Sve što mislite da znate o ovisnostima je pogrešno

Što zapravo uzrokuje ovisnost o bilo čemu od kokaina do pametnih telefona? Kako se možemo izliječiti od nje? Johann Hari iz prve je ruke, promatrajući voljene kako se bore s ovisnostima, vidio kako suvremene metode podbacuju. Zapitao se zašto se prema ovisnicima odnosimo tako kako se odnosimo te postoji li bolji način za to. U ovom iznimno osobnom govoru Johann Hari govori o tome kako ga je ta potraga za boljim načinom odvela na put oko svijeta na kojem je pronašao neke iznenađujuće i optimistične načine razmišljanja o tom problemu koji je star koliko i sam svijet.

Jedno mojih od najstarijih sjećanja

jest neuspjeli pokušaj buđenja
jednog od mojih rođaka.

Bio sam samo dijete,
pa nisam shvaćao zašto,

ali kako sam odrastao,

shvaćao sam da imamo ovisnika u obitelji,

uključujući i ovisnika o kokainu.

U zadnje vrijeme puno razmišljam o tome,
dijelom zato što su prije točno sto godina

droge prvi put
zabranjene u SAD-u i Britaniji,

a to smo kasnije
nametnuli ostatku svijeta.

Prošlo je cijelo stoljeće otkako smo
donijeli tu vjernu odluku

da kažnjavamo i mučimo ovisnike

jer smo vjerovali da će ih to zastrašiti,
da će ih potaknuti da prestanu.

Prije nekoliko godina promatrao sam
neke od ovisnika u mom životu koje volim

i pokušavao se dosjetiti načina
na koji bih im mogao pomoći.

Shvatio sam da ima puno osnovnih pitanja

na koja nemam odgovor.

Npr. što je uzrok ovisnosti?

Zašto se držimo ovog pristupa
koji očito ne funkcionira

i postoji li bolji pristup
koji bismo mogli isprobati?

Čitao sam puno o tome

i nisam našao odgovore koje sam tražio,

pa sam dosjetio kako ću se naći
s različitim ljudima diljem svijeta

koji su to proživjeli i proučavali

i popričati s njima da vidim
što mogu naučiti od njih.

Nisam ni slutio da ću preći
preko 50 000 km odmah u početku,

ali na kraju sam ih prešao
i upoznao puno različitih ljudi -

od transrodnog dilera cracka
u Bronsvilleu, Brooklynu

do znanstvenika koji daje
halucinogene droge mungosima

da vidi sviđaju li im se

- ispada da im se sviđaju,
ali samo u posebnim situacijama -

do jedine države koja je
ikada dekriminalizirala sve droge,

od marihuane do cracka, Portugal.

Uistinu me zapanjilo što sam shvatio

da je gotovo sve što mislimo
da znamo o ovisnostima pogrešno.

Kada počnemo upijati
nove dokaze o ovisnosti,

nećemo morati promijeniti
samo naše zakone o drogama.

Krenimo od onoga što mislimo da znamo,
od toga što sam ja mislio da znam.

Promotrimo ovaj srednji red.

Svi zamislite da ste 20 dana zaredom
uzimali heroin triput dnevno.

Nekima ova ideja zvuči
primamljivije nego drugima.

(Smijeh)

Ne brinite, to je tek misaoni eksperiment.

Sad to zamislite.

Što bi se dogodilo?

Imamo priču o tome što bi se dogodilo
koja nam se priča već stoljećima.

Mislimo da budući da
heroin izaziva ovisnost,

a vi ste ga uzimali neko vrijeme,

tijelo će postati ovisno o njemu,

postat ćete fizički ovisni

i nakon tih 20 dana, postat ćete
ovisnici o heroinu. Zar ne?

To sam i ja mislio.

Prvi put kad sam pomislio
da je nešto u toj priči pogrešno

jest kad mi je objašnjeno.

Ako danas odem s ove TED-konferencije,
pokupi me auto i slomim kuk,

odvest će me u bolnicu gdje će mi
dati velike količine diamorphinea.

Diamorphine je heroin.

Zapravo puno bolji od onoga
kojeg možete naći na ulicama

jer je heroin koji kupujete
od dilera kontaminiran.

Štoviše, vrlo je malen udio heroina,

dok ćete kod doktora
dobiti medicinski čist heroin,

a dobivat ćete ga duže vrijeme.

Ima puno ljudi u ovoj prostoriji

koji toga možda nisu ni svjesni,
a koji su uzimali dosta heroina.

I to se događa svugdje u svijetu.

Ako je točno ono što
vjerujemo o ovisnostima,

ti su ljudi izloženi kemijskim
uzročnicima ovisnosti.

