Drevna, Zemlji prijateljska mudrost mongolskih nomada

Mnogo je toga što možemo naučiti od mongolskih nomada o tome kako preživjeti u godinama koje slijede, kaže aktivistica okoliša Khulan Batkhuyag. Vodeći nas na putovanje kroz predivan ruralni krajolik zemlje, ona zna kako su mongolski nomadi preživjeli u udaljenim krajevima tisućama godina uz pomoć doista nevjerojatnih, Zemlji prijateljskih inovacija, bez rasipanja. Ovdje je sadržana mudrost za sve nas o tome kako živjeti minimalistički, održivo i u skladu sa majkom prirodom.

Zanimljivo je kako me stranci
pitaju uvijek ista pitanja

kada me upoznaju.

Pitanja kao što su:

"Vau, ti si iz Mongolije?

Jašeš li konja na putu do posla?"

"Znaš li za Coca-Colu?"

Ili, "Imate li čokoladu u Mongoliji?"

I ukoliko se želim malo zabaviti,

kažem primjerice:

"O moj Bože,

nikada prije nisam čula za te stvari.

Što su to Coca-Cola i čokolada?

Možete li mi reći nešto o njima?"

Uvijek upali

i dobro se nasmijemo na račun toga.

U stvarnosti je naš glavni grad,
Ulaanbaatar, vrlo urban.

Imamo komercijalne zgrade,

brendirane hotele

i predivna mjesta umjetnosti također.

Ali prečesto

se stranci fiksiraju na ono što
Mongoliji nedostaje.

Vide naš ogromni i netaknuti krajolik,

tradicionalni nomadski način života

i u tome vide znakove siromaštva.

Ne slažem se s time.

Ustvari smatram da imamo
mnogo toga za naučiti

od mongolskih nomada starosjedilaca,

što će nam pomoći preživjeti

u godinama i desetljećima koji slijede.

Ovdje ja sviram najcijenjeniji
tradicionalni mongolski instrument

morin khuur

ili "konjsku guslu".

Počela sam svirati taj instrument
kada mi je bilo samo 9 godina

i navršivši 11 putovala sam po svijetu

predstavljajući Mongoliju
na internacionalnim festivalima

živeći i studirajući u mjestima kao što su:
Japan, Kina, Finska, Njemačka i Švedska.

Ali onda odjednom,

kada mi je bila 21 godina,

izgubila sam voljenu majku

i samo dvije godine kasnije

izgubila sam oca.

Kao kćer jedinica

bila sam užasno potresena i usamljena.

U to vrijeme jedina stvar koja mi je
preostala bila je moja zemlja

pa sam odlučila vratiti se kući.

Kada sam bila izgubljena u tuzi,

moja zemlja dala mi je osjećaj
sigurnosti i pripadnosti.

Zamišljala sam vječno plavo
mongolsko nebo kao mojeg oca

i netaknute, predivne krajolike
kao moju majku.

Živeći u razvijenim zemljama
duže od jednog desetljeća,

postala sam vrlo udaljena
od nomadskog načina života

i zato sam se željela ponovno povezati
i doživjeti ga osobno.

Često sam putovala dalje od grada
do provincija mojih baka i djedova,

u ruralnoj Mongoliji,

kako bih vidjela odakle smo
moji roditelji i ja potekli

i kako bih bolje razumjela
svoj vlastiti identitet.

Odrastajući sam uvijek slušala priče
o tome kako su mongolski nomadi

najljubazniji ljudi na Zemlji

i željela sam svojim očima vidjeti

daju li doista hranu
i pružaju li smještaj strancima.

I tako sam se zaputila na selo

vozeći blatnim putevima satima.

Ono što je nevjerojatno
kod mongolskih nomada

je to da su susjedi često
udaljeni po 40 kilometara

i ne postoji privatno vlasništvo
zemljišta i ispaša u Mongoliji.

