Zanimljivo je kako me stranci pitaju uvijek ista pitanja kada me upoznaju. Pitanja kao što su: "Vau, ti si iz Mongolije? Jašeš li konja na putu do posla?" "Znaš li za Coca-Colu?" Ili, "Imate li čokoladu u Mongoliji?" I ukoliko se želim malo zabaviti, kažem primjerice: "O moj Bože, nikada prije nisam čula za te stvari. Što su to Coca-Cola i čokolada? Možete li mi reći nešto o njima?" Uvijek upali i dobro se nasmijemo na račun toga. U stvarnosti je naš glavni grad, Ulaanbaatar, vrlo urban. Imamo komercijalne zgrade, brendirane hotele i predivna mjesta umjetnosti također. Ali prečesto se stranci fiksiraju na ono što Mongoliji nedostaje. Vide naš ogromni i netaknuti krajolik, tradicionalni nomadski način života i u tome vide znakove siromaštva. Ne slažem se s time. Ustvari smatram da imamo mnogo toga za naučiti od mongolskih nomada starosjedilaca, što će nam pomoći preživjeti u godinama i desetljećima koji slijede. Ovdje ja sviram najcijenjeniji tradicionalni mongolski instrument morin khuur ili "konjsku guslu". Počela sam svirati taj instrument kada mi je bilo samo 9 godina i navršivši 11 putovala sam po svijetu predstavljajući Mongoliju na internacionalnim festivalima živeći i studirajući u mjestima kao što su: Japan, Kina, Finska, Njemačka i Švedska. Ali onda odjednom, kada mi je bila 21 godina, izgubila sam voljenu majku i samo dvije godine kasnije izgubila sam oca. Kao kćer jedinica bila sam užasno potresena i usamljena. U to vrijeme jedina stvar koja mi je preostala bila je moja zemlja pa sam odlučila vratiti se kući. Kada sam bila izgubljena u tuzi, moja zemlja dala mi je osjećaj sigurnosti i pripadnosti. Zamišljala sam vječno plavo mongolsko nebo kao mojeg oca i netaknute, predivne krajolike kao moju majku. Živeći u razvijenim zemljama duže od jednog desetljeća, postala sam vrlo udaljena od nomadskog načina života i zato sam se željela ponovno povezati i doživjeti ga osobno. Često sam putovala dalje od grada do provincija mojih baka i djedova, u ruralnoj Mongoliji, kako bih vidjela odakle smo moji roditelji i ja potekli i kako bih bolje razumjela svoj vlastiti identitet. Odrastajući sam uvijek slušala priče o tome kako su mongolski nomadi najljubazniji ljudi na Zemlji i željela sam svojim očima vidjeti daju li doista hranu i pružaju li smještaj strancima. I tako sam se zaputila na selo vozeći blatnim putevima satima. Ono što je nevjerojatno kod mongolskih nomada je to da su susjedi često udaljeni po 40 kilometara i ne postoji privatno vlasništvo zemljišta i ispaša u Mongoliji. Na neki način mongolski nomadi imaju kompletnu slobodu kretati se predivnim krajolikom kako žele. Naposljetku sam ugledala dvije skromne jurte i zaustavila se. Jurte ili "geri" su tradicionalna mongolska prebivališta. Izrađene su od stopostotno prirodnog materijala, drveni okvir i pod, kožno uže i guste deke izrađene od filcane ovčje vune. I potrebno je samo tri do pet sati kako bi ih sastavili i rastavili i one ih griju kroz zime na i do -50°C. Izvan jurte djeca su se igrala s ovcama i kozama i dok sam ih pozdravljala, njihovi roditelji su me pozvali unutra. Žena mi je usula fini topli mliječni čaj, a muž mi je ponudio hranu koju su već pripremili na stolu. Nakon ležernog razgovora muž me pristojno upitao za svrhu mog putovanja i ja sam prosto odgovorila da jednostavno putujem i istražujem korijene svojih baka i djedova i da mi je potrebno mjesto gdje ću odsjesti dok je sunce zalazilo. I pogodite što? Rekao mi je da mogu ostati dokle god mi je potrebno pod jednim uvjetom. Pitao me mogu li zasvirati morin khuur, našu tradicionalnu mongolsku konjsku guslu. U mojoj glavi nisam mogla vjerovati da se to obistinjuje. I konjska gusla je bila kao ulaznica. Kada Mongoli saznaju da znate svirati morin khuur, odmah ste poštovani. Kažu da njene dvije žice odražavaju sva svjetska događanja. Na kraju sam ostala kod njih devet dana i čak me nisu tražili da odem. Mislim i da sam pokušala ostati dva mjeseca, dozvolili bi mi. I stvar je u ovome: prije nego sam ih upoznala, smatrala sam da su mongolski nomadi gostoljubivi iz pristojnosti, kao i svi drugi. Ali tada sam shvatila da je više od toga. Stvar je u preživljavanju kao zajednice. Zbog toga što nomadi žive u ekstremno udaljenim krajevima, oni su kompletno u milosti prirode. Jaka mećava, nagla poplava ili bijesna oluja mogu uništiti nomadsku obitelj. Danas možda stranac treba pomoć, ali sutra to možete biti i