Što bi se trebalo dogoditi?
Trebali bi postati ovisnici.

To se pažljivo proučava.

To se ne događa; primijetit ćete
da ukoliko vam je baka operirala kuk,

nije postala narkomanka.
(Smijeh)

Kad sam to naučio,
činilo mi se veoma čudno,

potpuna suprotnost svemu što mi je
rečeno, svemu što sam mislio da znam

Mislio sam da to nikako nije istina,
sve dok nisam upoznao Brucea Alexandera.

On je profesor psihologije u Vancouveru

koji je izvršio nevjerojatan eksperiment

koji nam uvelike pomaže
razumjeti ovaj problem.

Profesor Alexander objasnio mi je

vjerovanje o ovisnostima
na koje smo svi pali, a ta priča

dijelom potječe od niza eksperimenata

izvršenih ranije u 20. stoljeću

koji su bili uistinu jednostavni.

Možete ih izvršiti večeras kod kuće
ako ste sadistički nastrojeni.

Uzmete štakora, stavite ga
u kavez i date mu dvije boce vode.

U jednoj je obična voda, a u drugoj
voda začinjena ili heroinom ili kokainom.

U tom slučaju on će gotovo uvijek
radije uzeti kontaminiranu

i gotovo uvijek prilično se brzo i ubiti.

I to je to, zar ne?
Mislimo da to tako funkcionira.

Sedamdesetih godina profesor Alexander
proučio je ovaj eksperiment

i primijetio nešto.

Rekao je: "Štakora smo
stavili u prazan kavez

u kojemu nema što raditi
osim drogirati se.

Probajmo nešto drugo."

Profesor je izradio kavez
pod nazivom "Park za štakore"

koji je više-manje raj za štakore.

Imaju brdo sira, loptica u boji,

tunela.

Što je najvažnije, imaju puno prijatelja
dostupnih za razmnožavanje.

Imaju i obje boce vode,
običnu i kontaminiranu.

Ali ono što je fascinantno jest

to da u Parku za štakore
ne biraju kontaminiranu vodu.

Gotovo je nikad ne izabiru.

Nijedan je ne koristi kompulzivno,

nijedan se nije predozirao.

Od stopostotnog predoziranja u izolaciji

do 0% predoziranja
kad žive sretno i ispunjeno.

Kad je profesor Alexander
ovo prvi put vidio, pomislio je

kako je to možda povezano
samo uz štakore koji se razlikuju od nas.

Možda ne toliko drugačiji
koliko bismo htjeli, ali...

Srećom, eksperiment na ljudima

na istom principu
odvijao se u to isto vrijeme,

a zvao se Vijetnamski rat.

U Vijetnamu 20% svih američkih trupa
koristilo je ogromne količine heroina,

a ako promotrite vijesti iz tog vremena,

vidite da su bili jako zabrinuti
jer su mislili da će imati

stotine tisuće narkomana na ulicama SAD-a

kada rat završi.
Imalo je smisla.

Vojnici koji su koristili goleme
količine heroina poslani su kućama.

Arhiv opće psihijatrije
obavio je temeljito istraživanje.

I što im se dogodilo?

Nisu trebali na odvikavanje niti su
proživljavali simptome odvikavanja.

Devedeset pet posto
jednostavno je prestalo.

Ako vjerujete u priču
o kemijskoj ovisnosti,

to nema baš nikakvog smisla,
ali profesor Alexander počeo je misliti

da neka druga priča stoji iza ovisnosti.

"Što ako ovisnost nema
nikakve veze s kemijskom ovisnosti?

Što ako ona ima veze s vašim kavezom?

Što ako je ovisnost
oblik prilagođavanja okolišu?"

To je promatrao

i jedan drugi profesor:
Petar Cohen iz Nizozemske

koji je pomislio da to
ne bi trebalo zvati ovisnošću,

možda to treba zvati vezivanjem.

Ljudska bića imaju prirodnu,
urođenu potrebu za vezivanjem.

Kad smo sretni i zdravi, vezat ćemo se
i povezivati jedni s drugima,

ali ako to ne možemo učiniti

jer smo istraumatizirani,
izolirani ili nas je život pregazio,

vezat ćemo se uz nešto
što će nam pružiti olakšanje.

Bilo to kockanje, pornografija,

kokain ili marihuana,

vezat ćemo se i povezivati
s nečime jer nam je to u prirodi.

Tome težimo kao ljudska bića.

Isprva mi je to bilo teško za shvatiti,

ali ovo mi je pomoglo u tome.

Vidim da pokraj mog
mjesta stoji boca vode,

a gledajući sve vas, primjećujem
da ih imaju i mnogi od vas.

