Susan Savage-Rumbaugh o čovjekolikim majmunima koji pišu

Susan Savage-Rumbaugh svojim radom s bonobo majmunima koji razumiju govorni jezik i uče promatranjem prisiljava gledatelje da ponovo promisle o tome koliko je onoga što vrsta radi stvar biologije – a koliko izloženosti kulturi.

Radim s vrstom koja se zove 'bonobo'.

Većinu sam vremena sretna

jer mislim da su oni najsretnija vrsta na planetu,

što je prilično dobro čuvana tajna.

Ova vrsta živi samo u Kongu.

Zbog njihovog spolnog ponašanja nema ih u mnogo zooloških vrtova.

Njihovo spolno ponašanje toliko nalikuje ljudskome

da većini nas to ne bi bilo prihvatljivo.

(Smijeh)

No,

(Smijeh)

zapravo možemo od njih mnogo naučiti

jer im je društvo vrlo egalitarističko i empatično.

Spolno ponašanje nije im ograničeno tek na jedan aspekt života

koji bi donekle držali po strani.

Ono prožima njihov cijeli život.

Koristi se za komunikaciju,

koristi se za rješavanje sukoba.

Mislim da smo možda nekad davno u prošlosti

podijelili svoje živote na mnoštvo dijelova.

Podijelili smo svoj svijet na mnogo kategorija.

Tako je sve dobilo svoje mjesto na koje mora pripadati.

Međutim, ne mislim da smo u početku bili takvi.

Mnogo je ljudi koji smatraju da je životinjsko ponašanje urođeno,

dok kod čovjeka postoji nešto vrlo, vrlo posebno.

Možda je to njegova sposobnost za uzročno-posljedično promišljanje.

Možda je to nešto posebno u njegovom mozgu

što mu je omogućilo razvoj jezika.

Možda je to nešto posebno u njegovom mozgu

što mu omogućava izradu oruđa, ili matematiku.

Hm, ne znam. Ljudi s Tasmanije otkriveni

u 17. stoljeću nisu poznavali vatru.

Nisu imali kameno oruđe.

Koliko nam je poznato, nisu imali glazbu.

Usporedite li ih s bonobom,

bonobo jest nešto dlakaviji.

Ne stoji baš toliko uspravno,

ali ipak vidimo mnoštvo sličnosti.

Mislim da dok gledamo kulturu

donekle možemo razumjeti

kako smo stigli ovamo gdje jesmo.

Ne mislim da se tu radi o biološkoj uvjetovanosti.

Mi smo to pripisali biologiji,

ali ja zaista mislim da nije u tome stvar.

I zato vas sada želim upoznati

s vrstom koju nazivamo bonobo.

Ovo je Kanzi.

On je bonobo.

Upravo se nalazi u šumi u Georgiji.

Majka mu je porijeklom iz jedne šume u Africi.

Nama je stigla kao adolescentica,

imala je oko šest ili sedam godina.

Desno vidite bonoba,

a lijevo čimpanzu.

Jasno se vidi da čimpanza nešto teže hoda.

Bonobo, iako je niži od nas i ima duže ruke,

hoda uspravnije, poput nas.

Ovdje je usporedba bonoba i australopiteka, kakva je bila Lucy.

Kao što vidite, nema baš velike razlike

između načina na koji hoda bonobo

i načina na koji su hodali rani australopiteci.

Kad se okrenu prema nama, vidjet ćete

da je zdjelica ranih australopiteka nešto plosnatija

te se ne mora toliko rotirati s jedne strane na drugu.

Time je dvonožno hodanje olakšano.

Sad ih vidimo sve četvero.

Video: Pripovjedačica: Bonobo u divljini živi u središnjoj Africi,

u prašumi okruženoj rijekom Kongo.

Krošnje drveća visokog i do 40 metara

ovdje su iznimno guste.

Jedan japanski znanstvenik prvi je

krenuo ozbiljno proučavati bonobe na terenu

prije gotovo tri desetljeća.

Bonobi su po građi nešto manji od čimpanzi.

Imaju vitka tijela i po prirodi su vrlo nježna stvorenja.

Duga i pomna istraživanja otkrila su mnoga nova saznanja o njima.

Jedno je otkriće bilo da u divljini bonobi često hodaju dvonožno.

Štoviše, znaju uspravno prelaziti i veće udaljenosti.

Susan Savage-Rumbaugh (na videu): Pozdravimo prvo Austina, a onda ćemo do A-kuće.

SSR: Ovo smo Kanzi i ja u šumi.

