Fascinantna povijest groblja

Tanko drveće, hrđava vrata, kamen koji se mrvi, osamljeni ožalošćeni - te nam stvari padnu na pamet kada pomislimo na groblja. Ali ne tako davno, mnoga su groblja bila živahna mjesta, s vrtovima i mnoštvom ljudi. Kroz velik dio ljudske povijesti naše preminule nismo uopće pokapali. Kako su groblja postala ono što su danas? Keith Eggener priča o našim obredima iskazivanja poštovanja prema mrtvima koji se stalno razvijaju. [TED-Ed animacija: Remus i Kiki].

Tanko drveće,

hrđava vrata,

kamen koji se mrvi,

osamljeni ožalošćeni -

te nam stvari padaju na pamet
kada se sjetimo groblja.

Ali ne tako davno

mnoga su groblja bila živahna mjesta

s vrtovima koji cvjetaju i mnoštvom ljudi

koji šeću oko nadgrobnih spomenika.

Kako su groblja postala ono što su danas?

Neka postoje stoljećima,

poput najvećeg groblja na svijetu
pod nazivom Wadi al-Salaam,

gdje je pokopano
više od pet milijuna ljudi.

Većina mjesta koja bismo prepoznali
kao groblja mnogo su mlađa.

Zapravo, kroz veći dio ljudske povijesti

nismo uopće pokapali mrtve.

Naši su se preci rastajali
od voljenih preminulih na mnogo načina.

Neke su ostavljali u špiljama,

druge na drveću ili vrhovima planina.

Neke su potopili u jezera,
pustili da otplove,

pojeli u kanibalističkom obredu
ili kremirali.

Svi su ti postupci,
iako se neki od njih danas čine neobičnima,

bili načini iskazivanja poštovanja
preminulima.

Naprotiv, prvi su poznati pokopi
prije otprilike 120 000 godina

vjerojatno bili rezervirani
za prijestupnike

koje se izuzimalo iz uobičajenih obreda

kojima se iskazivala počast mrtvima.

Prvi su pokopi otkrili neke prednosti
nad ostalim postupcima:

štitili su tijela od strvinara
i vremenskih pojava,

spriječavajući da ožalošćeni
vide raspadanje.

Moguće je da su te prednosti usmjerile
način razmišljanja drevnih predaka

prema grobovima
napravljenima u čast preminuloga

i pokop je postao uobičajen.

Ponekad su grobovi sadržavali
praktične ili obredne predmete,

što upućuje na to
da su vjerovali u zagrobni život

gdje bi mrtvima mogli trebati takvi alati.

Zajednička su se groblja pojavila
u sjevernoj Africi i zapadnoj Aziji

prije oko 10 000 do 15 000 godina,

u isto vrijeme kada i prva stalna naselja
u tim područjima.

Ta su groblja postala
trajna mjesta komemoracije.

Nomadi Skiti po stepama
su razbacali grobne humke

pod nazivom kurgani.

Etruščani su gradili velike nekropole,

njihove su pravilne ulice
bile okružene grobnicama.

U Rimu podzemne su katakombe čuvale
urne i netaknute ostatke.

Riječ "groblje" ili "odaja za spavanje"
prvi su koristili drevni Grci

koji su gradili grobnice na grobljima
na rubovima gradova.

U srednjovjekovnim europskim gradovima

kršćanska su groblja nerijetko pružala
otvoreni prostor

gdje su bili smješteni mrtvi,

ali i prostor za tržnice, sajmove
i druge događaje.

Poljoprivrednici su na groblje
stoku izvodili na pašu,

misleći da je zbog trave s groblja
mlijeko slađe.

Kako su gradovi rasli
u Industrijskoj revoluciji,

velika su prigradska groblja zamijenila
mala, gradska, crkvena groblja.

Groblja poput Père-Lachaisea u Parizu
koji ima 0,4 km²

ili Mt. Auburn od 0,3 km² u Cambridgeu
u saveznoj državi Massachusettes,

bila su bujni vrtovi, puni skulptura
i kićenih grobnica.

Nekoć luksuz rezerviran za bogate i moćne,

individualni su grobovi postali dostupni
srednjoj i radničkoj klasi.

Ljudi su groblja posjećivali zbog sprovoda,

ali i za godišnjice i praznike

ili jednostavno
da tamo provedu poslijepodne.

U kasnom 19. stoljeću, pojavom
javnih parkova i botaničkih vrtova,

groblja su počela gubiti posjetitelje.

Mnoga su stara groblja
danas usamljena mjesta.

Neka posjetitelje mame razgledima,

koncertima i ostalim atrakcijama.

Ali čak i dok oživljavamo stara groblja,

promišljamo o budućnosti pokapanja.

Gradovima poput Londona,
New Yorka i Hong Konga

ponestaje prostora za pokapanje.

Čak i ondje gdje prostora ne nedostaje,

groblja trajno zauzimaju zemlju

koja se ne može obrađivati ili razvijati.

Tradicionalan pokop zahtijeva materijale

poput metala, kamena i betona,

koji zemlju i podzemne vode mogu zagaditi
otrovnim kemikalijama.

Kako se svijest o utjecaju
na okoliš razvija,

ljudi traže alternativne opcije.

Mnogi se okreću kremiranju
i sličnim postupcima.

Uz ove konvencionalnije postupke,

ljudski ostaci se sada mogu
poslati u svemir,

iskoristiti za gnojidbu drveća

ili pretvoriti u nakit, vatromet,
čak i u tintu za tetoviranje.

Možda će opcije poput ovih
u budućnosti potpuno zamijeniti pokapanje.

Groblja možda jesu
naši dobro poznati spomenici pokojnicima,

ali ona su samo jedan korak

u našem trajnom procesu evolucije
sjećanja i iskazivanja časti preminulima.