Zaboravite droge i rat drogama.

Bilo bi sasvim legalno da su
te boce vode zapravo punjene votkom.

Svi bi se mogli ponapijati,
pa i ja odmah nakon ovoga. (Smijeh)

Ali ne radimo to.

Budući da si možete priuštiti
odoka milijardu funti

vrijednu TED-konferenciju,
pretpostavljam da si možete priuštiti

i da pijete votku sljedećih šest mjeseci.

Ne biste postali beskućnici.

Nećete to napraviti,
a to nećete napraviti

ne zato što vas nitko ne sprječava,

već zato što imate veze i povezanosti

u kojima želite sudjelovati.

Imate posao koji volite,
imate ljude koje volite.

Imate zdrave odnose,

a osnovni dio ovisnosti,

kako sam i sȃm zaključio,
a kako i dokazi potvrđuju,

jest nepodnošljivost vlastitog života.

To ima značajne implikacije.

Najočitije implikacije
odnose se na rat drogama.

U Arizoni sam izašao s grupom žena

koje su morale nositi majice s natpisom:
"Bila sam ovisna o drogama",

okovane lancima kopale grobove
dok su im se promatrači rugali,

a kad te žene izađu iz zatvora,
imat će kriminalne dosjee

zbog kojih više neće naći posao
na legalnom tržištu.

To je prilično ekstreman primjer,
u slučaju odreda okovanih,

ali gotovo svugdje u svijetu

donekle tako postupamo s ovisnicima.

Kažnjavamo ih, posramljujemo
i dajemo im kriminalne dosjee.

onemogućujemo im da se ponovno povežu.

Kanadski doktor Gabor Maté,
odličan čovjek,

rekao mi je: "Da želiš stvoriti sustav
koji će pogoršati ovisnost,

stvorio bi ga."

Postoji mjesto koje je odlučilo
postupiti upravo suprotno.

Posjetio sam ga da vidim kako djeluje.

Godine 2000. Portugal je imao
najvišu stopu problema s drogom u Europi.

Jedan posto građana bilo je ovisno
o heroinu, što je zaista nevjerojatno,

a svake su godine sve više
isprobavali "američki način".

Kažnjavali su ovisnike,
stigmatizirali ih i posramljivali

i svake se godine problem povećavao.

Jednog su se dana premijer
i voditelj opozicije ujedinili

i rekli: "Ne možemo napredovati

s državom u kojoj imamo
sve više ovisnika o heorinu.

Osnujmo vijeće znanstvenika i doktora

da smislimo kako najbolje
riješiti taj problem."

I osnovali su vijeće pod vodstvom
dr. Joãoa Goulãoa, krasnog čovjeka,

da prouče sve te dokaze

i vratili su se rekavši:

"Dekriminalizirajte sve droge
od marihuane do cracka, ali" -

i to je ključan sljedeći korak -

"uzmite sav novac koji smo trošili
na uskraćivanje stvari ovisnicima,

na isključivanje

i potrošite ih na to
da ih povežete s društvom."

To nije nešto što pada na pamet
kad govorimo o liječenju ovisnosti

nama u SAD-u i Britaniji.

Rade stambenu rehabilitiaciju,

rade i psihološku terapiju,
to ima određenu vrijednost.

Najvažnija stvar koju rade jest
čista suprotnost našim postupcima:

masivni program
kreiranja poslova za ovisnike

i mikro-krediti za ov isnike
da osnuju mala poduzeća.

Npr. bili ste mehaničar.

Kad budete spremni,
otići će u garažu i reći:

zaposlite li ga na godinu dana.
mi ćemo mu pokriti pola plaće.

Cilj je bio osigurati
da svaki ovisnik u Portugalu

ima razlog za ustati iz kreveta.

Kada samo otišao
upoznati ovisnike u Portugalu,

rekli su da su ponovnim otkrivanjem smisla

ponovno otkrili i veze
i odnose sa širim društvom.

Ove godine je 15. godišnjica
od početka eksperimenta

i ovo su rezultati:

zlouporaba droga u Portugalu je u padu,

prema Britanskom kriminološkom dnevniku,

za 50% - pedeset posto.

Predoziranje je u drastičnom padu,
kao i zaraženost HIV-om među ovisnicima.

Prema svim istraživanjima
ovisnost je značajno opala.

Jedan od pokazatelja uspješnosti
je taj što gotovo nitko u Portugalu

ne želi natrag na stari sustav.

To su političke implikacije.

Zapravo, ima cijeli sloj implikacija

ovih istraživanja ispod ovoga.