Ništa od onog što ćete vidjeti na ovom filmu nije posebno uvježbano.

Nema trikova.

Sve je snimljeno spontano,

a snimio je japanski NHK.

Imamo osam bonoba.

Video: Pogledaj sve ove stvari za našu logorsku vatru.

SSR: Cijela obitelj u našem istraživačkom centru.

Video: Pomogneš mi skupiti pruće?

Ma bravo.

Trebamo još pruća.

U džepu imam upaljač ako ti zatreba.

To je osinje gnijezdo.

Možeš ga izvaditi.

Nadam se da imam upaljač.

Možeš upaljačem zapaliti vatru.

SSR: Kanzija jako zanima vatra.

Još je ne uspijeva zapaliti bez upaljača,

ali kad bi vidio nekoga kako to radi, mislim da bi mogao

zapaliti vatru bez upaljača.

Uči kako se vatra održava.

Uči čemu vatra služi,

jednostavno gledajući što mi radimo s vatrom

(Smijeh)

Ovo je osmijeh na licu bonoba.

Ove vokalizacije izraz su sreće.

Video: Veseo si.

Jako te veseli ovaj dio.

Trebaš vatru politi vodom. Vidiš vodu?

Ma bravo.

SSR: Zaboravio je zakopčati stražnji dio ruksaka.

Ali voli prenositi stvari s jednog mjesta na drugo.

Video: Austin, čujem kako kažeš „Austin“.

Priča s drugim bonobima u labosu, na daljinu,

dalje nego mi možemo čuti.

Ovo mu je sestra.

Ovo joj je prvi put da pokušava voziti auto za golf.

Video: Do viđenja!

(Smijeh)

SSR: Shvatila je pedale, ali ne i volan.

Mijenja brzine unatrag i prema naprijed,

a volan samo drži, ne okreće ga.

(Smijeh)

Poput nas, zna da je odraz u ogledalu njen.

(Glazba)

Video: Pripovjedačica: Odgajanjem bonoba u okružju koje je i bonobovsko i ljudsko,

i dokumentiranjem njihovog razvoja tijekom dvadeset godina,

znanstvenici istražuju na koji je način moć kulture

(Smijeh)

djelovala tijekom evolucije čovjeka.

Ime mu je Nyota.

To na svahiliju znači 'zvijezda'.

(Glazba)

Panbanisha pokušava škarama ošišati Nyotu.

Poznato je da bonobi u divljini timare svoje mladunce.

Ovdje se Panbanisha koristi škarama umjesto rukama

dok timari Nyotu.

Zaista dojmljivo.

Za delikatne zadatke poput ovog

potrebni su rafinirani pokreti rukama.

Nyota pokušava oponašati Panbanishu i sam koristeći škare.

Shvativši da bi se mogao ozlijediti,

Panbanisha, poput svake ljudske majke,

pažljivo vuče ne bi li uzela škare natrag.

Sad može prorezati kroz tvrdu životinjsku kožu.

SSR: Kanzi je naučio izrađivati kameno oruđe.

Video: Kanzi sada sam izrađuje oruđe,

kao što su ga možda izrađivali naši preci

prije dva i pol milijuna godina,

držeći komade kamena objema rukama i udarajući ih jedan o drugi.

Naučio je da, ako koristi obje ruke

i pažljivo nacilja

može napraviti veće, oštrije krhotine.

Kanzi odabire krhotinu za koju smatra da je dovoljno oštra.

Čvrstu kožu teško je rezati, čak i nožem.

Kamen koji Kanzi koristi iznimno je tvrd,

idealan za izradu kamenog oruđa, ali i težak za korištenje

jer zahtijeva veliko umijeće.

Kanzijev kamen dolazi iz nalazišta Gona u Etiopiji

i identičan je onima koje su koristili naši afrički preci

prije dva i pol milijuna godina.

Ovo je kamenje Kanzi koristio,

a ovo su krhotine koje je napravio.

Plosnati su bridovi oštri poput oštrice noža.

Usporedite ih s kamenim oruđem naših predaka;

upadljivo su slični Kanzijevima.

Panbanisha žudi za šetnjom šumom.

Stalno gleda kroz prozor.

SSR: Ovo je – pokazat ću vam nešto što nismo očekivali od njih.

Video: Već nekoliko dana Panbanisha nije bila vani.

SSR: Obično govorim o jeziku.

Video: Tada je Panbanisha učinila nešto neočekivano.

SSR: No, kako su me savjetovali da ne radim što radim inače,

nisam vam rekla da ovi čovjekoliki majmuni imaju jezik.