Na neki način

mongolski nomadi imaju kompletnu slobodu

kretati se predivnim krajolikom kako žele.

Naposljetku sam ugledala
dvije skromne jurte

i zaustavila se.

Jurte ili "geri"

su tradicionalna mongolska prebivališta.

Izrađene su od stopostotno
prirodnog materijala,

drveni okvir i pod,

kožno uže

i guste deke izrađene od
filcane ovčje vune.

I potrebno je samo tri do pet sati

kako bi ih sastavili i rastavili

i one ih griju

kroz zime na i do -50°C.

Izvan jurte

djeca su se igrala s ovcama i kozama

i dok sam ih pozdravljala,

njihovi roditelji su me pozvali unutra.

Žena mi je usula fini topli mliječni čaj,

a muž mi je ponudio hranu

koju su već pripremili na stolu.

Nakon ležernog razgovora

muž me pristojno upitao
za svrhu mog putovanja

i ja sam prosto odgovorila

da jednostavno putujem

i istražujem korijene
svojih baka i djedova

i da mi je potrebno mjesto
gdje ću odsjesti

dok je sunce zalazilo.

I pogodite što?

Rekao mi je da mogu ostati
dokle god mi je potrebno

pod jednim uvjetom.

Pitao me mogu li zasvirati morin khuur,

našu tradicionalnu
mongolsku konjsku guslu.

U mojoj glavi nisam mogla vjerovati
da se to obistinjuje.

I konjska gusla je bila kao ulaznica.

Kada Mongoli saznaju
da znate svirati morin khuur,

odmah ste poštovani.

Kažu da njene dvije žice

odražavaju sva svjetska događanja.

Na kraju sam ostala kod njih devet dana

i čak me nisu tražili da odem.

Mislim i da sam pokušala
ostati dva mjeseca,

dozvolili bi mi.

I stvar je u ovome:

prije nego sam ih upoznala,

smatrala sam da su mongolski nomadi
gostoljubivi iz pristojnosti,

kao i svi drugi.

Ali tada sam shvatila da je više od toga.

Stvar je u preživljavanju kao zajednice.

Zbog toga što nomadi žive u
ekstremno udaljenim krajevima,

oni su kompletno u milosti prirode.

Jaka mećava,

nagla poplava

ili bijesna oluja

mogu uništiti nomadsku obitelj.

Danas možda stranac treba pomoć,

ali sutra to možete biti i vi.

Zbog toga se brinu jedni o drugima

i ugoste svakoga kome je potrebna pomoć.

To me je zbilja dirnulo

zbog toga što smatram da mi ljudi
postajemo sve više sebični.

Prebivanje kod istinske
nomadske obitelji me probudilo.

Nije bilo slično ničemu što sam vidjela
u razvijenim zemljama.

Žena u obitelji

mi je pokazala kako proizvode
organske mliječne proizvode od nule,

kao što su bijeli sir, jogurt, "tsegee",

čak i tradicionalnu vodku
napravljenu od kravljeg mlijeka.

I sav alat koji koriste napravljen je
ručno od prirodnih materijala.

A unutar jurte

ložili smo sušenu kravlju balegu
kako bismo se ugrijali

umjesto da smo koristili gorivo.

Sve je bilo u oštrom kontrastu

s mojim gradskim životom
punim plastike i čelika.

I ovo je za mene bilo iskustvo
sa svih pet osjetila,

potpuno drugačiji tip sofisticiranosti.

Što sam više putovala kroz udaljene
i ruralne destinacije u Mongoliji,

sve sam više razumjela

kako je starim nomadskim načinom života
upravljala Majka priroda.

Nomadski način života je
zaista život bez rasipanja.

Kroz šest godina

posjetila sam više od 20 obitelji

i moje iskustvo je bilo uvijek isto.

Pozvali bi me unutra, ponudili mi hranu

i dali mi mjesto da odsjednem
ukoliko mi je potrebno.