Živimo u kulturi u kojoj
su ljudi sve više ranjivi

na različite oblike ovisnosti,
bilo o ovisnosti o mobitelima

ili o šopingu ili o hrani.

Prije početka konferencije -
i svi vi to znate -

rečeno nam je da ne smijemo
imati uključene mobitele

i mogu vam reći
da je dosta vas izgledalo

kao ovisnici kojima je rečeno
da će im diler biti nedostupan

sljedećih nekoliko sati. (Smijeh)

Puno se nas tako osjeća,
a možda je i čudno za reći.

Pričao sam vam kako je
odcjepljenost glavni uzrok ovisnosti

koji je iznenađujuće u porastu

jer vjerojatno mislite da smo
najpovezanije društvo u povijesti.

No ja počinjem misliti
da su sve povezanosti koje imamo,

ili mislimo da imamo, svojevrsna
parodija ljudske povezanosti.

Ako doživite neku krizu,
primijetit ćete nešto.

Neće vaši sljedbenici
na Twitteru doći i tješiti vas

niti će to biti vaši prijatelji
na Facebooku.

Bit će to vaši prijatelji od krvi i mesa
s kojima imate duboke,

slojevite odnose licem u lice.

O jednom sam istraživanju naučio
od Billa McKibbena, pisca o okolišu,

koji nam puno govori o ovome.

Promatrao je na koliko bliskih prijatelja
prosječni Amerikanac vjeruje

da može računati u nevolji.

Taj se broj sve više smanjuje od 1950-ih.

Kvadratura stanova i kuća

sve se više povećava.

Po meni je to svojevrsna metafora

o odluci koju smo donijeli kao kultura.

Prijatelje smo zamijenili kvadraturom,
veze smo zamijenili stvarima,

zbog čega smo jedno
od najusamljenijih društava u povijesti.

Bruce Alexander, voditelj
eksperimenta sa štakorima,

tvrdi da kod ovisnosti uvijek
govorimo o osobnom oporavku,

što je u redu,

ali više bismo trebali govoriti
o društvenom oporavku.

S nama je nešto pošlo krivo
i kao s pojedincima i kao s grupom

te smo stvorili društvo u kojem većina

na život gleda kao na izolirani kavez,

a ne kao na park za štakore.

Iskreno, nisam se zbog toga upustio u ovo.

Nisam krenuo u potragu
za političkim i društvenim otkrićima,

već sam htio pomoći svojim voljenima.

Kad sam se vratio s tog puta
sa svim tim znanjem,

sagledao sam ovisnike u mojem životu.

Ako ćemo biti iskreni,
teško je voljeti ovisnika,

to zna i mnogo ljudi u ovoj prostoriji.

Često ste ljuti

i mislim da je jedan od razloga
zašto je ova rasprava toliko nabijena

zato što pogađa svakoga od nas, zar ne?

Svatko ima djelić u sebi
koji promatra ovisnika i misli si:

"Kad bi te barem netko zaustavio."

Savjeti koji nam se daju za pomoć
ovisnicima u našim životima

tipizirani su

prema reality- emisiji "Intervencija",
ako ste je ikad gledali.

Mislim da su naši životi
definirani reality televizijom,

ali to je već jedna druga tema.

Emisija "Intervencija"

ima jednostavnu premisu.

Nađete ovisnika, ljude
iz njegova života i sve ih okupite,

ovisnika suočite s njegovim postupcima
i kažu: "ako se ne središ,

izolirat ćemo te."

Dakle, ovisniku

prijete oduzimanjem veza

ako se ne bude ponašao kako oni žele.

Počeo sam uviđati zašto
takav pristup ne funkcionira,

a to je zato što pomalo nalikuje
primjeni rata drogama

na naše privatne živote.

Počeo sam razmišljati,
kako bih mogao biti Portugalac?

Ono što sada pokušavam raditi
i što konstantno radim

i što je prilično jednostavno

jest to da ovisnicima
u svom životu govorim

da želim produbiti povezanost s njima.

Govorim im da ih volim bez obzira
na to koriste li droge ili ne.

Govorim im da ih volim
bez obzira na to u kakvom su stanju

i da ako me trebaju,
doći ću i bit ću s njima

jer ih volim i ne želim da budu sami

ili da se osjećaju usamljeno.

Sama osnova te poruke -

nisi sam, volimo te -

mora postojati na svakoj razini
naše reakcije na ovisnike,

socijalnoj, političkoj i individualnoj.

Već sto godina ovisnicima pjevamo o ratu,

a mislim da smo im
trebali pjevati o ljubavi

jer suprotnost ovisnosti nije trijeznost.

Suprotnost ovisnosti jest povezanost.

Hvala vam.

(Pljesak)