Taj jezik je geometrijski.

Video: Ona uzima komad krede

i počinje nešto pisati na podu.

Što to ona piše?

SSR: Ona izgovara i ime toga, svojim glasom.

Video: Prišavši doktorici Sue, ona ponovo počinje pisati.

SSR: Ovo je njeno znakovlje na tipkovnici koju koristi.

(Glazba)

Pritiskom na tipku izgovara se riječ.

Video: Panbanisha govori dr. Sue kamo želi ići.

Tipka „A-kuća“ predstavlja kolibu u šumi.

Usporedite crtež kredom s leksigramom na tipkovnici.

Panbanisha je počela crtati leksigrame na zemlji u šumi.

SSR (video): Prekrasno, vrlo lijepo, Panbanisha.

SSR: Isprva nismo shvaćali što radi,

dok se nismo odmaknuli, dobro ih pogledali i zarotirali.

Video: Ovaj leksigram također predstavlja jedno mjesto u šumi.

Zaobljena linija vrlo je slična leksigramu.

Sljedeći simbol koji Panbanisha crta predstavlja „ogrlicu“.

Upućuje na ogrlicu koju Panbanisha mora nositi kad izlazi.

SSR: To je pravilo koje propisuje institucija.

Video: Ovaj simbol nije jasan poput ostalih,

no ipak se može vidjeti kako Panbanisha pokušava napraviti zaobljenu crtu

i nekoliko ravnih.

Istraživači su počeli bilježiti što Panbanisha govori

tako što su kredom crtali leksigrame po podu.

Panbanisha ih je promatrala.

Uskoro je i ona počela pisati.

Vještine bonoba zaprepastile su znanstvenike širom svijeta.

Kako su se one razvile?

SSR (video): Otkrili smo da je najvažnija stvar

koja omogućuje bonobima učenje jezika - ne učiti ih.

Jednostavno treba razgovarati u njihovoj blizini,

jer je najbolja motivacija za učenje jezika

razumijevanje onoga što ti drugi, oni važni tebi, govore.

Jednom kad imate tu sposobnost,

vještina stvaranja jezika

dolazi sasvim prirodno i prilično slobodno.

Stoga želimo napraviti okruženje u kojem bonobi,

poput svih pojedinaca s kojima komuniciraju –

želimo stvoriti sredinu u kojoj im je zabavno

i takvu sredinu u kojoj su im važni

svi ljudi koje susreću.

Pripovjedačica: Ovakva sredina istaknula je neočekivan potencijal

kod Kanzija i Panbanishe.

Panbanisha uživa svirajući svoju usnu harmoniku

sve dok je Nyota, sada jednogodišnjak, ne ukrade.

Potom viri pun očekivanja u majčina usta.

Traži li on odakle to dolaze zvukovi?

Dr. Sue smatra da je važno podržavati takvu znatiželju.

Ovaj put Panbanisha svira na električnom klaviru.

Nije bila prisiljena naučiti svirati,

već je vidjela istraživačicu kako svira i tako se zainteresirala.

Istraživačica: Samo daj. Samo naprijed. Slušam te.

Odsviraj onako vrlo brzo kako si prije. Da, tako!

Pripovjedačica: Kanzi svira ksilofon;

koristeći se objema rukama entuzijastično prati pjevanje dr. Sue.

Kanzija i Panbanishu

ovakva sredina s mnogo zabave stimulira

te potiče razvoj ovakvih kulturoloških sposobnosti.

(Smijeh)

Istraživačica: OK, sad uhvati čudovišta! Drž' ih!

Pojedi i trešnje.

Pazi, sad se drži podalje od njih.

Sad ih možeš ponovno loviti. Vrijeme je za lov.

Sad ih se moraš kloniti. Bježi!

Bježi! Trči!

Opet ih možemo ganjati. Drž' ih!

Oh jooooj!

Bravo, Kanzi. Jako dobro. Hvala ti puno!

Pripovjedačica: ...nitko od nas, bio bonobo ili čovjek, ne može ni zamisliti?

SSR: I tako imamo sredinu u kojoj žive dvije vrste, zovemo ju „panhomokultura“.

Učimo kako možemo postati poput njih.

Učimo kako komunicirati s njima,

tim visokim tonovima.

Učimo da vjerojatno u divljini imaju jezik.

A oni uče biti poput nas.

Jer mi vjerujemo da to nije stvar biologije, već kulture.

Mi dijelimo oruđe, tehnologiju i jezik

s drugom vrstom.

Hvala vam!