izvedbe.

Ne moram razložiti ovoj publici

kako je to disfunkcionalno,
od Washingtona do europskih glavnih gradova.

Uz par iznimaka, najveći broj

zemalja u razvoju koje su usvojile izborni režim

još uvijek pati od siromaštva i građanskih nemira.

Vlade bivaju izabrane, potom padnu

ispod 50 posto podrške nakon par mjeseci

koja ostaje takva
ili još i manja sve do slijedećih izbora.

Demokracija postaje vječni krug

biranja i kajanja.

Ovim tempom, bojim se da je demokracija,

a ne kineski jednostranački sustav,
ona koja je u opasnosti

od gubljenja opravdanosti.

Sad, ne želim stvoriti krivu sliku

da je Kina laganini na putu ka

nekakvoj vrsti supersilništva.

Država je suočena s ogromnim izazovima.

Društveni i ekonomski problemi koji dolaze

sa tako brzom i silovitom promjenom
poput ove su zapanjujući.

Zagađenje je jedan od njih.
Osiguravanje hrane. Populacijska pitanja.

Sa strane politike, najgori je problem korupcija.

Korupcija je proširena i potkopava sustav

i njegovu moralnu opravdanost.

Ali najveći dio analitičara
toj zarazi postavlja krivu dijagnozu.

Kažu da je korupcija
rezultat jednostranačkog sustava,

te da bi, kako bi ga izliječili,

morali maknuti cijeli sustav.

Ali pažljiviji pregled govori nam drugačije.

Transparency International rangira Kinu

između 70. i 80. zadnjih godina među 170 zemalja,

i kreće se prema gore.

Indija, najveća demokracija na svijetu,

94. i u padu.

Od stotinjak država rangiranih ispod Kine,

više od pola su izborne demokracije.

Pa ako su izbori lijek za korupciju,

kako to da je te države ne mogu spriječiti?

Sad, ja sam kapitalist špekulant. Kladim se.

Ne bi bilo pošteno da završim ovaj govor bez

da se ne izvrgnem i ne napravim neka predviđanja.

Eto ih.

U slijedećih 10 godina, Kina će prestići S.A.D.

i postati najveće gospodarstvo na svijetu.

Dohodak po glavi stanovnika biti će blizu vrha

među svim zemljama u razvoju.

Korupcija će biti obuzdana, ali ne i uklonjena

a Kina će se dići za 10 do 20 mjesta

do iznad 60 u popisu Transparency Internationala.

Gospodarske reforme će ubrzati,
političke reforme će nastaviti,

a jednostranački sustav će ostati postojan.

Živimo u osvit jedne ere.

Meta-pripovjetke koje daju opće tvrdnje

su nas iznevjerile u 20. stoljeću

i iznevjeruju nas u 21. stoljeću.

Meta-pripovjetka je rak

koji ubija demokraciju iznutra.

Sad, želio bih razjasniti nešto.

Nisam ovdje da složim optužnicu protiv demokracije.

Naprotiv, mislim da je demokracija doprinjela

usponu Zapada i stvaranju modernog svijeta.

Nego je univerzalna tvrdnja koju brojne zapadne elite

govore o svojem političkom sustavu, oholost,

ono što je u srcu sadašnjih problema Zapada.

Kada bi potrošili samo malo manje vremena

pokušavajući utuviti svoj način drugima,

a malo više na političku reformu u kući,

mogli bi dati svojoj demokraciji bolje izglede.

Kineski politički model nikad neće istisnut

izbornu demokraciju, jer za razliku od potonjeg,

ne pokušava biti univerzalan.

Ne može biti izvožen. Ali upravo to i jest poanta.

Značaj primjera Kine

nije da daje alternativu,

nego da pokaže da alternativa postoji.

Završimo ovu eru meta-pripovjedaka.

Komunizam i demokracija
mogu oboje biti hvalevrijedni ideali,

ali era njihovog dogmatskog univerzalizma je gotova.

Prestanimo pričati ljudima i svojoj djeci

kako postoji samo jedan način da se vlada

i jedinstvena budućnost prema kojoj

se sva društva moraju razviti.

To je krivo. To je neodgovorno.

I najgore od svega, to je dosadno.

Neka univerzalizam napravi mjesta pluralizmu.

Možda nam dolazi zanimljivije doba.

Jesmo li dovoljno hrabri
da mu zaželimo dobrodošlicu?

Hvala.

(Aplauz)

Hvala. Hvala. Hvala. Fala.

Bruno Giussani: Eric, ostani sa mnom par minuta,

jer želio bih ti postaviti par pitanja.

Mislim da bi se puno njih ovdje,
i općenito u Zapadnim zemljama,

složilo sa tvojom tvrdnjom o analizi

kako demokratski sustavi postaju disfunkcionalni,

ali istovremeno, puno njih bi nekako smatralo

uznemirujućom pomisao da postoji neizabrana

vlast koja,
bez ikakvog oblika nadzora ili savjetovanja,

odlučuje što je državni interes.

Gdje je mehanizam u kineskom modelu

koji omogućuje ljudima da kažu, zapravo,

državni interesi kako ste ih definirali su pogrešni?

EXL: Znaš, Frank Fukuyama, politolog,

je nazvao kineski sustav "prijemljivi autoritarizam."

Nije posve točno, ali mislim da je blizu.

Dakle znam koja je najveća firma
za ispitivanje javnog mnijenja

u Kini, ok?

Znaš li koji je njihov najveći klijent?

Kineska vlada.

Ne samo od središnje uprave,

gradske uprave, provincijske uprave

do najmjesnijeg okruga veličine susjedstva.

Stalno provode ispitivanja.

Jeste li zadovoljni prikupljanjem otpada?

Jeste li zadovoljni općim upravljanjem državom?

Dakle u kini ima različitih vrsta mehanizama

kako biti prijemljiv na potrebe i razmišljanja ljudi.

Moja je poanta, mislim da bi se trebali osloboditi

iz razmišljanja
kako postoji samo jedan politički sustav --

izbori, izbori, izbori --

koji ni mogao biti prijemljiv.

Nisam siguran, zapravo, da izbori više stvaraju

prijemljive vlasti u svijetu.

(Aplauz)

BG: Čini se da se puno njih slaže.

Jedna od odlika demokratskog sustava

je prostor za građansko društvo da se izrazi.

I pokazao si brojke o podršci

koju vlada i vlasti imaju u Kini.

Ali tad si spomenuo druge elemente

poput, znaš, velikih izazova, a ima i, naravno,

puno drugih podataka
koji upućuju u različitom smjeru:

Deseci tisuća nereda i protesta

i protesta glede okoliša, itd.

Izgleda da navodiš da kineski model

nema prostora izvan Partije

u kojem bi se građansko društvo moglo izraziti.

EXL: U Kini postoji ustitrano građansko društvo,

da li oko okoliša ili čega već.

Ali je različito. Ne bi ga prepoznao.

Jer, po Zapadnim definicijama,
takozvano građansko društvo

mora biti odijeljeno ili čak suprotstavljeno

političkom sustavu,

ali taj je koncept kineskoj kulturi stran.

Tisućama godina, imate građansko društvo,

pa ipak je u skladu i koherentno

i dio političkog poretka, te mislim

da je to velika kulturna razlika.

BG: Eric, hvala ti što si podijelio ovo s TED-om.
EXL: Hvala.