Bila sam iznenađena koliko malo posjeduju.

Isprva sam mislila da je to zbog toga
što se sele oko četiri puta godišnje.

OK, to je bila vrlo jednostavna logika
za razumjeti.

Nosiš samo ono što ti je potrebno.

Ali tada sam naučila

da iza toga stoji dublja filozofija.

Povijesno, nomadi su vjerovali

da mi samo prolazimo kroz ovaj život

i da ljudi u njega ulaze i izlaze goli,

tako da vjeruju da nema smisla graditi
ništa što će uništiti priroda

ili biti gramziv prema
materijalnim stvarima

kada je tvoj očekivani životni vijek
manji od samo 100 godina.

Umjesto toga oni investiraju u tradiciju,

podrijetlo, povijest

i prenose ih sa generacije na generaciju.

Ova antička nomadska filozofija me natjerala
da shvatim da trebam misliti veliko

i dalje od moje vlastite ugode i komfora.

U mongolskim sam selima osjećala
istinsku formu slobode

i svaki put kada bih se vratila u grad,

tražila sam način da živim
što više minimalistički.

Digitalizirala sam sve procedure
na papiru koje je moja tvrtka imala.

Ono za što je nekad bilo potrebno
20 paketa A4 papira,

sada je potreban samo jedan.

Uzela sam manji stan,
reducirala svoj ugljični otisak

i stekla naviku da propitujem svoje akcije

kao što su kupovina,
izbor prijevoznog sredstva

i mnoge druge životne odluke
kod kuće i na poslu.

I ono najvažnije:

prestala sam raditi na brzim i konzumeristički
orijentiranim marketinškim projektima

i sada radim samo s organizacijama
koje promoviraju održivost.

Ali daleko najvažnija odluka

je ta da sam počela gledati razvoj

drugim očima.

U gradovima,

nomadski život u tradicionalnim jurtama

ili imati manje,

često se interpretira kao znak siromaštva,

ne samo vani

nego i kod kuće, u Mongoliji.

Mislimo kako je krajnji cilj
svake zemlje u razvoju

postati slijedeći Tokyo ili New York

sa svojim neboderima, velikim šoping centrima
i cestama s naplatom cestarine.

Zajednice diljem svijeta napuštaju
svoje tradicionalne načine života

u potrazi za materijalnim bogatstvom.

Ali nemojmo zaboraviti

da su razvijene zemlje

one koje su najodgovornije
za klimatske promjene.

Dakle, moramo se zapitati

zašto stalno pratimo isti obrazac

kada znamo da on čini štetu svijetu?

Svi smo iskusili posljedice naših odluka

tijekom proteklih osam mjeseci.

Tako da činiti dobro Majci prirodi

i fokusirati se na navike prijateljske
prema Zemlji, bez rasipanja,

više nije samo opcija.

A tko zna ključne sastojke
bolje od naših predaka,

onih koji su preživjeli bez medija

ili tehnologije,

samo pomoću mudrosti?

Kao građanka Mongolije

odrastala sam slušajući

kako su zemlje u razvoju inferiorne

i zbilja sam to uzimala k srcu.

Ali danas, želim jasno i glasno reći

da više ne vidim nedostatke
u zemljama u razvoju.

Naprotiv,

vidim zemlje koje imaju
najveće mogućnosti

kako bi učinile stvari na pravi način,

zemlje koje mogu definirati
svoj vlastiti stil razvoja

i imaju najveću prednost
da izgrade bolje i sigurnije okruženje

za svakoga.

Ono što je vrijedilo za naše pretke
tisućama godina

može vrijediti i za nas sada

i u budućnosti,

kada to kombiniramo
s najnovijim inovacijama.

Naposljetku, svi smo gosti
na ovome svijetu,

tako da činimo dobro prema Zemlji
i jedni prema drugima

upravo onako kako su to činili
drevni mongolski nomadi.

Hvala.