vi. Zbog toga se brinu jedni o drugima i ugoste svakoga kome je potrebna pomoć. To me je zbilja dirnulo zbog toga što smatram da mi ljudi postajemo sve više sebični. Prebivanje kod istinske nomadske obitelji me probudilo. Nije bilo slično ničemu što sam vidjela u razvijenim zemljama. Žena u obitelji mi je pokazala kako proizvode organske mliječne proizvode od nule, kao što su bijeli sir, jogurt, "tsegee", čak i tradicionalnu vodku napravljenu od kravljeg mlijeka. I sav alat koji koriste napravljen je ručno od prirodnih materijala. A unutar jurte ložili smo sušenu kravlju balegu kako bismo se ugrijali umjesto da smo koristili gorivo. Sve je bilo u oštrom kontrastu s mojim gradskim životom punim plastike i čelika. I ovo je za mene bilo iskustvo sa svih pet osjetila, potpuno drugačiji tip sofisticiranosti. Što sam više putovala kroz udaljene i ruralne destinacije u Mongoliji, sve sam više razumjela kako je starim nomadskim načinom života upravljala Majka priroda. Nomadski način života je zaista život bez rasipanja. Kroz šest godina posjetila sam više od 20 obitelji i moje iskustvo je bilo uvijek isto. Pozvali bi me unutra, ponudili mi hranu i dali mi mjesto da odsjednem ukoliko mi je potrebno. Bila sam iznenađena koliko malo posjeduju. Isprva sam mislila da je to zbog toga što se sele oko četiri puta godišnje. OK, to je bila vrlo jednostavna logika za razumjeti. Nosiš samo ono što ti je potrebno. Ali tada sam naučila da iza toga stoji dublja filozofija. Povijesno, nomadi su vjerovali da mi samo prolazimo kroz ovaj život i da ljudi u njega ulaze i izlaze goli, tako da vjeruju da nema smisla graditi ništa što će uništiti priroda ili biti gramziv prema materijalnim stvarima kada je tvoj očekivani životni vijek manji od samo 100 godina. Umjesto toga oni investiraju u tradiciju, podrijetlo, povijest i prenose ih sa generacije na generaciju. Ova antička nomadska filozofija me natjerala da shvatim da trebam misliti veliko i dalje od moje vlastite ugode i komfora. U mongolskim sam selima osjećala istinsku formu slobode i svaki put kada bih se vratila u grad, tražila sam način da živim što više minimalistički. Digitalizirala sam sve procedure na papiru koje je moja tvrtka imala. Ono za što je nekad bilo potrebno 20 paketa A4 papira, sada je potreban samo jedan. Uzela sam manji stan, reducirala svoj ugljični otisak i stekla naviku da propitujem svoje akcije kao što su kupovina, izbor prijevoznog sredstva i mnoge druge životne odluke kod kuće i na poslu. I ono najvažnije: prestala sam raditi na brzim i konzumeristički orijentiranim marketinškim projektima i sada radim samo s organizacijama koje promoviraju održivost. Ali daleko najvažnija odluka je ta da sam počela gledati razvoj drugim očima. U gradovima, nomadski život u tradicionalnim jurtama ili imati manje, često se interpretira kao znak siromaštva, ne samo vani nego i kod kuće, u Mongoliji. Mislimo kako je krajnji cilj svake zemlje u razvoju postati slijedeći Tokyo ili New York sa svojim neboderima, velikim šoping centrima i cestama s naplatom cestarine. Zajednice diljem svijeta napuštaju svoje tradicionalne načine života u potrazi za materijalnim bogatstvom. Ali nemojmo zaboraviti da su razvijene zemlje one koje su najodgovornije za klimatske promjene. Dakle, moramo se zapitati zašto stalno pratimo isti obrazac kada znamo da on čini štetu svijetu? Svi smo iskusili posljedice naših odluka tijekom proteklih osam mjeseci. Tako da činiti dobro Majci prirodi i fokusirati se na navike prijateljske prema Zemlji, bez rasipanja, više nije samo opcija. A tko zna ključne sastojke bolje od naših predaka, onih koji su preživjeli bez medija ili tehnologije, samo pomoću mudrosti? Kao građanka Mongolije odrastala sam slušajući kako su zemlje u razvoju inferiorne i zbilja sam to uzimala k srcu. Ali danas, želim jasno i glasno reći da više ne vidim nedostatke u zemljama u razvoju. Naprotiv, vidim zemlje koje imaju najveće mogućnosti kako bi učinile stvari na pravi način, zemlje koje mogu definirati svoj vlastiti stil razvoja i imaju najveću prednost da izgrade bolje i sigurnije okruženje za svakoga. Ono što je vrijedilo za naše pretke tisućama godina može vrijediti i za nas sada i u budućnosti, kada to kombiniramo s najnovijim inovacijama. Naposljetku, svi smo gosti na ovome svijetu, tako da činimo dobro prema Zemlji i jedni prema drugima upravo onako kako su to činili drevni mongolski nomadi. Hvala.